Autor: Povijesno-sociološki osvrt
Uvod
Organizacija jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA), osnovana u Splitu početkom 1921. godine, predstavlja jedan od paradoksalnijih fenomena hrvatske političke i društvene povijesti 20. stoljeća. Nastala iz spoja dalmatinskoga jugoslavenskog i ilirskog naslijeđa, traume Prvoga svjetskog rata i straha od talijanskog ekspanzionizma, Orjuna je na dalmatinskom prostoru privukla i znatan broj lokalnih Hrvata i katolika koji su u integralnom jugoslavenstvu vidjeli zaštitu od talijanskih teritorijalnih pretenzija.
Paradoks je bio u tome što su ljudi hrvatskog podrijetla prihvaćali ideologiju koja je hrvatsku nacionalnu posebnost podređivala ideji jedinstvenoga jugoslavenskog naroda i centralizirane države. U njihovoj političkoj računici jugoslavensko državno jedinstvo nije bilo samo sredstvo zaštite od vanjske prijetnje, nego i načelo prema kojem je trebalo uređivati unutarnje političke odnose.
Razumijevanje te pojave zahtijeva raščlanjivanje društvenih korijena, ideološkog sklopa i metoda djelovanja Orjune, ali i istraživanje kasnijih političkih putova pojedinaca iz toga miljea. Dio nekadašnjih integralnih jugoslavenskih nacionalista tijekom Drugoga svjetskog rata našao se u rojalističkim i četničkim krugovima, a pojedine četničke formacije surađivale su s talijanskim i njemačkim okupacijskim vlastima.
Pritom treba razlikovati kontinuitet pojedinaca i ideja od kontinuiteta organizacije. Orjuna je raspuštena 1929. godine i nije se kao jedinstvena organizacija pretvorila u četnički pokret. Međutim, političke biografije njezinih nekadašnjih pripadnika, kao i njihova ratna opredjeljenja, otvaraju pitanje koliko su ideološka uvjerenja bila dosljedna kada su se suočila s novim političkim okolnostima.
- Geneza i društveni kontekst: od nacionalnog zanosa do militantnosti
Da bi se razumjelo zašto je dio dalmatinske inteligencije, gradske mladeži i drugih društvenih slojeva prihvatio integralno jugoslavenstvo, potrebno je sagledati povijesni kontekst Dalmacije na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.
Dalmatinsko iskustvo i strah od talijanizacije. U Dalmaciji je nacionalno pitanje desetljećima bilo povezano s političkim i kulturnim sukobom s talijanskim autonomaškim i iredentističkim krugovima. Za dio dalmatinskih Hrvata jugoslavenska ideja predstavljala je širi politički okvir koji je mogao osigurati brojčanu, vojnu i diplomatsku snagu potrebnu za obranu istočne obale Jadrana.
Raspad Austro-Ugarske i talijanska ekspanzija. Godine 1918. raspad dotadašnje države otvorio je pitanje političke budućnosti Dalmacije. Italija je već držala Zadar, koji joj je poslije rata i formalno pripao, a njezine su teritorijalne pretenzije obuhvaćale i druga područja istočne obale Jadrana. Rapalskim ugovorom 1920. uređen je dio poslijeratnih teritorijalnih pitanja, dok su Rimski ugovori iz 1941. poslije omogućili novu talijansku aneksiju velikog dijela dalmatinske obale i otoka.
U takvim je okolnostima dio hrvatske političke elite smatrao da je centralizirana jugoslavenska država jedini realan štit od talijanskog imperijalizma. Međutim, obrambeni motiv postupno se kod dijela političkih aktera pretvorio u ideološko načelo prema kojem je hrvatska nacionalna posebnost postala nepoželjna prepreka državnom jedinstvu.
Troplemenska ideologija i integralno jugoslavenstvo. U dijelu predratnih naprednjačkih i jugoslavenski orijentiranih krugova razvijala se predodžba o Hrvatima, Srbima i Slovencima kao dijelovima jednoga jugoslavenskog naroda. Nakon stvaranja Kraljevine SHS takvo je shvaćanje dobilo političku težinu. Integralni jugoslavenski nacionalizam nije se zadovoljio suradnjom različitih naroda u zajedničkoj državi, nego je težio njihovu političkom i nacionalnom stapanju.
Iz te je doktrine proizašao i odnos prema hrvatskim autonomističkim i nacionalnim pokretima: njihovo inzistiranje na hrvatskoj političkoj posebnosti moglo se prikazivati kao prijetnja državnom jedinstvu, pa čak i kao pomaganje talijanskim interesima.
U tome se nalazi temeljni ideološki paradoks Orjune: pokret koji je među svojim pristašama imao i Hrvate zabrinute za opstanak hrvatske obale postao je protivnik hrvatskoga nacionalnog političkog pokreta.
- Osnivanje, profil i metode djelovanja Orjune (1921.–1929.)
Orjuna je nastala početkom 1921. pod nazivom Jugoslovenska napredna nacionalistička omladina, a 1922. usvojila je konačni naziv i program temeljen na integralnom jugoslavenstvu. Bila je povezana s desnim krilom Demokratske stranke, a nakon političkog raskola 1924. većina njezina članstva približila se Samostalnoj demokratskoj stranci Svetozara Pribićevića.
Njezina društvena baza nije bila jedinstvena. Obuhvaćala je dio intelektualaca, studenata, činovnika, pravnika, profesora, radnika i drugih pripadnika urbanih sredina. U Dalmaciji su joj pristupali i ljudi hrvatskog podrijetla koji su u jugoslavenskom centralizmu vidjeli jamstvo teritorijalne sigurnosti i političke stabilnosti.
Integralni nacionalizam i političko nasilje. Orjuna nije bila tek kulturni pokret koji se zalagao za jugoslavensko zajedništvo. Bila je militantna politička organizacija koja je djelovala protiv komunista i hrvatskih nacionalnih pokreta, a koristila se paravojnim formacijama, fizičkim nasiljem, zastrašivanjem i oružanim obračunima. Hrvatska enciklopedija opisuje je kao terorističku organizaciju blisku fašizmu, koja se služila terorističkim metodama.
Nasilje je bilo dio njezina političkog repertoara. Organizacija je nastojala nametnuti vlastitu viziju državnog jedinstva ne samo propagandom nego i fizičkim obračunima s političkim protivnicima.
Politički protivnici. Među glavnim metama bili su hrvatski nacionalni i autonomistički pokreti, osobito Hrvatska republikanska seljačka stranka Stjepana Radića, kao i komunistički pokret. U dalmatinskim gradovima i drugim sredinama dolazilo je do sukoba orjunaša s pripadnicima suparničkih političkih organizacija.
Odnos prema državnom režimu. Orjuna je bila ideološki bliska centralističkom poretku i u pojedinim je razdobljima djelovala kao nasilni izvaninstitucionalni saveznik centralističkih političkih struktura. Ipak, nije bila tek jednostavan instrument države: imala je vlastitu političku dinamiku i vlastite organizacijske interese. Vodstvo je pozdravilo Šestosiječanjsku diktaturu 1929., ali je organizacija iste godine raspuštena zajedno s drugim građanskim političkim organizacijama.
Orjuna je tako prestala postojati kao organizacija, ali njezina politička tradicija i osobne veze nisu nužno nestale zajedno s njom.
- Integralno jugoslavenstvo, pravoslavlje i materijalni interes: slučaj Visa
Poseban uvid u složenost dalmatinskoga integralnog jugoslavenstva pruža slučaj Visa između dva svjetska rata. Riječ je o povijesnoj epizodi koja pokazuje koliko su se vjerska pripadnost, lokalni društveni odnosi, politička lojalnost i ekonomski interesi mogli ispreplesti u Kraljevini SHS.
Povjesničar Goran Mladineo u znanstvenom radu „Primjer vjerskog pragmatizma: prijelaz viških težaka na pravoslavnu vjeru između dva svjetska rata”, objavljenom 2008. godine, analizira prijelaz dijela katoličkih težaka na pravoslavlje u gradu Visu.
Prema podacima hvarskog biskupa Mihe Pušića, između 1925. i 1933. na pravoslavlje su prešle 292 osobe, a 58 ih se poslije vratilo Katoličkoj crkvi. Riječ je o velikom i neuobičajenom vjerskom pomaku za lokalnu sredinu u kojoj prije toga nije postojala usporediva pravoslavna zajednica.
Zemlja kao egzistencijalno pitanje. U središtu događaja nalazili su se zemljišni odnosi i položaj težaka. Zemlja je za velik dio otočnog stanovništva bila pitanje egzistencije, društvenog položaja i budućnosti obitelji. Agrarna reforma, čija se provedba vremenski poklopila s početkom prijelaza, otvorila je mogućnost da se vjerska promjena poveže s očekivanjima o povoljnijem rješavanju zemljišnih pitanja.
Mladineo razmatra agrarno pitanje kao jedan od ključnih gospodarskih motiva. U tadašnjoj javnoj polemici spominjala se i veza između promjene vjere i očekivanja materijalne koristi. To ne znači da je svakom konvertitu zemlja izravno dodijeljena kao nagrada za prijelaz, ali pokazuje da se ovaj fenomen ne može objasniti isključivo duhovnim uvjerenjima.
Političko približavanje Beogradu. Uz gospodarske motive, važnu je ulogu imalo i očekivanje da će bliskost sa srpskim političkim i državnim središtem pomoći u zaštiti lokalnih interesa. Dio dalmatinskog stanovništva u Srbiji je vidio zaštitnika od talijanskih teritorijalnih pretenzija. U takvom je okruženju pravoslavlje moglo postati i simbolički izraz političkog približavanja državi i njezinim vladajućim krugovima.
Godine 1933. u Visu je posvećena pravoslavna crkva sv. Ćirila i Metoda. Njezina izgradnja predstavljala je institucionalni izraz tadašnje pravoslavne zajednice i vidljivu posljedicu promjena koje su se dogodile tijekom prethodnih godina.
Ovdje je nužno napraviti razliku između vjerske i nacionalne pripadnosti. Prijelaz s katoličanstva na pravoslavlje nije automatski značio da se osoba počela nacionalno izjašnjavati kao Srbin, kao što ni potpora jugoslavenskoj državi nije nužno podrazumijevala članstvo u Orjuni.
Ipak, slučaj Visa otvara legitimno pitanje u kojoj su mjeri državna politika, politički pragmatizam i materijalni interesi utjecali na vjerske odluke dijela lokalnog stanovništva.
Korčula kao usporedni primjer
Pravoslavna crkva otvorena je 1934. i u Korčuli, u prostoru nekadašnje katoličke crkvice sv. Barbare. Taj je događaj također važan za istraživanje prisutnosti pravoslavnih institucija na dalmatinskim otocima, ali ne treba ga izjednačavati s viškim slučajem.
Prema Mladineovu istraživanju, na Korčuli nije zabilježen usporediv masovni prijelaz lokalnoga katoličkog stanovništva na pravoslavlje. Stoga sama činjenica postojanja pravoslavne crkve nije dokaz da je došlo do iste vrste vjerske ili političke promjene kao na Visu.
Za tvrdnju da na Visu ili Korčuli nikada nije bilo srpskog stanovništva trebalo bi posebno provjeriti povijesne popise, crkvene matice i lokalne izvore. Odsutnost veće ili trajne srpske zajednice nije isto što i dokaz da ondje nikada nije živio nijedan pojedinac srpske nacionalnosti.
Sociološki zaključak nije da je pravoslavlje samo po sebi bilo politički instrument, nego da se u određenim okolnostima vjerska pripadnost mogla povezati s očekivanim ekonomskim i političkim koristima. Viški primjer pokazuje koliko su u međuratnoj Dalmaciji lokalni interesi mogli biti povezani sa širim ideološkim i državnim procesima.
Za razumijevanje Orjune ovaj je slučaj važan kao dio šireg društvenog konteksta integralnog jugoslavenstva. Međutim, bez izravnih dokaza ne treba tvrditi da su prijelazi na pravoslavlje na Visu ili izgradnja pravoslavnih crkava bili organizirana akcija Orjune.
- Ratna metamorfoza: bivši orjunaši u četničkim i rojalističkim krugovima
Slom Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941., stvaranje Nezavisne Države Hrvatske i talijanska aneksija velikog dijela Dalmacije radikalno su promijenili političke okolnosti.
Dio nekadašnjih integralnih jugoslavenskih nacionalista i rojalista nastavio je djelovati u krugovima koji su se zalagali za obnovu monarhističke Jugoslavije. Neki su se uključili u Narodnooslobodilački pokret, dok su se drugi priklonili četničkom pokretu ili surađivali s okupacijskim vlastima.
Nije riječ o jedinstvenom putu kojim su krenuli svi bivši orjunaši. Za razumijevanje konkretnih ratnih opredjeljenja potrebno je pratiti pojedinačne biografije, političke veze i djelovanje određenih postrojbi.
Četnički pokret u Hrvatskoj tijekom rata imao je složenu strukturu. Njegov se razvoj odvijao u okolnostima ustaškog nasilja, talijanske i njemačke okupacije, širenja partizanskog pokreta i borbe za buduće uređenje Jugoslavije. Premda se četničko vodstvo pozivalo na obnovu monarhije i borbu protiv okupatora, brojne su četničke formacije surađivale s okupacijskim snagama u borbi protiv partizana.
Povjesničarka Fikreta Jelić-Butić u studiji Četnici u Hrvatskoj 1941–1945 dokumentira promjene u odnosima četničkih skupina s talijanskim i njemačkim okupacijskim vlastima. U pojedinim sredinama antikomunizam i neprijateljstvo prema partizanskom pokretu postali su važniji od otpora okupatoru.
Upravo se tu pojavljuje jedan od središnjih paradoksa dalmatinske političke povijesti: ljudi koji su prije rata strahovali od talijanskog ekspanzionizma mogli su tijekom rata prihvatiti suradnju s talijanskim vlastima, smatrajući borbu protiv komunizma i očuvanje vlastite političke vizije Jugoslavije važnijima od dosljednosti nekadašnjim antitalijanskim načelima.
To nije dovoljno da bi se svi ti ljudi proglasili bivšim orjunašima, ali pokazuje koliko su se političke lojalnosti mogle promijeniti kada su se promijenili odnosi snaga i neposredni interesi.
- Konradova skupina: Hrvati u četničkim redovima i suradnja s njemačkim okupatorom
Jedan od najkonkretnijih primjera djelovanja četničkih formacija na dalmatinskom prostoru predstavlja njemačka obavještajna skupina poznata kao Konradova jedinica.
Prema bilješci uz objavljeni ratni dokument od 29. svibnja 1944., njemački poručnik Reinhard Kops, poznat kao Konrad, stigao je u Dalmaciju u ožujku 1944. i organizirao skupinu od pripadnika ranijih četničkih i ljotićevskih formacija. U njoj su bili četnici srpskog i hrvatskog podrijetla. Skupina je djelovala u suradnji s njemačkim obavještajnim strukturama, a njezine su zadaće uključivale diverzije, napade na partizanske veze i likvidacije ljudi povezanih s Narodnooslobodilačkim pokretom.
Ovaj je slučaj posebno važan jer pokazuje da četničke formacije na hrvatskom prostoru nisu bile etnički potpuno homogene. Među njihovim pripadnicima bilo je i Hrvata, uključujući ljude iz Splita.
Dokumentirana akcija na Drveniku
Izvještaj Štaba Dinarske četničke oblasti od 29. svibnja 1944., upućen Momčilu Đujiću, donosi opis jedne akcije Konradove skupine na otoku Drveniku, između Žirja i Zlarina.
Prema izvještaju, pripadnici skupine iskrcali su se na otok predstavljajući se kao partizani. Nakon što su istražili način održavanja veza između partizana i čuvara svjetionika, ubili su četvoricu kurira, dvojicu katoličkih svećenika i još sedmoricu partizana. Izvještaj navodi da su u akcijama s pripadnicima skupine sudjelovali i njemački vojnici te da su njemački pripadnici na licu mjesta donosili odluke o pogubljenjima zarobljenika.
Dokument također navodi da su stanovnici Šibenika negodovali zbog sudjelovanja Hrvata iz Splita u četničkim redovima. To je osobito važan detalj: izvještaj sam bilježi da su neki od pripadnika skupine bili prepoznati kao Hrvati, iako su djelovali u četničkoj formaciji pod njemačkim okriljem.
Ovaj događaj treba navoditi pod lokalitetom koji dokument potvrđuje — Drvenik između Žirja i Zlarina — dok naziv Dvanjka, spomenut u kontekstu dokumentarne reportaže, zahtijeva dodatno razjašnjenje kako bi se utvrdilo odnosi li se na isti lokalitet.
Ovdje nije riječ o kolektivnoj krivnji Hrvata, Srba ili bilo kojeg naroda, nego o odgovornosti konkretnih postrojbi, zapovjednika i počinitelja. Nacionalno podrijetlo pripadnika ne mijenja činjenicu da su opisane likvidacije bile dio nasilnog djelovanja skupine povezane s njemačkim okupacijskim strukturama.
Paradoks nekadašnjeg antitalijanskog nacionalizma
Sličan se problem pojavljuje u odnosu četničkih skupina s talijanskim okupacijskim vlastima. Talijani su u dijelovima okupirane Dalmacije naoružavali i opskrbljivali pojedine četničke formacije kako bi ih koristili u borbi protiv partizana. Poslije kapitulacije Italije 1943. dio četničkih jedinica uspostavio je ili nastavio suradnju s njemačkim snagama.
Takvi odnosi nisu bili jednaki u svim krajevima niti su sve četničke formacije imale isti status. Ipak, povijesna je činjenica da su pojedine postrojbe, u zamjenu za oružje, opskrbu i mogućnost djelovanja, surađivale s okupatorima.
U tome se nalazi politički paradoks koji zaslužuje posebnu pozornost: antikomunizam je kod dijela ratnih aktera postao načelo koje je nadjačalo nekadašnje protivljenje talijanskom imperijalizmu ili njemačkoj okupaciji.
Takav razvoj ne može se objasniti samo etničkom pripadnošću. Potrebno je razmotriti ideologiju, strah, političke ciljeve, lokalne sukobe i konkretne interese. Ali kada suradnja s okupatorom dovede do nasilja nad civilima i političkim protivnicima, njezine se posljedice ne mogu relativizirati pozivanjem na motive koji su joj prethodili.
- Sociološki i povijesni epilog
Povijesni put Orjune i pojedinih ljudi iz njezina šireg ideološkog miljea ne može se prikazati kao jednostavna, neprekinuta putanja od međuratnog unitarizma do ratnog četništva. Organizacija je prestala djelovati 1929., a kasnija politička opredjeljenja njezinih bivših pripadnika zahtijevaju pojedinačno istraživanje.
Ipak, nekoliko je zaključaka važnih za razumijevanje te povijesti.
Prvo, etničko podrijetlo nije jamčilo političku lojalnost. Hrvati su se nalazili u različitim političkim i vojnim pokretima, uključujući i one čiji je program odbacivao hrvatsku nacionalnu državnost.
Drugo, ideološki identiteti mogli su se mijenjati pod pritiskom političkih okolnosti. Dio ljudi koji je prije rata jugoslavensko jedinstvo smatrao zaštitom od talijanskog ekspanzionizma tijekom rata prihvatio je suradnju s okupacijskim vlastima. U takvim je slučajevima borba protiv komunizma postala važnija od ranijih načela.
Treće, vjerska pripadnost, nacionalni identitet i politička lojalnost nisu istoznačnice. Viški slučaj prijelaza dijela katoličkih težaka na pravoslavlje pokazuje kako se vjerska promjena mogla povezati s ekonomskim očekivanjima i političkim pragmatizmom. No takve slučajeve treba analizirati na temelju konkretnih izvora, a ne pretvarati ih u opću tvrdnju o motivima svih konvertita ili o navodno jedinstvenoj organiziranoj akciji.
Četvrto, povijest ratnih formacija mora se istraživati kroz dokumente i konkretne postupke. Konradova skupina pruža primjer postrojbe u kojoj su djelovali pripadnici različitog etničkog podrijetla, a koja je surađivala s njemačkim okupacijskim strukturama i provodila nasilne akcije protiv pripadnika i suradnika NOP-a.
Zaključak
Fenomen Orjune i sudbine dijela Hrvata koji su se našli u četničkim redovima otvaraju važno pitanje odnosa između nacionalnog podrijetla, ideologije, političke lojalnosti i osobnog interesa.
Orjuna je nastala u okolnostima straha od talijanskog ekspanzionizma i raspada staroga državnog okvira. Dio dalmatinskih Hrvata prihvatio je integralno jugoslavenstvo smatrajući ga zaštitom nacionalnog prostora. No politička ideja državnog jedinstva postupno se kod Orjune pretvorila u militantni projekt koji je potiskivao hrvatsku nacionalnu posebnost i nasiljem se obračunavao s političkim protivnicima.
Kasnije sudbine nekih ljudi iz tog ideološkog miljea pokazuju da se politička uvjerenja ne mogu razumjeti izvan povijesnih okolnosti. Dio bivših integralnih jugoslavenskih nacionalista prihvatio je rojalističke i četničke političke koncepcije, a pojedine četničke formacije surađivale su s okupatorima u borbi protiv partizana. Dokumenti o djelovanju Konradove skupine pokazuju da su u takvim formacijama sudjelovali i Hrvati te da su neke njihove akcije završavale ubojstvima zarobljenika, kurira i svećenika.
Slučaj Visa dodatno pokazuje kako se u međuratnoj Dalmaciji vjerska pripadnost mogla povezati s materijalnim interesima i političkim očekivanjima. No promjena vjere nije automatski značila promjenu nacionalnog identiteta, kao što ni jugoslavenska politička orijentacija nije automatski značila pripadnost Orjuni.
Pouka ove povijesti nije da se bilo koji narod može poistovjetiti s postupcima pojedinih pripadnika, nego da ideologija, politički oportunizam i konkretni interesi mogu odvesti ljude vrlo daleko od načela kojima su nekoć opravdavali vlastito djelovanje.
Povijest postaje razumljiva tek kada se odbace jednostavne podjele, ali i kada se ne izbjegava odgovornost za dokumentirane postupke. Upravo zato Hrvati u Orjuni i četničkim formacijama nisu fusnota koju treba prešutjeti, nego tema koju treba istraživati bez mitologiziranja, bez kolektivne krivnje i bez unaprijed zadanih zaključaka.
Izvori i literatura
- Hrvatska enciklopedija, „Orjuna”, Leksikografski zavod Miroslav Krleža: https://www.enciklopedija.hr/clanak/orjuna
- Goran Mladineo, „Primjer vjerskog pragmatizma: prijelaz viških težaka na pravoslavnu vjeru između dva svjetska rata”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 40/1, 2008., str. 231–248: https://hrcak.srce.hr/49044
- Fikreta Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941–1945, Zagreb, 1986.: https://znaci.org/00001/41.htm
- Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog instituta, tom XIV, knjiga 3, izvještaj Štaba Dinarske četničke oblasti od 29. svibnja 1944. o akciji Konradove skupine na području Dalmacije: https://znaci.org/00001/4_14_3_167.htm
Napomena: Za konačnu objavu preporučuje se dodatna provjera lokaliteta nazvanog Dvanjka u dokumentarnoj reportaži te identiteta svih osoba koje se izravno povezuju s Orjunom, četničkim formacijama i konkretnim ratnim zločinima.
Gordan Sataić
Leave a Comment