Lik i djelo „neprežaljenih“ ikona malograđanštine
Obljubljene i u malograđanštini nikad prežaljene osobe — poput blagoupokojene Vedrane Rudan ili živog (i u Australiji čak neprežaljenog) „mister dolara“ Stipe Mesića — nakon predaje tajnih transkripata ostavljaju duboko s(o)ranje. No, ostavljaju oni i tragove vlastite slabosti prema onome od čega su, pretpostavilo bi se, časno odlučili živjeti. Iz tog su razloga, ali i zbog općeg popizdnuća, znali napisati:
- Anno Domini 2009.: „Prestanite biti Židovi i budite ljudi“ — poručuju onima koji su to po krvi, Hazarima ili navijačima Ajaxa.
- Anno Domini 2012.: „Oluju sam od starta držala zločinačkom akcijom, etničkim čišćenjem“ — u stilu starog dobrog političko komentatorskog i samozadovoljavajućeg Sanaderovskog časopisa Start, ili standardno „sportskog“ niskog starta.
- Anno Domini 2016.: „Živim za dan kad će Hrvatska nestati u plamenu“ — rekne to usred Beograda. Tamošnji ne poduzeše ništa, ali hrvatski građani, jedna Poljakinja i drugi N.N. počinitelji — za protupožarnu sezonu nikad spremnije nam za obranu domova Države — poslušaše. Smisliše upaljač s ruskim petroljem, made in Kina, i srpskim kremen-kamenom. Nema veze što malo karikiram s komponentama tog izuma za đavlija posla; ti, dragi čitatelju, razumi kako znaš da jest.
Za Rudanicu danas kažu da takvu osobu zbilja treba bezuvjetno voljeti. Ne smiješ ni pomisliti zapitati se: „Tko to kaže, tko to laže“, jer si odmah demode i protivnik napretka kroz nove trendove. Svirali oni ili ne svirali — ili kako to otočani kažu „svirili penisu“ — likovi poput Rudanice ili dvojca Mesić-Josipović djeluju kao izmišljeni upravo za tu svrhu.
Što to svi mi vidimo? Vidimo kako se kale podjele u režiji onih koji te plaćaju kada si malo tamo, malo amo, ali nikako Hrvat.
Fact-checkeri i sječa prstiju na društvenim mrežama
Neki dan podijelih objavu u kojoj se spominju svjetska vrhuška i globalizam. Kad odjednom — ekran krene bljeskati. Mislio sam da je nestalo signala na A1, ali nije. Pojavila se crveno-crna poruka da mi se objava „uskraćuje“. Zapravo je zabranjena jer potpuno „odgovorni“ fact-checkeri provode „odgojno rezanje prstiju“. Kada objavim bilo što, uče me kako su to neke stare agende o tobožnjoj svjetskoj zidariji koje više nema.
Čuj, da su napisali da je nikad nije bilo, skinuo bih im kapu na drskoj laži. Ali priznati da je postojala i djelovala — i da je ukrojila ovo sranje pod krugom nebeskim — a tvrditi da te masonerije više nema? To doista vrijeđa razinu logike čak i jedne umjetne inteligencije.
Isti ti umreženi cenzori blokiraju nas i zabranjuju nam dijeljenje onoga što sami, bez ijednog centa nadnice, napišemo. A mi iza toga stojimo svojim likom, djelom, pa i životom kada treba — ali ne protiv svoje braće i sestara na ovo malo zemlje što nam je ostalo nakon prevara, zločina i laži za zelenim stolovima slobodnozidarske Europe i njenih političkih transformacija. Sve je to pokušaj da ta „stara dama“, ujedno i sjedište svjetske tajne službe, postane jedan od globalističkih šerifa.
Iskopavanje istine iz ormara i smeća
Uzmimo i primjer blagopočivajućeg Freda Matića: bio psihički bolesnik, pa jedini ozdravio da bi pametan predstavljao i predvodio sve branitelje, zaboravivši pritom na kosti iz ormara. Da, u pravu si, moj čitatelju — kosti su pod zemljom.
Imaš pravo i kada primijetiš da se spomen-ploče hrvatskim bojovnicima postavljaju na mjestima pogibije u BiH (u blizini RS), ali ne i u samoj Hrvatskoj, u Jasenovcu, pripadnicima HV-a i HOS-a koji su ga oslobađali. Valjda zato što je tamo u Jasenovcu, kada su krenuli iskapati mitske brojke od 800.000 do 1.200.000 (ponajprije, kažu, Srba), pronađeno najviše dugmadi s hrvatskim grbom ikad na jednom mjestu — pored Slovenije.
Ministar branitelja Medved danas nalazi traperice, tenisice i oznake HV-a i HOS-a na 17 metara dubine ispod smeća. Kopaju kako bi kosti ratnika, ubijenog u borbi i bačenog bez pripadajućeg oružja, vratili na dostojanstvenih par metara dubine. A što na to kažu nekadašnji Jugoslaveni, a današnje sluge globalista? Kažu: „A luda li čovjeka, toliko truda, volje i ručnog kopanja po stotinama tona smeća da bi iskopao raspadnuta ljudska trupla ili nešto kostiju.“ Oprosti im, suborče.
Cijepljenje, performansi i klečanje na trgovima
Čitaš kako je tamo neki znanstvenik, zagovarajući „cijepljenje“, pokazao svoju punu potporu tako što je cijepio vlastito dijete — pa mališan slučajno umre. A onda, isto tako iznenada, kolabira i umre nebrojeno mladih ljudi i bivših sportaša. U posljednje vrijeme, svako malo, više ih umre u jednoj godini nego u desetljećima prije.
S druge strane, velika fešta u Splitu, međunarodni susret. Split svojom dobrodošlicom očekuje navijače, velike ispijače piva. No, oni — misleći da im nitko neće ponuditi otvarače — ponesoše noževe i druge alatke kako bi otvorili i napili se Heinekena. I onda se neki razgoropade pa pokažu kako nije samo Oliver Frljić i njegovi „frljićevci“ sposobni za performanse. Pokazaše i to da nije samo Tomašević i njegova družba spremna klečati na trgovima našeg — zapamti dobro, komunalče Tomaševiću — Glavnoga Grada.
Ne zaboravimo ni „naše“ medije. Poglavito onaj čiji osnivač i pobjegulja Matija Babić prosere pozivajući na paljenje crkava i odsjecanje glava riječima: „Svaki nerazbijeni prozor na zgradama vlasti i crkve, svaka njihova građevina koja ni nakon toga nije u plamenu, svaka glava koja im nakon svega ostane na ramenima dok vi svoju možete na konopac, dokaz je…“ Ne, nije taj Index ostao u prašini. To se sotonjarsko zlo uvijek nastavlja u kontinuitetu, primjerice anketnim pitanjem: „Treba li država krenuti u apsolutni obračun s teroristima u Torcidinim redovima?“
Osvrt na otočku sredinu: Kruške, jabuke i truli kukumari
Da se malo osvrnemo i na moju otočku sredinu. Frano Jeričević je gradonačelnik svih građana grada Korčule i sasvim je u redu da vodi računa o njihovim potrebama vezano za sport, bio on amaterski ili profesionalni. To što su meni zanimljiviji individualni i amaterski sportovi, ne znači da svi imamo iste afinitete.
Držim da su među navijačima Hajduka — jednako kao što među čestitim građanima ima onih koji s pravom iznose svoje opaske — uvijek, pa i danas, velika većina na utakmicama dobronamjerni i čestiti ljudi. Na utakmice uglavnom idu ljubitelji sporta, bivši ili sadašnji sportaši i sportski radnici.
Doista je nezgodno prejudiciranje i etiketiranje. Ne možete sve koji nedjeljom idu gledati sportske događaje, ili sve koji tog dana idu u crkvu, trpati u isti koš s ekstremnim skupinama navijača sa sjevera ili ih nazivati “klečavcima”. Moj je otac bio veliki navijač i poznavatelj kako HNK Hajduka, tako i svih sportova općenito — bio je živa enciklopedija, a ujedno i sportski trener i pregalac. Pored takvog ljubitelja, ja se ne mogu zvati ni velikim navijačem ni velikim hajdukovcem.
Na stadion ni naš gradonačelnik ni ostali — izuzev određenih ekstremnih pojedinaca u navijačkim skupinama — ne idu raditi nerede. Nijedan Korčulanin do sada nije evidentiran kao nositelj nemilih ekscesa koji su dio stvarnosti. Nažalost, živimo u toj EU-ropskoj koja i danas gori, i to je činjenica.
Izazivanje podjela nekima je čisti posao. Rade ga kroz razne udruge i asocijacije preko kojih se, kao fol neprofitabilno, financiraju profesionalnim honorarima. Zato je uprošćavanje stvari na razinu uopćavanja — zbrajanjem krušaka, jabuka i trulih kukumara — po meni vrlo čudna rabota. Nadam se da nije tendenciozna.
Ograditi se od stvarnosti, tvrditi da zbog takvog okruženja „obični“ ljudi ne bi trebali ići na utakmice, te da bismo svi „normalni“ trebali apstinirati od stvarnosti i ostaviti je samu sebi, sigurni u Hrvatskoj… E, pa ta sigurnost i pretpostavka da nema šanse da dođe do rata 1990. naglo se pokazala glupom već naredne 1991. godine. A onda je krenula koljidba po principu: „Kome rat, a kome brat“.
Marko Mujan
Leave a Comment