Ovaj tekst je nadopuna razgovoru HRVATSKE POVIJESNE ISTINE 17.3.2023. LILI BENČIK
Z1 Televizija
Londonski i Rapallski ugovor
U jeku 1.svjetskog rata tajnim sporazumom potpisanim u Londonu 26. travnja 1915.godine[1], između zemalja Antante (Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Rusija) i Kraljevine Italije, Italija je pristala sudjelovati u ratu na strani Antante (izdavši time 33 godine dug savez Središnjih sila), a zauzvrat je dobila obećanje da će dobiti teritorije svojih dojučerašnjih saveznica, Austro-Ugarske i Njemačke te financiranje od Britanije. Prema Ugovoru, zemlje Antante Italiji su obećale područje Trentina, Južnog Tirola, Trst, Goricu, Gradišku, dio Koruške i jugozapadnu Kranjsku, a glede hrvatskih teritorija Istru, otoke Cres i Lošinj, a u sjevernoj Dalmaciji od Paga na sjeveru do rta Ploča (između Šibenika i Splita) sa Šibenikom, Kninom i Zadrom i područja u zaleđu tih gradova, kvarnerski otoci osim Krka i Raba i svi dalmatinski otoci s izuzetkom Brača.
Nakon završetka 1.svjetskog rata 31.listopada 1918.godine, u pulskoj luci su slavili primopredaju Austrougarske pomorske flote pod hrvatsku zastavu. Hrvatska trobojnica zavijorila se na admiralskom brodu Viribus unitis, pod zapovjedništvom flote Janka Vuković Potkapelskog [2] U noći na 1.studeni 1918.godine u pulsku luku su u maloj podmornici uplovila dva talijanska diverzanta i postavili podvodne mine na admiralski brod i potopili ga. Sa brodom je na dno pulske luke pošlo oko 400 mornara, najviše Hrvata i sam admiral Potkapelski.
Na pulskom Mornaričkom groblju postavljena je spomen ploča kao sjećanje na tu tragičnu pogibiju hrvatskih mornara i admirala Potkapelskog.
Rapalskim ugovorom između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, potpisanim 12. studenog 1920.godine potvrđen je teritorijalno, Londonski ugovor. a njime su određene granice dviju država, dogovoreno je stvaranje Slobodne Države Rijeke.
Kao što se vidi Italija nije čekala potpisivanje Rapallskog ugovora, već su njene squadre ušle u Istru čak dvije godine ranije.
Tako da nisu točne tvrdnje da je Pavelić prodao Istru Talijanima. Njega tada nije u politici bilo.
Uslijedila je prisilna Talijanizacija svega, svih imena, naziva, toponima, čak i sportskih natjecanja.
Jedini koji su ostali uz hrvatski narod u Istri je istarsko svećenstvo, koje je poteklo iz naroda i dijelilo sudbinu svog naroda.
Samo je istarsko svećenstvo zaslužno za opstanak hrvatskog naroda u Istri.
Istra i NDH
Velika je i povijesno uvjetovana razlika u shvaćanju hrvatstva i NDH u Istri, od ostalih dijelova Hrvatske, jer su u to vrijeme istarski Hrvati stenjali pod talijanskom čizmom, odnosno pod talijanskim fašističkim terorom. Baš zato istarski Hrvati ne mogu prihvatiti NDH kao svoju državu. Pavelićevu povezanost sa njihovim ugnjetačima Talijanima ne mogu smatrati svojim izrazom hrvatske državnosti. Pavelić za istarske Hrvate nije ništa značajnog učinio.
“Činjenica je da na ustaškoj strani u razdoblju od kraja dvadesetih godina do rujna 1943.godine, tom problemu nije posvećivana gotovo nikakva pozornost. Tome je razlog talijansko pokroviteljstvo dr. Ante Pavelića i kasnije ustaške organizacije, kao i talijanska dominacija u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj do rujna 1943. godine. Posve je nova situacija nastupila kapitulacijom Italije, kada su vlasti NDH počele zahtijevati i uključivanje istarskog područja u svoj državni sklop. Zajednička je karakteristika cijelog razdoblja od kraja dvadesetih godina do 1945.godine nedostatak značajnijih političkih (od rujna 1943. i diplomatskih i vojnih) poteza. U praksi se odnos prema Istri sveo na njezino spominjanje u medijima, promidžbi i publicistici Ustaško-domobranskog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske.”[3] Mario Jareb, hrvatski povjesničar.
Jedini koji su ostali uz hrvatski narod u Istri je istarsko svećenstvo, koje je poteklo iz naroda i dijelilo sudbinu svog naroda.[4]
Samo je istarsko svećenstvo zaslužno za opstanak hrvatskog naroda u Istri.
I kada je došlo biti ili ne biti odlučilo se za jedinu opciju koja je omogućavala opstanak u Istri, a to je bila Titova Jugoslavija .
Jer podsjećam Pavelić je svoj narod odveo na Bleiburg i prepustio ih same sebi, a on spašavao svoju glavu.
Za razliku od njega istarski su svećenici ostali uz narod i pokušavali ga spasiti od nestajanja ukoliko bi Istra pripala Italiji. [5]
Istarski rodoljubi donijeli su Proglas o pripojenju Istre “matici Hrvatskoj ” bez KPJ,[6] 13.rujna , koji je napisao Ljubo Drndić uz potporu istarskog svećenstva. Među delegatima su bili i svećenici Josip Pavlišić iz Gologorice i Zvonimir Brumnić iz Tinjana i to samo 3 dana nakon što je Pavelić donio odluku o poništenju Rimskih ugovore 10.rujna.1943.godine.[7]
Međutim nikoga Pavelić nije poslao u Istru istarskim rodoljubima, kojih je bilo 10-tak tisuća. On sam je zanemario Istru, tako da je njegova Odluka prošla nezapaženo na terenu.
Ni Tito nije znao što se to u Istri zbiva, jer ustanak nije organizirano vodila KPJ, već pojedinci kao Ljubo Drndić , Joakim Rakovac i dr.
Tada je Ljubo Drndić odnio Proglas u Otočac, jer se u Plaškom, održavalo 2.zasjedanje ZAVNOHA od 12.do 15 rujna 1943.godine. 20. rujna ZAVNOH je potvrdio Odluku od 13.rujna. Tito je odmah poslao u Istru svoje komesare Savu Vukelića i Jakova Blaževića, koji su nakon toga u Pazinu 25 . i 26. rujna na Proglas od 13 rujna nadodali Tita, NOB i ZAVNOH i proglasili sjedinjenje Istre sa Jugoslavijom.
Tek tada je KPJ zavladala Istrom. I jedno zlo zamijenilo je drugo zlo.. Tito je ubijao i progonio istarsko svećenstvo, istarske narodnjake, Hrvate još gore nego Mussolini.[8]
Istra u Jugoslaviji
Komunizam, čiji je ateistički pogled na svijet bio u suprotnosti s načelima Katoličke crkve, uzrok je tragediji koja je na prostoru Istre pogodila i Crkvu i narod tijekom Drugog svjetskog rata, ali i u dugom razdoblju nakon njega, sve do 1991. i konačne propasti komunističkog sustava.
U pulskoj Areni 12. svibnja 1945. godine , u nazočnosti 30.000 ljudi, Josip Šestan, predsjednik Narodnooslobodilačke fronte za Istru (dalje: NOF) nije mogao ne spomenuti djelatnost reakcije kojoj su se pridružili „nekoji nazovi narodni svećenici“ Poimence su prozvani tršćansko-koparski biskup Antonio Santin te svećenici Zvonimir Brumnić i Božo Milanović. Može se samo pretpostaviti kako su na dio indoktrinirane mase djelovale Šestanove riječi da su spomenuti svećenici i biskup surađivali s okupatorom, čak i slali vjernike u SS-trupe i u organizaciju Todt te govorili da ih partizani vode u propast.
Još oštriji prema Milanoviću i Brumniću i „nekoliko prodanih duša oko njih“ bio je istup tajnika JNOF-a za Istru Dušana Diminića, i to na Prvoj konferenciji Plenuma Oblasnog odbora JNOF- a za Istru u Poreču 21. svibnja 1945.godine Diminić je spomenuo da su oni imali stožer u Trstu koji je, pod izlikom širenja hrvatske riječi, surađivao s Nijemcima, pisao laži o progonima Crkve i „blebetao o boljševizmu“, a sve u cilju razbijanja NOP-a“[9]
Taj isti Diminić otišao je u Trst moliti Božu Milanovića da sudjeluje u ime istarskog svećenstva na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946.godine, jer bi Tito diplomatski mogao izgubiti što je ratom zauzeo.
Vladimir Bakarić je na sjednici biroa CK KPH održanoj 1. svibnja 1946. izvijestio da su velike sile u Istri predložile granicu na polovici Istre, misleći na Wilsonovu liniju, i odlučile pozvati na savjetovanje delegacije Jugoslavije i Italije. Zaključio je: “U popove se ne treba dirati dok se te stvari vani ne svrše“[10]
Nakon što je 10.veljače 1947.godine postignut sporazum o razgraničenju, Titu svećenstvo nije više trebalo !
Počeo je progon svećenika i narodnjaka. Narodnjaci su vođe istarskih Hrvata, koji su bili laici vezani uz istarsko svećenstvo. Tito više nije imao oporbu u istarskim Hrvatima, a tu su još i Talijani kao autohtoni dio stanovništva, koji vuku prema Italiji.
Ono malo što je ostalo pravih Hrvata bilo je zastrašeno i još je. Još se ne usude govoriti. Samo jedan primjer:
10.prosinca 2022.godine, smo sa HŽD obilježili novo otkrivene jame u Istri. Došao je pun autobus iz Varaždina koji je organizirao g.Franjo Talan.[11]
Mi domaći smo ih dočekali u Pazinskom kolegiju skupa sa biskupom u miru Ivanom Milovanom. Jedna starica je župniku iz Pićna otkrila jamu Cerovica i kada je došao kod nje kući, pitala je ” ste zaprli vrata” Jeste li zatvorili vrata? Toliki je to strah!
Zločine koje su komunisti počinili istraživao je svećenik, župnik u Gračišću i Ližnjanu Ivan Grah i opisao ih u knjizi „ Udarit ću pastira“.[12] A o svojim saznanjima baziranim na svjedočenju preživjelih, rodbine ili seljana napisao je knjigu “Istra u ratnom vihoru 1943. – 1945.“, koja nije bila dobro primljena među komunistima[13]
Za tzv. fojbe ili kraške jame u koje su bacali ljude, teško je naći podatke, Procjena se kreće od oko 500-600 ubijenih do kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, a 4000 -6 000 od svibnja 1945.godine na dalje.[14]
Predgovor je napisao biskup u miru Ivan Milovan, čija obitelj je bila na udaru komunista, koji su mu ubili oca, istarskog narodnjaka Ivana Milovana[15] opisano u knjizi “Milovani – za vjeru i narod”, autora Mate Krajine.
A vrijeme neumitno prolazi i ljudi će svoja svjedočenja ponijeti u grob.
Samo je mržnja potaknula ubojice, mržnja prema vjeri, zbog zla koje je donio komunizam, koji nije dopuštao nikakvu vjeru, nikakvo samostalno i osobno razmišljanje, jer Partija je bila njihova majka, otac, djeca i vjera.
Partija je bila gospodar duha i tijela čovjeka u komunizmu, čovjek je bio rob Partije! Partija je mislila za sve članove i sve građane.
Što je pojedinac u odnosu na snagu komunističke partije? Partija ga je smjela ubiti duhovno i tjelesno, ako je skrenuo sa njenog puta. Sljednici Komunističke partije stalno ponavljaju istu mantru, da su donijeli slobodu i humanizam, a ne vide da su zapravo donijeli ropstvo, gore nego u robovlasničkom društvenom uređenju, ropstvo gdje je gospodar-Partija odlučivala o životu i smrti svakog pojedinca u Državi.
Robovlasnik je oslobađao svoje robove, postali bi slobodnjaci i nitko ih više nije smio potjerati u roblje, ali komunistička Partija nije nikada oslobodila nikoga svoje ideologije, nikoga pustila iz svojih kandži. I ako bi se otrgnuo, bio bi doživotno proganjan i obilježen.
Dan danas su njeni sljedbenici duhovni zarobljenici njene ideologije, pa ne priznaju ni zločine koji su počinjeni u njeno ime!
Tako je IDS, kao sljednik jugo-komunista uspio uvesti dvojezičnost, na osnovu Statuta IŽ. Taj prvi njihov Statut dr. Tuđman je preko Vlade dao na Ustavni sud, koji je ukinuo 36 članaka Statuta, ali je 2000 . godine, kada je IDS ušao u koalicijsku Račanovu Vladu uspio povratiti 18 članaka, među kojima i dvojezičnost. i istrijanstvo.[16]
Istrijanstvo sam im ja osobno svoji pisanjem uspjela razotkriti, jer sam ga prepoznala kao zatiranje hrvatstva. Pisala sam na sve instance, da se kod popisa 2021, ne dopusti izjašnjavanje Istrijani, jer je to regionalno izjašnjavanje kao Slavonci ili Zagorci.
Rezultati popisa su me razveselili. Hrvatima se izjasnilo 76.4 % u odnosu na 68.33% 2011.godine[17]
Istrijanima se izjasnilo 5,13% u odnosu na 12,11% 2011.godine. ili od 25 203 2011.godine broj Istrijana se smanjio na 10 025.
Knjižica pripovjedaka dr.Ante Cilige Štorice iz Proštine dokazuje Ciligino hrvatstvo . Otac mu je bio deklarirani Hrvat, poslao ga je u Mostar kod svog brata na školovanje, a iz pisma Čitaocu izvan Istre, jasno se to vidi:” ….”Štorice” izlaze najprije izvan Istre u Zagrebu. Možda će naći i tu svojih čitalaca, pa će se i kod toga očitovati naše dublje jedinstvo: ne samo skrb Zagreba za Istru, nego i sudjelovanje Istre u životu Zagreba…”( puno je Istrana izbjeglo u Zagreb, nakon 1920.godine, zbog Mussolinijeve talijanizacije)
A iz pisma Mila braćo Proštinari i Istrijanci, odiše ljubav za rodni kraj:”Kada mi je doša’ ti pensir u glavu, moje srce je ulovila nika slatka teplinja, da ću se ja tako ne samo najlipše odužiti mojen istrijansken selu, ko me je rodilo i udgojilo….”
Lili Benčik/hrvatskepravice
[1] https://hrcak.srce.hr/file/315719
[2] https://povijest.hr/nadanasnjidan/austrougarski-admiral-janko-vukovic-podkapelski-1871/
[3] https://www.scribd.com/document/595468774/Jareb-NDH-i-Istra
[4] https://www.scribd.com/doc/255884892/trogrlic1
[5] https://ika.hkm.hr/novosti/istarski-svecenici-i-proglas-o-pripojenju-istre-hrvatskoj-od-13-rujna-1943/
[6] https://www.glasistre.hr/istra/u-rujnu-prije-77-godina-u-gradu-nad-ponorom-pazincice-bilo-je-zivo-ljubo-drndic-proglas-istarski-narode-napisao-je-u-zgradi-questure-a-ne-danasnjeg-vrtica-665686
[7] https://blog.dnevnik.hr/zupnik/2019/10/1632259602/tko-je-prvi-otkazao-rapalske-i-rimske-ugovore-krvnik-tito-ili-ante-pavelic.html
[8] https://www.scribd.com/doc/255884892/trogrlic1
[9] GI, br. 42, Pula, 24. svibnja 1945., str. 1. Ovaj istup protiv svećenika Diminić ne spominje u svojim kasnije pisanim sjećanjima. Usp: D. Diminić, Sjećanja, nav. dj.
[10] https://www.matica.hr/hr/530/hrvatske-granice-nakon-drugoga-svjetskog-rata-19451956-27447/
[11] https://viktimologija.com.hr/wp/franjo-talan-spomen-na-zrtve-istre-drugog-svjetskog-rata-i-poraca/
[12] https://www.bib.irb.hr/518658
[13] Grah Ivan. Istarska crkva u ratnom vihoru: 1943-1945. – Pazin: IKD “Juraj Dobrila”,
- – 244 str
[14] Jože Pirjevec, Darko Dukovski, Nevenka Troha, Gorazd Bajc, Guido Franzinetti, Fojbe, ur. Tine Logar, Ljubljana: Cankarjeva založba, 2012., 384 str.
Glavni dio knjige čini poglavlje „Fojbe: katera resnica?“ („Fojbe: koja istina?“, 25-241) Jože Pirjevca
[15] http://mail.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/2627-u-puli-predstavljena-knjiga-milovani-za-vjeru-i-narod.html
[16] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1995_02_9_146.html Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-433/1994 od 2 veljače 1995.g. NN 9/1995
[17]https://podaci.dzs.hr/hr/podaci/stanovnistvo/popis-stanovnistva/
Leave a Comment