Božić dolazi. Dok se jedni bez zadrške vesele, daruju, putuju i uživaju u plodovima svoga rada, bez straha od toga što će netko reći, misliti ili napisati, mnogi drugi ove će blagdane dočekati bez osnovne radosti. Bez darova za najmilije, bez mogućnosti putovanja, a često i bez sigurnosti hoće li na stolu imati topli obrok.
Siromaštvo u Hrvatskoj više nije iznimka, ono postaje pravilo. I ne postoji PR-kampanja, retorička vještina ili politička floskula kojom se može sakriti činjenica da, paralelno sa pričama o „blagostanju“, nikada nisu bili dulji redovi ispred pučkih kuhinja. Te fotografije trebale bi biti alarm za svaku odgovornu Vladu. Umjesto toga, svjedočimo ponašanju nalik Alisi u zemlji čudesa, stvarnost se sustavno ignorira. Svaki pokušaj da se predsjednika Vlade ili resornog ministra suoči s pitanjem stvarnog životnog standarda građana, osobito umirovljenika, rezultira istim obrascem, verbalnom bujicom samohvale i nabrajanjem „povijesnih iskoraka“. No ljudi ne osjećaju boljitak, upravo suprotno, život je sve skuplji, a mirovine sve nedostatnije.
Kada Vlada tvrdi da „nema prostora“ za povećanje mirovina, ona zapravo priznaje da je visina mirovina politička odluka, a ne fiskalni okvir. Istodobno, bez većih dvojbi izdvajaju se milijarde eura za nabavu oružja koje će u Hrvatsku stići za nekoliko godina, ako uopće stigne, i čija će se stvarna svrha tek naknadno objašnjavati. Kakva je to logika po kojoj se postojeća vojna oprema donira, da bi se potom kupovala nova, višestruko skuplja, sa dugim, a zapravo potpuno nepoznatim rokovima isporuke, dok današnji umirovljenici nemaju vremena čekati?
Posebno zabrinjava podatak da udio mirovina u BDP-u Hrvatske iznosi oko 10 %, dok je prosjek Europske unije iznad 12,5 %. Ta razlika jasno pokazuje da niske mirovine nisu posljedica objektivne nemogućnosti države, već isključivo radi nedostatka političke volje. Kada se tome pridodaju milijarde eura koje svake godine nestaju kroz korupcijske afere, postaje jasno da problem nije novac, nego sustav, kao i izostanak vladavine prava.
U tom kontekstu, gotovo groteskno zvuče priče o onima koji „imaju“, i to daleko više nego što su ikada mogli zakonito zaraditi. Primjeri visokih dužnosnika koji su za radnog vremena odlazili u lov, koristeći opremu vrijednu desetke ili stotine tisuća eura, nisu izolirani incidenti, oni su simptom sustava u kojem se godinama gledalo u stranu. Problem nije u cijeni nečije puške, automobila ili vile, nego u društvenoj šutnji. Ta šutnja, ta spremnost da se „ne talasa“, opasnija je od samog siromaštva. Jer upravo je ona omogućila da se korupcija normalizira, a posljedice te normalizacije danas plaćaju oni najslabiji, umirovljenici, radnici sa minimalnim plaćama i svi koji stoje u redovima pred pučkim kuhinjama.
Hrvatskoj nisu potrebne bajke o blagostanju, nego pravedna raspodjela, dostojanstvene mirovine i država u kojoj zakon vrijedi jednako za sve. Bez obračuna sa korupcijom i bez stvarne brige za umirovljenike, nema ni socijalne sigurnosti ni budućnosti.
U Zagrebu, 20.12.2025.
Predsjednik BUZ
Milivoj Špika prof.
099 7383 669
Leave a Comment