Čini se da su jučer dva najviša državna dužnosnika kulminirali u međusobnom fajtu. Uz ispriku da nisam nepristrana jer sam glasala za Zorana Milanovića kao i više od milijun građana ove zemlje. I uz napomenu da mu zamjeram neke poteze i neke izjave, čini se da nisam zaslijepljena njegovim likom i djelom i da sam još uvijek sposobna razlučiti dobre od loših stvari koje je činio i čini a bojim se činit će ih i u narednom razdoblju. Po svojoj funkciji on je sukreator vanjske politike a meni se čini da je ta politika prema BiH zlonamjerna i Čini se da bi našu subraću trebalo uputiti na centralnu vlast njihove države pa neka tamo rješavanju svoje probleme. Nisu ni Hrvati ni Srbi nedužni prema Bosancima kao što se ni ovi nisu pokazali anđelima u odnosu na druga dva naroda. U tome dijelu ponekad mi se čini da se u Milanoviću dijelom povampirio Tuđman. Čini se da naša vlast i baš svaka opcija koja se smjenjuje na vlasti ne poznaje BiH, ni dušu te zemlje pa bi bilo dobro se Milanović ostavi ludih snova…bilo je Bosne i bit će je koliko god joj podmetali klipove. I dobro je da je tako. Mrzim sebe što znam odlutati od teme ali …dođe mi tako.
Zapravo htjela sam reći da me je, kao građanku ove nesretne zemlje sram. Sramim se radi naših dužnosnika, sramim se njihove retorike, sramim se uzurpiranja medijskog prostora radi osobnih obračuna, sramim se što mediji nama susjednih država ne pišu o našim uspjesima nego o nemilim svađama dva najodgovornija čovjeka u državi.
Predsjednik je jučer bio konkretan. Potanko je objasnio prirodu i povijest svojih odnosa sa sadašnjim predsjednikom Vlade. Uporabio je i teške riječi kako to već umije što sigurno neće doprinijeti poboljšanju narušenih odnosa.
Nije li predsjednikova pressica završila unezvjereni predsjednik Vlade (ne premijer kako mi volimo tepati) sazvao je hitno svoju. Iznerviran, na rubu da javno, pred svima, ode od sebe i iz sebe rekao je što to njega svrbi ali djelovao je neuvjerljivo, više kao da želi poručiti svojim biračima: “Ja nisam takav” ili “ja više nisam takav.” Nekako kao ona prodavačica koja je burno reagirala na primjedbu kupca kako su joj jaja skupa: “Ti ćeš meni o skupim jajima a tvoja je teta bila kurva.” Podmuklo i pokvareno insuinira kako je predsjednik države “umočen” u aferu Janaf ali za to nema baš nijednog argumenta pa više puta ponavlja kako se na spomen te afere predsjednik uznemiri, promijeni pogled i mimiku. Tako prljava insuinacija je nedostojna ozbiljnog političara ali predsjednik Vlade se već odavno valja u blatu i kao veselo dijete razbacuje blato oko sebe pa koga dohvati, dohvati.
U vrijeme kad smo u najozbiljnijoj krizi: državna kasa je prazna i po naputku predsjednika Vlade mala kmica se svaki dan pojavljuje na TV i objašnjava koliki je teret podnijela Vlada da sačuva radna mjesta u vrijeme Korone, koliko je sredstava dala privatnom sektoru, kako će riješiti enormni dug države prema veledrogerijama, kako nam predstoji tegobno doba, zaboravljajući pri tome da nije dao ćaćine novce nego naše i da nisu dali oni nego mi. Sve one milijarde koje nam je Plenković “donio” iz Bruxellesa su na dugom štapu i nije baš da će nas Europljani početiti gađati vrećama EUR-a. Države članice EU se žestoko raspravljaju o podjeli sredstava i traže garancije da će krediti biti vraćeni, traže vladavinu prava a mi tu baš i ne stojimo najbolje. Za razliku od naših ima odgovornih poliitčara koji su itekako svjesni da je novac zapravo imovina njihovih građana ( kako je ono definirao Sokol: novac nije imovina?) i da je njihova obveza da brinu o tome da se isti ako se već daje, daje svrsishodno. Kad jednom bude postignut dogovor pa ako budemo sposobni i povući dio, nitko iz ove države neće reći građanima kako stoje stvari: buduće tranše koje plačamo za članstvo u EU će biti veće i još će nas više opteretiti. O tome mala kmica ne voli govoriti, o tome ne govori ni predjsjdnik Vlade ni predsjednik države. A znaju… Javni dug države se zastrašujuće povećava i sve sam sklonija vjerovati da smo odavno pojeli samu supstancu države i da živimo na kredit a to ne može trajati vječno.
U vrijeme kad svatko od nas strahuje za svoju fizičku i materijalnu egzistenciju bilo bi odgovorno da predsjednik države i predsjednik Vlade stanu pred nas i kažu nam kako će nas država zaštiti, što možemo očekivati, ukratko kako ćemo preživjeti ovo strašno vrijeme. U cijelom svijetu pravi državnici to rade kako bi pokazali da se svijesni kako su baš njih građani odabrali da brinu o dobru naroda, da ga zaštite i ohrabre. Ako ne znaju kako, ne treba im ići daleko, neka kopiraju Europu..neka se ugledaju na Macrona. A ne, dok se zvučno sudaraju dva najveća ega bolnice se pune, mjesta za novo inficirane je malo, traže se novi smještajni kapaciteti, brojevi oboljelih i umrlih svaki dan bivaju većima. Kao obična građanka razumijem da kad se popune bolesnički kreveti u bolnicama i ljudi se počnu smještati u šatore i sportske dvorane događat će se da neki građani koji dožive moždani ili srčani udar neće moći dobiti promptnu medicinsku pomoć i umirat će. Umire se i od drugih bolesti, ne samo od Covida 19. Mi smo prepušteni na brigu stožeru u kojemu su ljudi što su izgubili vjerodostojnost i na spomen njihovih imena građani samo odmahuju rukom. Posljednji je tren da odlučivanje o mjerama koje će biti donesene preuzme Sabor. No baš u vrijeme kad saborski zastupnici nisu smjeli otići na stanku vladajući su tako odlučili jer predsjednik Vlade svojim potezima eutanazira Sabor. Šapu je već stavio na vitalne državne institucije. Što preostaje građanima osim da zahtjevaju da se Sabor sastane što prije…neće, jer Sabor ne čini samo Branko Bačić.
Konačno što preostaje Zoranu Milanoviću nego da viče u ime građana koji su obespravljeni i siromašni?
Naš zdravstveni sustav puca po šavovima jer je premalo liječnika i medicinskih sestara a već su dugo izloženi teškom radom u izvanrednoj situaciji. Jer ovo stanje nije normalno koliko god nas uvjeravali u suprotno. Država ne funkcionira, ne radi ono što bi trebala i postaje sama sebi svrhom. Ona ne postoji radi nas nego sve više postajemo mi radi nje.
Predsjedniče RH i predsjedniče Vlade učinite malu gestu; stanite zajedno i iskažite poštovanje i zahvalnost medicinskom osoblju. To su oni zaslužili svojim nesebičnim radom i još jednom pokazali da se možemo pouzdati samo jedni u druge.
Ovako…lutamo kao ovce a pastira nigdje. Tek nas psi tjeraju u tor.
Zašto imam dojam da na vijest o smrti tolikog i tolikog broja građana u HZMIO pucaju boce šampanjca? Zato što sam morbidna?. Ide to, ide…eto uštede na mirovinama.
Dragi moji predsjednici: države, Vlade i Sabora upućujem vam pozdrave i tople želje da doživite mirovinu i da vas stekne naša sudbina.
Anna Kowalska
Leave a Comment