Ovaj naslov je ogledni primjer žilavosti i opstojnosti cjelokupnog hrvatskog naroda kroz scile i haribde ‘bespuća povijesnih zbiljnosti’. Bačka u Vojvodini i susjednoj južnoj Mađarskoj su dio jedne te iste priče. Specifičan, dakako ali ne i izdvojen nego vrlo važan štoviše prevažan sastavni dio njezine ukupnosti i osebujnosti. Upravo o istinitosti navedenoga svjedoči i relativno nova knjiga iz mjeseca studenoga 2024. pod naslovom ‘Hrvati u Bačkoj i stvaranje samostalne hrvatske države-bunjevački slučaj’ autora gosp. Ivana Dulića u izdanju ogranka Matice hrvatske iz Vinkovaca na istoku Hrvatske. Naime, u naznačenoj knjizi se jasno progovara o borbi za hrvatski nacionalni identitet u navedenom zemljopisnom (geografskom) prostoru. Ali i o svoj kako autor knjige dosta često ističe ‘retardiranosti’ mnogih tamošnjih Hrvata u nacionalnoidentitetskom i političkom smislu. To se prije svega odnosi na ‘indigenizaciju’ u smislu ograđivanja u nekakvu zasebnu “bunjevačku” identitetsku odrednicu odvojenu od hrvatskoga nacionalnog korpusa. S vlastitim “jezikom, kulturom i sl.”.
Korijen toga je u 19 stoljeću kroz velikomađarski program koji je potirao bunjevačko zapravo subregionalno ime zbog htijenja da se preko te regionalne odrednice spriječi povezivanje s ostalim dijelovima hrvatskoga naroda u snažnu hrvatsku naciju prvenstveno diljem tadašnje Austro-Ugarske Monarhije. Ta nastojanja Pešte su bila osobito usmjerena prema Hrvatima koji su bili poznati i kao Bunjevci a koji su već stoljećima živjeli kao autohton narod u dijelovima tadašnje Ugarske (nije isto što i Mađarska), konkretno Bačkoj s centrima u Baji, Somboru i Subotici koja je do pred stotinjak godina bila najmnogoljudniji grad u Hrvata. Kao svjedočanstvo hrvatstva tamošnjih lokalnih Bunjevaca svjedoči i to da su isti osnovali još 1901. godine prvi hrvatski nogometni klub pod imenom ‘Bačka’ s povijesnim hrvatskim grbom u klupskom znaku.
Zato i jesu osnovali hrvatski (a ne bunjevački) nogometni klub i stavili su mu u klupski znak hrvatski povijesni grb a ne nekakav “bunjevački”. No kada Pešta nije uspjela u svom opakom naumu, mada je znatno politički degenerirala tamošnje Hrvate koji su s tom ‘falingom’ i ušli u Kraljevstvo SHS taj prljavi posao je nastavio službeni Beograd samo s drugačijom logikom. Preferirajući (sub)regionalno ime Bunjevci htio je postići identitetsko odvajanja njih od ostatka matičnoga hrvatskoga naroda. Ni službeni Beograd nije uspio mada je jako velik dio spomenute populacije nažalost ‘zabrazdio’ u taj umjetni ‘indigenizam’ (‘autohtonizam’). No Bogu hvala, apsolutna većina Bunjevaca u Bačkoj je očuvala vlastiti hrvatski nacionalni identitet i štoviše nakon svih tih lutanja i otpadanja u novije vrijeme se sve više učvršćuje u istom tom svom hrvatskom identitetu. Narodski rečeno ‘što je imalo otpasti je otpalo’ a sada se treba izboriti za ono što je ostalo da se što prije konsolidira i zauzme prava i položaje kakve i zaslužuje a to je identična prava pravima ‘srpske’ manjine u Hrvatskoj sukladno međudržavnom sporazumu između Hrvatske i Srbije (s AP Vojvodinom) od prosinca 2004. godine.
U knjizi se također ističe da s hrvatskim narodom u istočnom Srijemu nije isti slučaj kao s Hrvatima u vojvođanskoj Bačkoj. Zašto nije? Zato što je kako navodi sam autor ‘istočni Srijem dio matičnoga nacionalnog hrvatskog prostora’ za razliku od Bačke s obje strane vojvođansko-mađarske granice. Hrvati u istočnom Srijemu su bili zahvaćeni nacionalnom integracijom poput ostalih Hrvata unutar ‘Trojednice’, kasnije Banovine Hrvatske za razliku od onih u Bačkoj. Hrvati u Istri su sličan primjer Hrvatima u Bačkoj s tom razlikom što se Istra tijekom vremena našla unutar granica Hrvatske dok naša Bačka nažalost nije nego je uokvirena unutar Autonomne Pokrajine Vojvodina kao nominalnog dijela Srbije te sjevernije južne Mađarske. Ta srbijanska indigenizacija odn. “autohtonizacija” Bunjevaca ide u poništavanje njih kao političkog naroda a to mogu biti jedino kao Hrvati. Bogu hvala, apsolutna većina Hrvata u Bačkoj i Vojvodini se izjašnjava Hrvatima pa su samim time i politički narod. Upravo ovo što nam priopćuje ovaj članak temeljen na spomenutoj knjizi nam zove u pamet da vodimo računa o samima sebi kao Hrvatima te ne dopustimo više sebi kao narod taj luksuz indigenizacije velikog istina ali ipak manjeg dijela Hrvata, Bunjevaca u Bačkoj.
Mnogi Hrvati u mađarskom dijelu Bačke su asimilirani u većinski narod. Ali ipak hrvatski narod je i danas prisutan u Mađarskoj sa brojnim hrvatskim samoupravama. To nam je putokaz da držimo stranu hrvatskog naroda koji je u BiH konstitutivan, državotvoran, suveren i ustavotvoran narod. To se ogleda u donošenju novog izbornog zakona u BiH, njezinom preustroju prema kojemu bi u njoj bila i jedna većinska hrvatska jedinica (današnja neslužbena regija većinskih hrvatskih kantona, gradova i općina tj. Herceg-Bosna). Uz priznanje hrvatskog naroda u Sloveniji, Sjevernoj Makedoniji i Republici Kosovo sa svim pravima koja iz toga proizilaze. Očuvanje identiteta Hrvata gdje god žive umjesto da su prepušteni asimilaciji u neke druge zajednice ili manjine. Jer zapamtimo, sretan i zadovoljan te slobodan Hrvat u Novom Sadu, Zrenjaninu (bivši Veliki Bečkerek), Subotici (središtu Bačke Hrvatske tj. bajskom Trokutu i SZ Vojvodine prema granici s Hrvatskom), Tavankutu, zatim Kotoru i Tivtu, Mariboru, Črnomlju i Kopru, Tuzli, Sarajevu je jamac isto takvog Hrvata u Širokom Brijegu, Mostaru, Livnu, Stocu, Orašju (Herceg-Bosna) te Zagrebu, Splitu, Puli, Vukovaru, Čakovcu (Hrvatska). Isto tako, nemojmo se zavaravati misleći da Hrvat u Zagrebu, Rijeci, Dubrovnniku, Tenji, Vojniću, Korenici, Donjem Lapcu, Topuskom, Kninu, Livnu, Čitluku, Ljubuškom, Neumu, Kiseljaku, Kreševu, Vitezu, Odžaku, Domaljevcu može biti sretan, zadovoljan i slobodan bez isto takvog svoga sunarodnjaka Hrvata u Banjoj Luci, Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću, Bijeljini, Kotor-Varoši, Prijedoru, Prnjavoru, Brodu (bosanskom), Trebinju, Travniku, Velikoj Kladuši, Cazinu, Somboru, Apatinu, Boki (vojvođanski Banat), Petrovaradinu, Beogradu, Nišu, Vranju, Janjevu, Letnici, Skopju (Skoplje), Herceg-Novom, Budvi, Kotoru, Baru, Kopru, Piranu, Izoli, Metliki, Ljubljani, Mariboru, Celju, Kranju, Trstu, Nađkanjiži, Šopronu, Železnom, Karaševu (Tamiški Banat). Svi smo mi Hrvati međusobno povezani i sreća jednih je bitan uvjet sreće i drugih i obratno. Isto tako, problemi jednih se tiču svih a ne samo onih jednih dok drugi trebaju biti mlaki i nezainteresirani spram toga. Shvativši tako stvar i još bolje ravnajući se u konkretnom životu time mi Hrvati smo ‘kao jedan’ ma koliko udaljeni bili jedni od drugih. I u tome je ključ našega uspjeha. I nema toga Beograda, Sarajeva, Budimpešte, Bruxellesa, Moskve ili Washingtona, Pekinga ili pak Londona da nas osujeti glede uspjeha. No će prije dati Bog da se njihova tzv. moć bila “tvrda ili meka” kao u prah smrvi i u dim pretvori.
Pa što Bog da i sreća junačka!
Josip Žgela
Leave a Comment