Svjedoci smo da svakodnevno slušamo termine ‘srpski svet’, ‘ruski svet’, ‘panturski svijet’ ,’albanski svijet’, karta “velike “Mađarske” i sl. Zatim često slušamo o “Bosni” umjesto o Bosni i Hercegovini. Budući su i Hrvatska i Herceg-Bosna “zahvaćeni” tim imaginarnim svjetovima/svetovima postavlja se pitanje koji je hrvatski odgovor na to. Crna Gora, Sjeverna Makedonija su dobrano načete njima. Osobito Crna Gora. Pa kada uzmemo u obzir talijanski iredentizam koji svojata najmanje 23% ali i više od 50% današnje Slovenije, dijelove Crne Gore, Albanije, Francuske i Švicarske onda to navodi na duboka promišljanja. Nažalost i Hrvatska je na tom ‘nesretnom’ popisu. Pa ćemo se sjetiti i ‘Islamske Države’ koja je svojatala dijelove Europe od Grčke pa do Hrvatske i još zapadnije. I kao odgovor je pozivati se na obećanje papi koje su mu i drugi davali ‘da neće otimati tuđe’?! Samo Hrvati se “trebaju” pozivati na to a ne i jedni Mađari?! Ili ne i Srbi i Bugari koji su isto bili kao kršćani također obvezani ‘da ne otimaju tuđe’?! A to što je bilo u srednjem vijeku je stvar prošlosti. Nećemo sada biti ‘papskiji od pape’ ili ‘ekumenskiji od carigradskih patrijarha’. Jer odgovarati recipročno nije otimanje nego obrana vlastitoga kao i ‘opamećivanje’ onih koji svojataju tuđe. Jer pružiti drugi obraz ne znači odustajati od recipročnosti i nadoknade za pretrpljenu štetu nego i poniziti zlostavljača umjesto pustiti da nas dodatno ugnjetava ili zlostavlja. Dakle, kada smo to raščistili, vrijeme je da kažemo hrvatski odgovor na spomenute izazove.
‘Hrvatske zemlje’ i prema savjetu admirala Loše
Admiral Davor Domazet-Lošo je u emisiji ‘Bujica’ odprije dvije-tri godine izjavio da kada Srbi govore o ‘srpskom svetu’ onda Hrvati trebaju kao odgovor na to pričati o ‘hrvatskim zemljama’ među kojima su osim same Hrvatske i Herceg-Bosne kao i cijele BiH također i istočni Srijem i Boka. I to jesu hrvatske povijesne zemlje. Kao što su termini ‘Turska Hrvatska’, ‘Bačka Hrvatska’, ‘Zaljev hrvatskih svetaca’ (Boka), zatim ‘Herceg-Bosna’ povijesno dokumentirani, činjenični i potpuno legitimni pojmovi. Osobito sa stanovišta hrvatskoga naroda. I zašto ne poslušati našega cijenjenoga admirala? Treba ga poslušati. Bez obzira što su neka njegova stanovišta možda i ‘kontroverzna’. Valja nam znati ‘da ne smijemo dopustiti ponavljanje loše nam povijesti’. Protivnika ne treba čekati da nam dođe na kućni prag nego rađe otići pred njegov kućni prag pa da tamo ga pitamo u čemu je naš zajednički “problem”? Da mu uđemo u kuću pa stvari istjeramo na čistac. Dosta smo mi Hrvati se branili samo na svome ali braniti se može i na protivničkom terenu. To ne znači “agresiju” nego obranu. Nužnu obranu moglo bi se reći. Braniti se (ne otimati) van vlastitih granica je uvijek efikasnija obrana nego unutar vlastitih međa. Jasno, te kako navedosmo hrvatske zemlje (hrvatske povijesne i etničke zemlje) će imati značenje u aktualnopolitičkom smislu recipročno tim nekim ‘drugim svjetovima/svjetovima s kartama i šalovima njihovim’. Dakle, bez trunke agresije a opet na platformi ‘hrvatskog svijeta’. Ili (pan)hrvatskog areala. I s takvim shvaćanjem idemo i k gospodarskom suverenizmu te samosvijesti. Zemun, Trst, Boka kotorska, Prekmurje, Bela krajina, kraj oko Nađkanjiže (Velika Kaniža) kao ‘hrvatski dometi’. Pa kada se slobodno govori “Bosna i Sandžak jedna država” ili pjesma ‘Bosna nam je domovina a Sandžak otadžbina’ onda isticati činjenicu da ‘Hrvatska i Herceg-Bosna čine jednu etničku i povijesnu cjelinu’ kao i ‘Lijepa li si’ u kojoj se pored regija u Hrvatskoj spominje i većinski hrvatska Herceg-Bosna u BiH je potpuno legitimno. Uzajamne veze Hrvatske i Herceg-Bosne su kudikamo utemeljenije nego recimo ‘Bosne i Sandžaka’ ili Bosne i Hercegovine i bivšeg Novopazarskog sandžaka. Tako nam valja razmišljati i raditi. Jer drugoga puta nema. Ako ne znaš je li to baš tako reći će ti i admiral Domazet-Lošo. I idemo ukorak s drugima čista obraza. Bog vidi i zna! Ovi reci se pišu bez zle namjere a za vlastitu dobrobit i na korist drugima. Promjene dobro dođu. Pa i u misaonim sistemima. U hrvatskim glavama pogotovo! Patrijarh Porfirije je rekao da se granice kroz povijest mijenjaju i da nitko ne može garantirati da tako neće i dalje biti. Pa kada jedan crkveni poglavar to kaže zašto ne bi i mi Hrvati? Trebali bismo, naravno. Reciprocitet umjesto “lopovluka”. Porfirijeve riječi valja shvatiti ne samo da Srbija može biti veća nego i manja negoli je sada. Ili da Hrvatska može biti i veća nego što je sada. Kao što je Banovina Hrvatska bila dobrano kopneno veća od ove današnje. Spomenimo i NDH uzgred glede toga. Naravno, i Kraljevinu Hrvatsku (Zemlje krune kralja Zvonimira) od 21.10.1918. I nemojmo biti prestrogi prema sebi. Ako jedan ‘patrijarh’ Porfirije nije pa nećemo biti ni mi. U Bibliji piše ‘ne budi suviše mudar ni suviše pravedan, ta zašto bi sebe upropastio’! Jasno, ove stihove iz knjige Propovjednikove (Stari zavjet) treba shvatiti u ispravnom svjetlu umjesto pogrješnom.
Pa što Bog da i sreća junačka.
P.S. Glede opravdanosti pojma ‘hrvatske zemlje’ za sveukupne povijesne i etničke hrvatske prostore s bilo kojih strana aktualnodržavnih granica valja u prilog toj opravdanosti spomenuti sljedeće primjere među kojima su i izjava predsjednice općine Bujanovac gđe Sinani prilikom službenoga posjeta predsjednika Albanije Srbiji i njegova boravka u većinskim albanskim općinama “centralne” Srbije koja glasi ‘Preševska dolina je dio albanskog svijeta’. To je prošlo bez reakcija službenog Beograda koji ima očito dvostruka mjerila za vlastito područje od područja drugih država. Primjer koji opravdava ‘hrvatske zemlje’ je i onaj Bugarske koja bivše kotareve (srezove) Pirot i Vranje s dodacima općina Dimitrovgrad (Caribrod) te Bosilegrad u ‘užoj’ Srbiji smatra bugarskima službeno ih označavajući terminom ‘zapadni krajevi’ jer se nalaze zapadnije od današnje bugarsko-srbijanske granice, dakle van okvira sadašnjih granica bugarske države. Drugim riječima, sav onaj prostor koji je kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije 1941. došao pod kontrolu Bugarske a koji je u okviru aktualnih srbijanskih granica službena Sofija drži bugarskima. Zato i koristi termin za taj teritorij ‘zapadni krajevi’ jasno dajući do znanja da u konačnici ne odustaje od suvereniteta nad njim unatoč tome što službeno ‘priznaje’ sadašnju graničnu crtu sa Srbijom. I poziva se na ‘veliku Bugarsku’ od mira u San Stefanu (5 ožujka 1878., prije Berlinskog kongresa) unutar koje je bilo područje Pirota i Vranja ali i većeg dijela današnje Sjeverne Makedonije te nekih sjevernih područja današnje Grčke. A ista ta Bugarska je još 6 godina prije Hrvatske postala punopravna članica EU. Bruxelles sve to zna i šuti. Službeni Beograd se pomirio s ‘takvim’ ponašanjem Bugarske odn. ‘istočnog susjeda’ i ne ‘arlauče’ ništa. Ali zato prema zapadnijim susjednim državama nije baš tako. Zašto? Očito jer nije naišao na dovoljno ‘tvrde’ susjede. Pa hajdemo da Hrvatska bude iznimka u tom pogledu. A većinski hrvatska Herceg-Bosna (hrvatski kantoni, gradovi i općine u većem bh entitetu u BiH) malo više da bude sličnija jednom Sandžaku (bivši Novopazarski sandžak u Srbiji i Crnoj Gori s većinskim Bošnjacima i Muslimanima muslimanske vjere) ili Preševskoj dolini (općine Bujanovac, Preševo i Medveđa u južnom dijelu “središnje” Srbije na granici s Republikom Kosovo a koje su se proglasile ‘Zajednicom albanskih općina’). Jer doista drugoga puta nema. Riječi potkrijepljene primjerima jače svjedoče od samih riječi a pogotovo jače od šutnje s hrvatske strane koja je u ovakvim slučajevima besramno sramna.
Josip Žgela
Leave a Comment