Od 5 listopada 2000. dolazi do smjene vlasti u Srbiji pa tako i u Vojvodini. Na vlast dolazi Demokratska Oporba Srbije (DOS). Naredne 2001. godine javlja se niz inicijativa u Vojvodini pa tako i onih hrvatskih. Općevojvođanske u smislu pritisaka u pozitivnom smislu glede povratka nadležnosti Vojvodini od vremena prije “jogurt-revolucije” te redefiniranja odnosa između Novog Sada i Beograda (čitaj Vojvodine i Srbije) a specifično hrvatskih u smislu osnivanja i izgradnje nacionalnih institucija u Vojvodini i ostatku zemlje te uvođenja hrvatskoga jezika u službenu uporabu na tom području. Sve to je urodilo plodom. Osnovan je hrvatski pisani medij ‘Hrvatska Riječ’, hrvatski vrtić ‘Marija Petković-Sunčica’ u Subotici, uveden hrvatski jezik u brojne osnovne škole kao i to da je hrvatski jezik uz mađarski i srpski postao službenim jezikom u općini Subotica. To je utjecalo i na jačanje značaja stranke Demokratski Savez Hrvata u Vojvodini. S druge pak strane, u veljači 2002. donesen je tzv. Omnibus zakon odn.
Zakon o utvrđivanju određenih nadležnosti autonomne pokrajine. Njime su se vratile brojne nadležnosti Autonomnoj Pokrajini Vojvodina upravnoga i izvršnoga karaktera u pogledu medija, kulture, manjinskih prava, gospodarskih djelatnosti i sl. No izostala su ona ustavna i zakonodavna prava. Vojvodina je pojačala stupanj autonomije ali nedovoljno. 2003. godine došlo je do svojevrsnih pretumbacija te jačanja velikosrpskih snaga i promiloševićevskih tendencija. Da bi se sve to osujetilo došlo je do Subotičke konvencije 2004. Za nju su najviše zaslužni Savez Mađara u Vojvodini te Liga Socijaldemokrata Vojvodine uz Uniju socijalista Vojvodine, Vojvođanskog kluba i drugih nevladinih organizacija ali i DSHV-a. Njome se zahtijeva široka izborna platforma protiv reakcionarnih snaga postmiloševičevske ere, spuštanje izbornog praga za manjinske stranke, jednakost manjinskih zajednica sa svim građanima Srbije (pa tako i Vojvodine) te vlastitim samoupravama, Ustavotvorna Skupština, novi ustav koji bi Vojvodinu jasno definirao multietničkom, multikonfesionalnom i multijezičnom modernom europskom regijom sa izvršnom, zakonodavnom i sudbenom vlašću. Povratak nadležnosti od prije ‘antibirokratske revolucije’ iz 1988./89., prestanak povratka izolacionizmu te kretanje u decentralizaciju Srbije, utvrđivanje civilnih žrtava od 1941.-1944. na području Subotice.
Nažalost, ustav Srbije iz 2006. nije uvažio na pravi način te zaključke, on je “utvrdio” da je Srbija dala Vojvodini autonomiju mada u stvarnosti je Vojvodina bila van okvira Srbije konstituirana takvom te je kao takva sporazumno ušla u sastav Srbije zadržavši autonomiju. Subotička konvencija je utjecala i na kasnije ‘vojvođanske’ konvencije iz 2006. 2009., 2012. Njima se traži federalizacija Srbije sastavljena od dviju federalnih jedinica ili republika tj. Vojvodine i Srbije. Potiče se osnivanje daljnjih autonomnih regija u ‘užoj’ Srbiji poput Šumadije, Istočne i Zapadne Srbije (Timočka ili Vlaška krajina, Mačva s Podrinjem i Starim Vlahom, sjeverni dio bivšeg Novopazarskog sandžaka), Južno Pomoravlje i dr. ali s manjim pravima od Vojvodine. Neki su čak mišljenja da se ime države treba promijeniti u Srbija i Vojvodina umjesto Srbija kao što je to slučaj s Bosnom i Hercegovinom. Subotička regionalna uprava je već 2001. poduzela uspostavu jače međuregionalne suradnje glede primjerice ‘Dunav-Kriš-Tisa-Moriš (DKTM) tj. s dijelovima Mađarske ali i obnovu suradnje s hrvatskim gradovima tj. onima na istoku Hrvatske. Te vojvođanske konvencije traže povratak zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti Vojvodini, poreznu upravu, financijsku samostalnost, vlasništvo nad zemljištem i radom ostvarenim dobrima, javnim poduzećima, policijsku upravu u okviru pokrajinske nadležnosti, porezni ured također kao i to da Vojvodina bude jedna izborna jedinica (slično tome da većinski hrvatski kantoni Hercegbosanska, Zapadnohercegovačka i Posavska županija s drugim većinskim hrvatskim dijelovima drugih kantona (Herceg-Bosna) u BiH budu jedna izborna jedinica) te da Vojvodina sama odlučuje o vlastitoj decentralizaciji a ne Beograd. Vojvodina sastavljena od Bačke, Banata i Srijema (istočnoga) umjesto više okruga po mjeri središnje vlasti u Beogradu. Zahtijeva se Vojvodina u granicama sadašnje Autonomne Pokrajine Vojvodina. Manji dio ‘autonomista’ bi htio Zemun i Pančevački rit (Beograd) pripojiti Vojvodini. Poštuju se granice susjednih država, nema nikakvih pretenzija na bilo što drugih susjednih država i nesrpskih naroda, odbacuje se paternalizam za ‘srpsku’ manjinu u drugim državama a zahtijevaju prava za nesrpske narode u Srbiji s AP Vojvodinom u skladu s najvišim europskim i svjetskim standardima!
P.S. Provojvođani ne smatraju sve pravoslavne u bivšoj Jugoslaviji pa tako ni u Hrvatskoj Srbima. Ne žele favorizirati “Bunjevce i Šokce” nauštrb Hrvata u Vojvodini. Očito bi bili suglasni s priznanjem faktično postojeće Hrvatske Pravoslavne Crkve kao što su i glede Crnogorske, Makedonske a vjerojatno i Kosova. Sigurno bi bili za to da i Vojvodina ima vlastitu autonomnu Pravoslavnu Crkvu unutar SPC (Crkva Srbije). Vojvođanske konvencije bi bile otvorene za rješavanje svih otvorenih pitanja između Hrvatske i Srbije na pravičan način. Zalažu se da oni koji se izjašnjavaju kao Vojvođanin/nka imaju posebnu rubriku pod oznakom nacionalnost/narodnost. U njoj bi bilo nesumnjivo uvjerljivo najviše pravoslavnog svijeta.
Subotička konvencija iz 2004. kao i ostale zapravo ističe da je pitanje Vojvodine otvoreno još od kolovoza 1992. jer je tada bivša SRJ pred međunarodnom zajednicom obećala vratiti građanima Vojvodine i Kosova njihova ‘ustavna prava’ iz 1974. a nije a to se treba izvršiti (s napomenom da je Kosovo u međuvremenu steklo samostalnost op.a.). Pitanje Vojvodine nije riješeno do dan-danas unatoč ustavu iz 2006.
Zaključak
Iz svega navedenog je razvidno da pitanje Vojvodine jest i pitanje hrvatskoga naroda u njoj i ostatku zemlje kao i same Hrvatske ali i JI Europe te EU. Stoga, budući u ‘autonomistima’ Vojvodine nazrijevamo mnoge pozitivne stavove prihvatljive za Hrvate i Hrvatsku valja nam ih i poduprijeti rješavajući sva goruća i mučna otvorena pitanja s službenim Beogradom, pogotovo na radost i zadovoljstvo naših sunarodnjaka Hrvata u Vojvodini i Srbiji. Jer Hrvati u Hrvatskoj, Herceg-Bosni, ostatku BiH, Vojvodini, Boki, svim hrvatskim povijesnim zemljama i bivšoj državi i okolo nje te u dijaspori su jedan i jedinstven narod i sreća onih u Subotici i Novom Sadu znači sreću i onima u Zagrebu, Vukovaru, Osijeku, Puli, Dubrovniku, Mostaru, Ljubuškom, Livnu, Neumu, Orašju, Banjoj Luci, Sarajevu, Prnjavoru kao i u Trstu, Ljubljani, Janjevu, Skoplju, Podgorici, Tivtu, Chicagu i dr. Razgovarajmo, razlažimo, analizirajmo i djelujmo! Rješavajmo i ostvarujmo!
Pa što Bog da i sreća junačka!
Josip Žgela
Leave a Comment