Veoma je važno upitati se kakvu mi Hrvatsku želimo? Koji model nje nam je pred očima? Kakvom ju vidimo u doglednoj budućnosti? S kojom zemljom bi ju usporedili? Ovo su pitanja na koja svaki trezveni narod pa i vlast treba dati jasne odgovore. Ali prvo treba postaviti pitanje pa onda i dati odgovor. A u našem slučaju mnogi niti ta pitanja ne postavljaju akamoli da na njih daju odgovore. Ali netko mora i to. A tko će drugi nego Hrvati. Jasno oni nepatvoreni za razliku od mnogih čije je hrvatstvo poput kakva ‘gemišta’ ili ‘bevande’ u smislu pa mi jesmo Hrvati ali možemo biti i štogod drugo već kako prilike nalažu iliti ga ‘kako vjetar puše’.
Hrvatska, jol na Zapad jol na Istok
Ovo su stihovi jedne hrvatske pučke klapske pjesme ‘Paune moj’. Da, hrvatska vjerodostojnost su paunova perja. Jako lijepo i šareno na oči ali u vidu one ‘šarena laža’. U kom smislu? U smislu da se jedno govori a drugo radi a nešto treće misli. Od 1990. smo slušali kako se Hrvatska treba vratiti ponovno u okrilje Srednje Europe i Mediterana i okrenuti leđa istoku i zaostalom Balkanu gdje joj nije mjesto i gdje je ona bila u kakvom ‘prisilnom boravku’. I tako s tom porukom pretamburasmo Domovinskooslobodilačkog rata i dočekasmo izbijanje Hrvatske na njezine međumarodno priznate granice 15.1.1998. te i kakvo takvo rješenje hrvatskog pitanja u BiH kroz kantonalni ustroj Federacije BiH u BiH u kojemu kao zamjenu za HRHB izborismo tri većinska hrvatska kantona u vidu federalnih jedinica-država (Hercegbosanska, Zapadnohercegovačka i Posavska županija) uz participaciju u mješovitim kantonima te na taj način očuvasmo i Herceg-Bosnu barem kao neslužbenu regiju većinskih hrvatskih prostora adekvanto Sandžaku. I onda još sklopismo specijalne odnose Hrvatske s hrvatsko-bošnjačkom Federacijom u BiH (samim time i Herceg-Bosnom unutar nje) i uhvatismo pravac prema Srednjoj Europi i Mediteranu ostavljajući Balkan za leđima…… i kao da smo počeli dolaziti na sebe…… ali kako neki kažu ‘što je lijepo i kratkoga trajanja je’.
Kopernikanski obrat s prijelaza stoljeća
I tako nakon nepune dvije godine od mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske i uspostave državne vlasti Republike Hrvatske unutar vlastitih međunarodnih granica dođoše izbori 3.1.2000. Na tim izborima pobijediše zapravo jugonostalgičarski elementi uz dodatak “regionalizma” tj. autonomaštva iz redova IDS-a te “naprednih” liberala (biznis-političara i ‘karijerogonja’). Zajedničko im je bilo anacionalnost, blebetanje o tome ‘pustimo prošlost a okrenimo se budućnosti’ (jasno samo kada to njima odgovara), grožnja na pojave ‘hrvatskog ekstremizma’ uz gromoglasnu šutnju o četničkim ispadima, zatim o neodricanju od velikosrpske ideje u redovima jedne balkanske manjine i onih u balkanskoj zemlji koju ona smatra svojom maticom ali i tinjajući val antihrvatskih osjećaja umotanih u floskulu o navodnoj detuđmanizaciji. Uza sve nabrojano počela je izostajati potpora Hrvatima tj. jednom od triju konstitutivnih naroda u BiH, ugovor o specijalnim odnosima s Federacijom BiH pa samim time i većinskim hrvatskim prostorima (Herceg-Bosna) je sve više tretiran kao kakav davni povijesni dokument i svjedok ‘neželjene’ povijesne zbiljnosti, počela je rasprodaja hrvatskog bankarskog sustava jer se drugačije “nije moglo” ili nije htjelo, rasprodaja hrvatskih poduzeća, i telekomunikacije su prodane “strateškom” partneru iz “bajne EU” i sl. Obavještajna zajednica teškom mukom građena i s odličnim rezultatima iza sebe je deklasirana, dokumenti su se dijelili ‘na izvolte’, časni generali pobjedničke Hrvatske Vojske su smijenjeni i “umirovljeni”, zavladala neka strogoća ali samo prema baštinicima “tuđmanizma”, dupli standardi na svakom koraku…….. Pa se počelo u prvi plan umjesto Hrvata u Herceg-Bosni i ostatku BiH stavljati interese unitarističkog političkog Sarajeva, pa su sve više svi putevi išli ka Beogradu i sl. Adekvatno tome se ustavna obveza Republike Hrvatske o brizi za vlastiti hrvatski narod van njezinih granica poput primjerice Hrvata u Vojvodini i ostatku Srbije, Sloveniji i drugdje u bivšoj državi, okolo nje i dijaspori počela temeljito zanemarivati. Odnos spram Hrvata u dijaspori je ponovno preuzeo stari narativ o ‘neprijateljskoj’ emigraciji koja je pozitivna samo po slanju izdašnih novčanih sredstava i ničemu više. I eto, to je tako kada se misli graditi sretnija i bolja samostalna hrvatska država na čelu sa starim kadrovima koji su se držali one ‘i nakon Tita Tito’, ‘čuvajte bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti bratskih nam republika i pokrajina’, ‘najvažnije je biti Jugoslaven a ono drugo je manje važno’, ‘čuvajte mi Jugoslaviju’ i sl.
Pričati o Europi a gurati na Balkan iliti ‘svjesnog i hladnog’ laganja bez adekvatnih sankcija
I to je to paunovo perje oliti (izraz u južnoj Hrvatskoj) ‘šarena laža’. Pa je li moguće da toliko godina i desetljeća i dalje živimo u njima mada znamo da su laži?! Zar nije sve ovo zlo što nas ne mimoilazi rezultat svih tih lažnih obećanja i manipulacija? Istina, Hrvatska jeste postala članica NATO-a i EU ali uz koju cijenu? Koliko smo dali a koliko izgubili? Jesmo li sretniji zbog tih uspjeha? Ili nam je sve više jasno da sve to je zapravo hrpa ‘drvenog željeza’? Previše smo mi žrtvovali za tako malo koristi. Reći će zlobnici ‘a novci’! Pa ako je sve u novcima onda smo mogli ući i u ‘Ujedinjene Arapske Emirate’ ili kakvu ‘Organizaciju Arapskih Zemalja’ zar ne? Neki bi danas možda rekli da bismo rađe trebali ući u BRICS’. Rekao bi prvi predsjednik samostalne države Hrvatske ‘o ta bespuća povijesne zbiljnosti’!
Što Hrvatskoj treba a što joj ne treba
Hrvatskoj ali i općenito Hrvatima poput onih u Herceg-Bosni, ostatku BiH, Vojvodini primjerice valja se vratiti na ‘tvorničke postavke’ ali Ante Starčevića “Oca Domovine” pa tek onda i Franje Tuđmana. A to je suverenistička politika, u prvi plan isticanje hrvatskih nacionalnih interesa, povezivanje svih Hrvata bez obzira gdje žive u jednu čvrstu i homogenu čvrstu naciju premreženu zajedničkim mrežama i institucijama koje će na tome raditi i održavati ju takvom te na taj način razbijati protivničke aktivnosti ali i i njima raditi ono što su oni namjeravali nama. Primjerice, na agendu ‘srpski svet’ i tome slično odgovarati ‘hrvatskim zemljama’ među kojima su povijesne i etničke hrvatske regije okupljene oko Hrvatske i Herceg-Bosne kao njihovog središnjeg dijela. Poticanje demografske obnove među svim Hrvatima a kao primjer uzimati Županiju Zapadnohercegovačku u Herceg-Bosni (Federacija BiH/BiH) koja bilježi odlične rezultate po tom pitanju uključujući i povratak stanovništva s gospodarskim oporavkom. Raditi na povratku Hrvata iz primjerice Amerika umjesto neHrvata sa Balkana i dalekih zemalja. Nadasve, registracija Hrvatske Pravoslavne Crkve sukladno odluci Visokog upravnog suda od pred tri godine uz obrazloženje koje glasi: Hrvatska Pravoslavna Crkva je ispunila sve uvjete za registraciju te su svi argumenti protiv ocijenjeni neutemeljenima. Stoga HPC ima biti upisana u Registar vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj. Ta odluka se mora sprovesti jer to je pitanje ispoštivanja zakona Republike Hrvatske unatoč tome što izvršna vlast isto protupravno opstruira. S druge pak strane imamo pravo poradi hrvatske dobrobiti i mira u ‘hrvatskom okruženju’ te JI Europe pa i Balkana isticati mogućnost unutar pravoslavlja a to je osnivanje autonomnih Pravoslavnih Crkava unutar Crkve-majke, konkretno autonomne Vojvođanske Pravoslavne Crkve unutar Crkve Srbije (SPC) poradi slamanja velikosrpstva unutar iste te SPC. Budući je Vojvodina autonomna pokrajina u sklopu Srbije onda ta Vojvodina može imati i vlastitu autonomnu Crkvu unutar Crkve-majke (SPC).
I što nakon svega?
Nakon svega iznesenoga valja se uvjeriti u istinitost napisanoga i nastojati ostvarivati isto u konkretnom životu. Riječima, osjećajima, razmišljanjem i najvažnije radom. U svakodnevnom životu. Od razgovora s prijateljima, susjedima, preko međumrežja, šetnji gradom, javnih okupljanja, zborovanja, koncerata, peticija, bojkotom medija u stranom a prije svega srbijanskog kapitala (N1, TV Nova, RTL, Arena Sport, Večernji list, Slobodna Dalmacija, Nacional, Vida TV, Jutarnji list itd.), gledanjem prohrvatskih tv kanala (TV Herceg-Bosne, TV Jadran, Z1, Osječka TV, Slavonska TV i dr.), čitanjem prohrvatskih tiskovina poput Hrvatskog Tjednika, neslušanjem “cajki” i slične strane glazbe osobito balkanske kao i izbjegavanjem uslužnih prostora u kojima se pušta ili preferira takva glazba a odlaskom u iste takve prostore gdje se sluša prvenstveno hrvatska glazba a osobito Thompsonove pjesme i sl. Dakako izbjegavanje taxija, prodavaonica, restorana, kafića i drugih subjekata s prostorima u kojima prednost ima strana radna snaga (Balkanci i iz dalekih zemalja) a preferirati one gdje se prednost daje hrvatskim radnicima odn. Hrvatima i gdje dovode Hrvate iz dijaspore umjesto sezonaca iz neprijateljskog susjedstva i dalekih nama nepoznatih kulturnih obrazaca. Jasno, naglašavanje da Hrvatska na istoku graniči s Vojvodinom a ne samo govoriti o Srbiji, većinski hrvatski prostor u BiH zvati što češće Herceg-Bosnom uz isticanje tamošnjih većinskih hrvatskih kantona poput Hercegbosanske ili Zapadnohercegovačke odn. Posavske županije umjesto samo Bosna i Hercegovina ili Bosna, Hercegovina pa opet Bosna i Hercegovina i tako ukrug. I prihvaćati hrvatski povijesni grb s početnim bijelim poljem, pozdrav i stih ‘Za dom spremni’, (novo)ustaše uz ograde od fašizma ‘zdravo za gotovo’ a fokusirati se na četništvo, velikosrpstvo i slične pojave u hrvatskom okruženju, unitarističko ‘bosanstvo’ i probosanstvo, četničke pjesme uz oštre kritike. Stalno isticati položaj i prava hrvatskog naroda van granica Hrvatske i to Herceg-Bosni, ostatku BiH, Vojvodini, Boki, deželi, Republici Kosovo (gdje Hrvati trebaju biti priznati u najmanju ruku nacionalnom zajednicom poput tamošnjih Mađara i Talijana i da hrvatski jezik u Beloj krajini, Prekmurju i istarskom dijelu Primorske bude priznat službenim te se prestane s albaniziranjem hrvatske baštine u Rep. Kosovo) i dr. a o manjinama u Hrvatskoj da vlada tišina osim da im se položaj svede na ‘u okvire normalnoga’. Promjene dolaze od nas samih! Pomozimo samima sebi pa će nam i Bog pomoći.
Smjernice
Upravo je važno da svatko ponaosob preuzme odgovornost za Hrvatsku Domovinu i naciju Hrvata u njoj (Hrvatska, BiH s naglaskom na Herceg-Bosnu, ostale povijesne hrvatske zemlje) te dijaspori. Onda i kao hrvatski narod (nacija) postajemo skladniji i ozbiljniji te politički zreliji. Kako na uvjetno rečeno desnici tako i na ljevici. I onda će nam pjevanje i slušanje Thompsonovih pjesama uključujući i ‘Bojna Čavoglave’ sa početnim stihom ‘Za dom spremni’, ciljevi akcije ‘Za bolju Hrvatsku’, koncerti prohrvatskih glazbenih izvođača, osjećaj hrvatskog nacionalnog dostojanstva te zajedništva bez bespotrebnih podjela tko živi u kojoj regiji, zemlji ili kontinentu, isticanje nacionalnih simbola, njegovanje hrvatskoga jezika, prihvaćanje u vjerskoj osebujnosti, vrjednovanju uspješnosti kao i međuhrvatskoj socijalnoj osjetljivosti, asimilacionoj snazi spram nehrvatskih skupina ali i odupiranja asimilacijama drugih spram nas i sl. biti normalna pojava i stvar umjesto “šovinizma” i “ksenofobije”. Svi ćemo se radovati uspjesima naših hrvatskih športaša bez onoga ‘a kaj pa oni su tam iz Hercegovine ili Bosne’ i sl. I onda će puno teže nekome ili nekima padati napamet raditi “marš” protiv izmišljene fašizacije u Hrvatskoj, isticanja protuustavnih parola poput ‘hoćemo Balkansku Federaciju bez država i nacija’ (vidi članak 135 stavak 2 Ustava Republike Hrvatske), zatim ‘od mora do rijeka bez državne kontrole’, ‘mmm više druženja sa studentima iz Srbije nego s hrvatskim nacionalistima’, “jedan narod ista borba”, napise na ćirilici, zastave s mrtvačkom glavom (identične s četničkima), mnoštvom zastava bivše Jugoslavije i SRH i tek pokojom državnom zastavom ‘reda radi’……. I bez parola ‘prvo polje mora biti crveno’…….
Primjer
U Bugarskoj ima i ‘postfašista’ i komunista ali oni zajedno prosvjeduju protiv ulaska njihove zemlje u Eurozonu poučeni i primjerom Hrvatske. Oni se ne svađaju oko “fašizma” i nužnoga mu “antifašizma” za razliku od nas. Zašto i mi ne bismo unatoč svim unutarhrvatskim prijeporima bili više poput Bugara? Možemo, dakako! Ali ne kao oni Tomaševićevi (ne)možemovci. Stoga, kako se u narodu kaže ‘pamet u glavu’ i u bolje sutra. Hrvatsko sutra, dakako.
Josip Žgela
Leave a Comment