Na samom početku agresije Ruske Federacije na Ukrajinu, čelnik agresorske države je iz Kremlja otvoreno poručio kako napadnuta zemlja nema pravo na postojanje, te da “specijalna vojna operacija” ima za cilj “denacifikaciju” i “demilitarizaciju”. I ne samo to! Izrijekom je, unaprijed, drsko i bahato zaprijetio uništenjem svima koji se na bilo koji način “umiješaju u ovaj sukob” na strani žrtve (dakle, pomognu joj), a nešto kasnije istaknuo je još jedan od svojih strateških ciljeva koji se sastoji u brisanju zapadne civilizacije s lica zemlje. Ako dopustimo pad Ukrajine, na redu su Moldavija, Litva, Latvija, Estonija, Poljska, Finska, Švedska…i tko zna gdje će se kotač zla zaustaviti. A danas jasnije nego ikad prije vidimo s kime imamo posla.
Krvava, zločinačka, barbarska agresija s ciljem uništenja cijelog jednog naroda i bolesni snovi o uspostavi nekog novog “Ruskog Carstva”, strateški su ciljevi kremaljske klike koja nema nikakvih skrupula ni obzira. Sustavno se uništavaju ukrajinski gradovi i sela s očitom nakanom masovnog teroriziranja civila koje se ubija i dovodi u položaj da su im opstanak i preživljavanje na ratom ugroženim prostorima sve teži. U Rusiju i Bjelorusiju su deportirane stotine tisuća Ukrajinaca (uglavnom žena i djece) s okupiranih područja koji tamo ostaju kao taoci i vjerojatno će ih pokušati “pretvoriti” u Ruse (koliko god to apsurdno zvučalo). Masovne grobnice, smaknuća civila kojima se ruke vezuju žicom prije egzekucije, silovanja i pljačke, izgladnjivanje stanovništva koje se drži mjesecima pod opsadom bez hrane i vode, opća destrukcija divljaka koji se ni po čemu ne mogu nazvati ljudima – to je svakodnevica ukrajinskog naroda koji je “kriv” samo zato što želi biti slobodan i svoj i odlučivati o vlastitoj budućnosti bez tutora i gospodara. Naročito je tragično i teško stanje o oblastima što su ih Rusi formalno pripojili (Luhansk, Donjeck, Herson i Zaporižja), koje su potpuno devastirane i opustošene, te velikim dijelom etnički očišćene.
Nakon što su snage agresora potisnute na svim crtama bojišnice, a ukrajinska vojska silovito krenula u oslobađanje svoje zemlje, zločinačka klika iz Kremlja se orijentirala na još češće udare na gradove i sela i to iz daljine (raketama i dronovima) koji poprimaju oblik masovnog terora nad civilima. Razoriti infrastrukturu i energetska postrojenja, te stanovništvo dovesti u položaj da dočeka zimu bez grijanja, struje i vode, a uz to masovnim udarima razornih projektila unijeti strah i pomutnju među Ukrajince i demoralizirati ih (čime bi se oslabio i pritisak njihove vojske na bojišnici), strategija je kojom se snage agresora služe posljednjih tjedana.
Ovo je rat Ruske Federacije protiv Ukrajine, ali u isto vrijeme i protiv Europe i Zapada, protiv civilizacijskih vrijednosti našeg svijeta i međunarodnog poretka – protiv svega onoga što predstavljaju Ujedinjeni narodi čija Povelja u Članku 1. kaže:
“Svrhe Ujedinjenih naroda su:
- Održavati međunarodni mir i sigurnost, te u tu svrhu: poduzimati učinkovite kolektivne mjere za sprječavanje i uklanjanje prijetnji miru, te za suzbijanje djela agresije ili drugih povreda mira, te mirnim sredstvima postići; i u skladu s načelima pravde i međunarodnog prava, prilagodbe ili rješavanja međunarodnih sporova ili situacija koje bi mogle dovesti do povrede mira;
- Razvijati prijateljske odnose među narodima temeljene na poštivanju načela jednakih prava i samoodređenja naroda, te poduzimati druge odgovarajuće mjere za jačanje općeg mira;
- Ostvariti međunarodnu suradnju u rješavanju međunarodnih problema gospodarskog, društvenog, kulturnog ili humanitarnog karaktera, te u promicanju i poticanju poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda za sve bez razlike na rasu, spol, jezik ili vjeru.; i
- Biti središte za usklađivanje djelovanja nacija u postizanju ovih zajedničkih ciljeva.”
(Vidi: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/medunarodni/1993_12_15_35.html; stranica posjećena 24. 10. 2022.)
Od 193. članice UN-a, samo država agresor i četiri zemlje u kojima su na vlasti diktatorski režimi vezani uz zločinačku kliku iz Kremlja (Sjeverna Koreja, Sirija, Bjelorusija i Nikaragva) podržale su (na Općoj skupštini UN-a, 12. listopada 2022. godine) protupravnu i nezakonitu aneksiju dijela Ukrajine što ju je proglasila Ruska Federacija. Dakle, te članice UN-a glasovale su protivno Povelji koju su prihvatile kao obvezujući dokument prigodom učlanjenja u ovu međunarodnu organizaciju – što dovoljno govori o njihovoj vjerodostojnosti, kao i integritetu i “demokratičnosti” režima koji u tim zemljama vladaju. Potpisati jedan međunarodni dokument i prihvatiti ga kao obvezu a ne držati se njegovih temeljnih odredbi – to mogu samo oni koji su spremni nasiljem ostvarivati svoje interese na štetu svih nas.
Budućnost ljudskog roda nije u sukobima, ratovima, međusobnom istrebljenju naroda i otimačini tuđih zemalja i dobara, nego naprotiv: u mirnom i civiliziranom suživotu u različitosti, u poštivanju prava svakog naroda i svakog čovjeka na dostojanstven život u slobodi, bez ičijeg diktata i ikakvog oblika prisile. Hrvatska pripada takvom svijetu, Ukrajina pripada takvom svijetu, cijela Europa i zapadna hemisfera – uključujući i najveći dio ostatka zemljine kugle pripadaju takvom svijetu.
Agresor pokušava istrijebiti Ukrajince, izvršiti nad njima genocid, zatrti ih, izbrisati s lica zemlje, to je posve jasno kao dan. Pa smijemo li mi onda, kao Hrvati, kršćani i prije svega ljudi ostati gluhi i nijemi na vapaje onih koji su izvrgnuti takvoj pošasti, barbarstvu, zlu koje prijeti posvemašnjim uništenjem?
Zar nismo 90-ih godina prošlog stoljeća prolazili sličnu kalvariju – upravo od onih koji danas podržavaju agresorsku Rusiju? Jesmo li zaboravili da je nama bila namijenjena ista sudbina kakvu krvnici danas nastoje skrojiti Ukrajincima?
Ostavimo li po strani čak i moralne, etičke i humanističke razloge zbog kojih nikako ne smijemo i ne možemo ostati neutralni (jer u ovom slučaju neutralnost je ravna sudioništvu u zločinu), ne govore li nam i glasovi koji dopiru iz našeg bliskog susjedstva kako to, priznali mi ili ne, jest naš rat, rat koji nam je nametnut iz Kremlja i u koji je protiv svoje volje već sad uvučen cijeli civilizirani svijet?
Ne bi bilo loše na vrijeme shvatiti i biti svjestan toga kako su ideja “ruskog svijeta” i “srpskog svijeta” međusobno kompatibilne, što nam kroz cijelo vrijeme trajanja agresije na Ukrajinu zorno dokazuju velikosrpski nacionalisti koji upravo od današnjeg ruskog vlastodršca očekuju svoju željenu “Veliku Srbiju”. To još uvijek ne vide samo naši konformisti i teški naivci koji su beskrajno “zaigrani” teorijama urote i ispraznim naklapanjima pri čemu nastoje po svaku cijenu izjednačiti krivnju Istoka i Zapada, pa čak i amnestirati Rusiju od ovog zla i masovnih zločina što ih čini u osvajačkom, agresivnom ratu u kojem za nju pravila nema – ali ni opravdanja.
Vodeći srbijanski mediji hvale se kako je potpora Rusiji među Srbima vrlo visoka (80 – 90%), a radikalni srpski fašisti iz Srbije i “Republike Srpske” ushićeno podržavaju “novog ruskog cara”, očekuju tenkove s Istoka i otvoreno najavljuju kako će im “braća Rusi konačno pomoći urazumiti Hrvate” i “vratiti SAO Krajinu”, jer najveći dio njih to još uvijek smatra “privremeno okupiranim područjem”.
Najkraće rečeno: uvjet za ostvarivanje ideje “srpskog sveta” je stvaranje “ruskog sveta”. Zato, za nas dileme ne bi smjelo biti. Hrvatska ostaje na strani žrtve, međunarodnog prava i Povelje UN-a, jer to je jedini svijet za koji zna i u kojem može egzistirati i stvarati svoju budućnost.
Oni koji žive među nama, a skloni su (otvoreno ili prešutno) podržati ovu krvavu agresiju, uništenje i okupaciju Ukrajine i pokušaj provođenja zločina genocida nad čitavim jednim narodom, ili glume “neutralnost” zavlačeći glave u pijesak uz tvrdnje kako “to nije naš rat”, zacijelo nisu svjesni što govore. Mi smo kao dio civiliziranog svijeta već u ratu, ne zato što bismo takvo što htjeli, nego stoga što nam ga je kremaljski krvnik otvoreno najavio i započeo ga prije 8 mjeseci.
Mi izbora nemamo. Uvjet opstanka svijeta u kojem živimo je poraz zla s kojim smo suočeni. I tu prestaju sva mudrovanja, naklapanja i kalkulacije.
Zlatko Pinter
Leave a Comment