Po mom viđenju, hrvatski sustav počiva na tri vrlo stvarna i čvrsta stupa: klijentelizmu i dinastijama moći u javnim poduzećima, institucionalnom parazitizmu pod krinkom velikih politika te umreženom kapitalu koji se prenosi kroz obiteljske i interesne veze.
1. Javna poduzeća: HEP, Hrvatske šume, Hrvatske vode i vladavina “prinčeva”
Prava politička moć u Hrvatskoj često ne počiva primarno u Saboru ili Banskim dvorima, nego u golemoj infrastrukturi javnih poduzeća i državnih sustava. HEP, Hrvatske šume, Hrvatske vode i slični giganti nisu samo institucije – oni su centri zapošljavanja, novca i političkog utjecaja.
Tamo se vrti stvarni kapital. Tamo se grade mreže lojalnosti. Tamo se zapošljava glasačka mašinerija.
Ti ljudi – “prinčevi” – rijetko nestaju. Nekada su to doslovno djeca, kumovi ili rodbina prethodnih moćnika, a nekada politički nasljednici istih mreža. Kada politički vjetar promijeni smjer, oni ne nestaju iz sustava; samo zamijene fotelju, privremeno se povuku na savjetnička mjesta ili se premjeste u drugu instituciju dok oluja ne prođe.
Zbog toga novi ministri, čak i kada imaju stvarnu ambiciju nešto promijeniti, često nailaze na zid pasivnog otpora. Sustav ih uspori, birokratizira, iscrpi i na kraju neutralizira – ili ih jednostavno pretvori u dio istog mehanizma.
Kada se vlast formalno promijeni, građanima se često čini da dolazi do dubokih političkih promjena. No u praksi se najčešće promijeni tek uzak politički vrh, dok administrativna i interesna infrastruktura ostaje gotovo netaknuta. Upravo u toj otpornosti sustava mnogi vide jednu od ključnih karakteristika hrvatske “duboke države”.
2. Zelena tranzicija kao novi institucionalni parazitizam
Drugi stup hrvatske “duboke države”, prema mom viđenju, nije skrivena vlada, nego mreža privatnih interesa koja se stvara oko velikih kriza, europskog novca i politički atraktivnih tema.
Najbolji primjer toga mnogi vide u energetskoj zelenoj tranziciji – ulaganjima u solarne elektrane, vjetroelektrane, energetsku infrastrukturu i trgovinu električnom energijom.
U teoriji, zelena tranzicija trebala bi biti projekt energetske neovisnosti i javnog interesa. U praksi se, međutim, često stvara dojam nečeg sasvim suprotnog: zakonski okvir, kvote i regulatorna pravila prilagođavaju se tako da odgovaraju točno određenim privatnim interesima i investitorima.
Pitanje više nije postoji li utjecaj interesnih mreža, nego koliko je duboko institucionaliziran.
To više nisu tvrdnje koje žive samo po kuloarima. Korupcijske afere, istrage i optužnice godinama pune naslovnice i ostavljaju dojam sustava u kojem javni resursi, državne institucije i europski fondovi prečesto završavaju kao privatni bankomat – samo pod novim, suvremenim sloganima “održivosti”, “tranzicije” i “europskih politika”.
Drugim riječima, ne događa se klasična privatizacija države; događa se njezino postupno preuzimanje kroz regulatorne mehanizme.
Ako su nekada glavne poluge moći bile tvornice, industrija i klasični državni monopol, danas su to regulatorni okviri, energetske kvote, europski fondovi i kontrola nad velikim infrastrukturnim projektima. Sustav se promijenio, ali logika utjecaja, prema ovoj perspektivi, ostala je ista.
3. “Otac Veličanstvenog i kum Princa V.”: umreženi kapital i krvne veze
Treći stup ove priče možda je i najvažniji: kontinuitet moći.
U hrvatskom javnom prostoru često se olako barata pojmovima poput “Udbe”, “KOS-a”, starih struktura ili naslijeđa bivšeg sustava. Nerijetko se to koristi kao političko oružje ili jeftina etiketa. No iza političke retorike ostaje legitimno pitanje: što se zapravo dogodilo s mrežama moći nakon raspada Jugoslavije i tranzicije devedesetih?
Po mom viđenju, stare političko-obavještajne strukture nisu nestale – prilagodile su se. Tijekom privatizacije dio tadašnjih mreža zauzeo je ključne gospodarske, bankarske, financijske i medijske pozicije, osigurao kapital te izgradio zaštitne mehanizme kroz pravosuđe, odvjetničke urede, poslovne veze i političke kontakte.
Istovremeno, određeni dijelovi medijskog prostora, prema ovoj perspektivi, nisu djelovali samo kao promatrači procesa, nego i kao njegovi posredni zaštitnici ili oblikovatelji javnog narativa. Time se, smatraju kritičari, nije samo usmjeravalo javno mišljenje, nego se često stvarao okvir unutar kojega su pojedine teme postajale poželjne, nepoželjne ili potpuno marginalizirane.
Jedan sveučilišni profesor, komentirajući ovu temu, iznio je perspektivu koja dodatno oslikava način na koji mnogi vide tranzicijsko razdoblje. Prema njegovu mišljenju, nekadašnje obavještajne strukture imale su dovoljno razvijenu analitiku da mnogo prije političkih promjena prepoznaju smjer u kojem će se društvo kretati. Umjesto nestanka, prilagodile su se novom političkom okviru i tražile prostor unutar nastajućeg sustava, nudeći zauzvrat stabilnost i kontinuitet.
Iz te perspektive, ideologija nikada nije bila presudna; važnije je bilo očuvanje utjecaja. Dio ljudi koji su i ranije držali ključne poluge ekonomskog sustava – javna poduzeća, banke i velike gospodarske strukture – ostao je prisutan i nakon promjene režima, samo pod novim političkim simbolima i narativima.
Profesor posebno otvara pitanje uloge Crkve tijekom tranzicije i kasnijih društvenih procesa. Prema njegovu mišljenju, Crkva je imala golemi moralni autoritet i snažan društveni utjecaj, ali je u mnogim ključnim trenucima ostala previše suzdržana prema pojavama korupcije, privatizacijskih zloupotreba i urušavanja gospodarskog sustava.
Kritičari takvog pristupa smatraju da je Crkva, umjesto da djeluje kao moralni korektiv društva, savjest zajednice i glas protiv nepravde, često birala institucionalnu bliskost s političkim elitama. Time se, prema toj interpretaciji, otvorio prostor oportunizmu i šutnji u trenucima kada je dio građana osjećao razočaranje, nepravdu i društvenu nemoć.
Bez obzira slaže li se netko s tom ocjenom ili ne, ona otvara važno pitanje odgovornosti institucija koje posjeduju društveni autoritet: jesu li bile dovoljno glasne kada su se stvarali obrasci koji i danas oblikuju hrvatsko društvo?
Vrijeme je učinilo svoje: danas više ne gledamo iste ljude, nego njihove nasljednike.
Kada se pažljivije promotri tko drži ključne sektore kapitala, tko zastupa najveće aktere, tko sjedi na čelnim mjestima institucija ili sudjeluje u donošenju važnih odluka, kroz obiteljska stabla i mreže poznanstava često se dolazi do istih “očeva”, “kumova” i političkih mentora koji su prije nekoliko desetljeća postavili temelje igre.
Možda se prezimena ponekad promijene, ali mreže ostaju.
Zaključak
Moje viđenje hrvatske “duboke države” nije priča o tajnim ložama ni nevidljivoj vladi iz sjene. Ono je mnogo banalnije – i upravo zato mnogo otpornije.
To je zatvoren sustav političkih, obiteljskih i ekonomskih interesa koji se reproducira kroz javna poduzeća, birokraciju, regulatorne procese, medijski utjecaj i naslijeđene mreže moći. Demokracija postoji, izbori postoje, vlast se formalno mijenja – ali stvarni tokovi novca, utjecaja i privilegija često ostaju unutar istog kruga.
Zato se mnogim građanima čini da se mijenjaju samo lica, dok sustav ostaje isti.
Anđelko Jeličić
Leave a Comment