By Evo, danas druga korizmena nedjelja, nedjelja preobraženja, nedjelja u kojoj se zaista trebamo upitati što radimo, kako se ponašamo, volimo li sebe, volimo li čovjeka, volimo li svoju domovinu Hrvatsku,,,, i još puno toga. Ali eto, nedjelja preobraženja i dan žena pa netko dijeli crvene karanfile po trgu Bana, a netko na misu moli za sve ljude i svoju domovinu, i eto, imamo državu punu čuda J…
Vjerujete li u čuda? To sam pitanje čuo na jednom od Studija hagioterapije mog dragog „učitelja“ patera pok. dr. sc. Tomislava Ivančića. Svi su uzviknuli „vjerujemo“, a ja sam rekao „ne vjerujem“. Nitko me nije čuo pa se nitko nije na mene obazirao,,, bolje. Ne, ne vjerujem u čuda, jer čuda nema, nego ima samo limit našeg shvaćanja, naših osjetila, a posebno znanja. Sve što se desi izvan okvira našeg znanja i spoznaja mislimo da je čudo, ali čuda nema. Ni sam Isus, kao ni moj dragi prijatelj koji je samnom 24 sata, moj Bog, nisu čudo nego su moja spoznaja, život, vodilja, vjerovanje i realnost, barem za mene. Ne moramo sve vidjeti očima, ali možemo osjetiti, shvatiti, i na koncu znamo, znamo da je nešto tako, bez čuda i čuđenja. Naprosto otvore nam se oči,,, one oči znanja i duha. A hoćemo li vidjeti tu realnost ili pak ne, ovisi o nama, znanju, volji, ljubavi, širini, umu, mudrosti…
A što je sa državom u cijeloj ovoj prići o čudu? Postoje li državna čuda? Eto, izgleda da postoje, jer nalazimo tekstove i skloni smo kazati „Njemačko gospodarsko čudo“, ili pak „Japansko čudo“, a evo imamo i tužno „Hrvatsko čudo“. Ovo naše tužno hrvatsko čudo zaista jest čudo, jer učiniti ovako bogatu zemlju zadnjom u EU, zaista je čudo. Ali, iako se tome čudimo ipak to nije čudo ako sagledamo, s jedne strane ogromnu snagu političara i njihov utjecaj na stanje u državi i ekonomiji, a sa druge, njihovu nesposobnost. Pa krenimo sa edukacijskim novinarstvo, pa objasnimo ta čuda.
Počnimo od Njemačkog gospodarskog čuda.
Iako često Njemačko gospodarsko čudo ograničavamo na nagli rast i razvoj nakon Drugog svjetskog rata, njemački je ubrzani razvoj započeo odmah nakon formiranja njemačke države 1871. godine. Ujedinjenje Njemačke i Bismarck „željezni kancelar“ koji se prvenstveno orijentirao na socijalni problem države, što je realizirao uz pomoć socijalnog zakonodavstva, mirovinskih shema i zdravstvene zaštite, osigurali su brzi razvoj i stabilitet države. Taj je socijalni sustav radnika, ustanovljen na temelju pariteta, i to na način da je jednu polovicu plaćao zaposlenik, a drugu poslodavac. Taj je princip, kao okosnica socijalne države, ostao do dan danas, uz napomenu da je to bio oblik socijalne tržišne ekonomije, dakle, vrsta socijalnog kapitalizma i tržišnog gospodarstva. Nakon toga Bismarck se usmjerio na obrazovanje, znanost i industrijalizaciju. Obrazovni sustav Njemačke vrlo brzo se pokazao boljim od glavnih konkurenata na svjetskoj sceni, Engleska i Francuska, a što je pridonijelo da je Njemačka uskoro preuzela primat na europskoj, odnosno svjetskoj političkoj sceni, što je naišlo na otpor Engleske i Francuske. Bila je to prva prezentacija „Njemačkog gospodarskog čuda“. Obzirom na neshvatljivu dinamiku razvoja Njemačke početkom 20. stoljeća, Njemačka je postala velesila i sa tom snagom ušla je u Prvi, a zatim i u Drugi svjetski rat. Kako se to razvijalo znamo. Ujedinjenje svjetske sile, na ćelu sa Amerikom, porazile su Njemačku i bacile je na koljena. E sad dolazi drugi dio priče o Njemačkom čudu. Nakon završetka Drugog svjetskog rata američka i engleska ratna avijacija u znak odmazde obrušila se na nekoliko gradova Njemačke, Keln, Dresden, Nurnberg i druge te ih naprosto sravnila sa zemljom. Primjerice, stanovništvo Kelna sa predratnih 750.000 stanovnika došlo je na 32.000 stanovnika. Proizvodnja hrane se više nego prepolovila, a radno sposobni muškarci između 18 i 35 godina, koji bi mogli obnoviti zemlju, bili su ubijeni ili osakaćeni. Hitlerovu politiku uspostavljanja obroka do 2.000 kalorija, saveznici koji su podijelili Njemačku i upravljali njom, sveli su na 1.000 do 1.500 kalorija. Crno tržište je proradilo, njemačka je valuta reichmark bila bezvrijedna, a glad i bolesti zavladale su zemljom. Sve je ukazivalo da je Njemačka na koljenima, bez nade za skori oporavak, što je i saveznicima postalo problem. Ali tada se pojavilo njemačko domoljublje koje se pretvorilo u prkos i pobjedu. Ono malo sposobnih, pretežno starijih muškaraca, i žene, tiho su krenuli u obnovu svojih gradova. Razrušene zgrade svojih gradova ponovno su gradili od istog srušenog kamena, tiho i bez sukobljavanja. Tom domoljublju pridružila se znanost, posebno ekonomska, pa su se univerziteti udruživali, a ekonomisti sučeljavali, a sve poradi obnove Njemačke. Kao najvažnija osoba kod postavljanja ekonomskog nacionalnog modela bio je prof. Walter Euckner, sin plemenitog dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Euckner je studirao ekonomiju na University u Bonnu kao alma mater, a zatim je prešao kao profesor na University u Freiburgu gdje je postigao svjetsku slavu. Svoje ideje Euckner je razvijao tijekom Drugog rata, suprotstavljajući se Hitleru, ali je kao profesor ipak bio zaštićen. Razvijao je ekonomske teorije koje su postale poznate kao Freiburška škola ili „ordoliberalizam“ odnosno „socijalno slobodno tržište. Eucknerove ideje prihvaćene su u političkom taboru kapitalizma slobodnog tržišta, a omogućavale su vladino sudjelovanje i upliv kako bi se osiguralo da taj sustav obuhvati što veći broj stanovnika i radnika. U tu je svrhu trebalo uspostaviti jake propise kako bi se spriječilo stvaranje kartela i monopola, odnosno onih loših aspekata djelovanja sirovog kapitalizma. Uz bok tog koncepta stajao je čvrsti sustav socijalne skrbi koji je reverzibilnim djelovanjem osiguravao stabilan gospodarski razvoj Njemačke. Istodobno, u tom je modelu Euckner posebnu pažnju dao podršci i snazi središnje banke, i to neovisnoj o Vladi, koja se fokusirala na monetarnu politiku i stabilnost cijena. Taj je koncept i nacionalni model Njemačke koji je uvodio Euckner bio nalik naučavanju prof. Miltona Friedmana, američkog nobelovca za ekonomiju 1976., ali ipak po svemu Eucknerov je model specifičan i prilagođen prilikama i mentalitetu Nijemaca. Obzirom da je zapadna polovica Njemačke, koja je bila pod nadzorom američkih i savezničkih snaga, trebala donijeti odluku kojim putem kreće Njemačka, Euckner je našao podršku u Ludwigu Erhardu. Erhard, njemački političar, visoko je kotirao u američkim krugovima koji su tada vladali Njemačkom, pa je 1963. postao kancelarom Zapadne Njemačke. U sprezi Eucknerovog modela i ujedinjenih univerziteta i ekonomskih instituta, kao i politike koja se oslanjala na nalaze i prijedloge ekonomista i znanstvenika, Njemačka je ostvarila svoje gospodarsko, ali i opće nacionalno čudo. U relativno kratkom vremenu Njemačka je izbila na čelo Europe po razvijenosti iako joj je situacija nakon rata bila beznadna.
Još nekoliko važnih napomena. Njemački sustav „socijalne tržišne ekonomije“, s jedne je strane zasnovan na kapitalističkoj konkurenciji, a s druge strane omogućava državi da dopunjuje socijalne korektive, kao i da dograđuje taj sustav. Ali da bi se to i realiziralo država se stručno ekipirala unutar svog administrativnog aparata te ostvaruje stalnu usku suradnju sa univerzitetima i ekonomskim institutima. Nadalje, uspostavljeno je partnerstvo između poslodavaca i sindikata, bez učešća državne administracije, te je na taj način osiguran kontinuitet rada uz minimum tenzija. Taj kontinuitet proizvodnje rezultirao je veoma malim brojem štrajkova, što je osiguralo mir u proizvodnji, a što je još jedan važan plus za njemačku ekonomiju. Upravo to osiguralo je mir na tržištu rada, čak i u kratkom periodu visoke stope nezaposlenosti u Njemačkoj pred dvadesetak godina. Dodatnu stabilnost funkcioniranju tržišta rada osigurala je Agenda 2010. Kao što Agendu 2010 dobro obrazlaže prof. Ulrich Brückner sa Sveučilišta Stanford, koji kaže: „Važan dio toga bilo je stvaranje sektora s niskim plaćama, deregulacija i fleksibilizacija tržišta rada. To je stvorilo više radnih mjesta s jedne strane, ali i stvorilo puno loše plaćenih radnih mjesta.“ Dakle, Agendom 2010 osiguran je posao svima uz nešto niže plaće, a koje su se vremenom postupno vratile u normalu. Obrazlažući njemački ekonomski sustav, koji se temelji na uskoj suradnji znanosti i politike, kao i brizi za narod, Brückner nadalje kaže: „Njemačka ima veliki društveni konsenzus u tome što puno toga mi znanstvenici vidimo i postavljamo kao neku vrstu inženjerskih performansi. Stoga je naš politički sustav poput sustava zupčanika, u kojem se različite institucije međusobno miješaju i traže rješenja koja zatim dobivaju podršku u pravnom okviru.“ Ovo obrazloženje za Hrvatsku je jako važno, ali o tome ćemo naknadno. Ono što je jako važno je činjenica da taj sustav opstoji od vremena početka obnove Njemačke i nikome ne pada na pamet da ga mijenja, već ga se stalno dograđuje sukladno promjenama u okruženju, kako unutarnjim tako i vanjskim. Ono što je važno za svaku razvijenu i tržišno usmjerenu ekonomiju je malo i srednje poduzetništvo, a za koje prof. Klaus-Heiner Röhl s Kölnskog instituta za ekonomska istraživanja (IW) ističe da ga njemački poduzetnici razvijaju uz visoki stupanj domoljublja podupirući na taj način temeljni princip nacionalnog modela „socijalne tržišne ekonomije“. Stoga, kako Röhl ističe, to je još jedan važan razlog zašto industrija u Njemačkoj još uvijek čini oko 26% gospodarstva, dok je deindustrijalizacija znatno naprednija u drugim zemljama. Obzirom na stabilnost koju osigurava državna administracija, razvoj industrije u malom i srednjem poduzetništvu odvija se bez straha od budućnosti. Röhl to ovako obrazlaže: „To znači da obitelj posjeduje svoju tvrtku i ništa drugo, dok je u Britaniji tvrtka možda već odavno stavljena na tržište dionica, te je dionice možda otkupila velika korporacija, koja bi tada mogla zatvoriti tu manju britansku tvornicu i premjestiti proizvodnju u inozemstvu. Budući da čitav život njemačke obitelji ulažu u svoje tvrtke, oni ih čuvaju u Njemačkoj. Većina ovih obitelji ima dobar jastuk kapitala i tako ne plasiraju svoje društvo na tržište.“ Profesor Röhl nadalje obrazlaže dobrobiti takvog odnosa njemačkih obitelji prema svojim tvrtkama, pa kaže: „To dugoročno planiranje otvara više mogućnosti. Ne određujete sve prema utvrđenim suhoparnim statistikama, od kvartala do polugodišta, već donosite dugoročne planove, a onda ih slijedite. Pritom ne postajete užurbani. Ne proširujete se brže nego što je dobro za tvrtku.“, a ja bi dodao da se tako osigurava budućnost generacijama koje dolaze, što je posebno važno. Još je jedan važan dio života koji su Nijemci kvalitetno riješili, osiguravajući vjerska prava i mir među vjernicima, a to je pozicija Crkve u državi. Dvije najjače Crkve u Njemačkoj su Rimokatolička Crkva i protestantska Evangelistička Crkva koje imaju podjednaku strukturu vjernika, a zajedno sačinjavaju oko 68% njemačkog vjerski orijentiranog stanovništva (prema Central Intelligence Agency za 2014.). Ove dvije Crkve imaju formalno/neformalan status nacionalnih Crkava te ubiru crkveni porez kao i članarinu od svoga članstva. Odnos između države i Crkve uređen je jasnim dogovorom nadležnosti te su obje Crkve od strane države veoma poštivane.
Možda samo još jedna napomena, a to je da je ujedinjenje Istočne i Zapadne Njemačke njemačko gospodarstvo dobrano uzdrmalo poradi velikih razlika u razvijenosti tih dvaju bivših njemačkih zemalja. Odnosno, komunizam u Istočnoj Njemačkoj onemogućio je njen potencijalni razvoj te je povezivanje sa Zapadnom Njemačkom bio veliki udar na njemačko gospodarstvo i monetarnu politiku. Domoljublje, koje je prešlo sve granice logike, ogledalo se u razmjeni Istočne marke za Zapadnu, ali Njemačka je i to preživjela te je opet postala vodeća sila u Europi.
Koga zanimaju drugi detalji o tom „Njemačkom čudu“ i činiteljima tog tzv. čuda, mora dobrano zaroniti u ekonomsku znanstvenu literaturu, kao i drugu, uz pretpostavku poznavanja engleskog i njemačkog jezika, a ja sam spreman pomoći.
Idemo dalje. A što je sa Japanskim čudom?
Kada se govori o „Japanskom čudu“ misli se na gotovo neshvatljivi rast japanskog gospodarstva nakon Drugog svjetskog rata pa do danas. Taj se rast odvijao kroz četiri faze. Prva faza bila je faza oporavka (1946. do 1954.), u kojoj je SAD, kao i kod Njemačke nakon rata, održavao nadzor nad razvojem države podupirući demokraciju. U toj prvoj fazi Japan se usmjerio na obnovu industrije s naglaskom na industriju pamuka, čelika i ugljena, a razlog tome bio je dramatičan pad japanske industrije koja je bila razrušena tijekom rata, a posebno nakon nuklearnog razaranja dva grada Japana. Pomoć SADa, kao i nadzor nad državom Japana, bio je važan za Ameriku iz razloga utjecaju na Tihom Oceanu i ravnoteže SADa i Sovjetskog Saveza na oceanu. Druga faza, faza visokog rasta, odvijala se od 1954. do 1972., a u kojoj se Japan razvio u jednu od najrazvijenijih ekonomija istočne Azije, ali i svijeta. U tom je razdoblju Japan ostvarivao enormno visoka ulaganja u svoj obrazovni sustav koji je razvijao po uzoru na njemački i francuski. Povremeno su to bila ulaganja i do 10% BDPa. Zahvaljujući tom sustavu Japan je proizvodio visoko kvalificirane i disciplinirane radnike, a pritom je učio i crpio znanja Njemačke i svih razvijenih država svijeta sa ciljem da ih prestigne, što se naknadno i dogodilo. Taj se rast nastavio u trećoj fazi nazvanoj faza stalnog rasta, a koja se događala od 1973. do 1992. Snaga japanske ekonomije očitovala se u vremenu naftne krize 1973. i 1979. kada su se cijene nafte utrostručile. Sve to nije uzdrmalo japansko gospodarstvo, za razliku od svih drugih svjetski značajnih ekonomija, te je japanska ekonomija nastavila rasti. Četvrta faza, nazvana kao faza niskog rasta, započela je 1992. kada je došlo do recesije uslijed prevelikih zajmova japanskih banaka, što je dovelo do inflacije na tokijskoj burzi. Nakon toga uslijedila je deflacija te je sve to negativno utjecalo na japansko gospodarstvo. Ipak, kako vidimo, Japan je okrenuo novu stranicu svoje industrije te je promovirao novu fazu razvoja svjetskih razmjera, robotiku. Ono što posebno treba napomenuti je značajna uloga Ministarstva međunarodne trgovine i industrije, osnovanog 1949., a koje je igralo značajnu ulogu u ekonomskom oporavku Japana. Sastavljeno uglavnom od stručnjaka, a ne od političara, Ministarstvo je stvorilo sinergiju vlade i privatnog sektora poradi poboljšanja produktivnosti industrije, što dovelo do značajnih ekonomskih dobitaka. Ministarstvo je dobilo nadzor nad uvozom tehnologije, a kasnije i nadzor nad cijelim uvozom i izvozom Japana. Uvoz nove pristupačne i potrebne tehnologije potaknuo je razvoj modernog industrijskog sektora. Ministarstvo je zaslužno za većinu ekonomskih intervencija koje su dovele do brzog rasta japanske ekonomije tijekom razdoblja gospodarskog čuda.
Treba napomenuti da je snaga ekonomije Japana dobrano zabrinula ekonomiju SADa, jer je Japan vremenom otkupio oko 30% vanjskog duga SADa, a što znači ozbiljan upliv u upravljanje tim dugom, a što nijedna nacionalna ekonomija ne podržava. Postavlja se pitanje kako je Japan u svemu tome uspio? Kao prvo, treba napomenuti da je Japan zadržao cara kao državnog poglavara, ali 3. svibnja 1947. Japan je u političkom smislu uspostavljen kao Ustavna monarhija sa parlamentarnim sustavom vlasti, a koji je organiziran kao dvodomni parlament Kokkai. Gotovo od samog početka (od 1955.) parlamentarne demokracije, vladajuća stranka je Liberalna demokratska stranka koja bez većeg utjecaja oporbe vlada Japanom. Zadnjih godina, kao zamjetna oporba, pojavila se Demokratska stranka Japana koja više surađuje sa vladajućom strankom nego joj se suprotstavlja. Razlog tome je snažan utjecaj dvaju vjera šinto i budističke religije koje pripadaju većini japanskog stanovništva. Obje vjere djeluju slično i nadasve pozitivno, čuvajući i razvijajući osobni ljudski pozitivizam i zajedništvo. Zajedništvo, poštivanje, posebno starijih, mir, empatija i suradnja, temelj su tih dvaju vjera. Kada se to poveže sa dubokim domoljubljem, onda se lakše može shvatiti „Japansko gospodarsko čudo“, jer se temelji na doprinosu svakog pojedinca, kao i stavu da se uvijek može bolje, više, kvalitetnije. Vjera, duboko ukorijenjena u kulturu Japana, kao i svakog Japanca ponaosob, odigrala je ključnu ulogu u odnosu prema radu i načinu razmišljanja, posebno u smislu uloge pojedinca u društvenom razvoju zemlje. U Hrvatskoj imamo dobre radove koji uspoređuju američki, japanski i europski menadžment te se iz njih dosta može naučiti.
U svom životu imao sam priliku raditi svoj posao u mnogim visoko razvijenim državama Europe pa tako i sjevernog Baltika, kao primjerice u Finskoj i Švedskoj. Iako se taj dio svijeta i Europe ne smatra ekonomskim čudom on ipak zavrjeđuje da ga se prikaže kako bi još malo naučili što znači razvijati ekonomiju i državu na uspješan način. Ekonomije sjevernog Baltika među najrazvijenijim su ekonomijama svijeta te je zanimljivo reći nešto o njima, kao i državama koje ih razvijaju.
Dakle, radeći u tim državama susreo sam se sa nizom vrlo jednostavnih i logičnih stvari, a koje su činitelji njihovog nacionalnog, ekonomskog i društvenog uspjeha. Kada sam došao u Finsku, u instituciju u kojoj sam radio kratko vrijeme, primio me već prvi dan čelnik te institucije, a koji je bio Kinez. Došao je u tu instituciju kao menadžer, obzirom da se iskazao u jednoj drugoj sličnoj instituciji pa su ga ovi vrbovali kako bi osigurali kvalitetu i dugoročnost u svom radu. Razgovor sa njim bio mi je jako zanimljiv, jer sam tada shvatio kako tržišna ekonomija funkcionira u tom društvu, a to je da su kriteriji poznati, ali nesmiljeni, a menadžer se mora izboriti za njihovu realizaciju. Ali neću sad o detaljima, već ću samo reći kako je okruženje tome prilagođeno, tako da je uloga menadžera presudna, kao i u svim tržišno usmjerenim ekonomijama. Tu sam se upitao, shvaćamo li mi u Hrvatskoj što i tko je to menadžer,,, bojim se da nam to još nije jasno, ali idemo dalje s pričom o sjevernom Baltiku. Moram istaknuti da me u toj zemlji ništa nije impresioniralo u tehnološkom smislu, jer sve sam to vidio i u Hrvatskoj, ali me impresionirao njihov društveni nacionalni koncept i mentalni sklop, pa ću malo o tome. Obzirom da je njihov jezik specifičan i težak, svi tečno govore engleski. Vrata svih ureda i kabineta poluotvorena su, tako da kad prolazite hodnikom vidite kako ljudi rade. U 11 sati je marenda/gablec, i svi se sastaju u kantini gdje jedu i razgovaraju oko pola sata, a zatim rade do 16 sati. U 16 sati ne ide se doma nego svi dolaze u dnevni boravak gdje se peku palačinke i kuha kava. Tada, primjerice, čistačica može osobno razgovarati sa direktorom institucije, a što je tijekom radnog vremena nemoguće, već sve rješava sa svojim nadređenim. Nakon 45-60 minuta tog zajedništva polako se odlazi doma. Sve je prilagođeno da se život u tom ledu i temperaturama koje se znaju spustiti i ispod -40 živi normalno bez problema. Osnovni nacionalni koncept socijalne države i socijalnog društva sadržan je u jasnom stavu „svi moraju imati za život“ pa tako, portir ima mali stan, malo auto i relativno malu plaću, ali dovoljnu za normalan život, dok direktor ima veliki stan, veliki auto i veliku plaću, ali i velike izdatke. Svi to znaju, svi imaju koliko im treba, nema siromaštva, a još manje korupcije. Stoga, prema istraživanju WER 2018 (World Happiness Report 2018), države u kojima su ljudi najsretniji, su upravo zemlje sjevernog Baltika, a na prvom mjestu je Finska, a slijede je Norveška i Danska. Hrvatska na toj listi zauzima tek 82 mjesto od 156 država svijeta, a iza nas, od država EUa je samo Bugarska. Kao svako građansko društvo tako i društvo tih baltičkih država je građansko, a što znači slojevito, odnosno klasno, ali na jedan miran, prihvatljiv i uljuđen način, te se život odvija vrlo mirno. Svi imaju dovoljno, ali nigdje nisam vidio luksuz, a ni razbacivanja kao kod nas. Uglavnom svi su uključeni u poduzetništvo, pa svi kolege sa kojima sam radio u toj instituciji imaju neke poduzetničke poslove izvan svog osnovnog državnog posla. Što se tiče vjere ona je slobodna i uglavnom su svi vjernici, ali vjera se više provlači kroz kulturu do koje jako drže te svoju povijest ne zaboravljaju, a kulturu održavaju i visoko poštuju. Imaju niz muzeja iz prošlosti, kako iz početaka života u tom ledu, tako i iz prošlosti, kao što je bilo ratovanja sa Šveđanima, a posebno su ponosni na ratovanje protiv Rusije koja ih je u tom ratu dobrano oštetila, ali su izdržali i obranili se.
Vrlo slično, i gotovo isto, vidio sam i u Švedskoj. Ono što je jako važno je da sve te razvijene države intenzivno surađuju, posebno u domeni obrazovanja do kojeg posebno drže i razvijaju ga. Univerziteti Švedske, Finske i Norveške neshvatljivo dobro surađuju, bez i najmanje doze ljubomore ili straha od prestiža. Nadalje, te su države promovirale politiku „ako je mom susjedu loše ne može ni meni biti dobro“, te je svaka od tih država pod svoje okrilje uzela po jednu nerazvijenu državu, kao što su bile Litva, Latvija i Estonija, te mnoge poslove obavljaju preko njih, podupirući tako njihov razvoj na najbolji način. Rezultati takve suradnje vidljivi su u svakom pogledu te je sjeverni Baltik zaista jedna vrsta tihog čuda, ali ne samo gospodarskog nego i društvenog.
Eto, malo smo prošetali „državnim čudima“ pa se nadam da je jasno kako čuda ne postoje nego samo narod i koncept razvoja, koji uz uvjet zajedništva svi provode i razvijaju svoju naciju/državu i ekonomiju. U toj suradnji države i naroda stanovnici rado plaćaju porez, jer znaju da im se to vraća u vidu kvalitete života, infra i supra strukture. Ono što je važno napomenuti na kraju je da sve te države imaju stabilne sustave koji su nadstranački, posebno ekonomski sustav, koji stranke ne mijenjaju nego svi skupa dograđuju sukladno promjenama na tržištu i u vremenu. Resursi su blago sa kojima država, u sustavu građanskog koncepta demokracije, upravlja, i to uz sveopći politički i društveni konsenzus. Što se tiče politike i političkih razlika među strankama, sve ostaje izvan navedenih nacionalnih stabilnih sustava i segmenata države i ekonomije te se svodi na razlike u viđenjima kako riješiti aktualne životne probleme. Pritom domoljublje, i to ono dokazano, a iznad svega znanje, dakle znanost i obrazovanje, činitelji su uspjeha i stup nacije, koji se stalno razvija, jer bez znanja nema razvoja. Uz sve to, vjera, koja je slobodna i služi kao opća podrška društva u cjelini, kao i pojedinca, moralnog i pozitivnog subjekta cjelokupnog društva, igra važnu društvenu ulogu u razvoju.
Sad kada smo sve ovo vidjeli nije teško zaključiti kako se oblikuje država kao čudo te je uputno pitati gdje je Hrvatska u cijeloj toj prići? Nastavak ide u sedmom dijelu, drage moje Hrvatice i Hrvati, i neka nas dragi Bog čuva i neka nam podari bar malo pameti, domoljublja, znanja i vjere u ovoj nedjelji preobraženja.
Skipper
