U knjizi ANKICA TUĐMAN, Zagreb, 2021. na str. 36. opisao sam svoje nastupe na jednom hrvatskom radio programu u Australiji:
Prvi nastup je bio na ”Hrvatskom radiju Zemun”. Noćna emisija, subotom ujutro od 2 do 6.30. Listopad, 1992. Vrijeme prvih, mjestimičnih, sukoba između Hrvata i Muslimana u BIH. Hrvatska politika govori o ubačenim KOSovcima u muslimanskim redovima. To u Hrvatskoj i može proći, ali kako to reći ljudima u Melbourneu, koji svaki tjedan slušaju i muslimanski radio koji iz tjedna u tjedan uvjerava Hrvate iz BIH da nisu Hrvati nego Bosanci-katolici. Zato odlučujem govoriti o fundamentalističkoj opciji u muslimanskom vodstvu. Javljaju se i Hrvati i Muslimani. Emisija ide izravno u eter. Kraj emisije protiče u javljanu naših ljudi koji izražavaju zadovoljstvo mojim odgovorima. Nekoliko tjedana kasnije opet sam gost istog programa. Jedna divna hrvatska duša, gđa Slavica Jemrić je u toku te večeri za mene napisala jednu pjesmu o Boki. Odužio sam joj se na slijedeći način:
”Gospođo, kroz cijelu svoju povijest, a posebice u ovom ratu Hrvati su pokazali da su najhrabriji narod na svijetu. Znate li, tko je jedino na svijetu hrabriji od Hrvata?”.
”Ne”.
”HRVATICE!” – rekao sam joj.
Kada god bi ispričao ovu priču naši ljudi nisu krili svoje oduševljenje. Ista takva reakcija bila je kada sam je ispričao u sklopu svojih pozdravnih govora na Skupštini Zajednice izbjeglih i prognanih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, kao i na bratimljenu hrvatskih viteških društava Hrvatske bratovštine “Bokeljska mornarica 809”, sinjskih alkarima i “Kumpanije” iz Blata. S tom pričom sam počeo promociju moje knjige “Za hrvatsku Hrvatsku”, kada sam svoje knjige poklonio gđi Ankici Tuđman, rekavši joj:
“Štovana gđo Tuđman,
Iz povijesti je poznato da iza svakog uspješnog muškarca stoji izuzetna žena. A Vi ste stajali iza najvećeg u hrvatskoj povijesti.
Hvala Vam!
Na tu priču me je podsjetila bugarska novinarka Diana Glasnova.
Nju spominje npr. u svom intervjuu dr. sc. Miroslav Međimorec
(M. Međimorec, J. Pečarić: General Praljak, drugo prošireno izdanja, Zagreb, 2017. str. 451.):
U rijetkim vladinim odgovorima na pitanje zašto ne čine ništa u svezi s haškim zatočenicima svoje nečinjenje opravdavali su nemogućnošču uplitanja u suđenje državljanima druge , uz to i prijateljske države. Tako je Šestorka ostala „visiti u zraku“ na milost i nemilost svoje države (BiH) koja ih je potpuno ignorirala i željela im što veću kaznu dok je RH licemjerno šutila i nije činila ništa. A mogla je lobirati, diplomatski javno i tajno, putem prikritih poklisara, intelektualaca i znastvenika, objašnjavati našu povijest, politiku, tradiciju, kulturu, Domovinski rat, njegovu narav, agresiju Jugoslavije i JNA na nju, činjenice o odvijanju rata, istinu. Mate Kovačević, akademik Josip Pečarić, prof. dr.sc. Miroslav Tuđman, dr.sc. Damir Pešorda, bugarska novinarka Diana Glasnova, Benjamin Tolić, Hrvoje Hitrec, akademik Dubravko Jelčić, moja malenkost i da ne nabrajam dalje, stalno smo „podgrijavali vatru“ i govorili o Šestorki u Haagu, o političkom sudu, o apsurdu da se sudi onima koji su obranili BiH od srpske agresije, o tome da se izjednačava krivnja, da se mijenja povijest, abolira Srbija i Milošević, mudžahedini i Izetbegovićeva težnja za islamskom državom.
Pozvali smo je i da predstavi naše knjige o našem velikom generalu pa u Prilozima dajem i njen govor.
Međutim, o njoj sam pisao i svom kolegi Svetozaru Musiću koji je na listama 2% najutjecajnijih svjetskih znanstvenika Sveučilišta u Stanfordu.
(A kad sam već kod znanstvenika u prilozima dajem i priču o mom susretu s profesorom Bainovom koji je tada bio matematičar s najviše objavljenih radova u svijetu.)
Poslije predstavljanja knjiga o našem generalu gđa Glasnova mi je poslala Bugarsku narodnu pjesmu HRVATSKA DJEVOJKA, tj. časopis iz 1942. u kojoj je ona tiskana.
Časopis se negdje zagubio (selidbe i sl.). Sada kad nas je moja Ankica napustila pronašao sam je. Iako je pjesma mene podsjetila na australsku priču o Hrvaticama, ne će me iznenaditi ako netko u Hrvatskoj djevojci prepozna hrvatske vlasti poslije 2000. godine, a u Kraljevića Marka Milorada Pupovca. Meni tako nešto ne može biti blisko jer – kao što znate – ja mislim da su u RH mnogi srpske sluge uglavnom zato što tako žele svjetski moćnici kojima oni služe. Zapravo o tome je dovoljno vidjeti ono što sam pisao svom kolegi akademiku Svetozaru Musiću.
U časopisu ZAGREB – SOFIJA / Hrvatsko Bugarska smotra‚1942. objavljena je na str.34-38 Bugarska narodna pjesma iz okolice Samokova:
HRVATSKA DJEVOJKA
Hvala Bogu. čuda golemoga!
Silna li je Hrvatska djevojka;
.Silna li je – da je Bog ubije;
Silna li je, u zemlji Hrvatskoj!
Ta ne daje da se svadbe čine,
I ne daje, da se mladi žene.
Cvilu cvile jadni siromasi,
Cvilu cvile do Boga se čuje!
Sabrali se jadni siromasi,
Pa govore: Što će napraviti? …
Sjetili se na Marka junaka …
Pa mu onda bijelu knjigu šalju –
Bijelu knjigu – crnim slovim pišu,
Te ju šalju do Prilipa grada,
Do Prilipa, do Marka junaka:
Tebi hvala – Kraljevću Marko!
Molbu evo na Tebe šaljemo:
Ako možeš, da što prije dođeš;
K nama dođeš u tu zemlju našu,
Da nas vidiš, kako se mučimo,
I vučemo teški ova jaram;
Teški jaram hrvatske djevojke …
Silna li je, da je Bog ubije;
Silna li je u toj zemlji našoj;
Ona ne da svati da svatuju;
Ona ne da, da se mladi žene;
Dok se moma, möre, ne udade.
Ako možeš, ti nam brzo dođi,
Da pogubiš hrvatsku djevojku,
Da izbaviš jadne siromake.
Golem darak Tebi darujemo:
Svako momče po jedno oružje,
A djevojče svilenu košulju …
Kada bilo večer po večeri,
Marko sjedi u hladnoj mehani,
Gdje se pije crvenika vino.
Petorica s njime je junaka:
Jedan mi je Miloš vrijedan junak,
A drugi je Jankula vojvoda,
Treći mi je Momčil valjan junak, –
Četvrti je djetešce Gruica,
A peti je Relja šestokrili …
Trogodišnje oni piju vino. –
Uto im je knjiga dopanula …
Dopade im u hladnoj mehani.
Dopala je do Marka Junaka.
Knjigu štije Marko Kraljeviću;
Knjigu štije, drobne suze lije,
Govore mu potiho junaci:
– Tebi hvala, Marko Kraljeviću!
Kakve glase Tebi knjiga kaže –
Kad čitajuć gorke suze roniš?! –
Marko njima tiho odgovara:
– Hvala -vama, petero junaka,
Pismo pišu iz zemlje Hrvatske!
Pismo pišu od zemlje Hrvatske!
Pismo pišu i do nas ga šalju.
U toj knjizi oni ljuto plaču:
»Tamo se je mnogo osilila –
Osilila hrvatska djevojka. –
Ona ne da da se mladost ženi,
Niti daje, da se svadba čini.
Cvilu cvile, jadni siromasi,
Cvilu cvile, do Boga se čuje –
Cvilu cvile i nama se mole:
Da idemo u zemlju Hrvatsku,
Pogubiti hrvatsku djevojku,
Izbaviti jadne siromake … «
Sve to tako Marko kazivaše …
Svi junaci na noge skočili;
Svi junaci tvrdo se zakleli
Učiniti što su namislili;
Pogubiti hrvatsku djevojku,
Da izbave tu zemlju Hrvatsku,
Da izbave jadne siromake ..
Večerom se, möre, dogovore, .
Da otiđu u zemlju Hrvatsku. –
Bog ubio Hrvatsku djevojku!
Ona sjedi, möre, na čardaci,
Te si šije svilene rukave.
Ona šije na zlatnom derdefu.. ….
Mlada ona – pa se zamislila ..
Ne opazi, da je šest junaka
U njezinu zemlju ulazilo …
Šest već sati, da joj zemlju gaze …
A tek sad ih ona ugledala …
Pa povika svoju staru majku:
»Majko moja! Moja stara majko!
Brže spremaj konja lastavicu!
Iznesi mi moj barjak svileni;
Iznesi mi lahka buzdovana,
Da ja idem u polje široko;
Da pričekam šestero junaka;
Da ih pita hrvatska djevojka:
Što li hoće u toj mojoj zemlji,
Što li hoće, kad mi zemlju gaze?! –
Posluša je njena stara majka.
Stara majka odmah odtrčala –
Te joj sprema konja lastavicu.
Iznese joj i barjak svileni,
Te ga podbi na sred bijelog dvora.
Iznese joj lahka buzdovana;
Iznese joj sablju okovanu;
Iznese joj kandžiju olovnu;
I iznese samur-kalpak teški.
Tada sade hrvatska djevojka –
Sade ona s visoka čardaka,
Te se spremi – da je Bog ubije. –
Pa zajaha konja lastavicu …
I pusti ga nebu pod oblake.
Susrela je šestero junaka …
Susrela ih u polju širokom. –
Kad vidiše šestero junaka,
Kad vidiše hrvatsku djevojku,
Kako leti nebu pod oblake,
Svi se oni čudom uplašiše …
Rasprši se šestero junaka –
Svih šestero, more, pobjegoše,
Pobjegoše kroz polje široko,
Pobjegoše, koji kuda može!
Bog ubio djevojku hrvatsku –
Ta uzima olovnu kandžiju,
Vije njome kroz polje široko,
Sve junake na okup vrnula.
Svih šestero do sebe prignala.
Pa ih redom onda ispituje:
Gdje je koji i odkuda li je
I kako se po imenu zove …
(Kada čula i sve saslušala)
Tada hvata samur kalpak teški,
Pa ga baca na zemljicu crnu
I junacim tiho progovara:
»Hvala vama šestero delija!
Koji može kalpak da podigne
I sebi ga natakne na glavu,
Njegovom ću ja postati ljubom,
A druge ću mlade pogubiti.«
I maknu se šestero junaka,
Redaju se redom da podignu,
Da podignu teškoga kalpaka.
Pomaknu se Miloš vrli junak,
Da podigne samur-kalpak teški …
Diže Miloš – kalpak se ne diže.
Jedva ga je Miloš pomakao,
Pomakao sa zemljice crne.
Sad ga hvata Jankula vojvoda,
Da ga digne – na glavu podigne.
Janko diže jedva do koljena …
Hvata kalpak Gruica djetešce,
Te ga diže jedva do pojasa.
Tad ga hvata Relja šestokrilac;
On ga diže do bijeloga grla. –
Red došao na Marka junaka.
Uhvati ga Marko Kraljeviću,
On je junak bio ponajbolji.
On ga diže od svih ponajviše …
Al ga Marko na glavu ne turi. –
Razljuti se hrvatska djevojka:
Sve junake kandžijom šinula
A po Marku i dva i tri puta. –
Tad ih pogna hrvatska djevojka
I dopremi do njezinih dvora.
Zatvori ih u tvrdu golemu.
I u kulu – u crnu tamnicu.
Tu ni sunce vidit ih ne može,
A kamo li da ih čovjek vidi!
Pa im šalje hrvatska djevojka
Suha hljeba i studene vode,
Barem, tol’ko, da im duša diše …
Kada dođe velik dan -. uskrsni,
Šalje svakom po crveno jaje,
Da poznadu – velik dan je došo …
Kada dođe Jurjevdan proljetni,
Sama ide hrvatska djevojka
Sama ide u crnu tamnicu,
Odnese im šareno janješce,
Pa junacim tiho govorila:
-»Hvala vama šestero junaka!
De, kušajte malo janjetine,
Da znadete – Jurjev-danak dođe« –
I svakog je ošinula jednom,
A po Marku i dva i tri puta. –
Kad došao Petrov-danak žarki,
Donese im Petrovku jabuku,
Pa junacim tiho govorila:
– Hvala vama šestero delija …
De, kušajte Petrovku jabuku,
Da znadete, Petrovdan je došo.« –
Pak je svakog jednom ošinula,
A po Marku i dva i tri puta. –
Kad došao Nikolj-danak sveti,
Odnese im hrvatska djevojka, Odnese im u tamnu tamnicu, Odnese im ribu šaranovku,
Pa junacim tiho govorila:
– »Oj Boga vam, šestero junaka,
De, založ’te ribe šaranovke
Da znadete: Nikolj-danak dođe!«
Pa je svakog, po jednom šinula,
A po Marku i dva i tri puta …
Kada dođe Ivanj-danak sveti,
Donese im vode ledenice,
Te junacim tiho govorila:
– »Hvala vama šestero junaka;
Pijte, evo, vode ledenice,
Da znadete – Ivanjdan je sveti.«
I opet ih po jednom šinula.
A po Marku i dva tri puta.
Tako sjedi šestero junaka.
Oni sjede u crnoj tamnici –
Nije malo -a ni mnogo nije,
Taman samo tri godine dana!
Kada bio veli dan uskrsni,
Spremila se hrvatska djevojka:
Oblači se u svileno ruho,
Pa se hvati dobra konja svoga,
Te odjezdi k crkvi na pričešće.
A što bi sa šestero junaka?
Njima se je veće dodijala
Dodijala -teško dojadilo.
Dojadilo u tamnoj tamnici. –
Sve su kose po njima polegle .
Zamisli se Marko Kraljeviću,
Družini je svojoj go\’orio:
-»Hvala vama petero junaka!
De, mislimo, što da učinimo!?
Kako bi se ipak izbavili
I pobjegli iz crne tamnice …
Evo prošle tri godine dana –
Kleta da je hrvatska djevojka
što nas drži u tamnoj tamnici!
Nit nas pušta, nit nam glave skida!«
A u to će Relja šestokrili:
-»Hvala vama petero junaka,
Kasno ćemo otud izlaziti!
Tu imade pet tamnih zatvora,
Tu imade visokih dimnjaka.
Kroz njih ću vas gore iznijeti;
A poslije -što ćemo činiti?! –
Ugleda l’ nas hrvatska djevojka,
Sve do jednog pogubit će ona!«
Odgovori šestero junaka:
-Hvala tebi Reljo šestokrili!
Ne spominji, ·što će poslije biti –
Samo, Reljo, otud nas izbavi!
Al što bješe Reljo krilatica. –
On mi ima do šest pari krila,
I on hvata Miloša junaka,
Iznese ga iz tamnice crne.
Iznese ga kroz dimnjak visoki.
Pak se vrati Relja šestokrili,
Te on uze Jankula vojvodu;
Iz tamnice i njeg je iznio.
Pa se vraća Relja šestokrili,
Sve junake redom iznosio.
Red mi dođe na Marka junaka,
Pa sad uze Relja šestokrili
Dizat Marka, al ga ne podiže.
Težak li je -da ga Bog ubije!
AI poviče Kraljeviću Marko:
-O moj Relja, o moj mili brate!
Diži, brate, ne bi l’ me izdigo,
Da od tuda ti mene izbaviš.
U nevolji kad ja tebe nađem,
Ja ću tebi, pobro, pomagati.« –
Relja ga je opet prihvatio,
Dignuo ga kroz dimnjak visoki,
Napolje ga kroz komin iznese.
Progovori Relja šestokrili:
-Hvala tebi Kraljeviću Marko,
Proklet da si -srce mi odkinu!
I izađe šestero junaka
Ispod bijela od Hrvata grada,
Pa udari šestero junaka,
I udari poljem širokijem. –
Do tri noći i tri bijela dana
Oni idu sve se okrećući,
Da l’ ih goni hrvatska djevojka. –
Kleta li je hrvatska djevojka!
Uzela je pričest ona svetu,
Pa se nazad na dvore vratila.
Pružila se majci na skutove,
Pa je malo drijemak uhvatio.
Kad zaspala -sanak je sanjala ..
Gorak sanak djevojka sanjala …
Sanjala je: zmija trojeglava,
Ispila joj srce njeno jadno …
Probudi se hrvatska djevojka,
Pa je majci tiho govorila:
Majko moja, moja stara majka!
Loš sam sanak ja, eto, usnula;
Da l’ je na zlo -ili je na dobro:
Jedna zmija, majo, trojeglava
Izjede mi moje srce jadno!«
Odgovara njena stara majka:
-Kćeri moja, hrvatska djevojko!
U nedilju sanak se ne gata
U nedilju veli dan uskrsni …
Bog ubio hrvatsku djevojku
Sjetila se -Bog da ju ubije –
Sjetila se -da je dan veliki –
Pa uzima po crveno jaje,
Pa u kulu do tamnice pode,
Da obiđe šestero junaka,
Da im dade po crveno jaje,
Da im javi dan uskrsni veli:
Kada ušla u tvrđu golemu,
Od tvrđave u tamnicu tamnu,
Ali u njoj nigdje nikog nema!
Razljuti se hrvatska djevojka,
Pa se vrati domu u dvorove.
Izdaleka ona već povika:
-Majko moja, moja mila majko!
Izvedi mi konja lastavicu,
Te mi spremi konja lastavicu,
Da ja gonim šestero junaka.
Pa se penje na kulu visoku,
Te uzima tanko dogledalo.
Da razgleda gore i doline,
Gorom, dolom kroz polje široko.
Ugledala hrvatska djevojka,
Ugledala šestero junaka,
Gdjeno bježe kroz polje široko …
Pa salazi sa visoke kule,
Svlači ona ruho djevojačko,
Pa oblači ruho od junaka
I uzimlje britku sablju svoju,
Pa uzimlje lagana topuza,
Pa uzimlje svilena barjaka,
I uzimlje olovnu kandžiju,
Pa nataknu samur-kalpak teški.
Turi nogu, kroza desni stremen,
Dok se drugom preko konja baci,
Pa zajaha konja lastavicu –
Kao vihor ispod jasnog neba,
Tako s konjem lastavicom leti.
*
A što bješe sa tih šest junaka?!
Kad vidiče hrvatsku djevojku,
Gdje ih goni -da je Bog ubije,
Svi se oni čudom začudiše,
Pa ne znadu na koju će stranu.
Al što bješe Marku Kraljeviću:
Lukav li je -da ga Bog ubije.
On junacim potiho govori:
-Hvala vama petero junaka,
Ma, što ste se tako uplašili?
Uplašili i još ustrašili.
Vratite se po drumu širokom.
Ja ću sjesti na šarenoj česmi,
Da dočekam hrvatsku djevojku.
Slušalo ga petero junaka,
Te odoše drumom širokijem.
On ostade na česmi šarenoj,
Da dočeka hrvatsku djevojku.
Lukav bio da ga Bog u bio!
Svlači sebi svoje odijelo,
Te oblači ruho kaluđersko.
Napravi se crni kaluđere,
I tad sjedne na česmu šarenu.
Eto ide hrvatska djevojka,
Ona leti pod nebom visokim.
Ustavi se na česmi šarenoj,
I Marka ne prepozna junaka.
Ona Marku potiho govori:
-Tako t Boga crni kaluđere,
Odkud ideš i kamo ćeš poći?
Ne vidi li, da je tuđa prošlo,
Da je prošlo šestero junaka?
Kaluđer joj potiho govori:
-Poslušaj me hrvatska djevojko!
Prošli jesu još zarana jučer,
A sad su već odmakli daleko.
Ne ćeš moći ti njih dostignuti.
At Ti hoću drugo ja kazati.
Ama nemoj ti da korist tražiš,
Ta junak si – uprav nad junacim –
Nu si žena – kano svaka žena.
Ti ne možeš na konju jezditi.
Niti jezdiš kano svi junaci,
Nit umiješ ti da sabljom mašeš,
Da s njom mašeš kano svi junaci …
Konja jezdiš, bogme, kano žena,
A još gore sabljom razmahuješ.
Već ti slazi s konja lastavice,
Da zajaši crni kaluđere …
Da ti vidiš jezdit kaluđera,
Kako maše sa sabljom oštricom,
Kako igra kolo kaluđersko,
Pa da kažeš za života svoga:
»Bog da prosti crna kaluđera,
Nauči me na konju jahati,
Nauči me sabljicom mahati,
Nauči me kolo kaluđersko«.
Ne sjeti se hrvatska djevojka,
Ne sjeti se žena kratkoumna.
Ona se je brzo odlučila,
Pa sa konja na zemlju skočila
I predade konja lastavicu,
I predade sablju okovanu,
Sve predade crnu kaluđeru …
Skoknu sada crni kaluđere,
Lastavicu konja zajašio,
Gore, dolje, konja razigrao,
Pa se maši sablje okovane,
Te posiječe hrvatsku djevojku,
Posiječe je po tankom pasu.
Nu djevojka borme i ne čuje!
Mahnu teškom, britkom sabljom svojom,
Pa odsiječe njenu rusu glavu.
Progovara crni kaluđere:
»Bog t’ ubio hrvatska djevojko,
Gdje je tebi kolo kaluđersko?
Ne pozna li crna kaluđera?
Gdje li ti je Marko Kraljeviću?«
Ali Marku glava odgovara:
-»Bog t’ ubio Kraljeviću Marko!
Pa zašto me tako ti prevari?
Ja te nisam htjela pogubiti –
Niti onu trojicu junaka,
A tvoja sam ljuba mogla biti.
Proklet bio od Boga i mene!
Ovdje meni grob moj neka bude,
Ali Tebi groba da ne bude.«
No bješe li dobar junak Marko?!
Pa on pušta konja lastavicu,
Te prestignu ono pet junaka.
U tijesnoj stignu ih klisuri.
Izdaleka njima dovikuje:
»Stoj – postojte petero junaka –
Bog da prosti d j e v o j c i h r v a t s k o j!«
Al što bi sa petero junaka?!
Svih pet ih je na zemlju panulo
I pred Markom poklon napravilo …
I po redu ruku cjelivalo.
Pa se odtud nazad povratiše
Do onoga od H r v a t a g r a d a.
Tad razglase po h r v a t s k o j z e m I j i,
Da ubiše h r v a t s k u d j ev o j k u,
Izbaviše jadne siromake!
Sabrali se jadni siromasi,
Napraviše gozbu preveliku.
Sve junake darim darivahu:
Svako momče po jedno oružje,
A djevojke svilene košulje.
A Marku su jošte darovali
Darovali ruho djevojačko,
Darovali i njezine dvore
Sa kućama i svim namještajem
S bugarskog preveo: Marko Došen
Josip Pečarić
PRILOG
DIANA GLASNOVA
BUGARSKI NAROD JE OSUDIO NEPRAVEDNU, POLITIČKU PRESUDU HAŠKOG TRIBUNALA
Dobra večer svima!
Htjela sam za ovu promociju knjige o generalu Praljku napisati svoje izlaganje. Ali bilo mi je jako teško o njemu pisati hladne glave i zato ću sad reći ono što možda i niste očekivali čuti. Ja ne mogu vama reći nešto više o njegovom životu od onoga što vi, naravno, znate i bolje od mene i što će vama reći o njemu i o knjizi ostali uvaženi predstavljači. Ne mogu govoriti o njegovom ratnom putu i zato želim nešto reći o međunarodnom značaju njegova djelovanja – za vrijeme rata, a i kasnije.
Upoznala sam generala Praljka krajem 2001. godine i dogovorila s njim intervju za bugarski dnevni list ‘Duma’, koji je sada uključen i u ovoj knjizi. Moj razgovor s generalom trajao je puno duže od dogovorenog vremena. Razgovarali smo o ratu, o ulozi novinarstva, o situaciji u Bosni i Hercegovini, o terorizmu, o budućnosti Jugoistočne Europe. Upoznala sam jednu izuzetnu osobu, upoznala sam čovjeka koji je više od svega volio svoju Domovinu, pravdu i istinu. Upoznala sam miroljupca koji je bugarskim generalima zaželio da vode svoje vojnike na vježbe, a ne u rat.
Postupanje Haškog suda prema hrvatskom generalu Praljku sam primila kao veliku, ogromnu nepravdu. A on je cijelo vrijeme bio duboko uvjeren da svoju nevinost može dokazati. I ne samo svoju nevinost, nego i svijet upoznati s pravom istinom o Domovinskom ratu u Hrvatskoj i o ratu u Bosni i Hercegovini. Sve što je napisao i objavio dok je nevin čekao pravorijek suda u Hagu ima veliki međuranodni značaj koji će svakako jednoga dana biti prepoznat.
Teško prihvaćam odluku generala Praljka da sam oduzme svoj život. Ali je potpuno razumijem – on nikako nije mogao dopustiti bilo kome da nepravedno određuje kako će jedan hrvatski general živjeti. Jer ponos i dostojanstvo nisu na prodaji. Pobjednik u ratu, general Praljak je pobjedio i u bitci s međunarodnim sudom.
Bugarski narod koji je u svojoj povijesti doživio puno nepravde, jedini je narod koji javno na stadionu u Plovdivu izrazio svoju podršku generalu Praljku i osudio nepravednu, političku presudu Haškog tribunala. Što me čini ponosnom i kao novinarkom i kao čovjekom i kao Bugarkom.
Hvala vam na pažnji.
Bugarski navijači istakli transparent za Praljka:
‘Domoljub, a ne zloćinac’!
Još neke slike mogu se naći na linku:
PISMO AKADEMIKU SVETOZARU MUSIĆU
| Naslov: | Re: Poziv na sjednicu II. Razreda_15. lipanj 2021. |
| Datum: | Fri, 11 Jun 2021 08:23:54 +0200 |
| Šalje: | Josip Pecaric |
| Prima: | Svetozar Musić |
| CC: | Snježana Ivčić Andrej Dujella , Dario Vretenar, Goran Muiæ, Goran Pichler, Ivo Šlaus, Ksenofont Ilakovac, Marko Tadić. Milko Jakšić, Mladen Žinić, Nenad Trinajstić, Tomislav Cvitaš, Vitomir Šunjić, Vladimir Paar, Žarko Dadić, Kabinet Predsjednika, Gordan Grlić-Radman, Zvonko Dekovic, Adrijan Vuksanović |
Dragi Svetozare,
Hvala na odgovoru. Na žalost politika „srpskog sveta“ se sprovodi i u Hrvatskoj. O tome sam već poslao niz pisama samo o tzv. Porfirijevoj televiziji. Nije baš bilo velikog razumijevanja u Akademiji ni tada (potpisali su još akademici Ivan Aralica, Andrija Kaštelan i Kuzma Kovačić). Jučer gledam bugarsku novinarku Dianu Glasnovu:
Pogledajte „BUDNICA 10.06.2021. – Diana Glasnova: Hrvati su najplemenitiji narod na svijetu!“ na YouTubeu
Ona je dugo tu s nama pa sam je svojevremeno pozvao da predstavlja knjigu o generalu Praljku. Kad se već u RH boje spomenuti ime jednog od najvećih Hrvata u povijesti, imamo mi i strance koji nas toliko vole.
Usporediti treba njenu tvrdnju o nama kao najplemenitijem narodu na svijetu s onom velikog Šegedina koji je bio iznenađen spoznajom koliko ima među nama onih koji tako strasno mrze svoj narod.
U ‘Bujici’ se povodom presude Mladiću javio ratni zapovjednik obrane Škabrnje Marko Miljanič i komentira presudu: „Da mu je suđeno u Hrvatskoj – bio bi oslobođen.“
U takvoj Hrvatskoj takva je i HAZU pa je dobro bilo što učiniti, jer ne možemo očekivati da će se usuditi govoriti o ‘srpskom svetu’, i poduzeti bilo što da bi se ozbiljnije suprotstavili toj ugrozi. Ja bih volio da nije tako i da HAZU djeluje isključivo onako kako je hrvatsku vlast učio kardinal Kuharić:
„Razgovarajte s velikima s polazišta principa, nikada na koljenima. Principi su oružje. I zato kad Hrvatska čistih ruku i čiste savjesti nastupi pred svijetom, ona je jaka i pred jakima.“
RH može riješiti probleme na ovim prostorima regulirajući odnose sa SPC poštivajući zakone kako to predlaže u Saboru general Prkačin. Naravno bili bi napadnuti od onog dijela koji opisuje Šegedin, pa se naši političari to i ne usude. Jednostavnije im je slušati svjetske moćnike nego voljeti svoj narod kao što njihov narod voli Glasnova.
Zapravo sam htio upozoriti te na jedan tekst iz drafta knjige koji sam vam poslao.
Mislim na tekst: BOKA I HRVATI, Dubrovnik, časopis za književnost i znanost 4, 1995., str. 255 – 262.
Tekst je priređen prema mom predavanju održanom u Dubrovniku, travnja 1995., ali ima veze s našom Akademijom.
U stvari, 27. 12. 1994. g. na poticaj i uz potporu Vlade Republike Hrvatske održano je savjetovanje “Interesi Hrvata Boke kotorske”. Koordinatori Savjetovanja bili smo dr. Juraj Njavro, ministar u Vladi Republike Hrvatske i ja (to je bilo vrijeme Tuđmanove Hrvatske pa Hrvati nisu bili ugrožena vrsta u RH). Tom prigodom nastupio sam i u emisiji HTV-a “Slikom na sliku”. Kako sam tada bio član suradnik HAZU, akademik Vladimir Paar me je zamolio da pripremim odgovarajući tekst za Vjesnik HAZU, čiji je on glavni i odgovorni urednik. Tako je tiskano uvodno izlaganje J. Pečarića sa Savjetovanja : Hrvatska i Zaljev hrvatskih svetaca, Vjesnik HAZU 1 – 3 / 1995, 75 – 87. Taj tekst je poslužio kao osnova za ovo predavanje u Dubrovniku, kao i za izlaganje na znanstvenom skupu u Zadru.
Prateći razvoj novog velikosrpskog osvajanja Crne Gore kada je Đukanović pokušao vratiti oteto od SPC sjetio sam se tog predavanja i dijela teksta:
To više što je konstanta srpske politike otimanje tuđega spomeničkog blaga. Jer, kako mi to reče gosp. Keserović, naš iseljenik u Melbourneu: ”Nitko nema što Srbin imade, a imade sve što ukrade”! A od koga bi drugo i mogao krasti ako ne od Hrvata. Da je Srbima pak Dubrovnik i dalje najveći cilj, to vama zaista ne treba govoriti.
Kada sam objavljeni tekst pokazao g. Keseroviću naljutio se na mene jer ga nisam dobro citirao. Naime njegova tvrdnja je bila:
”Nitko nema što Srbin imade, a imade SAMO ONO što ukrade”!
Naravno bilo bi dobro da nam otimaju samo to. Otimaju nam sve i na primjeru Crne Gore vidi se kako to ide s otimanjem države.
A Crna Gora je sjajan primjer za ono na što sam upozoravao pišući o njihovom odnosu prema Stepincu (pod njih mislim i na srpske sluge). Evo tog dijela iz razgovora sa srpskim genocidologom dr. Bulajićem:
„I inače srpska epika opisuje sve što se radilo na ovim prostorima. Pa čak odnos prema kardinalu Stepincu koji i vi osobno gajite. Odnos prema čovjeku koji je spašavao Srbe, koji je spašavao Židove nije ništa drugo nego način na koji su Srbi u školi učili kako se treba zahvaljivati ljudima. Znate li, recimo, kako se Kraljević Marko, u pjesmi Kraljević Marko i Musa Kesedžija, zahvaljuje Novaku kovaču, koji mu je iskovao dobru sablju? Evo ovako:
“ ‘Pruži ruku, Novače kovaču,
pruži ruku da ti sablju platim!’
Prevari se, ujede ga guja,
prevari se pruži desnu ruku;
Manu sabljom Kraljeviću Marko,
ods’ječe mu ruku do ramena:
‘Evo sada Novače kovače,
da ne kuješ ni bolje ni gore’.”
To vam je epika. To vam je narodna epika koja se uči u Srbiji, u školama. I onda se netko čudi zašto su se Stepincu, koji je spašavao i Srbe i Židove, zahvalili na način na koji jesu. Slično mu se zahvaljuje i doktor Bulajić. Koliko vidim Bulajića spominje i gospođa Ljubica Štefan u svojoj najnovijoj knjizi. U svojoj knjizi koju spominjem i komentiram što je sve Bulajić govorio o čovjeku koji je svetac za katoličku crkvu.“
Tragikomično je to što je dr. Bulajić zapravo Crnogorac, a ovu srpsku zahvalu su ponajbolje osjetili Crnogorci jer je Crnogorska vojska izginula u Mojkovačkoj bitci da bi Srpskoj vojsci osigurala bijeg u Prvom srpskom ratu (olakotna okolnost za hrvatske branitelje – nisu prvi koji su od ‘hrabre’ srpske vojske napravili vojsku zečeva kako je to definirao jedan drugi Crnogorac – Slobodan Milošević).
Srbi su im zahvalili tako što su to iskoristili da otmu državu onima čija je vojska izginula da osigura uspješnu srpsku ‘bežaniju’.
Puno Te pozdravlja Tvoj,
Josip
PROFESOR DRUMI BAINOV
Na primjer u mojoj knjizi Biskup prof. dr. sc. Valentin Pozaić Portal dragovoljac.com, 2020. (http://www.dragovoljac.com/images/minifp/pozaic.pdf)
može se naći priča o prof. Bainovu;
U kolovozu sam bio i na konferenciji u Bugarskoj – u Plovdivu. Na konferenciji koju organizira profesor Drumi Bainov, čovjek s najvećim brojem znanstvenih radova među živućim matematičarima.
Third Inernational Conference of Applied Mathematics, Plovdiv, Bulgaria, 2006.
Konferencija koja će mi ostati u lijepoj uspomeni i zbog samoga profesora Bainova. Naime uvijek je u našim razgovorima istakao da je njegov heroj general Ante Gotovina, čovjek koji je u nekoliko dana porazio Srbe.
A tko je prof. Bainović najbolje se vidi iz pisma koje mi je proslijedio prof. Koliha iz Australije:
Delivered-To: jjk@ms.unimelb.edu.au
Date: Fri, 22 Nov 2002 11:47:22 -0500 (EST)
From: Bert TePaske-King <btk@ams.org>
Subject: 500+
To: koliha@unimelb.edu.au
Cc: Bert TePaske-King <btk@ams.org>
Dear Jerry,
Your query about MathSciNet and authors of 500+ papers (at least in the MathSciNet database) piqued my curiosity, so I asked our techies if they could run such a query off-line. They could, and here are the results (individuals and number of papers):
Bainov, Drumi Dimitrov 811
Bellman, Richard Ernest 524
Carlitz, Leonard 730
Harary, Frank 556
Owa, Shigeyoshi 510
Pečarić, Josip 505
Shelah, Saharon 696
Erdös, Paul 1408
Srivastava, Hari M. 621
Godeaux, Lucien 664
Hope you find the data interesting.
Bert
Bert TePaske-King
Manager, Bibliographic Services
Mathematical Reviews
416 Fourth St., P.O. Box 8604
Ann Arbor, MI 48107-8604 USA
e-mail: btk@ams.org
phone: (734)996-5267 fax: (734)996-2916
2013.
Tribina Hrvatskog slova, 31.svibnja 2013.
Izlažu biskup Vlado Košić, Miroslav Tuđman, Ivo Lučić, Hrvoje Hitrec, Mate Kovačević, Ivo Farčić, Zlatko Vitez, Diana Glasnova, Miroslav Međimorec.
Leave a Comment