By Svojevremeno su se neki akademici uključili u detuđmanizaciju tj. rashrvaćivanje Hrvatske predlagajući prof. dr. sc. Iva DRobilicu za člana HAZU. Nije im prošlo.
Danas imamo isto na drugačiji način.
Kandidat za akademika je mnogo značajniji u tom rashrvaćivanju Hrvatske jer je to čovjek koji je postavši ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest uklonio bistu Utemeljitelja RH povjesničara akademika Franje Tuđmana.
Podsjetim se:
STOTA OBLJETNICA ROĐENJA
FRANJE TUĐMANA
UTEMELJITELJA HRVATSKE DRŽAVE
- 05. 2022.
U bremenitu i slavnu hodu hrvatskoga naroda kroz povijest, mjesec svibanj zauzima posebno mjesto. U memoriji našega nacionalnog bića svibanj je u svim svojim danima, satima i minutama prožet našim križnim putovima, izdajama, mukama, kalvarijama i raspećima. Svibanj je mjesec u kojem je hrvatska zemlja smrtnim sjemenjem bila posijana i u kojem su u znane i neznane Jazovke jame i bezdane bile bacane i ubijane tisuće i tisuće i hrvatskih ljudi i s njima sve nade u narodni opstanak i budućnost. Svibanj je mjesec u kojem je smrt htjela pobijediti život i svaku pomisao da ti masovni i stravični zločini nemaju zadnju riječ i da će hrvatska mučeništva uroditi plodovima života. Da će 45 godina kasnije ipak svanuti i 30. svibanj, rođendan, Dan naše hrvatske državnosti, da će netom nakon toga uslijediti novi rat i pokušaj ostvarenja novoga Bleiburga i genocida nad hrvatskim narodom, novih stratišta, pokolja, jama i užasa: Škabrnjâ, Vukovarâ i Ovčarâ…
I u svibnju, tom mjesecu naših nesreća, ali u konačnici mjesecu slave i pobjede, rodilo se niz značajnih hrvatskih ljudi. Je li slučajno da su rođeni baš u svibnju? Nije, nema u hrvatskome svibnju slučajnosti. Spomenut ćemo ovom svečanom prigodom samo dvojicu: Alojzija Viktora Stepinca, Viktora, pobjednika (koje li simbolike u njegovu drugome imenu !) rođena 8. svibnja 1898. i Franju Tuđmana rođena 14. svibnja 1922. godine. Stepinac, duhovna i moralna vertikala 20. stoljeća, bio je u paklu 2. svjetskoga rata, pa potom u poraću i jugo – komunističkom, velikosrpskom režimu i teroru blaženi, sveti prethodnik svega onoga što je naš naraštaj, predvođen Franjom Tuđmanom, ostvario. Ta dva čovjeka, dvije su stožerne osobe, dva nosiva stupa našega duhovnog, moralnog i državotvornog identiteta. Stepinac je duša, duh našega naroda, a Tuđman srce, kroz koje su ostvarena stoljetna nastojanja, silne žrtve i napori, da se uspostavi slobodna, nezavisna i međunarodno priznata Hrvatska država.
Franjo Tuđman je bio povjesničar, državotvorac, vojskovođa i prvi predsjednik Republike Hrvatske. U njegovoj se osobi i djelu na najbolji način očitovala i hrvatska povijest kao učiteljica života. Iz nje je vadio poučke i zaključke, na našim povijesnim promašajima, pogreškama i zabludama uočavao razloge naših poraza i neuspjeha. Izvlačio vidljive i nevidljive niti iz svih njenih sastavnica i uzimao ono što je pozitivno, a odbacivao i kritizirao negativno. Dokraja je osjećao bilo svoga naroda i čekao trenutak da ga povede prema slobodi i konačnom ostvarenju države. Odbacivao je kao malo tko u našoj povijesti, neslogu i podjele, tražio je nacionalno, hrvatsko – hrvatsko pomirenje, znajući da je bez toga nemoguće sagraditi državu i pobijediti u Domovinskome i obrambenom ratu. Franjo Tuđman je ostvario sa svojim narodom jedno i drugo.
Na nama i na budućim naraštajima ostaje obveza da to veliko djelo sačuvamo unatoč detuđmanizatorima i dekroatizatorima, koji i danas uporno na razne načine siju sjeme beznađa, podjela i razdora.
Antu Starčevića hrvatski narod zove ocem Domovine. Stjepana Radića naziva učiteljem hrvatskoga naroda. Franjo Tuđman je oživotvorio djela i nastojanja ove dvojice velikana, koje zasluženo častimo ovim časnim nazivima. U blaženiku Alojziju Stepincu hrvatski narod ima nebeskoga zagovornika. Stota obljetnica rođenja Franje Tuđmana je prilika da ga nazovemo Utemeljiteljem. Utemeljiteljem Republike Hrvatske! Imat ćemo tako kao narod uz Oca, Učitelja, Zagovornika – i Utemeljitelja. Bez ove četvorice velikih ljudi nemoguće je sagledavati prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatskoga naroda i države.
general Ivan Tolj, književnik
Mladen Pavković, novinar i publicist
prof. dr. sc. Andrija Hebrang
general Ivan Kapular
akademik Ivan Aralica
akademik Kuzma Kovačić
akademik Josip Pečarić
akademik Stjepan Damjanović
akademik Luko Paljetak
Antun Vrdoljak, redatelj
red. prof. art. Joško Ševo
prof.dr.sc. Slobodan Prosperov Novak, književnik
Zlatko Krilić, književnik
Božidar Petrač, književnik
Đuro Vidmarović, književnik
Hrvoje Hitrec, književnik
Neven Jurica, književnik
Ivan Kramar, književnik
https://hu-benedikt.hr/?p=128576
https://miportal.hr/2022/05/11/stota-obljetnica-rodenja-franjo-tudman-utemeljitelj-hrvatske-drzave/
Nadam se da bi među njima teško mogli naći nekoga tko bi pozdravio uklanjanje Tuđmanove biste i nagrađivao takvog ‘znanstvenika’ izborom za redovitog člana HAZU. Ali sve je moguće.
Teško je povjerovati da kandidat Stanko Andrić koji ima h-indeks na Scopusu NULA nije kandidat upravo zato što je uklonio bistu Utemeljitelja RH i zbog njegovog priglupog napada na akademika Tuđmana.
Zašto je to očito iako to sigurno ne spominju oni koji ga predlažu?
Dr. sc. Stanko Andrić je vjerojatno njihov kandidat zato što se bavi srednjim vijekom. Teško je povjerovati da u tom institutu nema puno boljih kandidata koji imaju h-indeks koji nije NULA.
Zato sam potražio nekoga takvoga a koji se bavi istim razdobljem kao i on. Valjda mi se može oprostiti što malo više znam o jednoj kolegici koja se bavi i mojom Bokom:
Čoralić, Lovorka
68 Citations by 29 documents
54 Documents
5 h-index
scopus
https://www.scopus.com/authid/detail.uri?authorId=6506931790
Općenito ona ima impresivnu bibliografiju koja se dotiče od Mletaka do Boke, od srednjeg vijeka do kraja 18. stoljeća.
Ali vjerojatno nije napadala Utemeljitelja RH, a sigurno nije uklonila njegovu bistu, pa vjerujem nikome u HAZU nije moglo ni pasti na pamet da je ona bolji kandidat.
Nema taj h-indeks koji je bitan u usporedbi s napadom na Tuđmana i uklanjanja njegove biste?
Zato se vratimo našem kandidatu s h-indeksom NULA iako je čini se to doista nebitno za izbor.
Kandidat u svom napadu na Tuđmana komentira tuđmanizam, što je očito pokušaj obrane njega samoga kao ‘istoričara’ koji je činom uklanjanja Tuđmanove biste dao izuzetan doprinos detuđmanizaciji:
Osoba čije se ime daje nekoj ustanovi uživa u toj ustanovi, po logici stvari, posebne počasti i kultni status. U Hrvatskom institutu za povijest Franjo Tuđman trebao bi biti tema i predmet istraživanja, a ne idol ili ikona pred kojom će se povjesničari klanjati; ne bi trebao biti ni tema koju se istražuje s posebnom obzirnošću i skrupulima. Jedno je s drugim – znanstveno istraživanje s kultom ili njegovim elementima – nespojivo. Institut koji bi svojim imenom naviještao da zastupa i promiče tuđmanizam sam bi sebi oduzeo znanstvenu vjerodostojnost. Kao i svaki ideološki i politički –izam (marksizam, lenjinizam, maoizam, titoizam, ili degolizam, tačerizam, …), i tuđmanizam – štogod bio točan sadržaj tog pojma – stoji u suprotnosti sa znanošću. Na institutu pod tom ideološkom zastavom neizbježno bi se od povjesničara očekivalo da u nekoj mjeri mitiziraju Tuđmana i njegovo doba, umjesto da ih dosljedno istražuju bez predrasuda i što je moguće objektivnije.
Svi znaju da je detiđmanizacija rashrvaćivanje Hrvatske, a čovjek kojega predlažu za redovitoh člana HAZU ne zna što je TUĐMANIZAM. Da umreš od smijeha, zar ne? Detuđmanizacija nije u suprotnosti sa znanošću, a tuđmanizam jest. Promicanje tuđmanizma je u suprotnosti sa znanošću, a uklanjanje Tuđmanove biste iz povjesnog instituta čovjeka koji je osim što je Utemeljitel RH još i akademik kao povjesničar je u skladu sa znanošću. Institut koji bi svojim imenom naviještao da zastupa i promiče tuđmanizam sam bi sebi oduzeo znanstvenu vjerodostojnost. Naravno to govori čovjek koji očito vjeruje da je njegova pozicija ravnatelja takvog instituta značajnije od činjenice da je onaj koji čiju je bistu uklonio UTEMELJITELJ RH, pa je kult koji on ima kao ravnatelj povijesnog instituta značajniji od kulta koji ima onaj koji je Utemeljitelj RH. Očito kaže da su njegove kolege povjesničari zapravo ‘istoričari’ koji vjeruju u to i objavljuju mu članak u kome on posredno opravdava čin uklanjanje biste čovjeku čiji kult Utemeljitelja RH nije bitan njegovim kolegama, ali HIP kome je taj ravnatelj je mnogo, mnog značajniji od RH. Kolika ljubav prema RH, doista zaslužuje da čovjek bude izabran u Srpsku akademiju znanosti i umjetnosti, pardon u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti.
Zato ne dvojim da ću uskoro dobiti kolegu, koji će nas zauvijek podsjećati kako postojimo i mu tuđmanisti koji su grješkom izabrani u HAZU. A HAZU će tim izborom pokazati da je pogrješila još ranije kada u svoje članstvo nije izabrala čovjeka s dva dr u novom imenu; dr. sc. Iva Drobilicu.
Da moramo u Akademiji imati ljude koji znaju točno ocijeniti što je vrijednije, a što nije. Zato o povijesti ne smiju pričati ljudi koji nisu završili povijest ne pravi znalci ‘istoričari’.
Mene je jedan od takvih ‘istoričara’ koji je nedavno predlagan za akademika uvjeravao da logika u matematici nije ista kao u povijesti. I tada je u HAZU napravljena pogreška pa on bije ni prošao Razred
Naravno postoje i povjesničari u RH koji ne razumiju ova vrhunska razmišljanja ‘istoričara’.
Na primjer, jedan od predlagača da HIP u Zagrebu dobije ime akademika Franje Tuđmana je bio ravnatelj toga Instituta i on mi je predložio da baš ja napišem polemički odgovor na Bulajićevu knjigu „Tuđmanov Jasenovačni mit“ i tako je nastala moja knjiga „Srpski mit o Jasenovcu“. A bio je bliski Tuđmanov suradnik i nije to predložio bez da je razgovarao s Predsjednikom. Očito nije znao da je njegova pozicija ravnatelje HIP-a mnog značajnija od Tuđmanove, pa je prirodno morao pogriješiti pa je njegov HIP i objavio moju knjigu. Strašno zar ne. Srećom, kada su mene izabrali za akademika još nije u HAZU sazrjela svijest kod nekih akademika koliko je pogrješno da ne-povjesničari koji ne znaju kakva logika vrijedi u povijesti (‘istoriji’) pišu takve knjige.
Moram priznati da sam i sam bio iznenađen kada je predstavljajući jednu moju knjigu dr. sc. Zlatko Matijević rekao da ja uvodim red u povijesnu znanost u RH, ali jedan njegov kolega mi je objasnio da je on studirao i filozofiju uz povijest, a u filozofiji je logika kakva vlada u u svim znanostima. I u povijesti ponekad, ali takve povjesničare koji nisu ‘istoričari’ nazivaju revizionistima čiji je rodonačelnik akademik Franjo Tuđman. Tuđman, kako nam objašnjava novi kandidat, a uvjeren sam i skorašnji akademik, nije završio povijest pa eto sudi o povijesti o tome kakav je nečiji doprinos a ne jesu li ili nisu završili povijest. Da je završio povijest imao bi šansu da shvati kako u povijesti postoji drugačija logika nego u svim drugim oblastima, pa bi vjerojatno znao da njegovoj bisti nije mjestu i jednom povijesno institutu jer je to kultno mjesto koje zaslužuju školovani povjesničar, a ne tamo neki Utemeljitelj RH, koji iz povijest ima samo doktorat.
Taj moramo priznati najveći stupanj logike koji imaju sam školovani ‘istoričari’ i samo jedan neškolovani pok. Slavko Goldstein, ne razumijemo mi ostali. Tako ni mi matematičari, Pogledajte samo koliko je bilo z RH matematičari koji su diplomirali na tehničkim fakultetima (Darko Žubrinić, Zvonko Benčić Matematičari koji su diplomirali na tehničkim fakultetima, Povijest i filozofija tehnike, CIGRE, Zagreb 2022. ):
dopisni član HAZU David Segen (1859. – 1928.), prvi doktor matematičkih znanosti u Hrvatskoj,
Prof. dr. sc. Đuro Švarc (1901. − 1980.),
Akademik Danilo Blanuša (1903. – 1907.), a vjerovali ili ne Hrvatsko matematičko društvo uzelo je tzv. Blanušin graf kao svoj zaštitni znak
Prof. dr. sc. Miroslav Šare (1918. – 2005.)
Prof. dr. sc. Dominik Palman (1924. – 2006.)
Prof. dr. sc. Bogdan Zelenko (1925. – 2013.)
Akademik Vladimir Devidé (1925. – 2010.)
Prof. dr. sc. Ivan Ivanšić (1931. – 2020.)
Prof. dr. sc. Dimitrije Ugrin-Šparac (1933. − 2004.)
Prof. dr. sc. Davor Butković (r. 1935.)
Doc. dr. sc. Branko Kronfeld (1938. − 1983.)
Prof. dr. sc. Naza Tanović-Miller (1938. – 2001.)
Prof. dr. sc. Ljubo Marangunić (r. 1942.)
Akademik Josip Pečarić (r. 1948.)
Prof. dr. sc. Mario Essert (r. 1954.)
Izv. prof. dr. sc. Tomislav Burić (r. 1983.)
Dr. sc. Miljen Mikić (r. 1984.)
Ali zna se da matematičarima ne ide vrhunska logika koju imaju samo ‘istoričari’, zar ne?
Koliko matematičari i njihova logika ispadaju smiješni pokazuje i jedan razgovor na TV o amaterima u znanosti (mislim po voditelju da se radilo o ‘Budnici’):
Ljubić: Dajte recite mi, Vi ste znanstvenik, molim Vas to ne bi propustio s obzirom da se vode ozbiljne polemike u jednom djelu Hrvatskog medijskog spektra ali povjesničari potpuno ignoriraju istraživanje Igora Vukića. Jedan metodolog, znanstvenik vrhunskog ranga, Matko Marušić kaže da su njegova istraživanja, bez obzira što on nije službeno nekakav znanstvenik, njegova istraživanja su metodološki besprijekorna. On to kaže. Vi imate iskustva u tome, recite mi mogu li ti ljudi dati bez obzira što nisu pripadnici znanstvene zajednice, dati ozbiljan doprinos istraživanju?
Matematičar: Dat ću Vam nekoliko analogija tome. Ja sam autor sveučilišnih udžbenika i autor sa udžbenika za srednje škole koje se skoro već tri desetljeća rabe u srednjim školama u Hrvatskoj. Imate zakon o udžbenicima gdje se propisuje sve i sva, imate pedesetak članaka, svaka se moguća pojedina stvar propisuje. Jedino se jedna stvar ne propisuje a to je tko može biti autor. Dakle, nema ograničenja.
Ljubić: Svatko zna, jel’ tako?
Matematičar: Svatko tko zna
Ljubić: I tko se drži etike
Matematičar: Čak se niti struka ne propisuje. Na primjer recimo, da udžbenik iz matematike može pisati diplomirani matematičar. Ne. Ja bi teoretski mogao napisati udžbenik iz biologije. I bilo tko drugi.
Ljubić: Ako ga znate napraviti
Matematičar: Ako ga znam napraviti. Što hoću reći, rad je važan, rezultat rada Ono što se recenzira, ono što se ocjenjuje, potpuno je nebitno tko je autor. U svojim časopisima kada dobijem neki članak, meni je potpuno nebitno odakle je taj čovjek, važno je samo šta je on napravio. Pa ako vidite da je napravio nešto jako dobro, toliko jako dobro da je možda čak i sumnjivo onda idem provjeravati na sve moguće načine da možda saznam nešto o čovjeku, njegov pedigre, da li je on mogao napisati tako dobar rad.
Ljubić: Da, sa obzirom na poznatost i ugled i ono što je napisao.
Matematičar: Tako je. Ali ovo hoću reći. Ono što se recenzira važno je šta je napravljeno. Igor Vukić napravio je čudo
Ljubić: To su dvije vrhunske knjige koliko znam.
Matematičar: Apsolutno. I ono što priznaju i oni ortodoksni koji traže da mora biti titula iza toga, priznaju da je to velik skup iskoristivih podataka koji bi netko drugi trebao odraditi.
Ljubić: A tko drugi?
Matematičar: E sad, tko drugi. Zna se tko drugi. Neki od njih neće, neki od njih ne žele, neki od njih su već svoje napravili. Ne želim suditi drugim strukama, nisam u toj poziciji ali bi ovo htio reći da je svaki rad dobrodošao, da će ostati trag od svakog učinjenog rada. Ne smiju se Igor i slični amateri pokolebati. Kad kažem amateri, gledajte, postoji amater i postoji profesionalac. Amater je onaj koji to radi a to mu nije osnovna struka
Ljubić: Ko iz hobija, naravno.
Matematičar: Ali postoji ekspert i postoji kontra od eksperta. I to dvoje nije povezano. Amater može biti ekspert, profesionalac može biti neznalica.
Ljubić: Ispričavam se, tako je mene jedan bijesni, ne mogu reći prijatelj, nazvao kad sam ja u jednoj emisiji rekao da je tragedija da se amateri kao Igor Vukić bave tim pitanjima, da to nije pitanje institucija, o tom se radi. Onda me čovjek nazvao, šta ti vrijeđaš, ja sam rekao čovječe ne radi se o uvrijedi, ja izuzetno poštujem Igora Vukića i to što radi, međutim u tom kontekstu. Vi ste profesionalni matematičar..
Matematičar: Gledajte, akademik Pečarić ima preko 1300 objavljenih znanstvenih radova iz matematike, to je nevjerojatan doseg. To je nešto što ne možete niti zamisliti koja je to količina. A on je elektroinženjer.
Ljubić: Tako je, tako je. I sada šta bi mi trebali reći da je on amaterski došao u tu poziciju, međutim djelo, djelo.
Matematičar: Da, on je amater i njegovi radovi ne vrijede. Mislim to su smiješne stvari. Dakle, pogotovo u današnje doba.
Naravno, ne dvojim kako mnoge kolege u Akademiji znaju prepoznati ovakvo zaostalo razmišljanje jednog matematičara i da im je mnogo bliža vrhunska logika našeg kandidata za redovnog člana HAZU, pa će nam on uskoro biti kolega.
Pišem o matematičarima, ali ni druge znanosti ne zaostaju za nama. Već sam pisao o dvojici doktora računarstva koji su umislili da pokazujući kako je više od 70% s popisa u Jasenovcu nije točno. Pa svi znamo da Velikosrpski broj žrtava Jasenovca Goldsteinovih i Draže Mihajlovića mora biti točan, i zato je on i službeni broj u RH, zar ne?
Strašna je spoznaja da se tamo neki Krleža posvađao o Ocem otadžbine na sam spomen takvog broja. Pa i Akademija snosi krivicu kada čovjeka s dva doktorata dr. sc. Iva Drobilicu nisu izabrali u Akademiji jer je tamo neki povjesničar tvrdio da bi tako akademija postala AKADEMIJA REDIKULA. Strašna pogrješka jer smo tako izgubili čast da je naš član pronalazač DROBILICE u Jasenovcu, i pokazao nam i danas kako je s pravom naš kandidat uklonio Tuđmanovu bistu i tvdi:
Pored Vukovara i Jasenovac mora biti dio našeg pamćenja
Zato vam i dajem tekstove Igora Vukića da shvatite da on nije diplomirao povijest, nije ‘istoričar’ pa ima neznanstveni pristup ‘istoriji’ (u Prilogu dajem drugi dio njegovog najnovijeg teksta).
Tuđman je zbog Jasenovca robijao, a vidimo da ga je napustila i stranka koju je on osnovao pa u najnovijem „Hrvatskom tjedniku“ (28. 3. 2024.) tvrde:
TUĐMANIZAM SE DEFINITIVNO IZ HDZ-A PRESELIO U DOMOVINSKI POKRET
Pobijedit će vukovarska Hrvatska i nitko ne će Hrvatima diktirati koje pozdrave će koristiti, koje pjesme pjevati i kojim barjacima mahati
I doista predsjednik DP-a Ivan Penava je na početku svog govora ‘prozvao’ poznate tuđmaniste i osnivače udruge HDZ dr. Franjo Tuđman: Stjepana Tuđmana, Bosiljka Mišetića, Željka Olujića, Josipa Pečarića, Antuna Mateša, a sam skup su završili uz Utemeljitelja RH dr. Franju Tuđmana:
Akademik Josip Pečarić
PRILOG
Igor Vukić u Beogradu istražio i pročitao Zbirku svjedočenja bivših zatočenika Srba- Zatočenici su izjave dali Nedićevoj Vladi 1942. u Beogradu
EKSKLUZIVNO
ISKAZI ZATOČENIKA JASENOVCA U BEOGRADU 1942. GODINE RASKRINKAVAJU VELIKOSRPSKI MIT (2)
Zatočenik Simo Đurković svjedočio je u Beogradu da je u veljači 1942. u jasenovačkom logoru bilo 1450 zatočenika, od toga 250 Srba, a ostalo Židovi i tek poneki Hrvati (katolici i muslimani), jer je većina Hrvata, njih oko 300, početkom siječnja preseljena u Staru Gradišku
Izjave u Beogradu dali su i srpski stanovnici Jasenovca i Uštice koji su u svibnju 1942. iseljeni iz njihovih kuća i otpremljeni u Zemun. Muškarci su prije toga tjedan dana bili u jasenovačkom logoru, dok su žene i djeca odvedeni u Staru Gradišku. Lazar Kotur, i Savo Vučević i dvadesetak ostalih ispitani su zajedno i prepričali su neke događaje iz života u njihovim selima u proteklih godinu dana. Pravoslavci su prešli na katoličku vjeru, a pravoslavne crkve u Jasenovcu i Uštici srušene su
Piše: IGOR VUKIĆ
Bio sam zaposlen u električarskoj radionici. Tu je radilo oko 20 zatočenika sve Židovi osim nas dvojice Srba. Pored mene drugi je Srbin tu bio Milan Milanović iz Vareša koji je sada u Staroj Gradiški. U radionici se živjelo dosta dobro. Hranu smo imali bolju nego ostali zatočenici, a i postupak ustaških stražara bio je relativno dobar – ispričao je Milivoj Nikolić, bivši jasenovački zatočenik, pred ispitivačima iz Komesarijata za izbjeglice vlade generala Nedića. U Beograd je Nikolić iz Jasenovca stigao početkom travnja 1942. u skupini s još dvanaest tada puštenih srpskih zatočenika. I njegov iskaz nalazi se u knjizi „Jasenovački logor – saslušanja srpskih izbjeglica“, izdanoj 2020. u Beogradu.
„Mi električari smo radili naš posao u radionici, ali smo često obavljali različite popravke na električnim instalacijama u mjestu i okolici po privatnim i javnim zgradama. Razumije se, uz pratnju i nadzor ustaša. Na taj smo način imali prilike doći u kontakt sa stanovništvom i seljacima iz okolice. Moram naglasiti da smo kod svih građana i seljaka Hrvata kao i kod ono nešto Srba, nailazili posvuda na simpatije, sažaljenje i osudu ustaša. Građani i seljaci darivali su nas cigaretama i hranom“, rekao je Nikolić.
Po kućama u kojima su radili dobivali su kavu i hranu za ponijeti u logor, a Hrvati koji su osuđivali ustaše za sebe su govorili da su „mačekovci“. No zanimljivo je da nitko od četrdesetak bivših zatočenika što su prošli kroz Jasenovac ne spominje Vladka Mačeka, predsjednika Hrvatske seljačke stranke, koji je od 15. listopada 1941. do 15. ožujka 1942. bio interniran u Jasenovcu. Možda zato što nije bio smješten u samom logoru, nego je to razdoblje proveo u stanu na prvom katu zgrade u mjestu Jasenovcu u kojoj je bilo zapovjedništvo Radne službe. Ondje mu je uz ostale društvo pravio Vlado Singer, predratni ustaša-emigrant, prvi zapovjednik ustaške obavještajne službe. Singer je također bio zatvorenik. Interniran je u logor jer je propustio spriječiti neke poznanike, koji su bili komunisti, da sudjeluju u postavljanju eksplozivne naprave u zagrebačkoj Glavnoj pošti.
Ošamario ustašu, oduzeo pištolj pa strijeljan
Iako je kao električar radio po logoru i izvan njega, Milivoj Nikolić je u Beogradu rekao da nije vidio mnoge pokolje i ubijanja, „no znao je za njih“. Njegov kolega zatočenik, Joco Čolaković, ispričao je o strijeljanju 25 zatočenika u prosincu 1941. Bila je to kazna jer je Srbin zatočenik Branko Đujić, brijač po zanimanju, jednom ustaši udario šamar. „To se dogodilo u jednoj privatnoj kući gdje je taj Đujić sa tim ustašom i nekim ženskama sjedio u privatnom društvu i pio i onako pijani obojica su se posvadili i Đujić je ustašu ošamario. Tada je ubijen i sam Đujić,a među strijeljanima su bili mahom seljaci iz bijeljinskog sreza“, kazao je Čolaković. Drugi zatočenici naveli su da je Đujić tom ustaši oduzeo i revolver.
Đuro Svjetličić, brijač iz Doboja, uhićen je u kolovozu 1941., nakon izbijanja pobune protiv hrvatske države. Dio uhićenika iz njegove skupine upućen je u Slavonsku Požegu, odakle su otpremljeni dalje u Srbiju. Svjetličić je pak premješten u Gospić, a odatle u Jasenovac, 27. kolovoza pa je tako bio među prvim jasenovačkim zatočenicima. Bio je u logoru kod sela Krapje, gdje je s drugim zatočenicima gradio baraku za stanovanje, a gradio se i nasip za zaštitu od poplave. Židovski zatočenici koji su bili s njima imali su dobru hranu jer su im njihove crkvene općine slale velike količine. Inženjer Franjo Beretin, koji je vodio izgradnju nasipa, odredio da i srpski zatočenici dobiju dio tih pošiljki hrane. „Do konca mjeseca rujna bio je režim u logoru snošljiv, jer su ustaše, koji su nam držali stražu bili sve stariji ljudi iz Osijeka i uglavnom dosta pristojni“, rekao je Svjetličić. On je kasnije pušten iz logora i upućen na posao brijača u kaznionici na Savskoj cesti u Zagrebu. Odatle je u travnju iseljen u Srbiju.
Među prvim zatočenicima Jasenovca bio je i Simo Đurković, 36-godišnji kemijski inženjer. Do uhićenja potkraj srpnja 1941. radio je u Željezari u Zenici. I on je preko Gospića i Jastrebarskog stigao u Krapje. Rekao je u Beogradu da je na nasip na kojemu su radili jednom došla i neka filmska ekipa te snimila zatočenike na poslu. Potkraj rujna pobjegli su Branko Mraković iz Travnika i Ljubo Popović, stolar iz Tuzle. U pratnji ustaše išli su u obližnju šumu nekim poslom. Razoružali su ustašu i pobjegli te su se kasnije uspješno prebacili u Srbiju. Zbog tog bijega, rekao je Đurković, strijeljano je 26 zatočenika. U logoru III u Bačićevoj ciglani Đurković je postao pisar koji je vodio spisak Srba u logoru. U veljači 1942. u logoru je prema njegovim riječima bilo 1450 zatočenika, od toga 250 Srba, a ostalo Židovi i tek poneki Hrvati (katolici i muslimani), jer je većina Hrvata, njih oko 300, početkom siječnja preseljena u Staru Gradišku.
Zatvoreni bili i domobrani
Lazar Orozović i Vladimir Lončar stigli su u Jasenovac iz Pakraca, kažu, na sam Božić, 25. prosinca 1941. Iz njihove je grupe odmah po dolasku odvojen dio pridošlih zatočenika i ubijen. Orozović je kratko ostao u Jasenovcu: 4. siječnja je otpremljen u Staru Gradišku s grupom Srba. Ondje je po danu prenosio drva i čistio snijeg. Spavali su u sobama u slami, ubijanja nije bilo. U logoru Stara Gradiška ostao je manje od dva tjedna: 15. siječnja 1942. išao je s još dvojicom srpskih te trojicom židovskih zatočenika u Okučane, gdje su na željezničkoj postaji istovarivali vreće s krumpirom, „koji je bio namijenjen za ustaše iz Stare Gradiške“. Orozović se s drugom dvojicom zatočenika, Jovom Milakovićem i Đurom Radićem počeo dogovarati o bijegu. Kad je na postaju stigla skupina ustaša i zapodjenula razgovor sa stražarima koji su čuvali zatočenike, Orozović, Radić i Milaković iskoristili su priliku i pobjegli. Skrivali su se po okolnim šumama, a zatim se Orozović uspio nekako javiti prijatelju Hrvatu koji mu je donio propusnicu za put do Zemuna. Odatle je 21. travnja prešao u Beograd.
Vladimir Lončar je u jasenovačkom logoru bio do 29. siječnja 1942. pa je i on sa skupinom zatočenika premješten u Staru Gradišku. Opisao je da je u Jasenovcu dobivao slabu hranu, i to dvaput dnevno kašu od kukuruznog brašna. U Staroj Gradiški bila je nešto bolja hrana kao i ukupan režim. Zatočenici su većinom bili razni obrtnici, posebice krojači i obućari. Lončar je bio među pomoćnim osobljem. Brinuli su se za čistoću u logoru. I sve tako do 20. svibnja 1942. kada je sa skupinom od 700 Srba i 60 Hrvata bio otpremljen iz Stare Gradiške u Zemun. Većina iz te skupine upućena je na rad u Njemačku, a Lončaru i dvadesetak drugih zatočenika dopušteno je da izađu iz prolaznog zemunskog logora i prijeđu preko Save u Beograd.
Istim putem u Beograd je stigao i Slavko Kokoruš, do rata gostioničar u Visokom. On je uhićen u travnju 1942. u Sarajevu gdje je tada radio. Osumnjičen je za prikupljanje novca za ustaničke skupine i održavanje veza s partizanima. Iz Sarajeva je upućen u jasenovački logor gdje je proveo deset dana i zatim je 18. svibnja sa 500 drugih zatočenika otpremljen u Zemun.
U Sarajevu je iz sličnih razloga bio uhićen i Jovan Kovačević. U policijskom zatvoru sreo je i dvadesetak domobrana i njihovih časnika pritvorenih zbog sumnji da su održavali veze s četnicima i partizanima. I neke hrvatske zrakoplovce optužene da su namjerno bacali bombe na položaje na kojima su se nalazili ustaše i domobrani. Časnici su iz zatvora poslani u Zagreb, a Kovačević i obični vojnici-domobrani u Jasenovac. U toj skupini zatočenika bio je i policijski istražitelj Branko Cividini, kojeg je jedna uhićena mlada žena prijavila da ju je silovao u vrijeme istrage. Cividini se branio da mu je to ona namjestila i lažno ga optužila, no otpušten je iz policije i zatočen u Jasenovcu. (Ondje je kasnije provodio ispitivanja drugih zatočenika na zahtjeve policijskih i istražnih i sudskih tijela izvan logora, op. a.).
Upućivani u Zemun
Kovačević je ispričao kako su prilikom dolaska u Jasenovac logorske vlasti odabrale obrtnike i uputile ih na rad u logorske radionice, dok je ostalima odmah rečeno da idu „kao dopuna radne službe“ u Zemun. Oko 150 pridošlih Sarajlija i skupina Srba seljaka iz Jasenovca i Bosanske Dubice, ukupno oko 650 ljudi, upućeno je 17. svibnja u Zemun. Rekao je kako je za nekoliko dana u Zemun stigla iz Stare Gradiške i nova skupina od 700 zatočenika predviđena za rad u Njemačkoj.
Izjave u Beogradu dali su i srpski stanovnici Jasenovca i Uštice koji su u svibnju 1942. iseljeni iz njihovih kuća i otpremljeni u Zemun. Muškarci su prije toga tjedan dana bili u jasenovačkom logoru, dok su žene i djeca odvedeni u Staru Gradišku. Lazar Kotur, umirovljeni učitelj iz Jasenovca, Savo Vučević, poljoprivednik iz Uštice i dvadesetak ostalih ispitani su zajedno i prepričali su neke događaje iz života u njihovim selima u proteklih godinu dana. Pravoslavci su prešli na katoličku vjeru, a pravoslavne crkve u Jasenovcu i Uštici su srušene, za što su bili angažirani zatočenici iz logora. U svibnju 1942. iz sigurnosnih razloga – zbog bojazni logorske uprave da će pomagati i obavještavati partizanske skupine koje su se počele pojavljivati u okolici logora – bivši pravoslavci iseljeni su u Zemun kako bi bili upućeni na rad u Njemačku. Neki od njih su se uz pomoć poznanika uspjeli prebaciti u Beograd.
(kraj)
„Hrvatski tjednik“, 28. 3. 2024.
