Zoran Milanović, političar koji je svoju karijeru izgradio na beskompromisnom govornom ratovanju, danas pokazuje lice koje hrvatski građani ne prepoznaju. Čovjek koji je nekada grmio s govornica i sjekao rečenicama poput sablje, utonuo je u neshvatljivu i zagonetnu pasivnost. Od onog prepoznatljivog političkog žara i „predsjednika s karakterom” ostao je samo privid koji se pokreće po izboru, dok gorući problemi države i naroda ostaju bez ikakvog odgovora.
Svi se sjećamo kako je zdušno, uoči velikog prosvjeda „Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku” koji je krenuo prema zagrebačkom Trgu bana Jelačića, poslao rječitu poruku podrške. Popratio je taj skup onim svojim prepoznatljivim, usputnim riječima u stilu „ajmo dečki”, glumeći velikog zaštitnika naroda i ustavnog poretka. No, čim su se ugasila svjetla i prosvjednici razišli, predsjednik je utonuo u duboku šutnju. Umjesto stvarne državničke pobude i pritiska, svjedočimo uobičajenim obilascima u kojima se Milanović, poput usputnog prolaznika, čudom čudi ekološkim bombama pod prozorima hrvatskih građana. Dođe, pozdravi domaćine, pogleda smeće i – produži dalje. Nema oštrih riječi, nema pritiska na ustanove, nema zahtjeva za odgovornošću.
Dok Pantovčak spava zimski san, ključni problemi krvare pred očima javnosti.
Zagrebački Jakuševac nadrastao je sve izdržljive ekološke i ljudske granice, postajući spomenik nesposobnosti sustava. Istovremeno, u Koprivnici, ekološka tempirana bomba zvana Piškornica godinama truje podravski kraj, a da nitko živ građanima ne nudi odgovore s kakvim se to opasnim otpadom tamo rukuje. Vrhovni čuvar ustavnog poretka o ovom masovnom trovanju vlastitog naroda – mudro šuti. Dok se država guši u otpadu, sjetimo se kako je Milanović nekada s visine i s potpunim nedostatkom obzira rješavao krizne situacije. Kada je u poplavljenoj i napaćenoj Gunji ljude doslovno potopila voda do grla, on im se „suosjećajno” jadao govoreći kako je potpuno svjestan njihove muke jer je „i meni prošle godine pukla cijev u kući… i podigao se parket”. Ta rečenica, koja je ušla u zbirku političkog bezobrazluka, najbolje oslikava jaz između naroda koji krvari i političara koji iz svoje komotne pozicije broji uništene kvadratne metre drvenog poda.
Srbija se naoružava
U Srbiji mjesecima bjesne ulične borbe i politička previranja, a tamošnja vlast i glasila ne prestaju pljuvati i bljuvati po Hrvatima i Hrvatskoj. Naime, kao što se čuje i vidi, naši se susjedi bjesomučno naoružavaju, gomilaju borbene sustave i provode vojno jačanje kao da će sutra izbiti novi rat. Tamo se bez srama ponovno javno veličaju i obnavljaju krvnici poput osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. To nije obično političko komešanje, to je otvoreno zveckanje oružjem i povratak u mračne devedesete na samoj našoj granici. Milanović se drži po strani kao da ga se ne tiče sigurnost zemlje kojoj je na čelu. On bira ne miješati se, ostavljajući državu bez jasnog, čvrstog i odlučnog vanjskopolitičkog odgovora na izravne izazove.
No dok se predsjednik i njegov kolega s ustavnog vrha bez srama i zadrške javno časte najnižim klevetama i uvredama, zagađujući javni prostor otrovnošću koju mlada generacija ne bi smjela ni čuti ni čitati, za običnog čovjeka vrijede druga pravila. Ako „mali čovjek” u sumnjivom trenutku izgovori slične uvrede svom susjedu, žurno će završiti u istražnom zatvoru. Političko plemstvo, s druge strane, ima povlašteno pravo na nekažnjeno pljuvanje i ugrožavanje društvenih pravila, dok ulica prepisuje njihovo napadačko ponašanje.
Odmah po dolasku na vlast, Milanović je jasno pokazao u kojem smjeru kani voditi državu i kakav je njegov stvarni odnos prema hrvatskoj povijesti. Jednim od svojih prvih poteza iz svojih je odaja na Pantovčaku beskompromisno izbacio skulpture i poprsja prvog hrvatskog predsjednika i vrhovnog vojskovođe dr. Franje Tuđmana, kao i ostale hrvatske velikane poput kralja Tomislava, Ante Starčevića i Stjepana Radića. Tim činom micanja nacionalnih znamenja odmah je zacrtao svoj politički put. Ako netko ne cijeni i ne poštuje povijesni doprinos dr. Franje Tuđmana u stvaranju samostalne države, kako uopće možemo očekivati da će cijeniti golemu žrtvu i doprinos hrvatskih branitelja te civila stradalih u obrambenom Domovinskom ratu? Nakon Tuđmana na njegovu je mjestu prodefiliralo nekoliko predsjednika, uključujući i žalosnog Stjepana Mesića u dva mandata, za koje danas jedva tko više i zna da su uopće obnašali te važne dužnosti; kako su došli, tako su i otišli, bez ikakva trajnog traga. Da se Kolinda Grabar-Kitarović i danas ne pojavljuje u javnosti poput manekenke uglavnom na sportskim priredbama, već bi je javnost davno zaboravila, baš kao što više nitko u zemlji nema pojma tko je uopće bio Tihomir Orešković, onaj čovjek kojeg su na jedno vrijeme postavili čak i za predsjednika Vlade.
Ne gubi vrijeme
Ne možemo zaboraviti ni s koliko se bijesa i pjene Milanović svojedobno obrušavao na HOS-ovu spomen-ploču poginulim borcima u Jasenovcu. Svi se sjećamo njegove šokantne izjave s tamošnje komemoracije: „To treba maknut, baciti negdje. To nema veze s Domovinskim ratom”. Sjećamo se i kako je prosvjedno napuštao državne obljetnice, poput one u Novskoj, jer su dvojica branitelja došla u majicama s legalnim i službenim grbom HOS-a pod kojim su krvarili za ovu zemlju. Istovremeno, jedna od njegovih odluka s Pantovčaka ticala se žurnog oduzimanja svih sedam ratnih odlikovanja generalu Branimiru Glavašu. Ta odličja, koja mu Milanović osobno nije ni dao, oduzeta su potezom pera, pokazujući potpuno zanemarivanje i nepoznavanje svega onoga što je taj čovjek proživio i prošao braneći Slavoniju i Osijek u najtežim danima 1991. Kada treba udarati po povijesnim zaslugama obrane, Milanović ne gubi vrijeme.
Da, ne zaboravimo također kako je nema tome dugo sazvao Izvanredno zasjedanje Hrvatskog sabora zbog ekološke katastrofe u Lici. Ni tamo se nije pojavio, a kad je prijedlog oporbe i njega odbačen, opet – ništa. Zašutio je.
Najbolnija točka ipak ostaje sjećanje na prosvjed u šatoru u Savskoj, kada nas je Milanović, skupa sa svojim tadašnjim pouzdanikom, pokojnim ministrom Fredom Matićem, proganjao i zanemarivao. Umjesto suosjećanja, pokazivao je vrhunsku bahatost, podrugljivo izjavljujući nakon mukotrpnih sastanaka: „Usta su mi suha, ali nije srce”. Pod njegovim prozorima na Banskim dvorima tada je dopušteno da interventna policija tuče i lomi najteže stopostotne invalide Domovinskog rata – ljude čijom je zaslugom i krvlju Milanović uopće dobio priliku zasjesti u fotelje s kojih danas vlada.
Kao kruna svega, Hrvatska se na vanjskopolitičkom planu pretvorila manje-više u izolirani otok. Već jako dugo na Pantovčak nije sletio niti jedan važan strani državnik u službeni posjet, niti Milanović odlazi u iole važne inozemne posjete. Svelo se sve na zatvorene protokole, dok zemlja gubi diplomatsku težinu u trenucima kada se svjetski odnosi ponovno preslaguju.
Što se to događa, predsjedniče? Gdje je nestao onaj borbeni žar s kojim ste znali dovoditi u red vlastite građane, proganjati braniteljska znamenja, lomiti invalide i oduzimati ratna odličja Slavoncima, dok danas, pred gorućim vanjskim prijetnjama i domaćim ekološkim katastrofama, birate komotnu, sigurnu i bojažljivu zavjetrinu?
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment