Večer, nedjelja, 12. travnja 2026. Upravo sam završio lektoriranje knjige i spremio je za tisak kad je na radio aparatu treći znak Geofizičkog zavoda označio točno 22 sata. Vijesti! Izbori u susjednoj nam Mađarskoj! Jedan od najokorjelijih autoritarnih, europskih lidera napustio je premijersku, zlatnu fotelju. Viktor Orban sa svojim Fideszom dobio je 55 mjesta u parlamentu od ukupnih 199, dok će stranka pobjednika, Petera Magyara, Tisza imati 138.
Orban i njegovi ljudi panično uništavaju dokumente, jer se širi priča o enormnoj korupciji i o njegovom zatvoru.
Veselje u Mađarskoj! Ekran je pun vatre, tisuće plamenih baklja, čini se da su milijuni ljudi na ulicama. Jadna korumpirana i osiromašena Mađarska u jednom danu poletjela je prema zvijezdama. Do jučer bili smo s Mađarima u svemu slični, jednaki pa čak i identični po mnogo čemu. Mađarski i hrvatski političari, umreženi s podzemljem, generirali su afere na isti način – visoku korupciju i ”teške” milijunske provizije konzumirali su u bankama svjetskih poreznih oaza. Nitko to, godinama nije istraživao. One sitne krađe (2 do 3 milijuna eura) događale su se ”kod kuće”, a sve više je u modi bila nematerijalna korupcija, ”ja tebi, ti meni”, veze, zapošljavanje, poslovi… U Americi se to zove, zarobljavanje institucija (institutional capture) i popularno je u svijetu.
Da! Mađari su do jučer dijelili s nama identičan narativ – a danas su oni skočili pet kopalja iznad nas.
Hoćemo li ikada dočekati ”mađarsku radost”?
Suzdržao sam suze u očima. Moji učitelji, legendarni japanski majstori borilačkih vještina, učili su me da je nepravda prirodna, da zla lisica proždire dobrog i mirnog zeca… Nikada to nisam prihvatio, a ni danas, pri ulazu u deveto desetljeće života – još uvijek ne prihvaćam!
Teškom mukom vratio sam misli na temeljnu odrednicu ove svoje knjige, na kršenje Ustava države za koju sam se borio i još se borim. Posljednji tjedan, jedno pitanje vrti mi se po glavi – treba li nama Hrvatima Ustavni sud?
Jedna od temeljnih odrednica ove knjige (AI protiv iluzije) je kršenje našeg Ustava. Cijelim tekstom vuče se pojam Ustava kao skupa propisa konkretno utvrđenih voljom naroda u takozvanim demokratskim sustavima. To je tvorevina ili spis koju bi 13 hrvatskih ustavnih sudaca trebalo pročitati i onda taj tekst pošteno i objektivno protumačiti neukom hrvatskom puku, posebice onim nepismenima.
Dobar primjer je članak 41. Ustava RH, gdje piše: ”Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države”.
Svi znaju da nisu sve vjere jednake pred zakonom, a da je država slijepljena s biskupima najjačim ljepilom u Svemiru – s milijunima i milijardama eura.
Ali, ako tražite tumačenje ovog članka, naši ustavni suci neće znati pročitati taj članak nekoliko mjeseci iako su naučili čitati i pisati u osnovnoj školi. A, onda će mudro i arogantno napisati ”da Ustavni sud ponovno i ponovno odbija ispitivati ustavnost Vatikanskih ugovora”.
Nemojte misliti da je moje mišljenje proizvoljno – ovo se događa, ne jednom, nego od 2017. pa sve do ove 2026. godine. Imam opširnu dokumentaciju o tome. Sramotno je da su ti bajni suci najvišeg hrvatskog suda slijepi kod zdravih očiju – da ne vide što piše u članku 41. Ustava RH. Tim sucima (ja ih ne smatram sucima!) vjera je odvojena od države iako:
Država plaća oko 10.000 ”crkvenih” ljudi, plaća gradnje stotina crkava i crkvenih objekata, održava ih i adaptira, plaća izmišljeni Vojni ordinarijat, vojne kapelane, policijske kapelane, bolničke kapelane s plaćama visokih vojnih časnika, plaća 3.000 vjeroučitelja koje postavlja biskupija, udžbenike piše Crkva, a tiskanje plaća država i tako dalje. Crkva nema nikakve obveze; ne plaća poreze, doprinose…Ako uzmemo u obzir donacije imovina, objekata, novčanih donacija te milijune eura na plaće – Crkva uzima iz džepa hrvatskih građana – oko 2 milijarde eura godišnje. Protuustavno, nezakonito, nemoralno, nevjerojatno! Gradimo oko 40 crkava godišnje – na svakom uglu naselja i gradova niču crkve umjesto bolnica i škola.
Osim toga, u ovom slučaju ti ustavni suci rade protiv Ustava RH po činjenici da prilikom odlučivanja o suglasnosti zakona i drugih propisa s Ustavom, članak 126. Ustava obvezuje Ustavni sud da ukine određeni zakon ako utvrdi da je protivan Ustavu odnosno ako utvrdi da je drugi propis (Vatikanski ugovori!) protivan Ustavu ili zakonu da ga ukine ili poništi.
Opravdanja da su Međunarodni ugovori (Vatikanski ugovori) iznad zakona, priglupi su i smiješni za tako stručne suce – jer i svaki brucoš s prve godine prava zna da nikakvi ugovori ni zakoni ne mogu biti iznad Ustava.
Nema sumnje da Ustavni sud Republike Hrvatske treba ukinuti po uzoru niza navedenih, razvijenih država u svijetu. Zaista nam ne treba – jer jasne i nedvojbene članke našeg Ustava RH bolje čitaju učenici osnovnih škola.
Logika određuje istinu – ovako koncipiran Ustavni sud može nam jedino donijeti još jače sraslu simbiozu HDZ/HBK, što znači: put u zaostalost, siromaštvo i opću nepravdu.
Zbog toga nastavljam argumentima i prijedlozima da se riješimo ovog i ovakvog stranački navijenog Ustavnog suda:
Nema sumnje da su naši ustavni suci, uglavnom subjekti političkog inkubatora: Ustavni sud u Hrvatskoj je godinama postao mjesto gdje se sklanjaju provjereni politički kadrovi s enormnim primanjima i golemim privilegijama. To najviše pravno tijelo u državi, prestalo je biti čuvar Ustava i postalo je čuvar političkog kontinuiteta. I ne samo to. Taj sud je postao i kočnica reforma: Ako parlament donese neki progresivan zakon koji dira u interese HDZ-a ili HBK – Ustavni sud donosi svoje odluke ”kako treba” i ruši zakon pod krinkom lažne ustavnosti – ukoliko dođe mig s Gornjeg grada. Nisu u pitanju samo Vatikanski sporazumi, nego i elementarna nepravda koju nam servira Ustavni sud.
S obzirom na to da su neki članci Ustava izgubljeni u vrtlogu kršenja Ustava RH simbioze HDZ/KBK – Ustavni sud ne vrši svoju dužnost – ne prati neostvarivanje svoga Ustava i zakona te o stvarnim pojavama neustavnosti i nezakonitosti ne izvješćuje Hrvatski sabor (članak 125. UstavaRH).
U Hrvatskoj se Ustavni sud često doživljava kao “četvrta grana vlasti” (nerijetko kontroverzna), dok u svijetu postoje vrlo stabilne demokracije koje uopće nemaju takvu instituciju – nemaju Ustavni sud.
Što se dublje zavlačim u svoju memoriju i izvlačim podatke za pošten algoritam – sve više sam siguran – da nama, Hrvatima – ne treba Ustavni sud! Tim više, što simbioza HDZ/HBK inzistira da većina ustavnih sudaca bude naklonjena HDZ-u – iako bi ti suci morali (teoretski) biti stranački neutralni.
Argument za ukidanje hrvatskog Ustavnog suda je i činjenica da velika većina najrazvijenijih država nema ustavnog suda. No, to što nemaju posebno tijelo pod nazivom “Ustavni sud” ne znači da te države nemaju mehanizam za kontrolu ustavnosti zakona. Tu funkciju obavljaju im redovni sudovi.
Navodimo dio razvijenih država u kojima nema ustavnih sudova: Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo (Velika Britanija), Kanada, Australija i Novi Zeland, Nizozemska, Švicarska, Švedska te Finska, Danska i niz ostalih.
Španjolska i Francuska — imaju ustavne institucije koje nisu model “odvojenog suda” u klasičnom smislu: Francuski Constitutional Council (konzilij), Španjolski Constitutional Court jest poseban organ ali s različitim strukturama u praksi (napomena: neke države imaju tijela različitih imena i nadležnosti).
Alternative koje se koriste:
Vrhovni/visoki sud kao tijelo za ustavnu kontrolu (npr. SAD, Kanada, Australija).
Parlamentarna suverenost i politička kontrola (UK, NZ).
Ustavna ili konzilijarna vijeća s drugim postupcima (Francuska).
Referendumi i izravna demokracija (Švicarska).
Mješoviti modeli (posebni odbori parlamenta, ustavne komisije, pravosudna revizija na nižim sudovima).
Svi ovi primjeri dokazuju da Ustavni sud nije nužan uvjet za demokraciju. Dapače, u nekim sustavima (poput našeg), Ustavni sud je postao alat političkih elita za legalizaciju nepravde ili čuvanje “zlatnih fotelja” vladajuće elite.
U državama poput Nizozemske ili Švicarske, odgovornost je na parlamentu i građanima, a ne na 7 ili 13 sudaca koji prečesto dolaze iz potrošenih političkih kvota.
Iz gornjeg teksta slijedi da je hrvatski model Ustavnog suda postao “štit za korupciju i kriminal”, dok najstabilnije zemlje svijeta dokazuju da se ustavnost može braniti i bez takve skupe i politizirane institucije. U Švicarskoj je to snaga naroda ili integritet parlamenta u Nizozemskoj. Nažalost, naši Hrvati ne propituju zašto Hrvatska ima Ustavni sud koji često služi kao “groblje pravednih inicijativa”. Sjetimo se da Nizozemska nema nikakav ustavni sud, a funkcionira kao sat.
Nakon ove kratke i sažete elaboracije, treba naglasiti činjenicu da ustavni sudovi – ukoliko su pošteni, dobar su pravosudni alat u pravosuđu. Ali, u hrvatskom pravosuđu je riječ, ”poštenje” zaboravljen pojam. Za boljitak Hrvatske je ukidanje Ustavnog suda – imperativ!
Pula, 17.04.2026.
Saša Radović. dragovoljac 91′ časnik Domovinskog rata
Leave a Comment