By Prvi sam politički mrtvac u zemlji partijaša, robijaša i udbaša. Mrcvarili su me i sjekli političku glavu partizani Tuđman i Manolić
Prvog predsjednika stranke opasnih namjera, partizanskog generala, nadri obraćenika i predsjednika Stranke opasnih namjera, i predsjednika druge u povijesti države Hrvatske, druga gospodina Franju Tuđmana, upoznao sam slučajno, na čudan način.
Toga 27. 2. 1989.godine u Klubu DHK dogodio se veliku protestni skup na kojem su govorili Gotovac, Savka, Tripalo, Veselica, Horvatić, Paradžik, Budiša, Tuđman, Čičak, Jurica, Gabelica…
Bila je gužva i nije bilo lako imati stolicu. Ljudi su posvuda stajali, u prostoriji, predsoblju i u hodniku. Za jednim okruglim stolićem kao oko sinije nekako smo se zbili: Ranko Marinković zani Voltaire, (moj magistar u književnosti) Dubravko Horvatić zvani Dodo, Jozo Laušić zvani Hegel, IvanTolj zvani Toljaga i ja. Slušali smo govornike i komentirali govore, pa kad je govorio Tuđman, stalno je Dodo ponavljsao : Bravo Franjo, jeba će ćuk, bravo Franjo, bravo! Jozo Laušić je ponavljao, tako, tako, generale i budući predsjedniče. Mislio sam da bulazne u piću Dubravko i Jozo . Kad je završio govor ja sam otiša radi sebe, pa kad sam se vratio iz ćenife, neki je postariji čovjek svijetle sjede kose sjedio na mojoj stolici i nešto čavrljao s Horvatićem.Stao sam iza njega, uhvatio se rukama za naslon stolice i rekao da je to moja stolica i da sam tu ja sjedio, a on se meškoljio dok je Dodo meni dobacio, da znam li tko je taj čovjek, a ja sam rekao da ne znam i da me baš briga koje da je, a on je rekao da to njegov prijatelj general FranjoTuđman. Kad je Dodo to rekao, Tuđman se diže s moje stolice, a ja mu velim:
Vi od stolice do stolice dogurali do gnerala, a ja ni do kaplara. On se namrgodio kao da sam mu neki zlo učinio, mrko me pogledao i otišao, a mi smo nastavili benetat, mudrovat, pa je Dodo u jednom momentu rekao:
Ante, jeba te ćuk kud si digao i otjerao Franju. To ti je budući predsjednik države.
Rekao sam mu da me partizanski generali ne zanimaju ko crno pod noktom. Uostalom, prezirem ih, jer su ubili dva moja ujca i strica u našem selu. Moj stric i moji ujci nisu bili vojnici.Bili su civili. Kad su partizani došli u naše selu streljali su njih i još pet ljudi iz moga rodnog sela Borčana.
To se upoznavanje dogodilo u Klubu hrvatskih književnika krajem veljači 1989. Godinbe na čuvenom i povijesnom skupu hrvatskih pisaca u Klubu hrvatskih književnika. Kamo sreća da nisam nikad upoznao tog partizanskog gada. Godinu dana kasnije,Titov general Tuđman postao je predsjednik države Hrvatske. U jagmi za vlast poslije izbora, mene je zapala funkcija predsjednika općine Susegrad. To je općine veličine tri Duvna po broju stanovnika. Mene su postavili na mjesto predsjednike te općine u kojoj sam tada živio, dabi on i njegov tada politički egzekutor pukovnih Udbe Manoli, mogli mi skinut političku glavu. Ja sam htio da mi dadnu uređuje Večernji list, a oni su odredili me na općinu, en ti općinu i kad sam prihvatio se te funkcije. Nisam tamo bio dugovit, pa sam ubrzo dao ostavku i vratio se radit svoj posao novinara i urednika u Večernjem listu. Čopor udbaša i partijaša poput bijesnih pasa krenuli su na mene i malo je falilo da me nisu rastragali. Predvodio ih je Manolić. Sve se to događalo s prešutnim pristankom partizanskog generala, kojeg sam digao sa stolice. On i Manolić nisu bili dobri ljudi. Zapravo, mene su na neki način prisilili da budem predsjednik općine Susegrad, pa kad sam pristao nisam bio dugo na vlasti. Govorio sam im da mene ne zanima nikakva vlast; ja želim napisat dobru knjigu ili dobar novinski tekst. Doslovno su me preko stranačke stege prisilili da idem na čelo općine Susedgrad.Tuđman je preko Manolića i Milivoja Kujuddžića (major zloglasne OZNE) i čopara novopečenih udbašića smijenio me, ponizio i duboko povrijedio kao čovjeka i književnika. Bio sam prvi Hrvat u obnovljenoj i slobodnoj državi Hrvatskoj koji je bio prisiljen dao ostavku. Teško sam to podnio I nisam se ni dfan danasod toga oporavio. Nemate pojma kako to boli kad vas politički mrcvare I na kraju odsjeku političku glavu. Poslije mene ostavku je dao minstar gospodarska Babić i tako dalje. Franjo Tuđman bio je veliki političar i državnik, a kao čovjek bio je zlopamtilo, osvetoljubiv i brutalan prema djeci ustaša i domobrana. Bio je partizuan od glave do pete. Nisam vjerovao u njegovo obraćenje, kao ni u mog profesora Tomca. Ono što sam dožio od Tuđmana kad sam došao s dvojicom ljudi kod njega na razgovor; jedan je bio iz Zagreba, (Šegvić) a drugi iseljenik iz Toronta (Šarčanini). Kažem i ne lažem, kad smo došli u njegov ured i sjeli, on se okomio na mene takvom žestiunom, da sam ostao zapanjen, kao i dvojica ljudi koje sam doveo radi ulaganja i povratka naših iseljenika; kažem i ne lažem, ono što sam tada pred njima doživio od partizanskog generala i predsjednika države Hrvatske, nije za priču, ni za javnost. Ne mogu sebi oprostiti što ga tada nisam poslao u tri pizde materine. To ćemo on i ja riješit pred Božjim licem u onaj dan suočenja svega što je ikad bilo i postojalo. Znam da me i danas boli do nepreboli njegov nasrt s pozicije vlasti na mene koji sam nekoliko dana prije dao ostavku na položaj predsjednika općine Susedgrad i na sve stranačke dužnosti. Još uvijek nisam saznao, a ne znam hoću li ikad saznati zašto su bili onako brutalni prema meni Tuđman i Manolić. Ništa im nisam skrivio, a oni meni jesu. Partizani su ubili na pravdi Boga velikoga moje ujce i strica u našemu selu 1943. godinee, pa nisam podnosio ništa partizansko. Rekao sam tu tragediju u baraci prije izbora. Mora da je netko od udbaša hadezoavaca prenio moju priču Tuđmanu i Manoliću, pa se onako bili okrutni prema meni i mojoj obitelji kad su došli na vlast 1990. godine. Nakon što su me smijenili i ponizili, vratio sam se na svoje radno mjesto u Večernji list. Kad sam se vratio u Večernji list nastavit radit svoju posao urednika i komentatora, dobio sam otkaz iz čista mira! Mislim da je to bilo iz njegova hira! Možda sam mu skrivio, kad sam na nekom sastanku stranke opasnih namujera, govorio o partizanima kao navećim zlotvorima u hrvatskoj povijesti, zločincima, koji su puno zla nanijeli hrvatskom narodu i mojoj obitelji. Prije izbora sam govorio, da partizani i komunisti nebi smjeli biti na vlasti u novoj, samostalnoj i slobodnoj državi Hrvatskoj. Ova i ovakva država Hrvatska njihovo je djelo i nasljeđe. Oni su i njihovi potomci bili, jesu i ostali na vlasti u zemlji Hrvata od godine moga rođenja do danas. Oni „usrećuju“ hrvatski narod od 1945. godine do naših dana, do ove 2021. Dva su Zagorca bila presudna u mom životu, partizanski maršal i njegov general. Mana kraju šalu i osobne stvari, istine radi: Franjo Tuđman, bio je veliki političar državnik i mali čovjek kao čovjek. Barčevim riječnikom rečeno: veličina malenoga očitovala se dobro i uspješno u stvaranju države jednog starog, malobrojnog, evropskog naropda; i, da prostite, žilavolg i zajebanog naroda! Dakle, predsjednika Stranke opasnih namjera I predsjednak obnoljene države Hrvatske, Franju Tuđmana naslijedio je lopina i prepotentna, bahata budaletina Ivo Sanader, njega prevrtljiva, zlokobna i podmukla Jadranka Kosora, nju politički hlebinac, naivac Tomislav Karamarko, a njega Buridanov magarac, skojevac i europejac Andrej Plenković. Sve sam ih upoznao i nitko me od njih nije oduševio kao čovjek u pravom smislu te riječi.
Sanader je zaribao i silno razočarao hrvatske vjernike katolike; Jadranka Kosor je glumila vjernicu i Hrvaticu, Karamarko je pak bio kratko i napravi kardinalnu političku pogrešku, najavio lustraciju prije nego je došao na vlast, pa ga je to koštalo i vlasti i političke budućnosti, jer je smetnuo s uma hrvatski živi politički pjesak, kojeg su partizani i njihovi potomci namijenili hrvatskim političkim slijepcima i naivcima, ustaškim i domobranskim potomcima; ta partizanska bagra kosovaca, partijaša i udbaša. Udba nam je, izgleda, bila huda sudba!
Što reći o sadašnjem predsjedniku stranke opasnih namjera i premijeru, ne znam. Dobro mu poznajem oca Marija. Bio mi je profesor. Taj mladac i kako već rekoh, skojevac, Buridanpov magarac, ispekao je diplomatski zanat po tim političkim Augijevim štalama na starom kontinentu. Silno je glagoljiv i vješt demagog. Meni on djeluje kao neko strano tijelo, koje se nametnulo stranci opasnih namjera, pa sada ta stranka polako tone poput broda bez kormilara u živi pijesak komunističke baruštine; strančarenja, političkog sljepila, sluganstva evropskim političkim bitangama, svjetskim maherima i hrvatskim makro lopovima. Budući je taj Buridanov magarac na čelu jedne male države, teško narodu kojemu je on gospodar i njegovi svetosavci s kojima je u kompi. Treba imat želudac i provarit njegovu koalikciju s četnikom Pupavcem. Takvo stanje tjera relativno mlade Hrvate u tuđinu, a branitelje na suicid. Prepustio je vlast našim povijesnim i zakletim dušmanima, svetosavcima, četnicima i komunistima.
Na kraju, ako kraja uopće ima, ovim hrvatskim političkim lutanjima bespućima povjesne zbiljnosti i virtualnosti, pročitajte, naravno ako ste izdržali do kraja pročitat ovu moju istinu o Hrvatima – pjesmu, koju sam napisao davne 1975. godine, nakon druženja sa imenjakom Antom iz Vinjana u jednom njemačkom gradu na rijeci Rajni. Svi ga zovu Bruno, a on je imao dva imena, Ante i Bruno. Ja sam ga onako u šali zvao Bruneleski.
S nama dvojicom toga su dana sjedili, pili pivo i azbah, razgovarali; emigrant i blistav publicist iz Švedske Zlatko Markus i čudesni i teško shvaćani Mladen Schwartz. Toga dana sam popravo čuo za Franju Tuđmana. Dok smo pijuckali pivo i ljudikali, Bruno je kategorički tvrdio, kako se ne može ništa dogoditi, ni promijeniti na starom kontinetu i u svijetu, dok ne padne Berlinski zid. Kad padne nastat će nove konstalacije na starom kontinetu. Po njegovoj predviđanju, raspast će se Sovjetski savez, Jugoslavija i sve zemlje istočnog lagera, s onu stranu željezne zavjese. Doći će do stvaranja novih, slobodnih i demokratskih država na ruševinama socijalizma i komnizma. Onda je govorio što bi tada trebalo učiniti, kad to doba dođe, pa to Brunino umovanje i predviđanje, preraslo kasnije u Lundu u teze kako stvarati slobodnu, samostalnu i demokratsklu državu Hrvatsku. Tri mjesec prije Brunine pogibije u Parizu, u švedskom gradu Lundu održan je skup hrvatskih političkih prognanika, emigranata, pa su tako nastale teze, koje se u ukratko mogu svesti na: Nacinalno pomirenje Hrvata, hrvatskih ustaša i hrvatskih partizana i njihovih potomaka, vjernika i atesta općehrvatsko jedinstvo, nadideološka borba za slobodu hrvatskog naroda, djelatna veza Domovine i izbjeglištva i razvoj i oslonac na vlastite snage.
Brunine misli i moje stopile su se u jedno, pa je tako, nastala ova pjesma, koja je silno zasmetala nekim mudrijašima, budalašima i podrepašima kad je objelodanjena u mojoj zbirki pjesama Kamenja knjiga. Iz rečene knjige i ovog sad povijesnog romana o nastanku stranaka i stvaranju slobodne države Hrvatske, ova pjesma, koja, kažem i ne lažem, govori o nama Hrvatima kakvi smo i kakvi nismo, a trebali bismo biti onakvi kakvi još nismo. Bože, kako je lijepo i tužno biti Hrvat!
Pjesmu, Tako je govorio Bruno Bušić, napisao sam jednog tmurnog jesenjeg dana na baušteli u Freiburgu 1975. godine. Poslije jednog frištiha, u žaru nadahnuća, zgrabio se komad papira od vreće u kojoj je bio ciment i načandrao ovu pjesmu zidarskom olovkom. Videći me da nešto čandram po papiru u prostori gdje smo jeli, pulija Švado je glasno ponavljao: šnel, šnel Anton; i dok je on tako vikao ja sam potiho kremendao…
Tako je govorio Ante Bruno Bušić
Frankfurt,1975.
Da smo složni davno bi imali državu.
Biće i rodit će se slobodna Hrvatska
kad padne berlinski zid
kad se budu rušila komunistička carstva
kao kule od krvavih karata
Nema države bez krvavih gaća.
Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima,
a možda s poturicama i našim izdajicama.
Teret rata podnijeti svi podjednako.
Kad se oslobodimo srpskog ropstva,
komunističkog mraka i zlosilja
i stvorimo konačno državu,
vidjet će se kako naši kradu.
Svatko nas je krao i potkradao,
oslobađao nas slobode i nade,
a najteže će biti kad nas naši budalaši
budu varali, lagali, krali i prodavali
raznim maherima i makro lopovima.
Navalit će na nas malene
velike svjetske ptice grabljivice.
Do neba i Boga dižem svoj glas
Kako tada nas spasiti od nas?
Ante Matić
