U našem javnom prostoru posljednjih mjeseci vlada klima koja više podsjeća na nekrofiliju nego na razuman društveni dijalog. Dok se svijet bavi umjetnom inteligencijom, energetskom neovisnošću i novim modelima rada, mi smo se kolektivno ukopali u rovove povijesti, uvjereni da ćemo tamo pronaći odgovore na pitanja koja nas muče danas ili nas čekaju sutra!
Tragična je istina da je u našem društvu postalo „hrabro” pričati isključivo o onome što se ne može promijeniti. Povijest je u svojoj srži, nepromjenjiva i završena. Ona je poligon za znanstvenike a ne batina za susjede. Pa ipak, mi tu batinu ne ispuštamo iz ruku. Mi umjesto „crvenog kartona“ onima koji parazitiraju na toj temi, plješćemo i divimo se.
Osnovni problem leži u kolektivnoj nemogućnosti da prihvatimo jednostavnu činjenicu kao to da nismo niti možemo biti odgovorni za postupke onih prije nas, niti nam pripadaju njihova odlikovanja. Svako prisvajanje tuđe krivnje ili ponosa samo je bijeg od vlastite beznačajnosti u sadašnjem trenutku. Ako nismo i ne znamo stvoriti ništa u sadašnjosti, najlakše se ogrtati zastavama iz prošlosti. Ali gospodo, to je iluzija. Iluzija koja nam truje sadašnjost i uništava budućnost.
Kome dugujemo osvetu? Svojoj djeci? Odgojiti dijete u uvjerenju da mora ispravljati krive poteze svojih predaka nije čin domoljublja, već čin okrutnosti. To je krađa njihove budućnosti kako bismo mi nahranili vlastiti egoizam i izliječili vlastite frustracije.
Vrijeme je da se zapitamo, ima li ih i tko su zapravo hrabri ljudi u ovom društvu? To nisu oni koji najglasnije viču o bitkama koje su završile prije nego što su naučili hodati. Hrabri su oni koji imaju snage reći: „To me više ne definira niti pozitivno niti negativno.” Hrabri su oni koji gledaju unaprijed, unatoč težini koja je iza leđa.
Ako nastavimo na ovaj podgrijavati stare podjele, naša će budućnost biti samo reciklirana verzija naših najgorih povijesnih trenutaka. Ne možemo voziti auto gledajući isključivo u retrovizor, kad-tad ćemo udariti u zid!
Vrijeme je da prestanemo biti taoci tuđih osjećaja i počnemo živjeti svoje. Život se događa sada u ovom trenutku. Budućnost nas čeka, ali ako ne stanemo na loptu, ona će proći pokraj nas, ostavljajući nas da i dalje kopamo po zemlji u potrazi za dokazima tko je bio u pravu, dok nam djeca odlaze tamo gdje se cijeni ono što znaš raditi, a ne koga ti je djed mrzio.
Recimo dosta parazitima koji jedino na toj temi, mogu opstati!
Branko Knežević
Leave a Comment