ZAGREB, 26. lipnja 2026. – Najnoviji medijski istupi saborske zastupnice Ivane Kekin, u kojima se gorljivo bavi dijagnostičkim uređajima u KBC-u Split, predstavljaju školski primjer političkog cinizma i prozirnog manevra skretanja pozornosti s duboke upravljačke i moralne krize koja potresa Grad Zagreb pod vodstvom platforme Možemo!.
Kada god zagrebačka vlast, predvođena Tomislavom Tomaševićem, potone u blato sistemske nesposobnosti od najnovijih afera s netransparentnim poslovima i sumnjama na otuđenje javnog novca u Vodoopskrbi i odvodnji (VIO), pa sve do dugogodišnjeg komunalnog i financijskog kaosa PR mašinerija ove grupacije ekspresno pronalazi mete izvan glavnoga grada kako bi amortizirala vlastitu političku štetu.
Moj stav kao aktivista i građanina o ovom fenomenu je potpuno jasan: platforma Možemo! nikada nije prerasla okvire nevladine udruge. Oni ne znaju upravljati sustavima; oni znaju samo prosvjedovati i držati lekcije. Zapanjujuća je ta njihova selektivna osjetljivost na javni interes. Dok zastupnica Kekin gorljivo docira o osamnaestogodišnjoj ovisnosti Dalmacije o privatnim poliklinikama, svjesno prešućuje poraznu činjenicu da je njezin najbliži politički saveznik i koalicijski partner, Ivica Puljak, tijekom svog mandata na čelu Splita imao sve zakonske mehanizme i puni legitimitet da pokrene rješavanje tog pitanja. Međutim, umjesto borbe za javno zdravstvo, prioriteti te “progresivne” elite bili su usmjereni na estetsko i financijsko ugađanje vlastitom komforu. To je kristalno jasno dokazala i afera s javnim nabavama za višemilijunski luksuz na Žnjanu, gdje se javni novac bezvrijedno trošio na dizajnerske fotelje i kauče od preko 5.000 eura. Dok su se osiguravali skupocjeni naslonjači za vlastite kadrove, pacijenti su očito bili u drugom planu.
Smatram da stvarni deficit vjerodostojnosti ove salonske ljevice leži u dubokom neskladu između njihove javne ideologije i privatne prakse. Dok se narodu prodaje priča o socijalnoj pravdi, obiteljski proračuni i komfor čelnika Možemo! cvjetaju na zasadama čistog kapitalizma, državnih beneficija, pa čak i nekretninskih operacija u Istri koje privlače pozornost pravosudnih tijela.
Nadalje, porazna je činjenica da njezina stranka nije sposobna uredno upravljati ni jednom jedinom bolnicom pod svojom ingerencijom, Kliničkom bolnicom “Sveti Duh” – koja je pod njihovim kadrovskim eksperimentima postala sinonim za organizacijski slom i afere s pacijentima koje su zgražale javnost. Dok zdravstvena infrastruktura u Zagrebu opstaje zahvaljujući investicijama Ministarstva zdravstva i državnih fondova, platforma Možemo! stotine tisuća eura poreznih obveznika, prikupljenih kroz najveću stopu poreza na dohodak u državi, usmjerava na radikalno podizanje dotacija ideološki bliskim udrugama.
Dok se za kapitalne projekte i sanaciju infrastrukture građanima Zagreba redovito nameću poskupljenja, proračunska sredstva za manifestacije i udruge poput Zagreb Pridea, Domina i srodnih organizacija bilježe skokove od 56% pa sve do frapantnih 800%. Jednostavna matematička i politička računica pokazuje: da su samo prepolovili financiranje vlastitog aktivističkog kruga i parada, Grad Zagreb je do sada mogao izravno investirati u kupnju nekoliko vrhunskih, javnih uređaja za magnetsku rezonanciju (MR) koji bi spašavali živote građana i skratili liste čekanja.
Pozivamo zastupnicu Kekin i gradonačelnika Tomaševića da prekinu s jeftinim populizmom i skretanjem fokusa na druge regije. Građani su prozreli politiku koja na makro-razini zaziva javno dobro, dok na mikro-razini tolerira netransparentnost u Holdingu, troši milijune na ideološke miljenike, a grad ostavlja u komunalnom i upravljačkom kaosu. Vrijeme je da salonska ljevica položi račune za vlastiti nerad i preuzme odgovornost.
Mario Perković
Leave a Comment