Hrvatska stvarnost iz dana u dan servira nove dokaze o dubokoj moralnoj i institucionalnoj krizi društva u kojem su zakoni postali rastezljiva kategorija, a pravda običan predmet trgovačkih pregovora. Proračunski novac prelijeva se kroz sumnjive javne nabave. Afere s ministrima poput Vilija Beroša, kojemu je potvrđena optužnica za primanje mita, pune medijske stupce. Običan čovjek prepušten je sam sebi. Posebno iritira praksa u kojoj se teška kaznena djela rješavaju brzim nagodbama s Uredom za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i Državnim odvjetništvom. To potvrđuje i epilog za Josipu Pleslić (bivšu Rimac) koja je nakon priznanja krivnje osuđena na minimalnu zatvorsku kaznu. Za milijunske štete dogovaraju se blage sankcije. Šalje se poruka da se kriminal na visokoj razini u konačnici isplati. Pravosudni sustav time gubi preostale mrvice vjerodostojnosti. Pretvara se u servis za ublažavanje posljedica političke korupcije, po onoj staroj narodnoj – pojeo vuk magare.
Na drugoj strani tog istog društvenog ogledala nalazi se tiha većina. Tvornice i dalje propadaju, radna mjesta se gase, a tisuće onih koji su stvarali ovu državu danas žive na rubu egzistencije. Izvještaji s braniteljskih portala glasno upozoravaju na tešku situaciju oko pet tisuća hrvatskih branitelja koji jedva preživljavaju. Nadležno ministarstvo šuti. Ta ista institucionalna tišina prati i tragične statistike o brojnim samoubojstvima unutar braniteljske populacije i članova njihovih obitelji. Sustav ima vremena, volje i resursa za beskrajna pravna nadmudrivanja i nagodbe s političkim elitama. Potpuno je zakazao na polju elementarne socijalne osjetljivosti i brige za ljude koji su dali sve, a zauzvrat dobili tek ignoriranje i zaborav.
U tom okruženju općeg siromaštva i beznađa, državne tvrtke s potpunim nadzorom nad tržištem nastavljaju s praksom bezobzirnog rasipanja javnog novca na vlastitu promidžbu. Među njima prednjači Hrvatska elektroprivreda (HEP), tvrtka koja drži praktički potpunu kontrolu nad tržištem, ali svejedno osjeća neobičnu potrebu da milijunima eura financira napadne oglašivačke akcije. Postavlja se logično pitanje: zašto se tvrtka od koje struju moramo kupovati, jer izbora gotovo da i nemamo, uopće oglašava? Iza blještavih televizijskih spotova ne stoji nikakva tržišna utakmica. To je dobro osmišljen paravan za kupovinu medijskog mira, pranje ugleda narušenog aferama i održavanje političkog utjecaja. Milijuni se bez daha slijevaju u oglašivačke agencije kako bi se ušutkala svaka kritika. Ta ista golema tvrtka javnosti demonstrira sramotan nedostatak suosjećanja. Kada je riječ o pomoći socijalno ugroženim obiteljima ili blokiranim građanima koji jedva podmiruju osnovne režije, državni div odjednom postaje škrt i birokratski hladan. Potpore za siromašne mjere se u ponižavajućim brojkama. Istovremeno se proračun puni novcem tih istih osiromašenih ljudi kako bi se plaćalo oglašavanje koje nikome osim povlaštenim elitama nije potrebno. To je zaokružena slika sustavnog apsurda u kojem javna poduzeća i državne institucije ne služe narodu, već vlastitom luksuzu i opstanku. Stvarna solidarnost svela se na razinu statističke pogreške i uvredu za ljudsko dostojanstvo.
Uspješne države pokazuju da borba protiv ovakvog beznađa zahtijeva potpuno drugačije sustave, a u svijetu se primjenjuju tri iznimno učinkovita modela. Singapur je iskorijenio korupciju osnivanjem potpuno neovisne agencije koja odgovara izravno vrhu države, s ovlastima uhićenja bilo kojeg dužnosnika bez odobrenja sudaca. Tamo vrijedi pravilo presumpcije krivnje za imovinu, što znači da dužnosnik s bogatstvom izvan zakonitih primanja sam mora dokazati njegovo pošteno podrijetlo, inače mu se imovina plijeni, a zatvorske kazne izvršuju bez pomilovanja. Skandinavske države poput Danske i Finske oslanjaju se na apsolutnu transparentnost pa su svi podatci o javnim nabavama, trošenju proračunskog novca i poreznim prijavama dužnosnika potpuno javni i pretraživi. Visoka razina opće društvene odgovornosti u tim zemljama jamči da svaka sumnja na sukob interesa automatski znači trenutačnu ostavku i politički kraj za dužnosnika. Rumunjska je pak svoja posebna protukorupcijska tužiteljstva pretvorila u neovisnu silu koja je procesuirala stotine ministara, gradonačelnika i sudaca. Ključ rumunjskog uspjeha bio je u osiguravanju ustavne i financijske neovisnosti tužitelja koji su dobili potpuno odriješene ruke za rad bez ikakvog uplitanja izvršne vlasti.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
Leave a Comment