Drug Hrvoje Klasić, novi ponos hrvatske nacije!

. …..Ako je nekada imalo smisla širiti taj Titoistički agitprop iz razloga stabilnosti bivše Jugoslavije, kakvog danas ima smisla plagirati Titove dvorske „historičare“ pa onda tu jugoslavensku povijest servirati našoj djeci preko sveučilišnih katedri u slobodnoj i neovisnoj državi Hrvatskoj koja je uskrsnula na razvalinama te iste diktatorske Jugoslavije?….

 

Osvjedočeni Titoist, BudoLončarist, Mesićist, Perkovičist, Manolićist, mentalni komunist, neojugoslavenist i mogao bih nabrajati unedogled čiji  je sve „ alpinist“ povjesničar Hrvoje Klasić, čini se, sa zadatkom da kao dobro uhljebljeni moljac rastače i zamagljuje istinu o hrvatskoj povijesti svojim notornim konfabulacijama i plagijatima koji neodoljivo podsjećaju na  etičku veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa, po formuli Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta. Po najnovijem, on je bibliograf Budimira Lončara i upravo je stavio pozlatu na Budino političko (ne) djelo. Vjerujte mi, ovo za Klasića nisu uvrijede, nego on to doživljava kao komplimente i ne odriče se puta kao vjerni Titov sljedbenik držeći se one „druže Tito mi ti se kunemo…..“!! Zaslužuje li on još uvijek akademsku titulu? „Ubojice Hrvatske za pisaćim strojem“, kako ih je kolokvijalno nazvao naš uvaženi znanstvenik i povjesničar prof. Josip Jurčević, ne odustaju od svog agitpropa. Hrvoje Klasić je ponovo na zub uzeo biskupa Vladu Košića pa kaže:

  „On je uvijek sramota, a sada je posebna sramota. Košić o povijesti govori revizionistički, bira trenutak od kada gleda povijest, a Banija je prostor na kojem stoljećima žive Srbi i Hrvati – puno više Srba, ali i Hrvati”!

Znači li to, ako je biskup Vlado Košić sramota, da je Hrvoje Klasić  novi ponos hrvatske nacije? Ili je on ipak trovač naše mladosti koji nas kljuka  povijesnim falsifikatima i partizanskim mitomanskim bajkama sa svoje katedre i za  posao titoističkog propovjednika je onako usput, debelo plaćen novcem poreznih obveznika Republike Hrvatske? Svi povjesničari, znanstvenici, doktori znanosti, samostalni istraživači koji nisu na toj crvenoj mentalno komunističkoj liniji su povijesni revizionisti nasuprot njemu, Jakovini, i kojekakvim Goldstajnima, jer njihovo veličanstveno djelo jugoslavenske povijesti koje su preko noći preimenovali u hrvatsku povijest, valjda je nedodirljiva dogma koja nikada ne smije biti podložna bilo kakvoj reviziji ili preispitivanju, čak ni na temelju novih, golih i egzaktnih činjenica? Ili je ta jugoslavenska povijesna nedodirljiva dogma zapravo gov..  koje bi, kada bi se dotaklo, ubilo sve svojim nepodnošljivim smradom, koje bi u prvom redu ubilo autore svih povijesnih falsifikata, laži i mitova. Od čega bi živjeli prozvani kvazi povjesničari kada bi njihova (ne)djela zasmrdjela cijelu Hrvatsku i kada bi povijesnim činjenicama bili raskrinkani kao notorni falsifikatori povijesti pred cijelom svjetskom znanstvenom zajednicom? Lustracija je preblaga riječ za Klasića i tu opasnu bulumentu!

Svojevremeno je je još jedan veliki crveni znanstvenik Ivan Đikić razapinjao „ustašu“ Pavu Barišića nazivajući ga sramotom, pa je upotrijebio sve svoje intelektualne kapacitete kako bi kroz jednu fus notu dokazao da je „ustaša“ Pavo, plagijator i falsifikator. Znamo kako se osramotio veliki mikrobiolog kada je sveučilište u Augsburgu pobilo sve znanstvene tvrdnje znanstvenika Đikića, a Pavu Barišića oslobodilo svih optužbi!

Ali ovdje se ne radi o jednoj benignoj fus noti iz pera Klasića i cijele njegove falange, ovdje se radi o tomovima koji se mjere u tonama laži i mitova čistih plagijata iz kuhinje Titovih agitpropovaca kojih se ne bi postidio ni sam Goebbels. Ako je nekada imalo smisla širiti taj Titoistički agitprop iz razloga stabilnosti bivše Jugoslavije, kakvog danas ima smisla plagirati Titove dvorske „historičare“ pa onda tu jugoslavensku povijest servirati našoj djeci preko sveučilišnih katedri u slobodnoj i neovisnoj državi Hrvatskoj koja je uskrsnula na razvalinama te iste diktatorske Jugoslavije? Hrvatska je klasičan „apsurdistan“ pa se nameće pitanje je li  Hrvatska uopće slobodna ili to oživljavanje jugoslavenske povijesne aveti ima svoj smisao samo u kontekstu etičke ili stvarne veleizdaje hrvatskih nacionalnih interesa?

 

Hoćemo li mi ikada trijezne i hladne glave oslobođeni od bilo kakvih predrasuda sjesti za okrugli stol i argumentirano raspravljati o povijesti Hrvatske Banovine. Hoćemo li isto tako bez strasti razgovarati o strašnim zločinima etničkog čišćenja protiv hrvatskog življa u režiji partizana i četnika na tom Banovinskom hrvatskom tlu? Hoćemo li locirati Banijsko žarište i epicentar velikosrpske pobune koja je izazvala krvavi rat protiv svega hrvatskog? Protiv Gordana Lederera, protiv novinara, protiv nositelja istine! Hoćemo li bilo kada, onako Starčevićanski, stvari nazvati pravim imenom i prezimenom, ili ćemo i nadalje kao nojevi s glavom u pijesku dozvoljavati da  plaćenici propalog režima truju našu hrvatsku naciju?

Svaki pošteni Srbin u Hrvatskoj, svaki pošteni povjesničar i istraživač trebao bi se ponositi Banovinom i biti sretan što se više ne zove Banija, koja bijaše sinonim svih zala protiv postojanja bilo kakve hrvatske državotvorne ideje. Kada će prečanski Srbi i njihovi suvremeni voždovi u Hrvatskoj priznati da su oduvijek bili topovsko meso za ostvarivanje ciljeva velikosrpske osvajačke politike i s gnušanjem odbaciti to petokolonaško odijelo kako bi dokazali da su lojalni državljani Republike Hrvatske? Nije dovoljna šminka, nije dovoljno lažno presvlačenje, nije dovoljan agiornamento, potrebna je katarza i obrat unutar svake duše na temeljima istine. „Ja sam put, istina i život“ i u toj Kristovoj poruci istina je u centru svega, jer bez istine put završava stranputicom, a život se pretvara u smrt. Hoće li se život Hrvatske pretvoriti u smrt zbog laži koje se nemilice šire?

 

Hrvoje Klasić, novi ponos hrvatske nacije, a biskup Vlado Košić „sramota“,  komentira „sramotnu“ propovijed, „sramotnog“ biskupa u „sramotnom“ Gvozdanskom, na veličanstvenoj hrvatskoj N1 televiziji, koja će onako Soroševski, Klasića vjerojatno već danas proglasiti osobom godine i herojem Hrvatske. Ponos Hrvatske kaže:

“Žalosno je što ovakve izjave nisu incidentna pojava nego način njegovog razmišljanja. To misli Košić i vrh katoličke crkve. Nije to prvi put, pa da biskupska konferencija ne zna kako reagirati. To je sramoćenje Siska i katoličke crkve. Vrh katoličke crkve ga nikad nije osudio. Ustaške osuđenike naziva hrvatskom vojskom, njegovih je takvih izjava toliko… Ne očekujem izjavu Kaptola, jer oni toliko toga znaju”.

 

Dakle on optužuje vrh Katoličke crkve, pa time i cijeli vjernički narod, jer Crkva je narod, pa između redaka poziva kardinala Bozanića da biskupa Vladu Košića po Titovim metodama zbog verbalnog delikta valjda zatvori u Lepoglavi ili u najmanju ruku da mu oduzme pravo javnog propovijedanja. Pogledajte što je teški zločin biskupa Vlade Košića i vrha Katoličke crkve? Oni se usude ustaške osuđenike nazvati hrvatskom vojskom? Pa čija su vojska u NDH bili ustaše, ako ne hrvatska vojska. Nisu valjda bili mongolska ili turska vojska? Protiv koga se tukla hrvatska vojska u Drugom svjetskom ratu, ako ne protiv istog agresora kao što se borila Hrvatska vojska u  Domovinskom ratu?

Dakako, nije mi jasno o kakvim to ustaškim osuđenicima Klasić konfabulira? Možda on misli na tisuće i tisuće ustaša i hrvatskih domoljuba koje je Titov sud osudio na smrt strjeljanijem, a kada je istina izbila na površinu doznalo se da su osuđenici bili već ukočeni i hladni u Bleiburškim Hudim jamama prije nego što im se sudilo? Poznati su mi ti pravedni suci koji su za svoje hrabre presude mrtvim ustašama dobili za nagradu titule akademika, a neki od njih i danas ih ponosno nose, bilo da su živi ili pokojni. Među njima se uvijek u HAZU-u kočoperio i sam Tito kao počasni akademik i čuvar svoje i njihove zločinačke prošlosti. Našem drugu Klasiću, novom ponosu Hrvatske, čini se mentalne i intelektualne prepreke nisu dozvolile da uroni u taj segment istinite povijesti. Dakako, on nije plaćen govoriti istinu!

 

Je li doista u Hrvatskoj „sramota“ biskup Vlado Košić koji se s još uvijek svježim i otvorenim  ranama sjeća velikosrpske agresije, dakle puno bolje nego Turskih okupatora, pa ih proziva upravo onako istinito kako to i jest? Ili je sramota onaj koji se stidi i zatire pravu istine? Je li doista sramota agresora nazvati agresorom pogotovo kada to čini biskup Vlado Košić, jer biskupa Košića i njegovo stado iz Hrastovice nisu s ognjišta potjerali Turci, nego Srbi, a onako usput su srušili na stotine crkava diljem Hrvatske. Od materijala nekih crkvi su gradili tenkovske ceste, tako da od njih nije ostao ni kamen na kamenu. Tko je tu sramota, onaj koji s punim pravom osuđuje Srbe kao agresore, koji osuđuje vandale koji su rušili naše svetinje i kulturne spomenike ili je sramota onaj koji osuđuje istinu iz usta biskupa Vlade Košića? U našoj dragoj Hrvatskoj sve je naopako, poremećeni su svi vrijednosni sudovi. Poštenje, vjera i istina postaje sramota, a laž, falsifikat i obmane postaju vrlina. U kontekstu ovog Klasićevog brutalnog cipelarenja biskupa Vlade Košića, čini mi se da bi Klasić bio sretan čovjek da je potres u Zagrebu do temelja srušio Hrvatsku prvostolnicu i još dublje pod ruševinama zakopao blaženog Alojzija Stepinca i sve njegove vjerne sljedbenike zajedno s njim?

 

Dokle god odgovorni iz hrvatskih institucija ne budu reagirali na ovakve smišljene napade, dokle god se ne raščiste svi povijesni prijepori, dokle god se ne dozna prava istina o Jasenovcu i Hudim jamama, i dok to ne bude debelo zapisano u novoj hrvatskoj povijesti, Hrvatska će tapkati u mraku vlastitih nametnutih strahova koji nas još uvijek paraliziraju na bilo kakvom proaktivnom putu prema sretnijoj budućnosti. Kao prvi korak, potrebno je osigurati medijski i javni prostor da se na ovakve Klasićevske brutalne napade adekvatno odgovori u istom formatu javnog prostora u kakvom su iznesene optužbe. U tom odgovoru morali bi imati hrabrosti sudjelovati istaknuti predstavnici hrvatskih institucija, jer jedino ako oni stanu u obranu Katoličke crkve, njenih biskupa i vjerničkog puka,  imat će pravo deklarirati se kao pravdoljubivi demokršćani. Njihova poslovična šutnja, zapravo je znak odobravanja i poruka da je drug Hrvoje Klasić novi ponos hrvatske nacije, njihov ponos!

Čini mi se da je slogan „podijeli pa vladaj“ u Hrvatskoj  evoluirao u slogan „ušutkaj pa vladaj“!

 

Možda će „Moja Hrvatska“, emisija na Laudato TV s našom poznatom novinarkom Nadom Prkačin, kojoj je danas gost biskup Vlado Košić, dati neke odgovore na  poslovičnu hrvatsku šutnju?

 

Kazimir Mikašek-Kazo