By Najnoviji primitivni i prizemni napadi saborskog zastupnika Veljka Kajtazija na župana Međimurske županije, Matiju Posavca, kojeg je u jednoj izjavi za medije nazvao “crnokošuljašem” (Nacional), a u drugoj “ciganom” (Jutarnji list) i uvrede na račun cijele županije za koju kaže da je “fašistička”, pokazuju kako drskost i bezobrazluk ovog imitatora Milorada Pupovca (jer u svemu oponaša njegov “gard” i način “političke borbe” pa se čak služi i istim prljavštinama), nemaju granica.
O Matiji Posavcu i njegovoj političkoj orijentaciji može misliti tko god što želi, nekima se to može sviđati ili ne, ali kad je riječ o kulturi javnog dijaloga, komunikaciji sa suradnicima i odnosu prema javnosti kao i spremnosti za rješavanje problema, tu mu je teško pronaći zamjerku; uostalom, riječ je o osobi koja neprijeporno uživa golem ugled u svojoj županiji pa i šire, pa je utoliko zanimljivije da se upravo on kao takav našao na meti Kajtazija koji uporno “zaboravlja” kako ne predstavlja isključivo romsku manjinu, nego još njih 11: austrijsku, bugarsku, njemačku, poljsku, rumunjsku, rusinsku, rusku, ukrajinsku, tursku, vlašku i židovsku.
Jeste li kad čuli od Kajtazija da u bilo kojem kontekstu spominje Austrijance, Bugare, Nijemce, Poljake, Rumunje, Rusine, Ruse, Ukrajince, Turke, Vlahe i Židove? Čisto sumnjam. A baš bi među ostalim bilo zanimljivo čuti, što tih 12 nacionalnih manjina – uključujući i same Rome – misle o “svome” saborskom zastupniku i koliku on potporu kod njih stvarno ima. Kad bi se provela bilo kakva nepristrana anketa, zacijelo bi rezultati po ovog “lidera” bili porazni, jer ne samo da je kao saborski zastupnik krajnje sumnjiv vezano za kompetenciju obnašanja dužnosti, nego zna biti i prilično drzak, bahat, nepristojan, sirov, sklon je konfliktima i uvredama na račun neistomišljenika, a o ispadima u kojima vrijeđa većinski narod da se i ne govori – to je postala njegova ustaljena praksa.
Čovjek se uvalio u saborski stolac i nema namjeru iz njega izaći. Okupio je oko sebe (slično kao i njegov uzor Milorad Pupovac) nekolicinu istomišljenika koji imaju stanovite privilegije, a za uzvrat ga podržavaju i “peglaju” mu imidž. To je itekako primjetno u svakom većem romskom naselju, pogotovu u Međimurskoj županiji, gdje u 13 takvih mjesta živi većina od ukupnog broja Roma u Hrvatskoj. Dakle, Kajtazi “vlada” uz pomoć umreženih pojedinaca strateški raspoređenih u najnaseljenijim enklavama u kojima obitava romska manjina i svaki “službeni” predstavnik ove zajednice (odnosno onaj kojeg je postavio on) pripravan ga ja braniti “i nogama i rukama”. I pritom uopće nije važno što se Kajtazi ne rijetko ponaša sasvim nedolično i neprimjereno i što kvari odnose između većinskog naroda i romske zajednice (koja je – ponovimo: samo jedna od 12 manjina čije bi interese morao zastupati), ovu logistiku na terenu ima i imat će je sve dok je u poziciji da svojim pristašama može uzvraćati sitnim povlasticama i sinekurama.
Kajtaziju se vrlo lako i prečesto “omaknu” razno-razni epiteti i to samo i isključivo na račun većinskog (hrvatskog) naroda, a pojmovima “rasizam”, “genocid”, “fašizam” i sl., poigrava se kao da na njih ima monopol, vjerujući kako mu jedino imidž predstavnika “ugrožene” manjine može donijeti željeni probitak, prije svega onaj financijske naravi. Preslika je to modela djelovanja Milorada Pupovca koji je dokazan u praksi i Kajtazi od njega ne odustaje.
Do sada se tisuću puta javno polemiziralo o potrebi socijalizacije i integracije romske manjine u društvo i kad god se povede ozbiljna rasprava i dotaknu goruće teme, Kajtazi napravi neki ispad i stvari se vrate na početak. Tako je i ovog puta, nakon teškog incidenta – ubojstva žene i ranjavanja više osoba iz automatskog oružja u naselju Parag. Kajtazi i njegovi trbuhozborci najprije su prozvali policiju, potom Vladu, na kraju evo i župana, pa i sve građane Međimurske županije koje njihov “narodni zastupnik” etiketira kao “fašiste”.
Misle li Kajtazi i društvo da se tako postiže socijalizacija i integracija u društvo? Mogu li se ti ciljevi ostvariti tako što će se pripadnicima romske zajednice prešutno dopustiti kršenje zakona ove zemlje i protupravno ponašanje, pa čak i posjedovanje automatskog naoružanja? Tko i kako može opravdati nenamjensko trošenje socijalne pomoći, pri čemu se za taj novac ne rijetko kupuje alkohol ili on završava u kockarnicama, umjesto da se namjenski iskoristi za prehranu, odijevanje, školovanje djece i životne potrebe obitelji? Mora li se i romska zajednica sa svoje strane potruditi, pokazati dobru volju i spremnost prilagoditi se standardima koji vrijede za veliku većinu građana i pomiriti se s time da jednostavno ne može zadržati “svoj način života” ako se to kosi s moralnim, zakonskim normama, običajima i kulturom življenja u ovoj zemlji?
Nedopustivo je puštati djeci na volju žele li ili ne ići u školu i tu roditelji ne bi smjeli biti indiferentni, jer osnovno obrazovanje je zakonska obveza. Ako u “način života” bilo koje zajednice spada to da se zanemaruju odgoj i obrazovanje djece i ona prepuštaju ulici, ako se pod time podrazumijeva da po svemu tjelesno i mentalno nezrela djeca (od 12 ili 13 godina starosti) sklapaju bračne zajednice, da se malodobnim curicama toleriraju trudnoće i tu ništa ne poduzima na prevenciji i edukaciji ili se s djecom manipulira u cilju prošnje i sličnih aktivnosti, ako se oko stambenih objekata gdje žive pripadnici iste zajednice gomila otpad koji predstavlja potencijalno zagađenje i za njih ali i za širu okolicu, onda se takav “način života” mora mijenjati ili ništa od socijalizacije i integracije u društvo.
To je tako i uzalud je svaka dreka. Hrvati kao uostalom i pripadnici nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj nisu ni “fašisti” ni “rasisti” ni “ustaše” niti mrze Rome ili bilo koga drugoga. Postoje standardi kojima se mora udovoljiti ako se želi biti punopravnim članom društva i to vrijedi za sve civilizirane zemlje u svijetu. Zato se ovo jednostavno mora objasniti svima koji imaju kakvih nedoumica: jasno i glasno im dati do znanja da nisu i ne mogu biti iznad ili izvan zakona i da svaki građanin samim time što je državljanin ove zemlje, pored prava ima i stanovite obveze koje htio ili ne mora ispunjavati.
Mnogi se pitaju kako to da su dvojica osumnjičenika za ubojstvo žene i ranjavanje više osoba u romskom naselju Parag (kod Čakovca) i pored 119 što prekršajnih što kaznenih prijava bili na slobodi i ostali nekažnjeni.
Gospodo, nemojmo se praviti blesavi! Svako poduzimanje bilo kakvih mjera policijske ili sudske represije u odnosu na pripadnike romske zajednice, odmah se proglašava “rasnom segregacijom”, “diskriminacijom”, “nasiljem prema Romima” i potom slijede traktati o Jasenovcu i “ustaškom genocidu” u vrijeme Drugog svjetskog rata, dok se oni koji traže uvođenje reda i konkretne mjere u cilju poštivanja zakona stigmatiziraju kao “rasisti”. Što bi se dogodilo kad bi Hrvatska policija nakon učestalih dojava – a bilo ih je na desetke – okružila neko od romskih naselja i izvršila pretres u cilju pronalaženja i oduzimanja nelegalnog naoružanja? Naravno, tako se to ne bi smjelo jer na nas Hrvate je ionako povika – a na drugoj strani, Romi i njihovi predstavnici jednostavno šute o naoružanim pojedincima i skupinama u svojim naseljima, tako da policija nije u stanju doći do konkretnih imena prekršitelja – iako je svaki građanin takvo što obvezan prijaviti i može to učiniti i anonimno (uz zaštićen identitet). Policija u takvim slučajevima ne može ništa bez suradnje s građanima, u ovom slučaju samim žiteljima romskih naselja koji izvan svake sumnje znaju tko je tamo tko i što drži u kući.
Jedina “krivnja” župana Matije Posavca sastoji se u tomu što on želi da se u županiji za koju je odgovoran konačno riješe goruća pitanja vezano za smirivanje stanja i normalizaciju odnosa između Roma i svih drugih građana i da se državljani ove zemlje u odnosu na propise ove zemlje tretiraju ravnopravno. Na drugoj strani su zastupnik Veljko Kajtazi i njegovi trbuhozborci kojima to očito ne ide u prilog, jer status quo im još uvijek omogućava da sjede tu gdje jesu i “predstavljaju” Rome – uz zadovoljavanje svojih sitnih interesa, a na štetu romske manjine i svih nas drugih koji taj javašluk plaćamo iz svojih džepova, dok građani Međimurja u nekim krajevima čak trpe i otvoreni teror pojedinaca i skupina iz romskih naselja – jer im se upada u dvorišta, fizički ih se napada, krade imovina, prijeti itd.
Ima li koga u ovoj zemlji tko će konačno jasno dati do znanja Kajtaziju i svim sličnim mešetarima i politikantima kojima se “zalaganje za prava manjina” svodi na stalno produciranja ozračja konflikta i sukoba s većinskim narodom i reketarenje hrvatskih vlada, da su vremena takvih politika prošla i da svaki građanin u ovoj zemlji pored prava koja uživa, snosi i odgovornost za svoje ponašanje, pa i poštivanje Ustava i pozitivnih zakonskih propisa? Lojalnost državi u kojoj se živi i poštivanje njezina pravnog sustava nisu stvar dobre volje, nego OBVEZA jednaka za sve, pa bio u pitanju Rom, Srbin, Židov, Hrvat, Čeh, Rus ili pripadnik bilo kojeg drugog naroda.
Je li došlo vrijeme da postanemo normalna država u punom smislu riječi?
Zlatko Pinter
