Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
U grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj!
(August Šenoa, Budi svoj, Vijenac 1874.)
August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa, otac moderne hrvatske književnosti, najplodniji i najutjecajniji naš pisac XIX. stoljeća, rođen je 14. studenoga 1838. godine u Zagrebu od majke Terezije pl. Rabacs (Slovakinje podrijetlom iz Budimpešte) i oca Aloisa Schönoa, Nijemca iz Češke koji je u Zagreb doselio 1830. godine. Imao je tri brata: Julija, Aurela i Teodora. Bio je oženjen turopoljskom plemkinjom Slavom Ištvanić.
Prerana smrt majke (u dobi kad mu je bilo samo osam godina) u velikoj je mjeri utjecala na dječaka koji je iznenada ostao bez majčine ljubavi i brige, utoliko prije što s ocem nikad nije uspio uspostaviti prisnije odnose zbog golemih razlika u shvaćanjima i stavovima prema životu i društvenoj zbilji. Tako je August od malih nogu bio vezan uz knjigu i svoje prijatelje s kojima je odrastao u zagrebačkoj Vlaškoj ulici i to je bio svijet koji ga je ispunjavao. Već zarana zadojen je hrvatskim domoljubljem i žarkom ljubavlju prema svome gradu i Hrvatskoj, što je jedan od razloga još dubljeg raskola između njega i oca koji je o povijesti, jeziku i političkom položaju hrvatskog naroda mnogo manje znao.
Iako se u obitelji govorilo njemačkim jezikom, nadahnut poviješću naroda u kojem je živio, mladi je Šenoa izrastao u iskrenog, vatrenog i nepomirljivog hrvatskog domoljuba. Apsolutistički režim Alexandra Bacha i očevo austrofilstvo samo su dodatno zapalili tu vatru njegove ljubavi za Domovinu i otpora prema svakom tuđinskom utjecaju. I tu ljubav i osjećaj za narodnu pravicu Hrvata nije u njemu moglo ugušiti niti razdoblje školovanja u Pečuhu (kud ga je otac poslao) gdje 1849./50. godine prvi razred gimnazije završava odličnim uspjehom. Školovanje nastavlja u zagrebačkoj Gornjogradskoj gimnaziji kao poliglot koji već u 22. godini života govori i njemački i mađarski jezik. U vrijeme kad je Bachov apsolutizam na vrhuncu (početkom 1850-ih), ova obespravljenost hrvatskog naroda i nasilje koje se primjenjivalo prema njemu, mladića još više učvršćuju u njegovim stavovima.
Mada je pisao i poeziju, bio kazališni kritičar, bavio se novinarstvom, uređivanjem različitih časopisa i kazališnom dramaturgijom, uz to se i politički angažirao (od 1873.) kao gradski senator i bio potpredsjednik Matice hrvatske, najviše je ostao upamćen po svojim romanima.
Njegov roman Zlatarovo zlato (iz 1871. godine) ujedno je i prvi hrvatski povijesni roman. Gotovo stoljeće i pol kasnije, preveden je na engleski jezik i tako je postao dostupan čitateljima diljem svijeta. Intrigantna i ganutljiva priča iz XVI. stoljeća o zabranjenoj ljubavi mladog zagrebačkog para (Dore Krupićeve i Pavla Gregorijanca), postala je tako pravi i autentični hrvatski “suvenir” iz Šenoine zaostavštine.
Ništa manje nisu vrijedna ni djela što ih je ovaj hrvatski domoljub i književni genij napisao kasnije (Branka, Seljačka buna, Kletva, Čuvaj se senjske ruke, Diogenes, Prosjak Luka, Prijan Lovro, Kanarinčeva ljubovca i druga), ali je saga o ljubavi Dore i Pavla ostala do danas zaštitnim znakom ne samo Šenoe i njegova književnog rada, nego i cijele jedne epohe iz života Zagreba i Hrvatske.
Ovaj genijalni književnik i vrsni intelektualac umro je prerano, 13. prosinca 1881. godine u 43. godini života, od posljedica upale pluća koju je zadobio neumorno i danonoćno radeći na otklanjanju posljedica velikog razornog potresa koji je njegov voljeni Zagreb zadesio u studenome 1880. Pokopan je uz velike počasti na zagrebačkom Mirogoju, ispraćen na vječni počinak od tisuća ljudi.
Narodne novine su dan nakon sprovoda (16. prosinca 1881.) objavile opsežan nekrolog koji počinje riječima:
Otkada je sahranjen ban Jelačić, Zagreb ne vidje ovako ogromna i ovako sjajna sprovoda, kao što bijaše jučerašnji (15. prosinca 1881.) pok. Augusta Šenoe. Sprovod je vodio prečastni gosp. župnik i opat Pogledić uz asistenciju još dvojice svećenikah. Skupocien lies od mjeda vozio se u sjajnih četveroprežnih mrtvačkih kolih I. zagr. pogrebnoga družtva. Broj sprovodnikah računa se na 6000 osobah; dobrom trećinom učestvovaše učeća mladež. Može se reći, da je Augustu Šenoi izkazao posljednju počast ne samo čitavi Zagreb, već i čitava Hrvatska, koja je iz svih krajevah bila zastupana po svojih odaslanicih ili družtvih itd. Za liesom …iza (rodbine) slieđaše velik broj književnih mu drugovah, članovah Matice Hrvatske kojoj je bio podpredsjednikom. U povorci izpred liesa vidjeli smo takodjer mnogo odličnih licah, medju inimi preuzvišenoga g. Ivana Mažuranića. Kad su pokojnikovi ostatci položeni u grob, progovorio je gosp. dr. Ivan Zahar (književnik): ‘U službi svoga naroda klonule su mu sile, te on u najljepšoj muževnoj dobi svršuje svoj zemaljski put. No dužnostim svojim podpuno je zadovoljio: bijaše ljubezan suprug, dobar otac, vjeran prijatelj. S bogom, mili Auguste! Polažuć tvoje umrle ostanke u cviećem obsipani grob, mi se od njega rastati nećemo, te će ga oblietati naša ljubav i štovanje, dok god bude obasjavalo sunce bieli Grič, tvoj mili zavičaj’.
(Vidi: https://www.matica.hr/kolo/318/%C5%A0enoa%20kao%20na%C5%A1%20suvremenik/; stranica posjećena 27. 3. 2021.)
Blasfemija “posrbljivanja” Šenoe i njegova djela
Tog i takvog Augusta Šenou, našeg genijalnog književnika i nadasve velikog domoljuba koji je imao veće i čistije hrvatsko srce od mnogih ljudi naše krvi i podrijetla, istočni susjedi (Srbi) pokušali su prisvojiti proglašavajući ga “Srbinom katoličke vere”, 21 godinu nakon objavljivanja njegova prvog romana Zlatarovo zlato.
Da stvar bude zanimljivija, ne samo da su krivotvorili njegov životopis, nego su i djelo “posrbili” tako što su hrvatske izraze, pa i imena likova (!?) pretvorili u srpske izričaje, a sve kako bi ova krivotvorina bila što uspješnija. I kao da to nije bilo dovoljno, autor ove blasfemije, Mita Đorić, na samom je početku romana ispod slike autora krivotvorio čak i njegov potpis – ĆIRILICOM!
Ilustracije radi, evo integralnog teksta Đorićevog “Predgovora” (srpskoj verziji) romana Zlatarovo zlato, napisanog 1. rujna 1892.:
Pružajući čitalačkoj publici ovo remek delo darovitog pisca Avgusta Šenoe, smatram za potrebno, da progovorim nekoliko reči o životu i radu ovoga književnoga velikana naše braće Srba katoličke vere. Da mnogobrojni lukavi neprijatelji Srpstva nisu u svoje vreme bacili seme razdora među braću, da nije bilo usijanih i zanesenih glava, pa možda i prodanih duša, koje su to seme tako revnosno negovale, ne bi danas bilo potrebno, da prikazujemo našoj publici Avgusta Šenoa; on bi i kod nas bio znan i poštovan, kao što je znan i poštovan u naše braće Srba katoličke vere – tako zvanih Hrvata. Neprijateljima našim išlo je u račun, da raskomadaju Srpstvo, pa ako je moguće i da izbrišu ime ‘Srbin’. Jedan deo Srba pokatoličiše, drugi poturčiše, treći pounijatiše. Jednima dadoše ime ‘Hrvati’, drugima rekoše da su ‘Dalmate’, muhamedancima kazaše da su Turci, ma da ni do danas ne naučiše ni reči turski, a one što pređoše iz Srbije u Austriju, nazvaše Rascijancima – Racima*.
*Da se to čini i danas, mogao se uveriti svaki, koji je bio pri otkrivanju spomenika u Slankamenu. Jedan viši oficir austrijski, govoreći o boju na Slankamenu, nabrojao je sve regimente, koje su pre 200 godina učestvovale u tom boju, pa na posletku dođe red i na onih 10.000 Srba sa svojim vojvodom Monastvrlejom. I mudri oficir reče: … ‘u ovoj borbi beše i 10.000 Raca’. Dakle ni danas, posle tolikih usluga učinjenih Austriji, ne može sa njenih usta da izađe reč ‘Srbin’. I danas smo za njih Raci!
—————————————————————————————————————————————
Početkom ovoga veka, pak, umeša se u to nezvano kumovanje i Napoleon I. Pa nazva sve Ilirima. Kršćavani tako raznim imenima, gonjeni raznim neprijateljima, ljudi se pometoše, ne znadoše gotovo ni sami šta su, ili, ako znadoše, ne smedoše reći, nego se počeše nazivati imenom svojih oblasti. Tako ponikoše Hrvati, Bošnjaci, Dalmatinci, Servijanci, Banaćani, Sremci i t.d. Poče međusobno odrođivanje: katolicima behu pravoslavni ‘Vlasi’, a pravoslavni nazivahu katolike Šokcima i nastupi mržnja, koju neprijatelji potpirivahu sve više i više. A da bi međusobno otuđivanje bilo što potpunije, onima što primiše latinsku veru naturiše i latinsko pismo, kako bi taj, nekada jedan narod i docnije, kad dođe do svesti, kad se i kod njega razvije književnost, ostao pocepan. U koliko je koja oblast imala više plitkoumnih, zanesenih glava, u toliko se više otuđivala od svoje braće; ali ni jedna se oblast nije odlikovala u tome toliko kao Hrvatska. Nekoliko bezumnika iz te oblasti, zavedeni lukavim neprijateljima Srpstva, odrekoše se imena srpskog i rešiše se, da svoje oblasno ime nametnu celom srpskom narodu. Neprijatelji naši to jedva dočekaše, pa ih uzeše pomagati u tom izdajničkom poslu. Oni stvoriše, izmisliše i napisaše istoriju nekakvog hrvatskog naroda, hrvatske države, hrvatskih careva i kraljeva, hrvatskih junaka… I Stevan Nemanja i car Dušan i knez Lazar i Obilić i Kraljević Marko – sve se to za noć pohrvati. Srba nestade kao da ih nikad nije bilo, samo ostade ‘neki vlaški nakot, kojega valja istrijebiti da mu ne bude traga u velikoj hrvatskoj državi’. Sreća što tih izroda srpskih nema mnogo i što se uporedo sa njima javljaju istinske patriote, velike duhom i umom, te svetle kao sjajno sunce i svojom svetlošću bacaju u zasenak sve one zabludele sinove, sve one svesne i nesvesne sluge naših opštih neprijatelja i zlotvora. Jedan od tih velikana, jedan od tih istinskih patriota je i pisac ovoga romana, neumrli pesnik i književnik Avgust Šenoa, koga hoću da prikažem poštovanim čitateljima.
Avgust Šenoa rodio se u Zagrebu 2. Novembra 1838 god. Gimnaziju i dve godine pravnih nauka svršio je u Zagrebu sa odličnim uspehom a koncem 1859 godine ode u Prag, da produži nauku. Još kao gimnazista upoznao se sa lepom književnošću stranih naroda, a čitajući stare dubrovačke pisce i upravljajući se po savetima Ljudevita Gaja, počeo je već tada da piše pesme i omanje pričice. U Pragu se upozna sa mnogim českim, poljskim i slovenskim književnicima, oda se i srcem i dušom na izučavanje svetske a naročito slovenske književnosti i prilično zanemari pravne nauke. I on se kao svi naši pesnici dosta napatio u Pragu, a i docnije u Beču. Iz Praga je slao pesme za ‘Naše gore list’ i ‘Slavonca’ a političke članke i podlistke za ‘Pozor’. Sem toga radio je i za češke političke i beletristične listove. U Pragu je napisao i šaljivu igru ‘Ljubicu’ koja radi oštre satire nije bila u Zagrebu najbolje primljena. God. 1864 dođe u Beč i primi se da uređuje ‘Glasonošu’ i Lukšićeve ‘Slavische Blatter’. To beše ogroman posao, jer je vrlo često morao pisati sam svu sadržinu za oba lista. God. 1866 vrati se u Zagreb i poče da piše podlistke i pozorišne kritike za ‘Obzor’. Svi ti radovi njegovi odlikuju se humorom, duhovitošću i rodoljubljem a većina njih ima trajnu vrednost. God. 1868 stupi u službu kao činovnik zagrebačkog magistrata, jer ne mogade naći podesnijeg položaja za svoj književni rad. Iste godine stupi u brak sa Slavicom Ištvanovićevom koju je do smrti zvao svojim dobrim genijem. Bio je srećan u braku, jer je u svojoj ženi i deci našao obilatu nagradu za sve patnje i nepravde, što ih je kao mladić pa i kao zreo čovek, činovnik književnik i rodoljub morao pretrpeti. God. 1869 počeo je raditi za ‘Venac’ a god. 1874 postade urednikom i s pravom steče ime prvog romansijera u naše braće Srba katoličke vere. Šenoa je napisao mnogo, veoma mnogo tako, da po količini a i po vrednosti njegov rad može zauzeti dostojno mesto, ne samo u našoj, već i u svetskoj književnosti. Lirskim, epskim, patriotskim i šaljivim pesmama njegovim ni broja se ne zna a samih romana i povećih pripovedaka ima preko četrdeset. Građu za svoje romane i pripovetke uzimao je većinom iz istorije i pre nego što bi počeo pisati, proučio bi marljivo sve štampane i neštampane podatke, odlazio bi lično na mesto događaja, pa čak i krokirao zemljište – sastavljao čitave karte pojedinih predela, samo da bi što verniji bio u opisivanju događaja, predela i radnje svojih junaka. Njegovi najlepši romani ‘Zlatarevo zlato’ i ‘Seljačka buna’ opisuju borbu među seljacima i velikašima a roman ‘Čuvaj se senjske ruke’ crta sukob sa Mlečićima za vreme uskoka. U ‘Diogenu’ pak opisuje već novije doba – borbu rodoljuba protiv prevlasti mađarske i nemačke u XVIII veku. Veliki roman ‘Kletva’ ostao je nedovršen te ga je docnije po njegovim nacrtima dovršio J. E. Tomić. Isto tako su mu lepe pripovetke iz suvremenog društvenog života: Prosjak Luka, Baron Ivica, Vladimir, Prijan Lovro, Turci idu, Pruski kralj, Mladi gospodin, Akvarijum, Dusi narodne straže, Karanfil s groba pesnikovog, Branka i t.d.
(Izvor za fotografiju: https://zadovoljna.dnevnik.hr/clanak/dora-krupiceva-knjizevna-junakinja-zbog-koje-su-zene-u-hrvatskoj-zavoljele-romane—538216.html)
Šenoa je bio dobar sin, dobar muž, dobar otac i dobar drug. Ljubio je svoj narod i sve Slovene. Naročito ga je bolelo, što su nekoji zanesenjaci sejali razdor po narodu, poričući ime Srbin i naturajući oblasno ime Hrvat svima Srbima. Često puta bi s uzdahom rekao, kako je najveća nesreća za Slovene uopšte što nisu svi pravoslavne vere, a naročito što ne pišu svi ćirilicom, koja je najpodesnija za sve slovenske jezike. Srbe iz Srbije je veoma poštovao i oduševljavao se njihovom herojskom borbom za oslobođenje. Kad god bi se povela reč o sudbini našeg naroda – a to je bivalo često – uzdahnuo bi i rekao: ‘šteta što car Dušan nije poživeo duže. Pod njegovom snažnom rukom ujedinila bi se sva srodna plemena u jednu jaku državu, spojila bi se čvrsto među sobom u jednu celinu, pa ako bi docnije država i propala – u što je on jako sumnjao – ne bi se ipak mogao pojaviti ovakav separatizam, kojeg naši neprijatelji tako lukavo eksploatišu’. Često je osuđivao i samoga sebe jer je i sam u mlađe doba naginjao separatizmu, ali se tešio nadom da se sve to može popraviti. ‘Ja ću prvi početi da radim na izmirenju’ reče mi on jednom prilikom ‘ne znam kako će se primiti taj moj rad, možda će me osuditi, ali ga ja radim s uverenjem da ću učiniti patriotsko delo’. I tada mi ispriča kako je počeo da piše roman ‘Braća’ u kome se opisuje, kako tri brata Petrovića kao mala deca odlaze u svet, pa jedan primi muhamedansku veru, drugi katoličku a treći ostaje pravoslavni. Docnije kao zreli ljudi nađu se, poznadu da su braća, zagrle se i zakunu se da će se bratski ljubiti do groba.
Velika je šteta što Šenoa nije poživeo duže, da napiše taj svoj zamišljeni roman.
Posle toga romana bio je nameran da štampa mnoge svoje radove, pisane u istom duhu kao što je mislio da napiše ‘Braću’ a koji bi bez sumnje potvrdili njegovu težnju ka izmirenju i dali sasvim drugi pravac pisanju katoličkih Srba u Hrvatskoj.
28 oktobra god. 1880 strahoviti zemljotres nanese grdne štete Zagrebu i Šenoa kao magistratski senator bi određen u komisiju, koja je imala da oceni koje su kuće sposobne za stanovanje a koje ne. Vreme je bilo vanredno hladno i močvarno i on tom prilikom nazebe, navuče tešku boljeticu, koja mu na veliku žalost naše knjige ugasi život u najsnažnijem muškom dobu 1 Decembra 1881. godine.
I staro i mlado i siroto i bogato zaplakalo je za njim. Kao potpredsednik književnog odbora ‘Matice Hrvatske’ sahranjen je o njenom trošku tako sjajno, kako se – slobodno mogu reći – u Zagrebu niko nije sahranio i kao što zaslužuje čovek, koji je sav svoj život posvetio narodu, koji je umr’o radeći za narod, i umro s perom u ruci. – Slava mu!
Mita Đorić, 1. Septembra 1892 g., Beograd
(Izvor: originalni tekst “Predgovora” iz osobnog arhiva autora ovog članka. Napomena: u prijepisu originala, izvršen je samo prijevod s ćirilice na latinicu, bez ispravljanja gramatičkih grešaka; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)
Ovdje je svaki komentar suvišan, no, podsjetimo kako je u ovoj “srpskoj” inačici romana biskup Juraj Drašković kod Đorića “vladika Đorđe Drašković“, katolički svećenici su “popovi“, fratri – “kaluđeri“, svijeće – “lojanice” itd.).
I na kraju (podsjetimo još jednom), kako bi dodatnim “argumentima” potkrijepili “srpsko porijeklo” velikog hrvatskog pisca, Đorić i njegovi krivotvoritelji su ispod fotografije u samoj knjizi krivotvori ćirilični potpis autora (odn. samoga Augusta Šenoe!).
I dok odriče pravo hrvatskom i muslimanskom narodu na identitet i samobitnost, Đorić je jako pogođen činjenicom da je austrijski oficir (prigodom otkrivanja spomenika u Slankamenu), Srbe nazvao “Rascijancima”, odn. “Racima” – iako je to izvedenica od povijesnog naziva “Raška” – ime kneževine u kojoj su pravoslavci (koji su sebe poslije nazvali Srbima), živjeli sve do XIV stoljeća i koja ustvari predstavlja njihov istinski etnički matični prostor.
Upravo tu i leži problem; Srbi su taj naziv uvijek izbjegavali iz čisto praktičnih razloga – Raška se prostirala na relativno ograničenom ozemlju (obuhvaćala je područje teritorijalno manje nego što je današnja “uža” Srbija), pa bi prihvaćanjem toga naziva i pristajanjem na povijesnu istinu o svome matičnom prostoru, morali ograničiti i svoje osvajačke aspiracije prema zemljama iz okruženja, a to ni u kom slučaju nisu željeli.
Na kraju, vezano za pitanje motiva kad su posrijedi ovako drski, bezočni pokušaji krađe i prisvajanja tuđe kulturne baštine, oni su isti kao i kad je riječ o srpskom svojatanju stare dubrovačke književnosti. Najkraće: oni koji sve do kraja XIX. stoljeća nisu imali nikakvih značajnijih književnih djela niti pomaka u kulturi i znanosti (što je i razumljivo s obzirom da su stoljećima bili tursko roblje), te su praznine nastojali pokriti tako što su znamenite ljude iz drugih naroda prisvajali a njihova dostignuća pripisivali sebi.
Ta srpska megalomanija na djelu je i danas, pa su ne tako davno od strane vodećih akademika SANU, primjerice, književnik Ivan Aralica i intelektualac dr. sc. Slaven Letica (kao i neki drugi) također bili proglašavani “Srbima”, unatoč tomu što su osobno bili zgroženi time i javno protestirali.
Video biografija Augusta Šenoe, IN MEMORIAM: https://www.youtube.com/watch?v=lszS-fX2qiM&ab_channel=GolubicaMiraZg
Zlatko Pinter
Leave a Comment