Malo se kojeg političara na ovim prostorima uzima „ozbiljno“ kao srpskog politikanta Milorada Pupovca. Naime, taj je godinama nazočan u hrvatskom političkom životu i nitko mu ništa ne može. Često se „pjene“ desni pa čak i poneki lijevi na njegov rad i izjave, ali na to se taj, besramni, i ne osvrće, kao „neka samo laju“. Jedan od razloga tome je i činjenica da na svakim izborima ulazi u Hrvatski sabor sa tri zlata vrijedna glasa. Nije važno što ga iznimno malo glasača podržava, najvažnije je da je zakon takav da i s malo glasova on iz godine u godinu bez problema „okupira“ saborske fotelje, a to uz ostalo znači i brojne (ne)zaslužene privilegije, kako za njega osobno, tako i za njegove najvjernije suradnike.
Što je on svih tih godinama napravio za hrvatsku državu? Malo ili – ništa.
Pred onima koji ga ne poznaju, odlično glumi nekakvog borca za pravdu, ugrožene Srbe, a još bolje svako malo „plače“ za poginule i nestale svoje sunarodnjake iz II. svjetskog rata, okrivljujući za sve NDH i ustaše.
Evo, kad se spomene prvo hrvatsko spaljeno selo Ćelije (7.7.1991.) na to se nitko ni ne osvrne, kao da je „normalno“ da su taj teški zločin Srbi i zločinačka JNA (s crvenom zvijezdom petokrakom na čelu!) učinili, jer tamo su isključivo živjeli Hrvati, koji se ovoj četničkoj bandi nisu ni suprotstavili, tim prije jer nisu imali ni čime.
Ali, kad mi spomenemo Ćelije, Kijevo, Saborsko, Pakrac, Lipik, Karlovac, Gospić, Osijek, Vinkovce, Dubrovnik, Šibenik, Zadar, Vukovar, Škabrnju, Knin i brojne druge gradove i mjesta diljem Hrvatske nastradale u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu od srpskih i inih agresora, to za pupovce, krause, goldsteine, jakovine, markovine, klasiće i slične, prolazi kao voda ispod Savskog mosta!
Na sve to i na štošta drugo, odgovor Pupovca su ustaški logori, ala Jasenovac, iako i te kako dobro zna da ova generacija koja se borila za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana nema s time baš nikakve veze.
Ali, on i njegova obitelj odlično žive svakodnevno nam „naplaćujući“ navodne ustaške zločine, kao da partizanskih i komunističkih nikada nije ni bilo. Čak što više za njih uvijek nalazi opravdanja, dok za navodno počinjene s hrvatske strane nema ni trunke milosti ni opravdanja, bez obzira što je svima jasno (pa i njemu) da je Hrvatska doživjela agresiju i to od njegovih sunarodnjaka.
Kad ste primjerice ćuli ili vidjeli da je Pupovac u Beogradu ili Banjoj Luci, gdje svako malo odlazi oplakivati „nevine“ srpske žrtve, rekao samo jednu, jedinu riječ u korist hrvatske države ili pak protiv srpske i ine agresije?
Za mnoge u Hrvatskoj nažalost to je postalo „normalno“, kao ne će Srbin protiv svojih, dok s druge pak strane, da ti pamet stane, ta ista Hrvatska debelo plaća sve njegove (ogromne) račune, pa čak i nekakvi propagandni bilten Novosti, ali i neke druge publikacije, u kojima se njegovi literarni pomozbog junaci iz broja u broj obračunavaju s „ustašama“ koji su stvorili hrvatsku državu!
A, gdje je „tajna“ uspjeha ovog „čelnika“ srpske manjine? Pored toga, što ga svi vladajući silno žele i trebaju zbog „tri ruke“ (glasa), on godinama uživa nevjerojatnu i ničim zasluženu propagandu u gotovo svim medijima! Pa, čak i onim tzv. desnim! Naime, taj politički šarlatan ne može otići obavljati ni nuždu, a da to brže-bolje ne objave ili zabilježe, od televizija do portala i novina! Svako malo organizira neku konferenciju za novinare, a od šume mikrofona jedva se (onako relativno mali) jedva nadzire. Njega isključivo po lažima često spominju i hrvatski povjesničari, kao „rekao je to i to“, kao da je uopće važno što taj politikant kaže. E, gdje bi nam bio kraj da toliko koliko njega spominju srpske ratne zločince, poput Miloševića i slične. Naime, kad ste zadnji put čuli da je netko u svezi srpske agresije na Republiku Hrvatsku ili BiH spomenuo recimo Miloševića, Karadžića, Arkana ili Šešelja? O srpskim četnicima također se ništa ne može čuti, a još manje da je Srbija kriva za rat, da treba platiti ratnu odštetu i tome slično. Da je u vrijeme Domovinskog rata samo jedna granata pala na Beograd, Hrvatska bi Srbiji, da ti pamet stane, morala obnoviti pola države!
Dakle, vrijeme je da se Pupovcu ograniči medijski prostor, poglavito u hrvatskim novinama, portalima i televiziji, kao što se već godinama gotovo u svim medijima (svaka čast iznimkama) ograničava prostor hrvatskim domoljubima, a osobito ljudima koji su 1990. i 1991. bili prvi kad je trebalo. Više prostora u medijima od jednog Pupovca trebaju i moraju dobiti i hrvatski iseljenici, koje je Hrvatska gotovo zaboravila.
A to što svako malo ima reći Pupovac, neka mu, ako žele, objavljuju „tamo daleko“…
Dosta je njegova „medijskog terora“, ala pričam ti priču!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
Leave a Comment