Proteklih 30-tak godina mijenjale su se vlade Hrvatske uz činjenicu da je najdugovječniji mandat imao HDZ čija vladavina ne jenjava pa su sve nade za budućnost okrenute prema njemu.
Pitam se, kada će vladajući odlučiti pokrenuti proces konsolidacije Hrvatske kao uređene i oblikovane države, po uzoru na razvijene države članice EU ili barem po uzoru na Poljsku. Puno zaostajemo na putu razvoja, koji je nesporan, ali susrećem se s problemima koji polako eskaliraju kao posljedica niza propusta u oblikovanju Hrvatske tranzicijske države koja iskreno želi izići iz tranzicije. Imam dojam da se Hrvatska boji izići iz tranzicije u kojoj dominiraju mentalitet komunizma, partizanštine, tzv. opravdanih zločina, lika Tita i petokrake, koliko god sve to bilo krvavo za hrvatski narod i njegovu povijest. Zato postavljam ključno pitanje: hoćemo li konačno oblikovati ovu Hrvatsku kao europsku državu rasterećenu ikakve prošlosti i definirati njen početak od Domovinskog rata i od 1991.? Pitam se ima li političke, ali i društvene volje za oblikovanjem Hrvatske kao europske države zapadne provenijencije ili pak Hrvati moraju iseljavati pod pritiskom prošlosti i njenog zla protiv kojeg smo se borili u Domovinskom ratu? Tu se postavlja pitanje: ako je sve ovo ovako u Hrvatskoj, gdje je smisao Domovinskog rata?
Zašto?
Da budemo jasni,,, nismo išli u rat samo zato jer smo bili napadnuti od snaga JNA. Išli smo u rat kako bi formirali državu posve drugačiju nego je to bila SFRJ, kao i zato da bi u potpunosti promijenili vladajući komunistički koncept i idolopoklonstvo voljenom vođi. Išli smo u rat da bi konačno imali Hrvatsku, jedinstvenu u kojoj žive Hrvati a svi drugi su manjine koje moraju prihvatiti Hrvatsku kao svoju državu ili im u njoj nije mjesto. Išli smo u rat da svoje resurse ne dijelimo sa nikim nego na njima razvijamo svoje poduzetništvo. Išli smo u rat da skinemo sa sebe sva zla prošlosti, posebno ljude koji su nam to zlo radili iz njihovih razno raznih razloga, a koje bi osudili da se više nikad ne ponove.
I kada pođemo od toga, sve je sada na Vladi, vladajućima, ali i na narodu koji nakon Thompsnovog koncerta u Zagrebu više ne šuti, jer su aveti jugo-prošlosti izišle na svjetlo Hrvatske i proizvele otpor domoljuba svih generacija i društvenih slojeva. Pojavile su se teme koje su izazvale dvije sukobljene strane koje je teško imenovati, ali po jednima, to su ustaše i antifašisti, a po drugima to su domoljubi i jugonostalgičari.
Kako to obrazložiti?
Prema ovim našim antifašistima, svi koji iskazuju domoljublje prema Hrvatskoj smatraju se ustašama; svi koji nose crne košulje automatski se svrstavaju u skupinu crnokošuljaša, što je također po njima postao sinonim za ustaše. Nadalje, oni koji spominju izraz „za Dom spremni“ smatraju se ustašama; isto vrijedi i za poklonike pjevača Thompsona. Također, katolički svećenici su predmetom takvih optužbi jer potiču domoljublje, a vjernici koji redovno pohađaju misu tretiraju se kao sumnjivi pa su i oni pripadnici skupine ustaša. Svaki pojedinac koji ne dijeli stavove ovih naših kvazi antifašista označen je kao ustaša. Ovaj niz optužbi, koji često dolazi od tzv. (anti)fašista, proizlazi iz njihovog ponosa na komunističku prošlost i divljenja krvavoj povijesti Hrvatske, koja je, prema njima, bila nepravedno prekinuta Domovinskim ratom. Iako ne izražavaju javno tvrdnju da Domovinski rat nije trebao prekinuti kontinuitet dviju srpskih Jugoslavija, to je evidentno iz činjenice da im krvava zvijezda i zastava predstavljaju zaštitni znak. Polazeći od ovakvih uvjerenja, oblikovali su društveno-politički program s ciljem usmjeravanja Hrvatske prema tom ideološkom pravcu i njenog oblikovanja kao države sukladno tom konceptu.
Razmišljajući o ovoj problematici, naišao sam na izvrsno stručno-znanstveno obrazloženje uglednog psihijatra dr. Hermana Vukušića, dragovoljca Domovinskog rata, čime se u potpunosti potvrđuje njegova kompetentnost za analiziranje ove teme. Njegova dijagnoza je toliko sveobuhvatna da smatram kako je nije potrebno dodatno objašnjavati. Dr. Vukušić iznosi stručno mišljenje o Pupovcu, dugogodišnjem prvom čovjeku srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj pa zaključuje: „Ti njegovi ispadi – to nije dijagnoza, ali je opis njegova djelovanja, u medicini to zovemo histrionika. Histrioničan je samo zato što nema druge argumente pa svojom histerijom i krivnjom pokušava prikazati vlastitu srdžbu koja ne postoji“. Iako nije formalno dijagnosticirao takve osobe, budući da ih nije liječio, lako je prepoznati njegovu dijagnozu, histrioniku. U svom iskustvu i bogatoj komunikaciji sa okruženjem susreo sam s takvim osobama pa u njihovim očima i glasu vidim isključivu mržnju koja postaje sama sebi svrhom, usmjerenu protiv svega što je hrvatsko.
Ova histrionička mržnja koja je zahvatila društvene tijekove Hrvatske, a dijelom i medije, po svoj je logici izazvala reakcije velikog dijela hrvatskih građana, koji su na različite načine počeli izražavati svoj otpor. Stoga se postavlja pitanje: kakva je zapravo priroda te druge strane?
Mnogi oblici reakcija dolaze sa strane koja stoji nasuprot histrioničarima, odnosno nasuprot tzv. (anti)fašistima i njihovim sljedbenicima. Primjerice, obrazovani pojedinci koji posjeduju volju izražavaju nezadovoljstvo stalnom mržnjom prema Hrvatskom, pisanom riječi, vođeni uvjerenjem da je pisana riječ zamijenila pušku iz Domovinskog rata. Dok neki glasno iznose svoja stajališta, drugi se bave istraživanjima, poput onih koji traže „istinu o Jasenovcu“, kao i iskapanje brojnih jama u kojima su pronađene kosti ubijenih nakon Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Otpor prema mržnji širok je i sastoji se od mnogih sličnih aktivnosti. Uz to treba pridodati i javne istupe navijačkih skupina poput Torcide, uključujući njihovu poruku „Što se krvlju brani, ne pušta se lako“, kao i prisustvo Bad Blue Boysa u odavanju počasti žrtvama Vukovara, grada heroja. Studeni i prosinac mjeseci su u kojima su se dogodili brutalni napadi jugo-četničke vojske na Vukovar i Dubrovnik, pa je pokušaj prikazivanja nekakve „srpske kulture“ u Hrvatskoj u tim mjesecima shvaćen kao bezobrazna provokacija. Umjesto da vlast pronađe i uhititi organizatore takvog skupa u Splitu, uhaićeni su mladićima koji su mirnim prosvjedom spriječili održavanje istog. Među njima su bili i dragovoljci, što je iz perspektive Hrvatske i Domovinskog rata, kao ključnog temelja ove države, proizvelo vrlo negativan prizvuk. Srećom, sud je ubrzo oslobodio uhićene, što je donekle ublažilo ovu našu sramotu, no osobe koje su omogućile održavanje takvog skupa ostale su neistražene. Ti mladi ljudi, koje su neki mediji nazvali crnokošuljašima, ustašama, pa čak i kriminalcima, iskazali su samo svoje viđenje društvenog stanja u Hrvatskoj.
Kao stariji, upućujem im poruku i savjet: neka i dalje izražavaju svoja uvjerenja jer na to imaju pravo. Ova država pripada njima, stoga je naš zajednički zadatak oblikovati ju tako da u njoj mogu zadovoljno živjeti kao u svojoj domovini, a ne da budu prisiljeni iseliti, što ne smijemo dopustiti. Ipak, savjetujem da u svojim nastupima budu jasni i transparentni u ciljevima kako ne bi ostavljali prostora za nepotrebne dvojbe, ali i da njihovi istupi budu unutar granica koje ne ugrožavaju sigurnost građana prisutnih na ulicama te da ne dozvole reakciju MUP-a. Dakle, preporučujem nadzor i kontrolu, kao i obuzdavanje mladenačkog temperamenta u takvim prilikama.
U Splitu je odmah nakon događaja hrvatski premijer javno i promišljeno postavio pitanje: „Što ti prosvjednici hoće?“ S obzirom na to da su prosvjednici dobro organizirani, uskoro su premijeru javno na Rivi iznijeli popis zahtjeva koji uključuju borbu protiv korupcije i nepotizma, zaustavljanje iseljavanja iz Hrvatske, kao i brojne druge teme i zahtjeve o kojima se često pozitivno govori, ali za koje nema vidljivih rezultata. Zanimljivo je da su ti zahtjevi uglavnom bili samo kratko prikazani na televiziji, dok na internetu nisu dostupni, što pobuđuje sumnju.
Evo da se malo nasmijemo psihijatriji histrioničara pa ajmo malo o ustašama i o uzviku „za Dom spremni“, a onda sve dalje, koje i sami možete sebi obrazložiti.
Priča: Eto živio ja par godina u Njemačkoj pa gledam, policija ima crne košulje i ne skida ih do danas, i prenerazim se ja pa bjež iz crnokošuljaške Njemačke. Dođem ja onako sav uplašen u Hrvatsku, upalim TV, program Doma, kad ono imam što vidjeti, u seriji „Hamburg 112“ njemačka policija i nadalje ima crne košulje,,, nečuveno,,, same ustaše. Sav uznemiren prelazim ja na akcioni američki film, kad tamo vidim, juri američki policajac na motoru i ganja on nekog kriminalca, i gle, ima i policajac crnu košulju,,, ma strašno,,, Pitam se ja što je ovo pa prebacim na neki drugi program, kad tamo neki pokop i opet svi u crnom. Prepadnem se ja i čudim pa prelazim sav u strahu na novi program i film, nadajući se nečemu lijepom, kada ono serija „Ljudi u crnom“… ma za ne vjerovati,,, skoro sam se sakrio ispod stola u kuhinji, i onako sav uplašen i oznojen od straha pitam se ja „pa dokle su ovi ustaše došle“. Crnokošuljaši, crnomantijaši, dakle ustaše, naprosto okupirale cijeli svijet, pa da se smirim, onda onako ispod stola, prebacim na novi program TV, i eto program o životinjama i Africi. Ajde, mislim ja ovdje su lijepe životinje pa neće biti ustaša, ali opet, sami ustaša do ustaše, svi crni i mirno šetaju kao da ne znaju da su ustaše. Šta je ovo ljudi,,, ustaše se razmiljele po cijelom svijetu 😊 … I dosadi vam meni svo to svjetsko ustaštvo pa odoh pogledati neku izložbu da se malo smirim. Kupim vam ja sladoled, onaj u škartocu na štapici, i polako ga ližem, kad vidim plakat izložbe svjetskih medalja za vojne zasluge i kažem sebi, „e to je to, baš dobro za odmoriti se i smiriti od onih pustih ustaša po svijetu“. Uđem vam ja onako ležerno, gledam i pomalo lickam od milja sladoled na štapici od vanilije, kad ono opet za ne vjerovati,,, Amerika, 1814. i medalja „for home ready“, ajme meniiii,,,, buljim ja i ne vjerujem zar i tu „za Dim spremni“ opet. Majko moja pomagaj, ne mogu vjerovati do kuda su došli ovi ustaše, čak su vremeplovom došli do Amerike u 1814.,,,, za ne vjerovati kolika je moć tih ustaša. Padne meni od straha sladoled na košulju i eto belaja, makina za robu mi ne radi, a susjedi došao muž iz zatvora pa ne mogu do nje da mi opere košulju, a dok se košulja osuši ja da je platim onako usput, u naturi, kako je red na ovim našim prostorima platiti tuđoj ženi uslugu, jasno, kad joj muža nema doma. 😊
Ajde, malo smo se našalili i kroz šalu nasmijali ljudskoj gluposti ili pak onome što može proizvesti psihijatrijska histrioničarija. Idemo sad malo ozbiljnije pa razjasnimo ovu hrvatsku vruću aktualnu problematiku.
Čujem da je jedan moj suborac iz 4. gardijske brigade, a danas saborski zastupnik, u Hrvatskom saboru istupio sa majicom na kojoj je pisalo „gdje si bio 91?“. Netko će se možda danas tome nasmijati, no smatram da je riječ o vrlo ozbiljnoj poruci. Naime, nitko tko nije bio na prvoj crti bojišta i gotovo bez oružja čekao napad srbočetničke vojske, nema pravo raspravljati o tom vremenu i svemu što ono danas predstavlja, a najmanje suditi. Ukoliko netko ipak ulazi u takvu raspravu, izlaže se oštrim kritikama, jer osobni doživljaj rata nije moguće razumjeti, njega treba doživjeti. Ovo iznosim jer mi koji smo bili na prvoj crti, krećući u akciju, grlili smo se uz uzvik ohrabrenja „za Dom spremni“ svjesni mogućnosti vlastite pogibije, ali odlučni položiti svoj život za Domovinu.
Ako mi netko danas to tumači kao ustaški pozdrav, može dobiti zasluženu šamarčinu pa se zato klonite tih uvreda i prljavih objeda. Nikakva NDH, nikakvi ustaše, nikome od nas nisu padali na pamet. Stoga nitko od onih koji su tada bili daleko od bojišnice, bilo u inozemstvu ili pak skriveni ispod kreveta, nema pravo dragovoljcima i braniteljima spočitavati taj uzvik ohrabrenja. Vjerujte, bojali smo se odlazeći u rat i tražili smo ohrabrenje i podsticaj na sve načine. Povezivanje nas s NDH i Pavelićem, najmanje je što se može nazvati zlobnim, jer smo generacija koja nije živjela u NDH niti je imala ikakvog doticaja s ustašama, već smo odrastali u SFRJ, gdje smo često morali konzumirati ideološke norme SKJ ili smo pak bili žigosani. Zato drugovi gospodo, dosta je bilo toga, jer nemamo namjeru dozvoliti da nas se tako tretira i gura u nemilu prošlost. Ali ajmo ipak malo pogledati i secirati taj „za Dom spremni“ koji toliko uznemiruje naše kvazi antikomuniste. Što se tiče tog spornog pozdrava, koliko sam informiran iz Wikipedije, a pogledajte i vi, postojalo je nekoliko različitih varijanti ustaških pozdrava, kao što su „Za poglavnika i za dom spremni!”, zatim u obliku pitanja i odgovora: „Za dom?! – Spremni”, „Za koga?! – Za poglavnika”, kao i fraza „Za Boga i poglavnika svoga – Uvijek spremni!” koje su se koristile na raznim zastavama NDH i u raznim prilikama. Svi znamo da je, kao što je bilo u prošlosti, a i danas, svako tiransko ili samodopadno režimsko vodstvo isticalo svoj kult ličnosti, primjerice, uzvikom „Tito, Partija“ veličao se kult Tita kao milog vođe, ili pjesmama, poput „nek nam živi maršal Tito, Tito slobodo“ eto opet kulta ličnosti nametnutog narodu. Dakle, sa jedne strane ustaše su slavile svog poglavnika, a sa druge partizani svoga Tita, pa ne znaš koji su luđi! To znači da je izvlačenje iz konteksta izraza „za Dom spremni“ neprihvatljivo, jer se time ne veliča poglavnik, baš kao što ni fraza „nek nam živi“ bez spomena Tita nije komunistički uzvik.
Izvlačenje tek nekoliko riječi iz cjelokupnog konteksta apsolutno je besmisleno, a što primjećujem kako se u Hrvatskoj dešava svakodnevno. Koliko to može biti suludo, pa i smiješno, eto, primjerice, pitam ja nekidan preko ulice prijatelja „za Dom spreman?“ a on mi odgovori: „uvijek spreman za Dom“. Dakle, riječ je o domu umirovljenika koji redovno zajedno gledamo i tražimo, budući smo obojica već u, kako bi se reklo, zrelim godinama, u kojima smo doista za Dom spremni. Zapanjuje koliko je gluposti, neznanja i obmana prisutno u ovom hrvatskom društvu, kao da ne možemo sami razmišljati i shvatiti koliko su 2 plus 2.
Ajmo sada pogledati tko živi u ovoj Hrvatskoj, odnosno kakvo smo društveno raslojavanje napravili u ovih 30-tak godina.
Da bi bilo lakše za shvatiti, ja bi cijelo hrvatsko društvo, dakle ovo malo 3,8 milijuna stanovnika Hrvatske, podijelio u tri osnovne grupe, uz napomenu da se unutar tih grupa mogu definirati brojne podgrupe sukladno raznim kriterijima podjele.
- Prvu grupu čine osobe koje sebe nazivaju antifašistima, odnosno komuniste s privrženošću bivšem jugoslavenskom sustavu i totalitarnom režimu Tita. Taj režim duboko je ukorijenjen u njihovom mentalnom sklopu, što im onemogućava prihvaćanje demokracije u europskom obliku, posebice s obzirom na pobjedu domoljuba i branitelja u Domovinskom ratu. Snaga tog mentalnog sklopa najbolje se očituje u snažnoj percepciji tzv. opravdane lustracije koju su partizani proveli 1945. godine, sustavom likvidacija („metak u čelo pa u jamu“), čemu svjedoči oko 100 otkrivenih masovnih grobnica, dok se još istražuje 630 jama s pokopanim žrtvama. Nadalje, u kontinuitetu održavanja totalitarnog režima antifašisti ili komunisti opravdavaju postojanje logora poput Lepoglave, Samobora, Kerestinca i drugih, koji su služili kao činitelji opstojnosti jugoslavenskog sustava. Za one smatrane manje opasnima, postojala je kazna političkog odjela na Golom otoku uz prisilni rad, tucanje kamenja. Sva ova sredstva smatrana su opravdanima u okviru njihovog svjetonazora.
Tko je još u ovoj grupi?
Uz tzv. antifašiste i stare komuniste, u ovoj skupini nalaze se i neki vrlo rijetki branitelji, uglavnom bivša vojna lica koja su prešla u hrvatsku vojsku kad su shvatili da Jugoslavije više nema, pritom nastojeći sačuvati nekretnine u Hrvatskoj, posebno vojne stanove, koje bi mogli izgubiti ako ne pređu u hrvatsku vojsku. Tu su i vojna lica iz bivše jugoslavenske vojne škole, u čiji su mentalni sklop komunizam i Juga duboko ukorijenjeni, a koji su oženjeni u Hrvatskoj i imaju ovdje svoju obitelj. Tudžman im nudi visoke činove pa i generalske, uz vojne plaće i penzije nakon rata. Takvoj ponudi nisu mogli odoljeti, stoga te neke nalazimo u ovoj grupi, u Hrvatskoj, s visokim činovima. Međutim, kako glasi poslovica „vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“, oni pripadaju skupini koja nostalgira za Jugoslavijom ili pak zamišlja Hrvatsku u okviru neke nove jugo-države, koja bi glorificirala partizane i (zločinca) Tita. Njih je odgojila, obrazovala i mentalno oblikovala JNA, zbog čega robuju toj ideologiji te nisu dovoljno mentalno, a ni psihički snažni da se odupru i prepoznaju propast i zlo svog prošlog života u SFRJ, države koja više ne postoji. Osobno ih žalim, ali svoje mjesto imaju u ovoj grupi. Među njima su i neki rijetki mlađi pojedinci koji su na razne načine indoktrinirani, često nesvjesno, jer su mladi ili su pak imali neadekvatan kućni odgoj. Kao istomišljenici sa prethodnima, tu su i tzv. udbaši različitih stupnjeva obrazovanja, koji su zauzeli razne položaje u državnim institucijama i građanskim udrugama. Neki djeluju javno kroz udruge koje naizgled štite interese hrvatskih građana, ali uistinu kroz njih ostvaruju svoju mržnju prema Hrvatskoj. Visokoobrazovani udbaši nastavljaju djelovati i prisutni su u najvišim državnim tijelima; za njih pojam penzije ne postoji, jer kako se kaže, „jednom udbaš, uvijek udbaš“. U toj skupini nalaze se i pojedinci neloše materijalno situirani, s životnim motom „meni je nekada u Jugi bilo dobro, a to što si ti patio nije moja briga,, tko ti je kriv“. U mentalnim sklopovima ovih pripadnika dominira nehumanost, manjak empatije i zdravog razuma, što stvara bolesnu mržnju. Ovu sam rečenicu osobno čuo nekoliko puta, ali nisam im sudac pa se samo okrenem i prekrstim.
U toj su grupi i brojni članovi SDSS koji se stiskaju uz Pupovca, koji umjesto da na uljuđeni način štiti kulturu hrvatskih Srba u Hrvatskoj, on sad javno spominje konstitutivnost srpskog naroda u Hrvatskoj. Kao, braneći interese Srba u Hrvatskoj, on ih podstiče na mržnju protiv države u kojoj žive pa time izaziva opravdani revolt sa druge strane. Na kraju ove prve grupe, posebno mjesto na političkoj sceni igra SDP, ali još izraženije je tu stranka Možemo, kao i neki politički pikzibneri. Kako su se nazvali, možemo, očito su osjetili da ova država nije oblikovana pa „možemo provoditi svoje mračne ideje kako hoćemo“, i eto ih tu.
- Drugu grupu čine osobe indiferentnog i nezainteresiranog stava prema mjestu stanovanja i državi, čiji životni moto glasi „use, nase i podase“, izraz koji je dobro poznat u hrvatskim narodnim krilaticama, a implicira osobni egoizam. Članovi te skupine žive u sjeni hrvatskih zbivanja koja se odvijaju oko njih, prakticirajući pristup „radite što hoćete, samo mene ne dirajte“. Mnogi pripadnici te grupe nalaze se na rubu prve i treće skupine, ali su uslijed apatije distancirani od društvenih zbivanja te pokazuju relativnu nezainteresiranost za svijet oko sebe. Ova skupina često je meta za različite ideje koje dolaze iz društvenih krugova, posebice onih koji raspolažu financijskim sredstvima za kupovinu sljedbenika ili pak nude određene beneficije novim pristalicama. Među pripadnicima ove skupine nalaze se i određene političke stranke i političari, koji na političkom tržištu zauzimaju ulogu rezervnih opcija i služe kao potkusurivanje pobjednicima potvrđujući kako je politika kurva.
- Treću grupu čine oni koji podižu dva prsta u obliku slova „V“ ili znaka VICTORY, a koja obuhvaća veliki broj Hrvata koji duboko doživljavaju Domovinski rat i stvaranje Hrvatske kao njegove posljedice. U toj skupini zastupljene su različite društvene skupine, svi obrazovni nivoi te različite nacionalne i obiteljske povijesti, uključujući hrvatske Volksdeutschere, Čehe, Bokelje, pa čak i Srbe, koji iskreno vole ovu državu i na različite načine su joj pridonijeli. Među njima su i rijetki pokajnici tzv. udbaši, koji su javno priznali svoja zlodjela, iskazali iskreno kajanje i stavili se na raspolaganje pravosudnim organima. Ishod njihove teške odluke o priznanju i pokajanju podsjeća na Njegov primjer, kada je govorio svjetini „tko je bez grijeha neka baci kamen“, a potom poručio grješnici „idi i ne griješi više“, pa su stoga i naši pokajnici svrstani u ovu skupinu. Kada govorimo o udbašima, treba priznati i u ovu grupu smjestiti sve one koji, ne samo da su zajedno sa Tudžmanom radili na stvaranju Hrvatske, nego su i nadalje ostali privrženi ovoj Hrvatskoj. Posebno mjesto zauzimaju dragovoljci koji su bez ikakvih materijalnih motiva pristupili Domovinskom ratu, ostavljajući svoje obitelji i poslove, izlažući život riziku za domovinu. Njihove su sudbine često obilježene gubitkom posla ili obitelji pa su ostali traumatizirani zbog stresa povezanog s ratnim iskustvima, ratnog PTSP. Uz dragovoljce, u ovu grupu spadaju i ona brojna i časna vojna lica koja su prešla u redove Hrvatske vojske, no ponajprije iz domoljublja, a ne iz materijalnih razloga. Iako se na njih lako zaboravlja, ali svoje mjesto u ovoj grupi imaju brojni bivši političari koji su se svojim istupima iskazali kao domoljubi, a koji se danas tek sporadično javljaju i potvrđuju kontinuitet svoje privrženosti Hrvatskoj.
U ovoj skupini su i navijačke udruge poput Torcide i Bad Blue Boysa, kao i druge, koje domoljubno djeluju i kojima se u današnje vrijeme postavljaju zahtjevi da se jasno odrede prema državi, (a i država prema narodu), što su i dokazale izjavivši pripadnost Hrvatskoj. Tu su također brojni znanstvenici koji svojim radom, pisanjem i predavanjima promoviraju hrvatske ideje i ukazuju na pogreške s ciljem poboljšanja. Treća skupina obuhvaća i sve građane koji iskreno osjećaju pripadnost Hrvatskoj, uključujući i one koji su zbog razočaranja razvojem ove države, nepotizmom i korupcijom emigrirali. Nadalje, značajno mjesto zauzima i Crkva u Hrvata, koja kroz propovijedi i druge aktivnosti podržava hrvatsko domoljublje i odaje počast žrtvama Domovinskog rata, kao i onima stradalima pod bivšim jugo-režimom. S obzirom na činjenicu da je od ukupno 13.500 do 16.000 poginulih u Domovinskom ratu oko 7.000 bilo iz Bosne i kao i iz Hercegovine, i njima pripada mjesto u ovoj skupini. Također, vrijedno je istaknuti da je i sportska zajednica, rukometaši, nogometaši, vaterpolisti i svi drugi, svojim djelovanjem pokazala domoljubnost. Veliki broj hrvatskih građana pripada ovoj grupi, s posebnom istaknutosti pojedinaca u političkom životu, čiji se nastupi u Saboru, kao i na društvenim mrežama svakodnevno vide kroz izražavanje podrške Hrvatskoj nastaloj iz Domovinskog rata.
I sad, idem prema zaključku ovog teksta pa ističem kako se hrvatska politička scena često i uporno analizira pa i dijeli na lijeve i desne, no takva podjela predstavlja koncept prošlosti, vezan uz prvu i drugu industrijsku revoluciju, dok u kontekstu današnje četvrte i pete industrijske revolucije ti pojmovi gube svoju relevantnost. Hrvatski mediji često povezuju tzv. desne s domoljubljem, a tzv. lijeve s prikrivenim Jugonostalgičarima šireg spektra, što ukazuje na pojednostavljen i netočan pristup političkoj sceni u Hrvatskoj. Postavlja se pitanje do koje mjere takvo neznanje prikriva stvarne odnose i dinamiku unutar hrvatske politike?
Kako bi se izbjegli nesporazumi, valja naglasiti da će mnogi politički akteri tvrditi kako vole Hrvatsku, što im se može i vjerovati, no ključna je dilema kakva je to ljubav? Psihijatrija nudi primjere duboke složenosti pojma ljubavi: otmičar može oteti djevojku jer je voli, pa je iz ljubavi čak i ubije; netko može ubiti djevojku koju voli jer ona voli drugog; ili netko može otići od djevojke koja ga voli, misleći da ona zaslužuje boljeg životnog partnera. Nadalje, fenomen Stockholmskog sindroma pokazuje kako žrtve mogu razviti emocionalnu povezanost i povjerenje prema svojim zlostavljačima. Stoga izraz „volim“ zahtijeva dodatna pojašnjenja, sklad, komunikaciju, uvažavanje i konačnu odluku koja je ovdje potrebna na nacionalnom nivou. Prema tome, postavlja se pitanje tko i kako u Hrvatskoj definirati što znači ljubav prema domovini.
Sve ovo ukazuje na potrebu preispitivanja političke retorike kao i dubljeg razumijevanja pojma domoljublja u suvremenom društvenom i političkom kontekstu. Uz to, uloga hrvatske države, njen razvoj kao države, uz postavljanje činitelja njene opstojnosti, zaštite, kao i zadovoljenja potreba hrvatskog naroda, ključno je za razmotriti i postaviti u Hrvatskoj. To je uvjet mira, toliko potrebnog da bi zaista krenuli dalje i pridružili se Europskoj uniji u cjelovitom smislu rojeći. Stoga će nam to biti tema trećeg, završnog dijela ove vruće aktualne teme.
Izv. prof. dr. sc. Tihomir Luković
Zagreb, 22. studenog 2025.
Leave a Comment