Studeni je mjesec za brojne Hrvate vrlo težak i bolan. Prisjećamo se s tugom okupacije pojedinih gradova i mjesta diljem Hrvatske tijekom velikosrpske agresije. Međutim, pojedinci, ala pupovac, od toga prave performanse ili bolje rečeno cirkus. Tako će i ove godine prigodom okupacije Grada Vukovara Pupovac sa svojim „pomozbog“ junacima“, uz nazočnost HRT-kamera, ponovno bacati u Dunav srpske vijence i prisjećati se na koji su način njegovi sunarodnjaci „oslobodili“ Vukovar. Sramno da sramnije ne može biti.
A, hrvatski branitelji i dalje odlaze, jedan po jedan i to oni koji su stvarali slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, koji su bili prvi kad je trebalo. Tiho, kao da ih nikada i nije bilo. Bez odličja i priznanja, bez ičega. Iza sebe obično ostavljaju dijete ili djecu, suprugu, a na grobnoj ploči će pisati (ako će) – hrvatski branitelj! Ljudi će, osim njihovih najmilijih, prolaziti, kao što prolaze pokraj takvih mjesta, ne pročitavši ni ime, a kamoli da će zastati i pokloniti se. Ako će grob biti prekriven svježim cvijećem i vijencima, samo će slegnuti ramenima i reći će u sebi, a neki ni to: eto, ode još jedan!
Tako je svojedobno za mnoge bila tek obična vijest u novinama: “U Zagrebu je poginula heroina Vukovara Vijoleta Antolić-Vicky (6.5.1969.-29.7.2014.)”. Zatim su novinari još nadodali nekoliko rečenica u kojima su izvijestili javnost da je u popodnevnim satima u prometnoj nesreći smrtno stradala 45-godišnjakinja, kad je upravljajući osobnim automobilom u zavoju na Pešćenici sletjela s ceste i udarila u dvorišnu ogradu. Još su nadodali da je u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata ostavila trogodišnjeg sina u skloništu kako bi se aktivno uključila u obranu Vukovara, da se kao 21-godišnjakinja do zadnjeg dana borila, te da je završila u srpskom logoru… Bila je u Stajićevu, pa u u Mitrovici. Tek nakon razmjene, u Zagrebu je pronašla svoje dijete, koje je ostavila kad je odlazila u rat. U ožujku 1992. kao dragovoljka sudjelovala je i u obrani BiH, poglavito u Kupresu. A onda je opet otišla braniti Slavoniju, zadarsko zaleđe, Južno bojište. U ratu je provela 1696 dana, oko četiri i pol teške i krvave godine. Kad je kao HOS-ovka napustila prve crte obrane otišla je kao hrvatski ratni vojni invalid. Ima i kćer Andreju.
Sve je to, srećom, preživjela, ali…
Njezini prijatelji i suborci govore o Vijoletinoj iznimnoj hrabrosti, o ljubavi prema Hrvatskoj. Međutim, nitko ne priča o njezinim odličjima, jer ih nije ni dobila! Kontraverzni Predrag Matić ima ih i „na bacanje“, čak i za „teško ranjavanje“! Nu, gdje su odličja brojnih branitelja Vukovara i Škabrnje? Od priča Vijolete Antolić, ali i drugih žena- ratnica, mogao bi se snimiti i pravi, istinski igrani film Ali, naše filmaše, svaka čast izuzecima, zanimaju druge priče, kao ona: “Aleksa, vrati se doma, skuvala sam ti paštašutu!”.
Tko pita i tko zna koliko je hrvatskih branitelja nakon Domovinskog rata umrlo, poginulo…? Ako ne znate i ako vas to zanima, prošećite malo grobljima, od Vukovara, Škabrnje, Zagreba, Dubrovnika, Gospića, Zadra, Karlovca, Knina, Varaždina, Čakovca, Koprivnice, Osijeka, Vinkovaca, Ogulina, Saborskog, Iloka, Nove Gradiške, pa sve do Rijeke i Krapine. Grob do groba. Neki su poput Vijolete poginuli u prometnim nesrećama, neki su umrli od najtežih bolesti, neki prirodnom smrću, a neki, što neki, mnogi su se i sami ubili.
Za sve njih već je unaprijed bilo pripremljeno: lijes prekriven hrvatskom zastavom, tri počasna plotuna, i komad hrvatske zemlje, kao vječno počivalište.
Prvi hrvatski predsjednik, vojskovođa i pobjednik Domovinskog rata dr. Franjo Tuđman za sve svoje hrvatske ratnike imao je pripremljena odličja i priznanja. On je na žalost umro, a da nije stigao ni potpisati odluke o njihovoj dodjeli. Čvrsto je vjerovao da će to umjesto njega učiniti onaj koji je zauzeo njegovo mjesto, ali taj se i sam, poput pauna, okitio brojnim (ne)zasluženim odličjima, baš kao i razni zagorci, sanaderi i slični. Stoga su mnogi istinski dragovoljci, invalidi i Junaci Domovinskog rata ostali i bez odličja, a i ostat će, jer su u međuvremenu – umrli ili poginuli. Odličja iz Domovinskog rata umjesto njih dobili su razni športaši, manekenke, pjevači, direktori, izdajice, pa i dezerteri… Jedan hrvatski dragovoljac, inače 100-postotni ratni vojni invalid druge skupine, koji je i dva puta ranjen, pita: Što je to odlikovanje, odnosno što čovjek mora napraviti da ga dobije? Je li treba dobro pjevati, šutirati loptu ili prošetati manekenskom pistom, jer, kaže on, hrabrost i žrtva očito nisu dovoljni?!
Sjetimo se samo da je umirovljeni general Vladimir Zagorac kao logističar, bio najodlikovaniji hrvatski branitelj u povijesti! Tek iza njega su se našli Tuđman, Šušak i drugi. Nu, postoji i veliki broj političara koji imaju sjajna odličja, a koja su dobili- za ništa!
I tako, odlaze hrvatski junaci. Jedan po jedan. Iza sebe ostavili su slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. I svoje živote.
Vjerovali su da će dočekati Hrvatsku, a nisu, u kojoj ljudi ne će kopati po kontejnerima za smeće. A poglavito ne branitelji.
Otišli su, na žalost, kao svojedobno naša draga Vicky, tek s tri-četiri retka u novinama.
Bili su, a sad ih više nema!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
Leave a Comment