By Završeni su lokalni izbori, iako nam se čini da oduvijek biramo na ovakav način naše lokalne čelnike, ovo su tek četvrti na kojima smo neposredno birali gradonačelnika, župana, te sastav gradskih i općinskih vijeća. Odlazi cirkus iz našega sokaka na naredne 3 godine i ponovno se vraćamo u mir i spokoj čekajući naredne izbore, dobro u slučaju Karlovca na dvije jer u pauzi između dva lokalna imamo mjesne i izbore za gradske četvrti, ali do 2024. smo uglavnom mirni sa izborima…
Dani nakon izbora idealni su za detaljnu analizu izbornih rezultata, razgovore, te procjene tko je pobjednik, tko je gubitnik. Razglaba se da je Tomašević i njegova opcija Možemo pobjednik koji je osvojio u gradu Zagrebu gotovo 200 000 glasova, govori se o drugim, novim, opcijama koje su također ostvarile zapaženi rezultat kao Centar ili Fokus gdje je jedna osvojila Split, a druga čak četiri grada u Zagrebačkom prstenu, govori se da je HDZ pobjednik koji je osvojio najviše županija ikada, ali opet doživio loš rezultat u tri najveća grada, analiziramo možemo li Škoru svrstati u gubitnike što mnogi analitičari sugeriraju mada je u godinu dana od 0 došao na preko 400 mandata u vijećima i skupštinama, da li je gubitnik SDP koji lagano postaje regionalna stranka orijentirana na Hrvatsko zagorje i Kvarner, te nakraju spominju se i dugogodišnji političari kao Čačić, Čehok, Pauk koji su u Varaždinu odnosno Šibeniku poslani u ropotarnicu povijesti i tako otprilike kreće svaka analiza izbora…. Međutim dok se bavimo analizama strankama, političarima te koji će biti njihovi prvi potezi polako i sigurno ispod radara nam prolazi jedini pravi ˝pobjednik˝ ovih izbora, a to je demografija odnosno katastrofalna demografska slika koja vodi jednu svoju bitku i čija kampanja se odvija svaki dan, a na svakim izborima pokazuje svoje nove i tužne brojke i ne obazire se na pobjednike i gubitnike, jer ona nas sve ˝pobjeđuje˝…
Prema podacima DIP-a te komparativnom analizom istoga primjećujem da kada smo 2009. prvi puta neposredno birali svoje načelnike na lokalnim izborima, tada je biračko pravo ostvarivalo 4.085.470 birača, danas samo 12 godina kasnije 3.660.165 birača što čini razliku od 425.305 dakle u samo 12 godina izgubili smo doslovno pola Zagreba, odnosno 11% stanovništva. Pred nama se doslovno odvija etničko čišćenje, a da toga nismo svjesni ili bježimo od njega. Gledano u odnosu na 2017. godinu kada je u popisu bilo 3 719 182 birača, onda dolazimo do brojke da smo u samo 4 godine izgubli 60 000 ljudi. Biologija i demografija očigledno radne dok se mi prepucavamo oko dnevno političkih tema. Podaci su još gori kada idemo po istočnim županijama. Primjerice Osječko-Baranjska županija je sa 292 150 pala na 246 552, dakle u 12 godina izgubila je gotovo 50 000 birača i to samo 1 županija! Nije puno bolje stanje niti u Vukovarsko-srijemskoj koja je sa 181 642 pala na 145 082. Te dvije županije zajedno su izgubile više od 80 000 ljudi. Ako pogledamo Sisačko-Moslovačku županiju, posebno opterećenu potresom i lošim upravljanjem vidimo da je ista sa 178 935 pala na 139 107 dakle izgubila je sama oko 40 000 ljudi. Puno bolje nije niti na moru Primorsko-goranska županija je sa 287 721 pala na 259 725 što je gubitak od gotovo 30 000 ljudi, a uzevši u obzir potencijal geografsku smještenost iste županije kao i luku Rijeka ovi podaci su i više nego za duboko se zabrinuti. Na koncu spomenuti ću i svoju Karlovačku županiju koja je sa 135 186 pala na 106 023.
Stanovništvo gube doslovno sve županije bez iznimke, jedine ako ih uopće možemo nazvati ˝svijetlije˝ točke su Grad Zagreb i Dubrovačko-neretvanska županija koja su izgubile ˝samo˝ oko 10-ak tisuća ljudi. Ako idemo po mjestima, vidjet ćemo da je Grad Osijek pao duboko ispod 100 000 stanovnika, a toj neslavnoj brojci približava se i Rijeka koja trenutno ima 105 231 upisanih birača. Također 8000 ljudi izgubio jest i Slavonski brod. Kako bi prikazao prave razmjere katastrofe na selu spomenuti ću da je općina Saborsko u Karlovačkoj županiji, jedna od najsiromašnijih općina 2009. imala 928 birača, a dana ima 534, dakle u samo 12 godina broj birača se gotovo PREPOLOVIO u istoj općini, a riječ je o mirnodopskim godinama kada nije bilo rata ili neke druge prirodne pošasti na tome području.. Iako takvih primjera ima diljem zemlje spomenuti ću još i općinu Civljane koja je 2009. imala 900, a danas ima 225 birača. Dakle možemo slobodno reći da spomenuta općina više NE POSTOJI. Svi primjeri koji su navedeni prikazuju razdoblje od samo jednog desetljeća i potpuno je teško predvidjeti kako će ti trendovi odraziti na naš mirovinski, zdravstveni obrazovni sustav, ali jedno je sigurno oni će se nastaviti još većim intenzitetom. Razdoblje koje sam ukratko komparativno analizirao jest razdoblje dvaju izbora čija je vremenska razlika samo jedno desetljeće.
U cijeloj ovoj priči netko će reći da broj birača ne znači nužno i broj stanovnika u tim gradovima jer postoje djeca i poneke skupine koje ne ostvaruju biračko pravo na tom području, ali trendovi itekako pokazuju razmjere katastrofe koja je među nama i pokazuju istinskog ˝pobjednika˝ ovih izbora.
Popis stanovništva koji je trebao biti u 4. mjesecu upravo je pomaknut iz tog razloga na 9. mjesec kako bi se u predizborno vrijeme prikrili pravi razmjeri štete i katastrofe koju čini demografija. Političari koji su dobili mandate od građana, a istih je sve manje morati će se u svojim sredinama kako god znaju pozabaviti ovim brojkama i trendovima jer one će se u skorije vrijeme produbiti još više. Neosporna je činjenica da smo već sada pali ispod 4 milijuna ljudi. Ukoliko se ne pozabave, napominjem da neće imati nad kime ˝vladati˝ te će i sama njihova pozicija koju imaju postati beznačajna, samim time smanjit će im se pregovaračka sposobnost pribavljanja projekata i sredstava iz EU fondova, a to vidimo već u velikom broju općina i velikom broju gradova koji su već sada beznačajni i postoje samo na papiru. Dok se prepucavamo oko dnevno političkih tema u tišini svoj posao obavljaju ˝tihi pobjednici˝, demografija, biologija što se manifestira u prirodnom procesu starenja stanovništva kao i odlasku perspektivnih ljudi u potrazi za boljim životom čime još više pogoduju nepotizam, korupcija, ali i nezainteresiranost lokalnih vlasti da rješavaju ovaj problem. Naime samo nekolicina općina u Hrvatskoj ima zdravu demografsku politiku i posvećuje pažnju ovome problemu.
Nakraju reći ću i svoj primjer iz Karlovca. Kada je bila kampanja za lokalne izbore 2017. tada sam rekao ako Karlovac nešto ne promijeni da će 2030. godine pasti na 30 000 stanovnika. Uzevši u obzir da je 2009. imao 56 tisuća birača, ove 46 tisuća birača, te u obzir dinamiku trenda bojim se da sve ide prema mojoj neslavnoj prognozi. Tome u prilog ide sitan, ali znakovit primjer jer sam i osobno radio na biračkom mjestu koje je u samome centru grada. Dakle u jutarnjoj smjeni sve do 11 sati ujutro nije na biralište izašla niti jedna osoba koja je mlađa od 50 godina. Mislio sam da je to slučajnost jer mladi ljudi spavaju pa sam se radi analize za drugi krug zamijenio za smjene te sam bio u poslijepodnevnoj smjeni. Nažalost niti tada ih nije izašlo puno više, a dominirala je starija populacija od 60 godina naviše. To ne umanjuje biračko pravo starijih osoba koje ga koriste nego sugeriramo na razmišljanje ima li mladih u gradu i ovoj zemlji, zanima li ih uopće sve ovo i kakav grad i zemlju ostavljamo budućim naraštajima, odnosno nastavimo li ovako do sredine ovoga stoljeća past ćemo ispod 3 milijuna ljudi. Ilustrativan je primjer da je u mojoj osnovnoj školi prilikom upisa bilo čak tri prva razreda te preko 60 djece, a danas se jedva skupi učenika za upisati jedan razred.
Iduća godina 2022., možda jubilarna po nazivu prva je kada smo matematički bliži 22. stoljeću nego ˝famoznoj˝ 1941. godini. Zanimljivo o 22. stoljeću još nije bilo niti riječi… Stoga dok nas vrijeme i demografija neumorno gaze razmislimo o ovoj činjenici i pozivam novoizabrane gradonačelnike, načelnike, vijeć… ma sve nas da počnemo razmišljati za 22. stoljeće.
Branimir Tot
