Dok udobno smješteni čitamo ovakve tekstove, tisuće obitelji u Hrvatskoj prolaze kroz životni pakao, najčešće u svojoj boli i tišini. Demencija je nešto što nije samo zaboravljivost, to je jedna razarajuća dijagnoza koja polako ali okrutno, oduzima osobu, a njenu obitelj ostavlja iscrpljenu na rubu fizičkog i psihičkog sloma.
Nerijetko to bude i financijski slom jer su česte i potrebe za prekidanjem radnog odnosa, zbog neophodne 24-satne prisutnosti uz takvu osobu.
Nažalost, u našoj zemlji sustav kao da pomalo žmiri na ovaj problem odnosno, ne čini dovoljno.
Suočavamo se s poražavajućom stvarnošću sa više aspekata.
Zbog nedostatka smještajnih kapaciteta, liste čekanja za državne domove mjere se u godinama. Obitelji su uglavnom prepuštene same sebi i prisiljene čekati „prazan krevet“ dok je bolesnik u kritičnom stanju. Ako govorimo o privatnom smještaju on je za većinu financijski nedostižan a zapravo, vrlo često i za bolesnike neadekvatan. Posebno jer se radi u najvećoj mjeri o nekada obiteljskim kućama, projektno niti građevinski, neizgrađenim za taj vid smještaja.
Na to se nadovezuje kronični nedostatak potrebnog osoblja, te nam se događa da tamo gdje ima mjesta, nema dovoljno ruku. Nedostaje educiranih njegovatelja, medicinskih sestara i stručnjaka koji razumiju specifične potrebe oboljelih od Alzheimerove bolesti i drugih oblika demencije.
Zbog svega toga, obitelji postaju njegovatelji 24/7, vrlo često bez adekvatne podrške, slobodnog dana ili nade da će sustav uskočiti. To dovodi do psihičkog i fizičkog sloma, gubitka posla i narušavanja vlastitog zdravlja.
Imajući u vidu navedeno, trebaju nam konkretne ali hitne mjere, a ne samo obećanja na papiru.
To uključuje osiguranje kapaciteta na specijaliziranim odjelima za demenciju.
Dostupnost dnevnih boravaka kako bi oboljeli bili zbrinuti dok njihovi bližnji rade.
Priznavanje statusa njegovatelja članu obitelji uz dostojnu naknadu.
Stručno usavršavanje i bolje uvjete rada za profesionalno osoblje, kako bi ostali u sustavu.
Demencija nije nešto što pogađa samo pojedinca, ona pogađa cijele obitelji, na kraju i društvo. Upravo društvo mora naći načina da se izbori za potrebne pomake jer neobjašnjivo je kako imamo za sve, što nekima pravi zadovoljstvo a u isto vrijeme uporno, „nedostaje“ za one životno važne stvari.
Branko Knežević
Leave a Comment