Moral je čudna tvorevina. Niti je živ, niti je mrtav, a opet – svi ga imamo. Samo što je kod nekih ispravan, a kod nekih duboko iskrivljen pa i mutiran do zločina.
Kao dragovoljac ’91. i odlikovani časnik Specijalnih postrojba Domovinskog rata, dobro znam što znači onaj ispravni, iskonski moral. To je snaga koja goni da staviš glavu na panj za Domovinu i suborca, bez ikakve osobne računice i bez pitanja kolika je cijena. S druge strane, kao autor koji je potpisao devet knjiga o hrvatskom narativu i objavio brdo kolumni, vjerovao sam da imam sasvim dovoljno riječi i iskustva za seciranje svake društvene anomalije. No, kada danas pokušam pisati o moralu naših aktualnih političara – o tom njihovom iskrivljenom kodu ponašanja – priznajem: ostajem zatečen. Iako sam kroničar ovog društva već desetljećima, danas pred ovim ponorom besramnosti jednostavno ne znam početi.
U uređenim demokracijama, politički moral ima jasne, armirano betonske granice. Tamo je ostavka čin higijene i očuvanja ugleda države. Norveški politički lider Bjørnar Moxnes odstupio je s dužnosti jer je u zračnoj luci uhvaćen u krađi dizajnerskih sunčanih naočala. Švedska zamjenica premijera Mona Sahlin pala je jer je službenom karticom za privatne potrebe kupila dvije čokolade Toblerone i pelene. U Njemačkoj je moćni ministar obrane Karl-Theodor zu Guttenberg politički pokopan nakon što se otkrilo da je prepisao dijelove svog doktorata. Vani se zbog naočala, čokolade i lažiranih fusnota leti s funkcije u roku od 24 sata.
A što se događa kod nas? Kod nas se ne odstupa ni kada se truje zrak, voda, zemlja, hrana – kada se ubija bilje, životinje i Hrvate. To je omnicid, pojam koji nadilazi riječi ekocid, genocide ili democid (lat.: omni cid – SVE UBITI).
Pojam političkog morala u Hrvatskoj službeno je likvidiran i zakopan u mitski tvrdoj, čeličnoj Lici. Dok se na lokacijama poput silosâ, Rakitovca i Ličkog Osika odvijao spori omnicid – trovanje zraka hlapivim organskim spojevima, natapanje krškog tla teškim metalima poput olova i antimona te cijanidima – odgovorni u vrhu vlasti okretali su glavu. Ali ne samo to, nema sumnje da su neki od njih gurali milijune eure u svoje džepove, a ne u proračun Republike Hrvatske. To nije samo krađa, nego i izdaja svoga naroda.
Preko 33.000 tona opasnog, toksičnog i infektivnog otpada talijanskog i europskog podrijetla zakopano je direktno iznad strateških zaliha pitke vode u Europi. To je karcinom u utrobi Like čije metastaze kroz podzemne vode putuju prema slavinama građana, trujući bilje, životinje i ljude. Stanje na terenu je alarmantno: priroda doslovno vrišti, a narod je natjeran da sam, u stranim laboratorijima, plaća analize i obavlja posao institucija koje financira. Posebice, odajem počast dvojici domoljuba (Troskot, Miletić), ali i svim ljudima koji su im pomagali da se otkrije ovo zlo.
Zbog ovog nezapamćenog ekološkog terorizma i ugrožavanja nacionalne sigurnosti, smatram da najodgovorniji u ovoj zemlji – premijer i ministri direktno uključeni u ovaj slučaj – moraju podnijeti neodložne i neopozive ostavke. No, u državi u kojoj je politički obraz davno džon, sama ostavka više nije dovoljna. Njih ne treba samo smijeniti; njih treba kazneno i materijalno optužiti za stvarne, nesagledive gubitke koje su posredno ali i direktno nanijeli ovoj zemlji.
Oni moraju odgovarati za uništenu vrijednost djedovine ličkih ljudi, za devastaciju turističkog potencijala cijele regije, za milijunske troškove hitne sanacije koji će se opet prelomiti preko leđa poreznih obveznika, te za ono najstrašnije – posredne gubitke u zdravlju i životima naših ljudi i naše djece.
Dobro znam kako taj sustav diše jer sam ga osjetio na vlastitoj koži. Kada sam u svojim knjigama „TKO JE JAMIO, JAMIO!“ i „VRATITE OPLJAČKANO, BANDO LOPOVSKA“ javno, imenom i prezimenom, zahtijevao da ratni profiteri vrate narodu oteto, sustav je ekspresno proradio protiv mene. U montiranom procesu kaznili su mene, jer sam tražio moral. Tada su me proganjali, jer sam branio imovinu. Danas ti isti krugovi mirno promatraju kako se truje naša djedovina. Godine 91’, mi branitelji nismo u specijalnim postrojbama branili samo geografske granice; branili smo obraz hrvatske nacije. Ako političari na vlasti nemaju obraza, mi koji smo ovu zemlju stvarali puškom i krvlju, nemamo pravo šutjeti.
”ZNA SE!”, a objavljeno je i na Hrvatskom saboru da Hrvatska samo od korupcije gubi oko 15 milijarda eura. Dakako većinu te mase milijuna i milijarda proguta kartel HDZ/podzemlje. No, ovih dana svjedočimo nečemu gorem od same korupcije – svjedočimo potpunom, terminalnom raspadu – i ono malo ostatka morala naše političke elite. Dovoljno je pogledati u ekran: podignute obrve i uvjerljiv glas: laži ”o dobrom životu našeg puka” umjesto gole istine – da taj puk živi na rubu egzistencije, da su kruh i mlijeko luksuz – da nam starci često umiru gladni u hladnim sobama. Da, upravo ti s ekrana truju našu djecu i nas – za ”šaku škuda”. Kod njih više ne postoji ni mrvica onog elementarnog ljudskog stida koji natjera norveškog ili švedskog dužnosnika na ostavku zbog sitnice. Naš politički vrh je razvio zastrašujući imunitet na sram. Stvorili su kastu koja je samu sebe uvjerila da je iznad naroda, iznad zakona i iznad same prirode. No, neka ne zaborave: zemlja se može zatrovati, ali sjećanje naroda ne može. Poznate svjetske vinovnike zla, stoljećima pamti cijeli svijet.
Kad povijest bude sudila ovoj generaciji vlastodržaca, neće im suditi samo po onome što su ”jamili”, nego po onome što su dopustili da umre. A to je grijeh koji nikakav politički manevar, niti ijedna šutnja, nikada neće moći oprati.
Neodložne su ostavke i račun za veleizdaju! Dame i gospodo, otiđite zauvijek!
U Premanturi, pretoplog ljeta 2026.
Saša Radović, mag.ing.arch.
Dragovoljac 91′, časnik Domovinskog rata
Leave a Comment