̌: đ „ ”….

Kad Saborom odjekne grmljavina o „raspadu sustava”, „mafijaškom otpadu” i „stradanju malog čovjeka pod čizmom Vlade”, prosječan bi gledatelj mogao pomisliti da je na govornicu upravo stupio politički neporočan pravednik, neokaljani borac za narodna prava, izrastao izravno iz zagorske grude.

No, kad se ugase reflektori i otvori politički rodoslovnik Siniše Hajdaša Dončića, borbeni poklič šefa oporbe poprima nešto drukčiju dimenziju.

Od revolucionarnog zanosa ostaje politička komedija apsurda, a od moralne superiornosti pitanje koje se uporno vraća: koliko je lako dijeliti lekcije drugima, a koliko teško pogledati vlastitu političku prošlost?

S prepoznatljivom bradicom, obrijanom glavom i agitatorskim tonom koji neodoljivo podsjeća na Lenjina iz zagorskog zaselka Bračak, novi lider ljevice nastupa kao da je u politiku stigao jučer — i to ravno s drugog planeta, bez ikakva dodira s hrvatskom političkom stvarnošću u kojoj je i sam godinama sudjelovao.

A upravo je ta prošlost ono što njegovim današnjim nastupima daje poseban, gotovo komičan okus.

– ̌ ̌

U saborskom jurišu na Godišnje izvješće Vlade otpad je postao jedna od glavnih tema. Hale, deponiji, zatrovana zemlja i nesposobnost institucija odjednom su se pretvorili u krunske dokaze sustava koji navodno više ne funkcionira.

Ekološka odgovornost, naravno, nije ni lijeva ni desna kategorija. Opasni otpad nije stranačko pitanje, a odgovornost za njegovo zbrinjavanje ne bi smjela ovisiti o tome tko trenutačno sjedi u Banskim dvorima.

No, ako već govorimo o političkoj odgovornosti za otpad, red je zaviriti i u vlastito dvorište.

Slučaj ciglane u Perušiću, koji se godinama provlačio kroz medije zbog skladištenja i zbrinjavanja opasnog otpada, nije bio tek još jedna epizoda iz beskonačne hrvatske priče o institucionalnoj nebrizi.

Slučaj je imao i obiteljsku dimenziju: ciglana se povezivala s Alojzom Dončićem, puncem Siniše Hajdaša Dončića.

Dakle, dok današnji šef oporbe s govornice upozorava na ekološko neodgovorno ponašanje i nesposobnost države, slučaj opasnog otpada u obiteljskom okruženju njegova privatnog života ostaje neugodno pitanje koje se ne može jednostavno otpraviti u političku ropotarnicu.

Da budemo precizni: obiteljska povezanost sama po sebi nije dokaz osobne krivnje.

Ali jest legitiman povod za pitanje političke dosljednosti, osobito kada političar od otpada pravi jedno od glavnih oružja protiv svojih protivnika.

A Perušić nije jedina postaja na toj karti.

Tu je i Poznanovec, odnosno slučaj napuštene ciglane i gomilanja otpada koji je godinama simbolizirao slabosti hrvatskog sustava gospodarenja otpadom.

Upravo u razdoblju SDP-ove Vlade, u kojoj je Hajdaš Dončić obnašao dužnost ministra, donesen je 2013. Zakon o održivom gospodarenju otpadom.

Pitanje je, stoga, kakav je sustav tada uspostavljen, jesu li mehanizmi osiguranja bili dovoljni i jesu li zakonska rješenja pružala adekvatnu zaštitu javnog interesa.

Ako su propisi ostavljali prostor za zlouporabe ili ako je država morala naknadno sanirati posljedice tuđeg poslovanja, tada je opravdano pitati i što su tadašnje institucije učinile da to spriječe.

Nije, dakle, dovoljno danas pokazivati prstom na otpad. Treba objasniti i kako je sustav funkcionirao dok si imao priliku sudjelovati u njegovu oblikovanju.

Jer politička odgovornost ne nastaje tek onoga dana kada se preseliš u oporbene klupe.

: „̌” ̌

Ako postoji tema na kojoj bi Hajdaš Dončić morao imati dovoljno iskustva da razumije koliko je tanka granica između političke vizije i političkog promašaja, onda su to autoceste.

Kao ministar pomorstva, prometa i infrastrukture u Milanovićevoj Vladi, snažno je zagovarao projekt monetizacije autocesta, odnosno davanje autocesta u dugoročnu koncesiju privatnom koncesionaru.

Argument je bio poznat: smanjiti javni dug, rasteretiti državu i pronaći novac za druge potrebe.

Model je predviđao dugoročnu koncesiju, koja se u tadašnjim raspravama razmatrala u razdoblju od 30 do 50 godina.

Na papiru je to moglo izgledati kao financijski manevar kojim država odmah dobiva značajna sredstva.

Problem je bio u onome što bi zauzvrat predala: kontrolu nad infrastrukturom koja predstavlja jednu od najvažnijih javnih imovina Hrvatske i koja državi donosi prihode tijekom desetljeća.

Projekt je izazvao snažan otpor javnosti. Inicijativa „Ne damo naše autoceste” prikupila je više od pola milijuna potpisa za raspisivanje referenduma, a politički pritisak naposljetku je pridonio odustajanju od planirane monetizacije.

Danas, kada autoceste ostvaruju znatne prihode, sasvim je legitimno postaviti pitanje koliko je taj projekt bio opravdan i je li država doista morala posegnuti za tako dugoročnim ustupanjem prava na upravljanje vlastitom infrastrukturom.

Naravno, današnji prihodi sami po sebi ne dokazuju da bi svaka koncesija bila loša.

Za takav bi zaključak trebalo usporediti koncesijsku naknadu, troškove održavanja, buduće prihode i financijske rizike.

Ali političar koji je tada tvrdio da je takvo rješenje potrebno mora biti spreman objasniti zašto ga je smatrao najboljim i što misli o toj procjeni danas.

Tu se otvara prostor za političku ironiju.

Dok danas s govornice govori o neodgovornosti drugih, iza njega stoji projekt koji je izazvao jedan od najvećih građanskih otpora protiv raspolaganja državnom imovinom.

Projekt koji nije postao stvarnost, ali je ostao trajni podsjetnik na političke procjene koje su mogle imati dugoročne posljedice.

̌ , .

I tu je riječ o velikom infrastrukturnom projektu realiziranom kroz dugoročnu koncesiju, uz niz pitanja o raspodjeli rizika, javnim obvezama i ekonomskim posljedicama ugovornog modela.

Kada se govori o ugovoru s francuskim koncesionarom, visokim naknadama i položaju države, potrebno je razdvojiti ono što proizlazi iz ugovornih odredbi od političkih ocjena njegova učinka.

No upravo bi zato bilo zanimljivo vidjeti kako bi nekadašnji ministar danas ocijenio taj model i smatra li da je javni interes zaštićen na najbolji mogući način.

Jer ako je dugoročno ustupanje autocesta bilo predstavljano kao nužno rješenje, a koncesijski model zračne luke kao prihvatljiv oblik razvoja infrastrukture, tada se nameće jednostavno pitanje: prema kojim kriterijima danas mjeriš uspjeh, a prema kojima neuspjeh?

Država se ne može voditi samo političkim parolama.

A političar koji je sudjelovao u donošenju velikih odluka ne može svoju prošlost izbrisati promjenom govornice.

, , ̌

A onda postoji i ona osobna dimenzija koja se u političkim krugovima neprestano provlači kroz razgovore o Siniši Hajdašu Dončiću.

Godinama je u javnosti nastupao s prezimenom Hajdaš, pridodanim supruginu prezimenu Dončić.

Njegov se brak u međuvremenu raspao, a bivša supruga nastavila je svoj privatni život, uključujući novu vezu sa soboslikarom.

Tu počinje ona vrsta ironije koja ne pripada saborskim stenogramima, nego političkoj satiri.

Prezime je, naime, više od administrativne stavke kada ga političar godinama gradi kao dio vlastitog javnog identiteta.

Ono postaje brend, prepoznatljiva oznaka, dio političkog imidža koji se prenosi s plakata na plakate i s izbora na izbore.

Zato se nameće pitanje hoće li Hajdaš Dončić zadržati dvojno prezime ili će se u nekom trenutku odlučiti za drukčiji javni identitet.

Naravno, svatko ima pravo odlučivati o vlastitom prezimenu, neovisno o tome je li u braku ili nije.

To je privatna odluka i sama po sebi ne govori ništa o nečijoj političkoj vjerodostojnosti.

Ali u satiri koja se bavi političkim identitetom, obiteljskim vezama i nasljeđem, postoji prostor da se zapitamo koliko je politički brend odvojen od osobne biografije i koliko se pažljivo njeguje ono što javnost prepoznaje kao dio političareva identiteta.

Upravo je zato ironija ovog slučaja toliko zahvalna za satiru: dok političar javno nastupa kao beskompromisni rušitelj tuđih političkih fasada, njegov vlastiti javni identitet ostaje spoj osobne povijesti, obiteljskih veza i političkog brendiranja.

A kad se ta priča spoji s obiteljskom povezanošću slučaja ciglane u Perušiću, dobiva se satirična slika koju nije potrebno dodatno ukrašavati.

Jer u politici je ponekad najneugodnije upravo ono što se ne može objasniti jednom saborskom rečenicom.

̌ ̌ ̌ ̌

Kada se sve zbroji — slučaj ciglane u Perušiću, pitanja o sustavu gospodarenja otpadom, političko nasljeđe Poznanovca, neuspjela monetizacija autocesta, koncesijski model Zračne luke Zagreb i privatna biografija koja se ispreplela s javnim identitetom — nastup Siniše Hajdaša Dončića dobiva drukčiju dimenziju.

On nije političar bez iskustva, koji tek pokušava razumjeti kako država funkcionira. Upravo suprotno: riječ je o čovjeku koji je obnašao važne izvršne funkcije i koji je imao priliku sudjelovati u oblikovanju javnih politika.

Zato bi se od njega moglo očekivati više od glasnih optužbi i revolucionarne retorike.

Ako danas tvrdi da je sustav u raspadu, neka objasni kako je funkcionirao dok je njegova politička opcija bila na vlasti.

Ako kritizira gospodarenje otpadom, neka se suoči s pitanjima o zakonskim rješenjima i institucijama iz vlastitog političkog razdoblja.

Ako upozorava na raspolaganje državnom imovinom, neka objasni vlastitu viziju monetizacije autocesta.

To nije revanšizam. To je minimum političke odgovornosti.

Upravo zato Lenjin iz zagorskog zaselka Bračak djeluje kao tako zahvalna satirična figura.

Ne zbog bradice, obrijane glave ili revolucionarnog tona, nego zbog raskoraka između samouvjerenosti sadašnjeg nastupa i političke prtljage koja se ne može ostaviti u garderobi Hrvatskog sabora.

Jer u hrvatskoj politici svi vole govoriti o tuđim kosturima iz ormara.

Problem nastaje kada se otvore vlastita vrata.

A tada ni revolucionarna poza, ni agitatorski ton, ni najglasnija saborska tirada ne mogu zamijeniti odgovore na jednostavno pitanje: što si učinio kada si imao vlast i što si iz toga naučio?

, , đ ̌ ̌. ̌ đ . ̌ ̌ ̌.

P.S. Informacije navedene u ovom tekstu prikupljene su iz javno dostupnih izvora, internetskih arhiva i medijskih objava. Tekst je napisan u svrhu javnog informiranja i komentiranja tema od javnog interesa te izražava autorski stav. Autor ne jamči za apsolutnu točnost i potpunost svih preuzetih podataka iz trećih izvora te se ogradjuje od bilo kakve pravne ili financijske odgovornosti koja bi mogla proizaći iz tumačenja ili uporabe navedenih informacija.

Političari kao javne osobe moraju biti spremne podvrgnuti se sarkazmu, satiri, cinizmu humoru.