Čudesna tajna na obali Arna…

Budeći me i drmajući za rame, Glado reče:

– Evo nas u tvojoj Firenci.

Trznuh se, pogledah i nešto lijepo me ozari. Počeo sam im pokazivati grad, ulice, muzeje, crkve, tramvajske stanice gdje sam čekao idući na fakultet, glavni trg s kojeg sam pobjegao kad su govorili Berliguer i Saragat u vrijeme izborne kampanje, kad su počeli iz publike vrijeđati i dobacivati, a ja nisam znao što je sloboda govora i misli, jer sam živio u komunističkom mraku, u tamnici naroda, u Jugoslaviji, gdje su živjeli neveseli, potišteni i poniženi ljudi. Barem se to odnosi na Hrvate. Možda je nekima bilo bolje. Rukom sam pokazao točno gdje sam stajao kad su govorili čelnici talijanskih stranaka i predložio da obiđemo Firencu na povratku.

– Šteta je što nemamo čitav dan na raspolaganju da vidite jedan od najljepših gradova na svijetu. Ali, tri-četiri sata ćemo odvojiti za Firencu, kad se budemo vraćali, što oni prihvatiše rado. I pravac Pasignana.

Nikad nisam bio u Pasignanu, a obišao sam gotovo čitavu Italiju uzduž i poprijeko. Oduševio me mali, ljupki gradić na obali jezera Trasimeno. Srdačan doček, gostoljubivost koja krasi Talijane, osjetili smo na svakom koraku. Odsjedosmo u hotelu gradonačelnika Brune. Prirediše bogatu večeru u ribljem restoranu, a sutradan bijaše velika fešta, utrka s barkama kroz stari dio gradića. Sa jezera zgrabe barke i nose ih na rukama kroz uličice gradića, utrkuju se s barkama na ramenima.. U tom mnoštvu možda je bila i ona, jer iz okolnih mjesta slije se narod u Pasignano, a to nije daleko od Firence. Tražio sam u masi svijeta njezino lice. Nisam ga ugledao i zlovoljan jedva sam čekao da fešta završi i da dođem u hotel i okrenem broj telefona. Bože, hoće li se javiti ona, prva ljubav moja, kad okrenem broj, motalo mi se u glavi gotovo čitav dan. Nestrpljivo sam čekao večer i povratak u hotel. Požurivao sam Gladu i Jadu izgovarajući se kako sam silno umoran, neispavan. Čim stigosmo otišao sam u sobu i okrenuo broj. Javi se ženski glas. Srce poče jače lupati kao da će iskočiti iz grudi. Nisam se predstavljao. Tražio sam Saru.

– Ona je je u Sieni – čuo se ženski glas, a nije Sarin. Bio je to glas Danielin, njezine mlađe sestre.

Upitah broj i Daniela ga reče. To je ona mala, sitna Daniela, njezina sestra, koja me prozvala Lungone. Tako me je Sara zvala. Suspregnuo sam se i malo je nedostajalo da ne kažem da zove Lungone. Bolje je tako, pomislih u sebi. Ne znam jeli me mala prepoznala. Nisam odmah okrenuo drugi braj. Smišljao sam što reći ako se javi njezin muž ili netko drugi. A uzbuđenje je raslo u meni svakim trenom. Okrećući brojeve, odjednom mi nešto dođe da odustanem, ali prsti makinalno učiniše ono što je volja umalo htjela prekinuti.

– Pronto – čuo se dječji glas.

Rekao sam dječaku da trebam njegovu majku. Čuo sam kako dječak viče majci kako je treba – un signore. Nije odmah prišla slušalici. Dugi bijahu trenuci, sekunde, možda pola minute, minuta. Mora da je zauzeta nekim poslom, pak ne može odmah·dohvatiti slušalicu. Silno je raslo uzbuđenje i srce kao da je pomahnitalo u grudima. I konačno začuh glas:

– Pronto.

Nisam se snašao, kao da mi se jezik zavezao.

– Pronto, pronto, chi e, pronto …

– Sono io Lungone – uspio sam izgovoriti. Kako se obradovala, glas zatreperio, a riječi poletjele kao perje.

– Lungone, Dio mio, mama mia, dove sei, kome stai… ma incredibile, da tanto tempo, che fai, dove sei, dici, sento, parli. .. ascolto …

Nisam znao odakle početi, što reći prvo, što drugo, kako se ponašati: trabunjao sam nepovezano, prelazio s jedne na drugu temu, pokušavao nešto reći, a ona je slušala i činilo mi se da osjećam kako diše, kako joj srce lupa u grudima, kao što lupa i moje.

– Znala sam da ćeš se jednoga dana javiti. Zašto si toliko šutio, gdje si, kaži?

– U Pasignanu.

– Što radiš tamo? – pitala je s čuđenjem.

– Tu sam službeno. Ovaj gradić je prijatelj gradu u kojem sam postao ministar.

– Mnistro, mama mia. Caro Lungone ci vediamo.

– Možda. Nisam siguran. Vrijeme mi je ograničeno, a sa mnom su još tri čovjeka. Sve je isplanirano i dogovoreno. Tko živi u Firenci.

– Daniela. Mama i tata su umrli; mama prije tri godine, a tata lani. Moramo se vidjeti. Ostani koji dan.

– Ne mogu. Sutra moram do Rima i nazad. Ponio sam ti knjigu. Ostavit ću je sutra u Firenci. Naići ću između devet i deset sati. Ima jedna priča o nama. Nazovi Danielu i reci da ću sutra naići između devet i deset sati, molim te.

– Nije lijepo od tebe – kazala je neveselo i nastavila svojim zvonkim, meni tako dragim glasom – Godinama se nismo vidjeli, a sjeti se što smo govorili kad smo se rastajali na stanici prije dvadeset godina. Che bella voce. Da tanto tempo…Va bene. Ostavi knjigu kod moga oca.

– Arivederci – kazao sam tiho.

– Arivederci, caro mio Lungone.

– Arivederci…primo amore – kazao sam i spustio slušalicu, i odahnuo s  olakšenjem što sam joj čuo glas.

Vragolasta mala, slatka, lepršava kao gazela, lukavica, možda će nešto smisliti. Kad sam dolazio u stan njezina oca, iskrala bi se prije mog odlaska i slagala roditeljima kako ide prijateljici, a čekala bi me kraj starog mosta. Možda će nešto smisliti, počeo sam dvoumiti. Daniela je doma. Dat ću knjigu s posvetom i basta.

Potom sam se porepustio sanjarenju, vraćanju u prošlost, u davne dane, kad sam, kao mladić, student trologije i filozofije, živio na brdu Fiesole, u samostanu svetoga Frane, a taj samostan je jako star, stotine godina. Ugnijezdio se na etrurskom brijegu, ponad rimskog kamenog taetra na otvorenom pod vedrim nebom, gdje na domak svega toga je monument Garibaldija i Emaeula trećeg; oni na konjima na glavom trgu drevnog mjesta Fiesola, tom čudesno lijepu gradiću na brdu, ponad Firence, pa djeluje velebno, svečano i čudesno.

S moga prozora pucao je pogled niz brdo, preko firentinskih krovova i gubio se u daljinu i nestajao iza toskanskih colina, vinograda, tratoria, sela, zaselaka, gradića i vitkih zvonika koji su se mogli vidjeti poslije kiše, kad se razvedri, pa nebo iznad Toscane izgleda čisto i bistro kao riblje oko.

Sutradan stigli smo u Firencu između devet i deset sati. Kazao sam vozaču da vozi do kuće moga prijatelja. Tamo ću Robertu dati knjigu, a oni neka pričekaju dolje, u kafiću. Pokazivao sam kamo treba voziti. Stigli smo pred kuću, staru i lijepu, koja je stajala pri dnu brežuljka na domak Arna, kao neka graciozna dama u godinama, koja je ostala nasomo sa svojim godinama i nevoljama od vremena koja su minula. Kao da se ništa nije promijenilo. Ista kvaka na vratima, bijeli prozori, čempres, ograda kafića, stolići i stolice ispred kuće…

Glado, Jado i Hudo ostali su čekati dok predam knjigu. Nisam pozvonio jer je vrata rasklio neki mladić kad sam pošao rukom pritisnuti zvonce. Sudarili smo se pogledima onako, letimično, i pomalo čudno. Okrenuo sam  se s vrata i pogledao za  njim i nisam bio svjestan zašto to činim. On je izišao i otišao svojim putom, a ja sam zahvaljujući njemu, ušao u kuću bez zvonjenja. Učinilo mi se odnekud poznatim njegovo lice i kosa. Kao da vidim svoga dvojnika nekad davno u nekom firentiskom izlogu. Tu silnicu koja je kresnula poput krijesnice u mraku hitro sam odbacio i pošao uz stube. Na drugom katu, stao sam ispred vrata, pozvonio. Kad se vrata raskriliše ukaza se Sarino nasmijano lice, crna, bujna kosa, oči mile i nježne ruke, koje su me zagrlile čim se pritvoriše vrata. Nisam mogao doći do daha, niti sam znao što se događa. Odgurnuo sam je blago i rekao tiho:

– Dove e’ Daniela? I tko je onaj momak što sam ga susreo na vanjskim vratima kuće. Čudno me je odmjerio pogledom kad smo se susreli. Stasit momak.

– Daniela je otišla na predavanje, a onaj momak je… onaj momak je, onaj stasiti i najljepši  u Firenci…on je, on je moj Antonio…on je drugi Lungone – odgovorila je sa smješkom na licu.

– Dio mio! Šta kažeš zabogamiloga. Valjda se šališ. Nemam puno vremena. Čekaju me dolje, u kafiću.

– Nikad nisam bila ozbiljnija u životu. Vidjela sam kad ste stigli. Čekala sam i gotovo izgubila nadu da ću te vidjeti. Mislio si mi pobjeći. Neka nas malo zajedno. Šta da mu kažem kad se vrati doma koga je sreo na vratima kuće. Ima li smisla reći istinu, ili zauvijek šutjeti, reci. I jesi li za ono tvoje piće?

Zgromile su me Sarine riječi i teška istina grunula je u mene kao grom. Stajao sam kraj prozora kao ošamućen. Nisam znao gdje sam, ni što radim, kao da je sve nekamo nestalo, a ostala Sara i mea culpa, mea maxima culpa, za što nisam znao da postoji. Dok je lijevala chianti u čašu iz koje sam prije dvadeset godina pio moje omiljeno vino, silno sam se znojio od teške spoznaje, a bijaše vraški vruće, sparno. Dizao sam se i zirkao kroz zavjese šta oni dolje rade. Znala je uvijek prirediti iznenađenje, smisliti nešto što uopće nisam očekivao, snaći se u nemogućoj situaciji, vješto isplanirati i provesti svoju zamisao. Ali, ovo iznenađenje je nadmašila sva moja iznenađenja u životu. Tako je to rekla legero, kao da se radi o nečem  malom i neznatnom, a veliko kao kuća, kao neboder.

Prije dvadeset godina bila je tankovita, šlank, graciozna, izvijena kao mladica jasike u travi, a sada je punašna, jedra, raskošna kao dozrela voćka, lijepa kao Firenca, ili još bolje, kao Toscana. Vrijeme je strahovito brzo letjelo. Pogledavao sam čas nju, čas one dolje. Znao sam da ne mogu ostati duže od desetak-petnaest minuta. Ta, toliko sam i rekao da ću se zadržati kod prijatelja.

– I jesi li sretan? – pitala je tiho.

– A ti!? – upitao sam umjesto odgovora.

– Tako. Muž mi je dobar i pažljiv. Imam dvoje djece, sina i kćer. Čim si otišao ja samn se ubrzo udala za tvog prijatelja Rodolfa s kojim si došao u naš stan onoga dana kojeg neću nikad zaboravit. On ne zna što ja i ti znamo. I bolj je da ne zna.  Zašto se nisi javljao sve ove godine? – rekla je prijekorno noseći moje omiljeno piće na stol.

– Ne znam. Tko bi to objasnio. Ne znam, ne mogu objasnit, ne znam, ne znam – ponavljao sam dok je sjedala naspram meni. Lice joj je sjalo, oči blistale, usne pozivale na poljupce, a ja sam sjedio kao skamenjen,  znojan, zbunjen i nikakav. Ispio sam piće, digao se i pošao.

– Neka te još malo, samo još pet minuta.

– Moram ići. Oni me dolje čekaju.

– Pozovi ih gore.

– Nema smisla.

– Zašto? Neka se osvježe, pa krenite dalje.

– Rekao sam im da me tu čeka stari moj prijatelj kojem ću dati knjigu, kratko se zadržati. Zamisli da dođu gore i vide nas dvoje, lijepu Talijanku i njihova šefa, ministra kulture. Tko zna što bi pomislili, kakve bi ispreli priče. Znaš, Hrvati znaju biti tračavi. Što se mene tiče, našu tajnu odnijeću u grob. Moram poći.

– Imaš pravo. Kakva šteta. Nađi izgovor, ostani, neka oni idu! Prošetat ćemo uz Arno, otići do fontane i onog spomenika na Michelangelovu vidikovcu. Smisli nešto, kaži bilo što – govorila je dok sam ja šutio i zamišljeno buljio u njezine ruke. Naglo sam se digao, kao da me nešto ubolo, istrglo iz zbunjenosti i pošao prema prozoru, pogledao dolje i rekao, da moram ići.

– Žao mi je, Sara. Shvati moj položaj. Dio mio!

– Va bene – procijedila je kroz lijepe, bijele zube.

Knjiga je ležala na stolu. Kad sam se približio vratima, ona se zarumenila, zagledala u mene kao da me nikad više neće vidjeti. Možda je očekivala bujicu strasti, silan izljev nježnosti i muškosti, a ja sam nervozno dodirivao kvaku na vratima, znojio se i htio što prije otići. Poletjela mi je u zagrljaj, objesila se o rame, odskočila od poda i počela me ljubiti u usta, u vrat, u bradu mrmljajući isprekidane riječi. Spustio sam je na pod, poljubio i, otvarajući vrata, rekao:

– Arivederci, amore mio. Dio benedica Antonia!

Ostala je s rukama podignutim u visinu srca, vedra, lijepa kao Sandrova slika koju sam godinama nosio skrivenu u sebi. Neka takva i ostane, pomislio sam dok sam silazio niz stube. Oni povikaše:

– Pa gdje si ti? – rekao si desetak minuta.

Nisu vidjeli Sarino lice na prozoru i ruku koja maše dok sam ulazio u kola i krišom pogledao gore, prema prozoru s kojeg me pozdravljala. Trebalo ih je provesti gradom, pokazati znamenitosti Firence i Fiesola, a ja bih najradije da ih nema. Učinio sam to jer sam i obećao. Kad   smo  obišli znametosti Firence, pošli smo do samostana na Fiesolu. Padre Gilberto, moj šul kolega, pokazao im je muzej u samostanu, a potom odveo u moju sobu. Ušavši u moju ćeliju, rekao sam im da pogledaju kroz prozora. S prozara pucao je pogledan na Firencu i dobar dio Toskane. Ostali su zadivljeni i Jado, moj pomoćnik u ministarstvu, me prvi put ne oslovi službeno kao, gospodina minstra.

– Imenjače, kakav vidik s ovog prozora. Dragi Bože, ne mogu se nagledati ove ljepote, a ti si to uživao gledati pet godina. Znaš  da sam cijepljen od zavisti, ali na ovome ti zavidim. Koji vidik, koja panorama, kakva ljepota!

Nisam ništa rekao gledajući gredu iznad prozora na kojoj sam prije dvadeset godina flomasterom napisao fra Mijo. Nitko to nije zamijetio osim mene. Nije smetalo ni onim koji su spavali u mojoj ćeliji poslije mene. Gvardijan nas  počastio fratarskim ručkom i misnim vinom. Kad smo izišli iz samostana i pozdravili se sa gvardijanom i fra Gilbertom, mojim šul kolegom, Jado primjeti:

– Kruh neslan. Možda su zaboravili posolit.

– Oni ne sole kruh. Teško sam se  na to navikao kad sam u ovom samostanu živio. Ma, ljudi moji, čovjek se  na svašta svikne i navikne – kazao sam i predložio im da pođemo dolje u piceriju, kod Garibaldijeva monumenta. Zapravo, spomenik je to Garibajdiju i kralju Emanuelu. Počastio sam ih slasnom pizzom, u poznatoj piceriji kod Garibaldija, gdje rado dolaze  Firetinci vikendom na pizzu. Kad je lijepo vrijeme, jede se ispred pizzerije. Dok jedete i gledate niz brijeg, puca vidik na Firencu, a osobito je to čudesno lijepo  gledati noću. Usput sam im pričao dogodovštine iz vremena studija. Jado se gradio kao da uživa u jelu i pričanju, pa je često povlađivao. Kako se silno iznenadio, kad sam im ispričao, da mi je upravo u ovoj piceriji, jedan naš fratar povjerio istinu o križnom putu i Jasenovcu, koji je svojedobno ovdje studirao kao i ja sada, pa došao iz Argentine na kanonizaciju Nikole Tavelića i ovdje svratio, da još jednom s prozora ćelije vidi Firencu, koja vjekuje uz Arno,  u dolini kao bisernica na dlanu. U ovom gradiću živijela je njegova sestra, udata za Talijana. Upravo u ovoj piceriji smo dugo sjedili i fra Lino Pedišić i ja i on je pričao o strahatama križnoga puta i o jasenovačkom logoru u kojem je , kao mladi svećenik, odlazio govorit misu, ispovjedat zatvorenike i dijelit posljednju pomast onima koji su bili na umoru. Kazao je i slučaj jednog logoraša, kojemu je u pilani, pila odrezala ruku, pa se to dalo na zlo i umro od toga. Kad ga je ispovjedio i pričestio, nesretnik mu je rekao, da mu je žao, što će umrijeti, a još mu osrtalo 3 dana do izlaska iz logara na slobodu. Dogodilo se to u proljeće 1944. Pričao je i o nekom Marijanu koji je pobjegao iz Jasenovca i koji živi u Buenos Airesu, pa kako mu nije rekao prezime, ja sam ga bio zaboravio: i, gle čuda, mnogo godina kasnije, upoznao sam u Zagrebu.

– Jel’ to onaj gospodin koji je nedavno bio kod tebe, onaj ustaša iz Argentine – uskočio je u priču Glado.

– Da, upravo on – kazao sam i nastavio pričati što sam sve čuo od fratara o našoj prošlosti živeći u samostanima u Dalmaciji i Italiji. Posebno sam imao sreću u Rimu slušati povjesničara  fra Dominika Mandića i marijologa fra Karla Balića i još neke naše fratre koji su došli sa svih strana svijeta na betifikaciju Nikole Tavelića

Padre Lino bio je voditelj hrvatske katoličke misije i gimnazije u Buenos Airesu. Od fra Line čuo sam o partizanskom zločina na otočiću Daksi, kraj Dubrovnika. Morao sam o tim strahotama šutjeti sve do prvih izbora u Hrvatskoj. Tamo su partizani mučili i ubili ugledne Dubrovčane, među kojima je bio i isusovca Petar Pericu, autora najljepših hrvatskih crkvenih pjesama:

Do nebesa nek se ori i Zdravo djevo kraljice Hrvata.

– Upravo ovdje u ovoj piceriji slušao sam o strahotama križnga puta i partizanskom zločinima u Jasenovcu poslije rata. Tako mi je ostalo žao što nisam one noću uoči proglašenja Nikole Tavelića svetim, imao kod sebe čista papira i olovku, kakvu bilježnicu, pa da zapišem barem nešto od onoga što su fratri pričali te noći u franjevačkom samostanu u Rimu, gdje je sjedište i general franjevačkog reda, Via Merulana 30. Upamtio sam ulicu i broj, a nisam mogao ono što su pričali. Kad sam pokušao obnoviti sjećanja, napisati, zvao sam fra Veselka Grubišića i fra Rafaela Romića, da ispune praznine koje su nastale u mojoj memoriji, jer i oni su bile te noću i slušali kazivanje hrvatskih fratara. Od svh najdublji dojam ostavio mi je fra Dominik Mandić, povjesničar.

Ante Matić