Ovih dana navršilo se 50 godina od upada tzv. “Bugojanske skupine” u kojoj je 1972. godine 19 vojno istreniranih hrvatskih iseljenika iz Australije upalo u tadašnju Jugoslaviju iz Austrije s ciljem da se oružanom borbom pokrene rušenje tadašnjeg komunističkog režima. Nekoliko tiskanih i elektronskih medija osvrnulo se na tu epizodu koja je naravno u tadašnjim političkim i drugim okolnostima završila tragično za pothvat koji je imao s jugoslavenske strane kodno ime “Feniks”.
Jugoslavenska službena verzija je bila da se radi o čistoj terorističkoj akciji hrvatske neprijateljske organizacije iza koje je stajalo isto tako po toj terminologiji teroristička organizacija sa sjedištem u Australiji “Hrvatsko revolucionarno bratstvo”. Kasnije se po mnogim novim otkrićima ispostavilo da je operacija “Feniks” bila dobro razrađena udbaški posao koji je imao za cilj da se nakon razračunavanja s vodećim čelnicima “Hrvatskoga proljeća” iz 1971. godine pred međunarodnom javnošću diskreditira hrvatska politička emigracija kao najopasnija za očuvnje i stabilnost komunističke Jugoslavije.
Kao prvi argument u prilog tezi da se radilo o udbaškoj operaciji a ne o izvornom projektu hrvatske političke emigracije koja je ionako bila puna udbaških agenata provokatora bili su organizatori operacije “Feniks”. Dvojica udbaških agenata ubačenih u “Hrvatsko revolucionarno bratstvo” logistički su pripremili cijelu operaciju angažirajući u njoj hrvatske naivne iseljenike, prije svega s područja Bosne i Hercegovine spremne da se suprotstave bez bilo kakvog logističkog kontakta s domovinom moćnoj komunističkoj državnoj strukturi. Njih dvojica, od kojih je jedan bio Marko Mudronja koji se kasnije vratio u slobodnu Hrvatsku, gdje je nedavno i preminuo, nekoliko dana su u jednoj šumi u Austriji vojnom obukom pripremili naivne momke, ali kad je trebalo ući u Jugoslaviju. oni su ostali u Austriji. Svojedobno je bivši udbaš nedavno preminuli Marijan Kraljević u jednoj emisiji na HTV-u izjavio da je tada kao jugoslavenski konzul u Frankfurtu čuo za pripremanje operacije, pa je to dojavio u Beograd, ali mu je poručeno da se ne dira u to. Usput rečeno krajem 70-tih godina Marijan Kraljević je trebao stupiti na dužnost generalnog konzula u Australiji, ali je australska Vlada odbila dati agreman za njega.
Vođa skupine od 19 članova bio je Ambroz Andrić a u njoj je bio i njegov brat Adolf Andrić. Nakon ulaska u Sloveniju kidnapirali su jedan kamion s kojim su došli do Bosne gdje su se i utaborili. Tada je već bila alarmirana milicija i teritorijalna obrana u operaciji koja je obuhvatila 20.000 ljudi i nakon nekoliko dana međusobnih čarki u kojima je poginulo 15 pripadnika skupine preostala četvroica su se predala. To su bili Vejsil Keškić, Đuro Horvat Mirko Vlasnović i Ludvik Pavlović. Jugoslavenska strana imal je 15 poginulih. Prva trojica koji su se predali osuđena je na smrt i strijeljana, dok je Ludvik Pavlović osuđena na dugogodišnju zatvorsku kaznu. Nakon raspada Jugoslavije Ludvik Pavlović je oslobođen, ali je pod sumnjivim okolnostima na početku Domovinskog rata ubijen.
Iako i danas mnogi smatraju “Bugojansku skupinu” kao istinski pokušaj da se u Jugoslaviji oružanom borbom slomi komunistički režim da bi se Hrvatska osamostalila u granicama bivše NDH-a, kako su se okolnosti dalje razvijale sve je jasnije da je operacija “Feniks” bila djelo Udbe i KOS-a. Nju treba staviti u kontekst tadašnjeg vremena koje je obilježeno “Hrvatskim proljećem” kao istinskim pokretom za hrvatske nacionalne interese unutar komunističke dakle totalitarne federacije. To je bio početak destabilizacije režima, pa je komunističkoj oligarhiji u Jugoslaviji, ali i u samoj Hrvatskoj, trebalo ukazati na hrvatske nacionalne težnje kao opasnost za opstanak Jugoslavije koju je Zapad zdušno podržavao. Najvažnija svjedokinja da je “Bugojanska skupina” bila projekt Udbe bila je supruga Abroza Andrića Ruža Andrić koja je u sidnejskom emigrantskom tjedniku “Spremnost” objavila seriju članaka na tu temu, raskrinkajući “Hrvatsko revolucioinarno bratstvo” kao udbaški projekt. Između ostaloga otkrila je i da je sestra Ambroza Andrića bila doušnik Udbe. Kasniji događaji samo su potvrdili duboku infiltraciju jugoslavenskih tajnih službi u hrvatske političke organizacije u Australiji. Najpoznatiji je slučaj tzv. “Sidnejske šestorke” koji su lažno optuženi za pripremanje niza terorističkih akata u Sydneyu. Na temelju lažnog svjedočenja agenta provokatora s lažnim imenom Vico Virkez bili su osuđeni na visoke zatvorske kazne. Oni međutim još uvijek nisu u potpunosti pravosudno rehabilitirani. O njihovom slučaju svjedočio je američki agent John Schindler bivši zaposlenik u najtajnovitijoj američkoj obavještajnoj agenciji NSA (National Security Agency) koja prisluškuje elektronske razgovore u cijelome svijetu, pa je otkrio vezu Vice Virkeza sa tadašnjim jugoslavenskim generalnim konzulatom u Sydneyu. Što je još važnije po njegovom svjedočenju jedan visoki dužnosnik Udbe mu se pohvalio kako je to bila uspješna jugoslavenska operacija kako bi se u Australiji bacila ljaga na hrvatske iseljenike.
Vjekoslav Krsnik
Leave a Comment