Usporedno u ovom tekstu, prikazujem dvije javne osobe, rođene u Jugoslaviji, koje povezuje agresivno jugoslavenstvo i jugoslavenski svjetonazor i naravno vezano uz to mržnja prema svemu što predstavlja hrvatski identitet. Apsurdno je to što sve što danas jesu i sve što su postigli u životu, postigli su upravo u državi Hrvatskoj. Premladi su bili kada se raspala Jugoslavija, da bi znali kako se u njoj živjelo i radilo, što za razliku od njih ja veoma dobro znam i osobno svjedočim.
Zato i pišem ovaj osvrt da iznoseći istinu poništim njihovu lažnu , yu-agitprop metodom stvaranu sliku o Jugoslaviji, koju nam agresivno i nevjerodostojno medijski nameću.
Kao okosnicu uzela sam dva njihova slična teksta na istu temu. I jedan i drugi pišu kako je Tito zaslužan za priključenje Istre Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ.
Nije točno! Da nije bio istarskog svećenstva i mons. Bože Milanovića izgubio bi je diplomatski! Dakle ono što je osvojio ratom, izgubio bi na diplomatskom polju da nije bilo istarskog svećenstva. I to je povijesna činjenica. Uzalud im svo obrazovanje kada ih vodi mržnja. Mržnja onemogućava mogućnost objektivne spoznaje, jer odbacuje neodgovarajuće činjenice.
Bojan Žižović , rođen je u Puli 1975. Znači da je 1990, imao 15 godina. U Puli je završio srednju Umjetničku školu. U Veneciji je specijalizirao stare grafičke tehnike, a potom je u Ljubljani studirao slikarstvo te ruski i južnoslavenske jezike. Bio je jedan od urednika portala Litkon, koji je okupljao književnike s prostora bivše Jugoslavije.
Prvu zbirku pjesama “Apsurd” objavio u vlastitom izdanju 1993., dok je drugu pod nazivom “U slučaju da ne postoji” 2007. objavila izdavačka kuća AGM. Poezija mu je uvrštena u knjigu “Drugom stranom: Antologija suvremene hrvatske stvarnosne poezije”, urednika Damira Šodana.
Moram napomenuti da nažalost profesionalno, Bojan Žižović nije ni sjena svoga oca Budimira Žižovića svestranog čovjeka novinara, publiciste, pjesnika, kuhara, gurmana, ribara i urednika Radio Pule i dugogodišnjeg urednika Emisije za pomorce HR Radija.
Hrvoje Klasić, rođen je 1972. u Sisku gdje je završio osnovnu i srednju školu. Godine 1997. diplomirao je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Na istom fakultetu obranio je magistarski rad pod naslovom „Društveno – političke promjene u Sisku 1970-1972.“ i disertaciju pod naslovom „1968. u Jugoslaviji. Društveno-političke promjene u Jugoslaviji u kontekstu svjetskih zbivanja“. Od 1995. radio je kao profesor povijesti na sisačkoj gimnaziji, a od 2003. profesor je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
„Hrvatski nacionalizam je velika prijetnja društvu, on postoji oduvijek, nije počeo s Franjom Tuđmanom. U nas je desnica uvijek bila u najvećem broju nacionalistička, klerikalna, netolerantna i nikada nije bez rezerve osuđivala ustaštvo, fašizma i nacizam. Ona nije ni nalik europskoj, konzervativnoj, tradicionalnoj, demokršćanskoj desnici“ kaže povjesničar Klasić
E da je povjesničar Klasić objektivan povjesničar napisao bi da je ljevica velika prijetnja hrvatskom društvu, jer se nije ideološki odmakla od jugoslavenstva, titoizma i komunizma. Njoj je stran svaki nacionalizam, domoljublje i vjera!
I da ima mogućnosti i dan danas likvidirala bi sve nepodobne. Imamo javni dokaz izjavu Nenada Stazića iz 2018. godine;
“”Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika”. Tu je izjavu i potvrdio za VL dodavši :
” ”Nema tu pravog razloga za slavlje. Fašizam u Hrvatskoj još nije pobijeđen”.
Tko je onda veća prijetnja hrvatskom društvu?
Desnica čuva i brani hrvatski identitet države Hrvatske, a ljevica ga stalno niječe i ugrožava;
- jugoslavenstvom od 1918.
- ljevičarskim jugoslavenstvom od 1945.
- velikosrpsko-svetosavskom ideologijom od Načertanija 1844.
I uvijek su Hrvati morali braniti svoj nacionalni identitet, pa nažalost evo kao i ja u ovom tekstu, dan danas u vlastitoj državi Hrvatskoj!
Dakle tekst Hrvoja Klasića je svakako ispod nivoa pisca koje se predstavlja kao povjesničar i znanstvenik. Čak nije ni satiričan, nego jednostavno glupav, pun nebuloza i namjernih manipulacija. Prvo je mantranje o Istri. Zašto mantranje? Zato što se svi Jugoslaveni po vokaciji najprije uhvate Istre. Ona im je jocker kojim dokazuju kako je ta Jugoslavija nešto vrijedila i dobro napravila, priključila Istru Hrvatskoj.
Isti narativ upotrijebio je i Bojan Žižović u svom tekstu, doduše puno primitivniji i vulgarniji od Klasićeva teksta.
I jedan i drugi pišu kako je Tito zaslužan za priključenje Istre Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ. E pa nije! Da nije bio istarskog svećenstva i mons. Bože Milanovića izgubio bi diplomatski, ono što je osvojio ratom.
https://www.24sata.hr/news/hrvoje-klasic-pljuni-i-zabrani-1003190
„Adamova jabučica im zadrhti kad čuju tu riječ, zubi im zaškripe, oči hoće ispasti iz očnih šupljina, podbradak im se zaljulja, svrab postane neizdrživ, kosa im se u trenutku prorijedi, počinju se otvarati rane na tijelu, naočigled krvare, želudac više ne može zadržati ono što su u njega netom pohranili, crijeva im zapjevaju himnu koja će ubrzo ugledati svjetlo dana. Evo, izreći ću tu riječ, pa i pod cijenu da netko dobije sve opisane simptome – Jugoslavija. Ajme, evo i mene sad nešto svrbi. Bit će da su grinje. Čujem da ih ima puno. Grinja. A ima ponešto i ovih drugih. Desničara. DP-ovaca. Kao što njima Jugoslavija izaziva alergijsku reakciju, meni je izgleda izazivaju oni.“
Tekst je napisao pulski novinar i pisac Bojan Žižović u članku pod naslovom „Predajmo Istru Italiji“
https://istarski.hr/node/104921-predajmo-istru-italiji#google_vignette
Da bi se napisao takav tekst treba u sebi imati ogromnu, nakupljenu mržnju i frustraciju prema Hrvatskoj i Hrvatima.
Ovako zorno opisati osjećaje može samo onaj koji se tako osjeća. Tekst je gadljiv i degutantan. Meni osobno nikada tako nešto ne bi palo ni na pamet, a kamo li napisati. Za moj cjelokupan odgoj i obrazovanje tako nešto je nezamislivo.
Raspisao se Klasić da bi trebalo zabraniti „emitiranje hitova Miše Kovača, Olivera Dragojevića, Novih fosila, Parnog valjka, Azre i svih ostalih hrvatskih pjevača i bendova koji su kao jugoslavenske zvijezde nastupali po dvoranama od Vardara do Triglava“ Jeftina manipulacija, jer ti pjevači i bendovi nisu veličali Jugoslaviju, njihovi tekstovi nisu bili pljuvački jugoslavenski. Mišo Kovač pjevao je „ Poljubi zemlju po kojoj hodaš“ 1987.godine. „ Dalmacija u mom oku“ 1988.godine i pjesme ljubavne tematike! Oliver Dragojević je izjavio da nikada neće pjevati u Beogradu, Prljavo Kazalište sa pjesmom „ Mojoj majci-Ruža Hrvatska“ 1989 godine jasno se opredijelilo. Stoga je ovo s pjevačima sasvim promašeno. U ništa!
Dalje Klasić nabraja škole, bolnice i domove zdravlja „ koji su tijekom Jugoslavije nicali kao gljive poslije kiše“ Prije svega Hrvoje Klasić rođen je 1972. godine i on ne zna kada i sa kojim sredstvima su izgrađene škole, bolnice i domovi zdravlja.
Većina ih je bila i dan danas su u starim zgradama građenim još u vrijeme Austro-Ugarske monarhije. U vrijeme Jugoslavije što se gradilo, gradilo se samodoprinosom. Na pr. u Puli je i dan danas Dom zdravlja u zgradi koju je izgradila Italija. Civilna bolnica izgrađena je 1896. Mornarička bolnica 1861, a tek je 2021 dovršena Nova Bolnica.
Za vrijeme Jugoslavije izgrađeno je novo Rodilište 1979. godine i Ambulanta na Verudi sredstvima samodoprinosa građana Pule.
Od škola izgrađene su samo tri nove osnovne škole i to opet samodoprinosom građana. Samodoprinos znači da su nam uzimali 2% od naše osobne plaće. Znači nije država financirala izgradnju škola nego građani Pule, koji su prethodno na referendumu izglasali samodoprinos. To naravno Klasić ne spominje, a možda i ne zna, jer je bio još malo dijete kada su ti samodoprinosi bili aktualni.
Podsjeća Klasić na jugoslavensko industrijsko naslijeđe, ha, ha koje naslijeđe? Valjda ono što je Jugoslavija opljačkala , eksproprijacijom i nacionalizacijom! Evo popisa osnivanja velikih tvrtki, sve prije 1945:
https://www.forum.hr/showpost.php?p=58518129&postcount=2044
Klasić spominje pisce Miroslava Krleže, Vladimira Nazora, Ranka Marinkovića, Ivana Aralice i svih onih koji su najveće književne uspjehe postigli upravo u vrijeme Jugoslavije. Opet glupava manipulacija, jer Krleža je pisao i prije Titove Jugoslavije;
Drame “Galicija”, 1922., “Golgota”, 1922., “Vučjak”, 1923. “U agoniji”, 1928., “Gospoda Glembajevi”, 1928., “Leda”, 1932.
Vladimir Nazor , “Slavenske legende”. 1904. 1908. godine objavio je “Velog Jožu”. 1916. godine objavio je knjige: “Medvjed Brundo”, “Utva zlatokrila” i “Stoimena”. Eto opet u ništa!
Filmovi koje spominje su već smještani u povijest i prikazuju se kao povijesni, Kinoteka. Povijest kao znanost nema granica, ona je kulturna baština svih nas, tako da je i to čisti promašaj.
I na kraju se sasvim izgubio u svom dokazivanju dobrota i uspjeha Jugoslavije da je zašao u povijest Austro-ugarske, Mletačke republike, pa je tom logikom trebao produžiti do pračovjeka, kada nije bilo još ni naroda ni država! Ustvari degutantno, jadno i glupo za jednog profesora povijesti!
U tom svom pokušaju „ spašavanja barem uspomena na Jugoslaviju“ Klasić i Žižović samo su sebe blamirali kao ljudi, Klasić kao znanstvenik, a Žižović kao pisac i neprofesionalni novinar.
Moram napomenuti da je Hrvatski Sabor 8.10 1991, godine izglasao Ustavnu Odluku o prekidu svih državno-pravnih sveza sa SFRJ NN 53/1991
Na osnovu te odluke Klasićevo sprdanje sa braniteljskim udrugama, „ Da ustvari sve što se događalo prije 1990./1991. uopće nije vrijedno spomena“ je njegova blamaža, kao profesora i dokazuje se, kao kvazi znanstvenika.
No vraćam se na Istru kao jocker, oko koje su se obojica profesionalno osramotili.
Kronološki ću opisati povijesne činjenice koje obojica kao sljednici jugo-komunističke Jugoslavije prešućuju ( nije moguće da ne znaju, a oko i ne znaju, u ovoj eri interneta , to im je dodatna blamaža)
Opće poznato je da je Italija dobila Istru po Londonskom ugovoru iz 1915, da bi u ratu prešla na stranu sila Antante. To je potvrđeno Rapalskim ugovorom koji su 12.studenog 1920. potpisale Kraljevina Italija i Kraljevina SHS.
Talijani su u Istri odmah počeli provoditi teror i nasilnu talijanizaciju, tako da je između dva svjetska rata iz Istre iselilo oko 60 tisuća istarskih Hrvata. A Mussolini je naselio 30 tisuća Talijana iz Južne Italije.
Svo to vrijeme istarsko svećenstvo ostalo je uz narod i proživljavalo progone i torture skupa sa narodom. Za očuvanje hrvatskog jezika i samim time hrvatskog identiteta Istre zaslužni su istarsko svećenstvo i istarski narodnjaci, od kojih je najistaknutiji bio Antun Milovan iz Režanci, otac biskupa u miru mons. Ivana Milovana.
Nakon kapitulacije Italije, nastupila je Rommelova ofanziva u kojoj je teško stradalo istarsko stanovništvo. Mnoga su sela su spaljena, uništene poljoprivredne kulture, 21.508 stanovnika odvedeno je u Njemačke koncentracijske logore, a 5.000 ih se nikad nije vratilo, 17.000 je poginulo, 5.565 kuća i gospodarstava je spaljeno i razoreno. U dvije godine, 1943. i 1944., Nijemci su spalili je više od 400 sela i zaseoka.
Kada je konačno osvanula „sloboda“ Komunističke vlasti proganjale su istarsko svećenstvo upravo zato što su bili uz narod i narod uz njih, jer je narod vjerovao jedino svom svećenstvu. Sve optužbe istarskog NOP-a protiv Milanovića zbog navodne suradnje s njemačkim okupatorom i ustaškim režimom prestale su u trenutku kada Titu postaje jasno da bi diplomatski mogao izgubiti sve što je ratom osvojio. Titova partizanska vojska počinila je grozne zločine u Trstu u 40 dana jugoslavenskog upravljanja tim gradom. Stanovništvo ih je smatralo neprijateljima, okupatorima.
Po Beogradskom i Devinskom (Duino) sporazuma u lipnju 1945. jugoslavenske su se trupe morale povući prema istoku, preko Morganove linije. Saveznicima je predana i Pula, koju su Angloamerikanci tražili, jer je bila važna vojna luka.
Beogradskim sporazumom zapadno od Morganove linije formirane su Zonu A Julijske krajine, kojom su upravljali Angloamerikanci, dok je istočno od te linije formirana Zona B Julijske krajine pod administracijom Jugoslavena.
Tada je Tito uvidio da samo vojnim putem neće uspjeti zadržati te krajeve, morali su iznaći rješenje i za diplomatsku ofenzivu. Kako je istarsko svećenstvo cijelo vrijeme talijanske vladavine bilo uz narod, tako je Tito uputio svoje emisare Dušana Diminića i Ivana Motiku preko seljaka Milana Kolića, u Trst kod mons. Bože Milanovića, bi li on vodio pregovore sa Saveznicima . Mons .Božo Milanović pristao je uz obećanje da će Crkva moći normalno pastoralno djelovati. Božo Milanović i Zbor svećenika Sv, Pavla Istre sačinili su Memorandum po kojem bi hrvatski i slovenski svećenici podržali jugoslavenske vlasti, ali da im se dopusti pastoralni rad. Naivno su vjerovali da je to moguće. Spomenicu svećenika Sv. Pavla potpisalo je 55 istarskih svećenika sa zahtjevom da se Istra priključi Hrvatskoj.
Uz tu Spomenicu priloženi su dokazi po matičnim knjigama da u Istri ima 75% hrvatskih i slovenskih župa, 12% talijanskih župa i 13% mješovitih. Priloženi su i glagoljaški misali, Istarski razvod iz 1275, tako da se vidi da je u Istri većinski hrvatski narod.
Sastanak istarskog svećenstva sa Komisijom koju su osnovali Saveznici (Engleska, SAD, Francuska i Rusija) pri Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946, godine. održao se
„19. marča 1946. došli su u Pazinu pred Komisiju točno u 22 i 45 te su ostali točno do 2 sata poslije pol noći svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca kao pretstavnici hrvatskog istarskog svećenstva, organiziranog u “Zboru svećenika sv. Pavla za Istru”.
Kod dugog stola sjedili su predstavnici Engleske, Američke, Ruske i Francuske Vlade. Bilo je u svemu 17 osoba, a pretsjedao je Englez. Nakon što su spomenuti svećenici dali ruku Delegatima i sjeli uz njih pročitali su spis o tajnosti ispitivanja.“
Detaljno je opisano u knjizi “Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.”.Miroslava Akmadže ,prvo poglavlje.
Sa tim je dokumentima Božo Milanović otišao u Pariz na Mirovnu konferenciju kao član delegacije koju je vodio Edvard Kardelj. Božo Milanović zdušno je lobirao u svećeničkim i diplomatskim krugovima da je Istra hrvatska.
Nakon žestoke diplomatske ofenzive koju je poduzela jugoslavenska delegacija, jer je i talijanski lobi u SAD bio jak, konačno je 10.veljače 1947 godine potpisan Mirovni sporazum kojim su Istra, otoci Cres i Lošinj pripali Hrvatskoj odnosno FNRJ.
No političko se ozračje promijenilo, počeli su progoni vjernika i svećenika, istarskih rodoljuba-narodnjaka, pripadnika talijanske nacionalnosti, gdje se u mnogo slučajeva radilo o osveti na osobnoj razini. Ljudi su nestajali, punile su se kraške jame (fojbe) sa svima koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju.
Talijansko stanovništvo se zastrašivalo i time poticalo na iseljavanje različitim metodama. Strah je ljude poticao na odlazak, ne samo Talijane, nego i Hrvate koji nisu prihvatili komunističku ideologiju. Bilo je tada svakakvih metoda zastrašivanja, iživljavanja, mučenja i ubijanja .
11.rujna 1946, nestao je svećenik bl. Francesco Bonifacio u nekoj od fojbi. 24.kolovoza 1947. zaklan je bl. Miroslav Bulešić, ubijeno je 6 svećenika samo u Istri i 82 osuđeno je na robiju.
Točan broj stradalih u fojbama teško je utvrditi, kao i točan broj iseljenih, pa prema dostupnoj literaturi može se govoriti o procjeni. Talijanska strana uveličava brojke ,komunisti ih smanjuju, stoga se brojke i razlikuju.
Utemeljenije procjene variraju između 4 500 -6 000 ljudi na cijelom području Istre i Julijske krajine kao žrtve fojbi, a procjena iseljenih -esula kreće se od 200 do čak 350 tisuća ljudi, to je ustvari nerealno s obzirom da je Istra imala ukupno oko 230 tisuća stanovnika.
Bilo je to plansko, sistematsko likvidiranje svih koji su bili potencijalna oporba komunističkoj diktaturi.
I ne može se mjeriti različitim mjerilima, zločin je zločin bez obzira na ideološku pozadinu i bez obzira tko ga počinio. Negirati fojbe ili holokaust ima jednaku težinu.
Samo što „antifašisti“ sebe smatraju pozitivcima, iako su počinili grozne masovne zločine. To je to ideološko ispiranje mozga! Mi nismo zločinci iako smo počinili zločine, jer oni su to zaslužili! Ali su se time svrstali među zločince, što je i Rezolucija EU Parlamenta od 19.9 2019. potvrdila. https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html
Članak 3, podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi;
Bojan Žižoviž rođen 1975 i Hrvoje Klasić rođen 1972, nemaju pojma kakva je bila Jugoslavija, da je u Jugoslaviji bilo diskriminiranih, nepodobnih, koji nisu dobili stanove, ni kredite i koje roditelji nisu mogli školovati. Nemaju pojma o likvidacijama , teroru, fojbama i progonu Hrvata. Nemaju pojma o zabranjenim pjesmama “Ustani Bane” Rajska djevo, Kraljice Hrvata…. ” za čije pjevanje se završavalo na robiji.
Nemaju pojma o cenzuri, zabranjenim knjigama, robiji zbog ispričanog vica…
- godine 22-godišnja novinarka Jenna Lebl ( 1927-2009) završila na dvije i pol godišnjoj robiji na Golom otoku. Ta Beograđanka židovskog porijekla, preživjela je i nacistički logor, a na Golom otoku završila je nakon što je ispričala vic o Titu kojeg se tada slavilo kao božanstvo.
Kolega joj je jednom ispričao šalu kako je Jugoslavija pobijedila na međunarodnom natjecanju u cvijeću jer je uzgojila ljubičicu bijelu od 100 kila, aludirajući na pjesmu „druže Tito, ljubičice bijela“ Odveli su je u zatvor UDB-e Glavnjača, potom u logor Ramski rit, pa u Zabelu, Grgur, i Goli otok. U pet zatvora, koliko je bila zatvorena, od travnja 1949. do kolovoza 1951.godine, od nje su tražili da promijeni mišljenje i prizna krivnju. Ispisana je potom i iz Udruženja novinara. Nakon odslužene kazne Jenna Lebl odselila je u Izrael. Eto tako se postupalo sa Židovima u Jugoslaviji.
Kada se Jugoslavija raspala, Jenna Lebl je na nagovor Danila Kiša 1990.godine, objavila knjigu Ljubičica bijela, u kojoj je opisala strahote iz zatvora i koja je je u Izraelu postala bestseler. Mnogi do tada nisu znali da je na Golom otoku ( Sv.Grgur) bilo i žena.
„Samo žedni znaju cijeniti vodu. Bile smo okružene morem, a žedne do ludila. Spoznale smo kako je komplicirano iščupati stijenu iz njenog prirodnog okruženja. Tada naučite da kamen ima žile kucavice, i gdje ga trebate rastvoriti. Čupale smo temelje stijena koje su tamo bile stoljećima, mijenjale smo prirodu. Djevojke su pretvarane u starice, otpadali su im zubi, obolijevale su dok su im stizale vijesti da su ih se odrekli djeca, majke i muževi jer su postale narodni neprijatelji“ – pisala je Lebl.
https://www.vecernji.hr/vijesti/zbog-ovog-vica-o-titu-mlada-novinarka-zavrsila-je-na-golom-otoku-1404913 www.vecernji.hr
- Slučaj vojnika iz 1960 godine . U bivšoj državi, zbog ispričane anegdote ili šale o „picajzlama“, Jovanki i Titu, nesretni vojnik, Zvonko Bišćan iz Samobora, te je 1960. godine na odsluženju vojnog roka u Ljubljani, zaradio godinu dana i dva mjeseca zatvora. Bišćan je, kako piše u presudi, na odsluženju vojnog roka u Ljubljani, 13. listopada 1960. u spavaonici svoje jedinice, pred više vojnika ispričao ovu anegdotu:
„Kad je predsjednik Tito pripremao put u Burmu, a to je bilo u posebnom političkom programu pod nazivom: ‘Titovi putevi mira’, u strahu od toga da njegova žena Jovanka nema seksualne odnose s nekim rukovodiocima iz njegovog okruženja, potajno je Jovanki ‘uvalio’ picajzle – stidne uši. Kad se vratio s puta, pratio je, češe li se neki od rukovodioca po jajima, ali to nije mogao primijetiti. No, primijetio je da se pokojni Moša Pijade češe po brkovima…!“
- Ja sam broj 6387, Jakoslav –David Rojnica iz 1978.godine. Studirao je pravo i taman počeo uživati u prvim simpatijama kad ga je Udba optužila za neprijateljsku djelatnost, rušenje SFRJ i odcjepljenje Hrvatske. Osuđen je na tri godine zatvora koje je odslužio na Golom otoku!
Gotovo 40 godina nakon robijanja, napisao je knjigu “Ja sam 6387” o zatvorskim mukama. Što je bila njegova krivnja zbog koje je dobio tri godine Golog otoka? Samo to što je dvojici prijatelja ili poznanika, koji su poslije na sudu bili svjedoci, jedanput dao nekoliko brojeva lista “Nova Hrvatska” (NH), a jednome i knjigu Ive Rojnice!
Kakva je to “slobodna i demokratska” država Jugoslavija bila kad se u njoj nije smjelo ni novine čitati, a kamoli knjige, osim one koje je režim pisao, vidi se najbolje iz presude Rojnici i grupi hrvatskih studenata koji su osuđeni na tri i pet godina zatvora.
To je tzv. verbalni delikt – pojašnjava Rojnica “svoju krivnju” koja je uvelike obilježila cijeli njegov život ne samo u bivšoj državi, nego i u hrvatskoj državi, jer nigdje nije mogao dobiti posao, osim u Matici hrvatskoj.
Nemaju pojma o granicama, kako ih je krojio Tito.
Ploče je dao BIH i presjekao Hrvatsku. Boku Kotorsku nastanjenu Hrvatima dao je Crnoj Gori, Zemun je dao Srbiji. O kojim to granicama Bojan laprda?
Da , nakon JNA i Srpske agresije na Hrvatsku, Badinterova komisija utvrdila je da republičke granice budu i državne, jasno time upozoravajući Srbiju da se neće priznati velikosrpska agresija.
Ali Bojan itekako ima pojma da je JNA-Jugoslavenska narodna armija sa crvenom zvijezdom petokrakom razarala Vukovar i ubijala stanovništvo i da je ta ista JNA hrvatske branitelje prisilno odvela u logore na teritoriju Srbije.
Ne pišu ni Žižović, ni Klasić o JNA i srpskoj agresiji, nego se čudom , čude zašto mi Hrvati, ne samo “desničari” ne volimo Jugoslaviju!
I nakon svega zla koje je Hrvatima donijela ta Jugoslavija, odnosno njena JNA, sada bi Bojan i Hrvoje da se u državi Hrvatskoj pjevaju pjesmice Jugoslaviji?
Lili Benčik/hrvatskepravice
Leave a Comment