Balkanske igre bez granica iliti srpsko prodavanje magle…

Da, kako samo živimo u zanimljivim vremenima. A kako i ne bismo u ovim epizodama u nastavcima ‘Balkanskih igara bez granica’ koju tako visokoprofesionalno režira Srbija iz svoga glavnog beogradskog studija. U koprodukcijskoj suradnji medija u tzv. Regionu koji su pod njezinom kontrolom točnije kapitala tko zna kakvoga podrijetla. Može se nerijetko čuti i o opsjednutosti Hrvata Srbijom i Srbima a u širem značenju i općenito Balkanom i Balkancima. Ali u tome nije ništa čudnovato. Normalno je i očekivano da oni koji su nažalost ugroženi tj. ‘opsjednuti’ od strane nekoga ili nečega samom prirodom stvari gaje takve osjećaje spram izvora (medija) ugroze ili ‘posjednuća’ tj. ‘opsjedanja’. Hrvati kako oni ‘udesno’ tako i ‘lijevi’ gaje te spomenute osjećaje poradi onih koji su im ugroza.

Prvi istina u cilju obrane i razbijanja ‘linija opsadnih’ dok drugi poradi podilaženja ugrožavateljima koje ima karakteristike izdaje, štoviše veleizdaje. I u tome je hrvatska tragedija. Nema jedinstva. Nema zajedništva. Nema sloge. Znači da je kraj opsadnog stanja daleko. Sloga je uvjet da do toga dođe što prije, jer samo sloga Hrvata(e) spašava. Upravo jer protivnici dobro znaju neslogu Hrvata onda oni to dosta dobro koriste. Znaju ‘unovčiti’ situaciju.

Evo da damo jedan ogledni primjer onoga o čemu govorimo.

Medijske igre u režiji Beograda i Sarajeva

Začarani krugovi ‘Danteovskog Balkana’ ili ‘balkanobespuća igara bez granica’

Znamo da su mediji u Hrvatskoj, barem njih 50% u vlasništvu srbijanskog kapitala. Poglavito N1 i Nova TV (United Group) s generalnim direktorom Radom Martićem, sinom ratnoga zločinca Mile Martića. Vlasnik Šolak iz Kragujevca koji se priženio u Ljubljani. Novinari poput Maje Sever s HRT-a su odlazili u Srbiju otvoreno pružati podršku ‘blokaderima’.

Također su iz Hrvatske išle žene tj. članice nevladinih udruga u otvorenu podršku istim tim blokaderima. Mediji u Hrvatskoj su cijelo vrijeme pratili izravno događanja u Srbiji i Vojvodini. Toliko revnosno da netko tko bi došao iz nekih trećih zemalja bi zaključio da se radi o medijima u Srbiji a ne o onima iz Hrvatske. Vučićeva igra. Namjerno poticanje medija (srbijanskih) u Hrvatskoj da prate događanja u Srbiji s AP Vojvodinom kao i onih u zemlji da bi se onda moglo optuživati Hrvatsku za izazivanje “obojene” revolucije u Srbiji i Vojvodini. Začarani krug ili ‘kadija te tuži kadija ti sudi’. I onda lakrdija u vidu prosvjedne note službenog Beograda službenom Zagrebu. Ali kako to da jedna Hrvatskoj susjedna Slovenija nema takvih veza sa Srbijom? Zašto nitko od novinara iz Slovenije nije išao otvoreno podupirati ‘blokadere’ u Srbiji i Vojvodini? Osobito kada znamo da u toj istoj Sloveniji ima kudikamo više Srba nego u Hrvatskoj! Zašto mediji u Sloveniji nisu tako ‘strastveno’ pratili sva ta događanja u Srbiji i autonomnoj pokrajini joj Vojvodini? Gdje su bile NVO iz Slovenije sa svojim članovima ‘na licu mjesta’ poput onih iz Hrvatske? I mnogo sličnih drugih pitanja na koja nama nitko i ne pokušava dati odgovor. Pa odgovor se može svesti u jednu rečenicu a to je da u deželi bili suverenistički ili pak lijevo pa i jugonostalgičarski raspoloženi ne žele povratak Balkanu niti političko a niti emotivno.

Oni idu s talijanskim ljevičarima u Trst, Basovizzu, Goriziu isticati zastave bivše SFRJ i SR Slovenije i tamo pjevati pjesme i uzvikivati parole ‘Trst je naš’ za razliku od onih iz Hrvatske koji umjesto da slično rade sa zastavama SRH (ako im je mrzak hrvatski povijesni grb) u Trstu i okolici, nažalost rađe idu u Beograd ili Novi Sad i tamo pod zastavama Srbije s dvoglavim orlom i ‘očilom’ (bez onih s petokrakom) se bore za ‘bolju Srbiju’ apsolutno ne pokazujući niti malo interesa za tamošnji hrvatski narod. Ali zato njihovi kolege iz susjedne nam dežele itekako puno više vode računa o slovenskoj jezičnoj manjini s talijanske strane granice. Rješenje je jednostavno, bojkotirati u najvećoj mogućoj mjeri medije u Hrvatskoj u srbijanskom vlasništvu te zauzeti emocionalnu distancu spram svih onih koji Hrvatsku vuku na Balkan umjesto prema Srednjoj Europi i Mediteranu. Kao i Slovenci spram ekonomskih migranata iz ostatka bivše SFRJ u Sloveniji. Izlazak na izbore i to masovan svih razina dajući povjerenje (pro)hrvatskim umjesto (pro)globalističkom HDZ-u odn. jugonostalgičarskoj filobalkanskoj ljevici poput Možemo, SDP-a, Radničke Fronte i sl.

Ako se već bavimo Balkanom onda se bavimo Hrvatima koji u njemu žive uključujući i Vojvodinu koja mu je svojevrsna satrapija, nekoć dio Srednje Europe u političkom smislu. Jasno, nastojeći da većinski hrvatsku Herceg-Bosnu što tješnje kroz povezivanje većinskih hrvatskih kantona Hercegbosanske, Zapadnohercegovačke i Posavske županije i drugih hrvatskih gradova i općina s susjednim im županijama u Hrvatskoj što više uklopljavamo u EU te Srenju Europu i Mediteran te tako Mitell Europi (Srednja Europa) kompenziramo Vojvodinu s Zemunom i Palilulom. Zašto naši novinari ne bi posjećivali i pravili reportaže o naseljima diljem Moravsko-vardarske doline i ostatka bivše države koja nose imena po Hrvatima poput Rvatska kraj Rasa, Arvati južno od Beograda ili pak Hrvaćani kraj Prnjavora u Bosni i Hercegovini ali i Hrvatini u gradskoj općini Koper ili Capo d’Istria tj. Kopar u Istri i dr.? Zašto ne govoriti o gradovima Zemunu i Šidu koji se nalaze unutar povijesnog prostora Hrvatske? Ili o jednom Petrovaradinu u kojemu se rodio hrvatski ban Josip plemeniti Jelačić! O kotorskoj katedrali u kojoj se nalazi ploča postavljena 1925. u spomen na 1 000 obljetnicu krunjenja prvog hrvatskog kralja Tomislava! O Bihaću u pov. Turskoj Hrvatskoj (Bosanska krajina) koji je bio glavni grad Hrvatske prije osmanske najezde, izvorno Bišće.

O jednoj Banja Luci koju je osnovala hrvatska velikaška obitelj Hrvatinići i koja je izvorni hrvatski grad! Ako ne znaš što je bilo reći će nam još i Bačka Hrvatska (bajski Trokut i SZ Vojvodine uz granicu s Hrvatskom), Zaljev hrvatskih svetaca, Bela krajina (do 13 stoljeća sastavni dio Hrvatske), Prekmurje taj stoljećima pripadajući komad Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva sve do 1918. Zatim, pitanje povratka Hrvata u Vojvodinu i dijelove BiH van Herceg-Bosne, osobito onih prognanih i izbjeglih sa svojim obiteljima ali i naseljavanjem istih Hrvatima iz dijaspore. Njihovo sudjelovanje u vlastima i lokalnim organima poput policije i sl. Preustroj BiH na najmanje tri federalne jedinice od kojih bi bila jedna većinski hrvatska. A ako već želimo odagnati ugrozu agende ‘srpski svet’ onda isticati najnoviji prijedlog preustroja Srbije u Federaciju sastavljenu od devet saveznih regija među kojima su i Vojvodina koja s Hrvatskom graniči na zapadu te Sandžak s kojim BiH graniči na istoku te u takvoj Srbiji i Vojvodini hrvatski narod u njima riješi svoje nacionalno pitanje i ‘dođe na svoje’ te bude ‘svoj na svome’! Rješavanje otvorenih pitanja sa svim susjedima uključujući i zemlje bivše države poput priznanja Hrvata u Sloveniji, Sjevernoj Makedoniji i Republici Kosovo. Jednom riječju, bavimo se Balkanom s općehrvatskoga motrišta a ne nekakvih “region-vizura”. Rađe budimo poput jedne Slovenije, Talijanske Republike ili pak Mađarske Republike umjesto jedne Crne Gore gdje se vazda vode rasprave oko toga ‘je li Njegoš bio najmudrija srpska glava ili nije’ te jesu li Crnogorci Srbi ili pak nisu (‘nijesu’). Pa onda u tom pravcu.

Pa što Bog da i sreća junačka!

Josip Žgela