Ove godine obilježena je 75. godišnjica oslobođenja koncentracijskoga logora Auschwitz. Kao i prijašnjih tako je i ove godine održana komemoracija na sâm dan oslobođenja (27. siječnja) u Auschwitzu uz prisustvo nekoliko preživjelih iz konclogora. Ova značajna godišnjica bila je povod izraelskoj Vladi da organizira skup (23. siječnja) u Jeruzalemu, na koji je pristiglo više od 40 svjetskih lidera (predsjednici, premijeri i drugi). Razlog za održavanje skupa bio je ne samo podsjetiti na Holokaust nego i upozoriti na porast antisemitizma u posljednjih nekoliko godina. Predsjednik Europskoga židovskog kongresa Vjačeslav Moše Kantor istaknuo je da se 80% europskih Židova ne osjeća sigurnima te stoga traži da se zakonima i edukacijom rješava taj problem, mijenja neprihvatljiva i zabrinjavajuća situacija. Obraćajući se pozvanim liderima izraelski predsjednik Reuven Rivlin istaknuo je, između ostalog, da se povijest ostavi povjesničarima, a da uz političke lidere i svi ostali trebaju poraditi za budućnost, tj. doprinijeti suzbijanju antisemitizma („leave history to historians“; „the role of political leaders, of all of us, is to shape the future“). Da povijest treba ostaviti povjesničarima dokazuje i izjava nizozemskog premijera Marka Ruttea, koji se na ovom skupu ispričao zbog negativnog odnosa Nizozemaca prema Židovima za vrijeme Drugoga svjetskog rata, napominjući da taj odnos nije bio u skladu s onim što se učilo na satovima povijesti, da su Nizozemci mahom štitili Židove. Izjavu izraelskog premijera da povijest treba ostaviti povjesničarima svakako treba zapamtiti i poduprijeti.
Porast antisemitizma u SAD-u i zapadnoj Europi
O porastu antisemitizma u zapadnoj Europi posljednjih godina izvještavali su vodeći svjetski mediji, a jedan od tih je i CNN koji je, u suradnji s britanskom agencijiom ComRes, godine 2018. proveo istraživanje o antisemitizmu u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Švedskoj i Austriji, ispitavši 7.092 osobe (prosječno 1.000 za svaku zemlju). Istraživanje je pokazalo, kako zaključuje CNN, da je antisemitizam prilično ukorijenjen u Europi, a ova se negativna pojava temelji uglavnom na određenim stereotipima. Kao u sličnim istraživanjima javnog mnijenja, određeni su kriteriji/pitanja na koja su ispitanici odgovarali te procentualno prikazani njihovi odgovori. Iz njih se iščitava da: a) 10% ispitanika izražava nesklonost prema Židovima; b) 28% smatra da Židovi imaju previše utjecaja u financijskom i poslovnom svijetu; c) 20% smatra da Židovi imaju previše utjecaja u svjetskim medijima; d) 44% smatra da je antisemitizam danas gorući problem u njihovim zemljama; e) 40% smatra da su Židovi žrtve rasističkog nasilja; f) 54% smatra da Izrael ima pravo postojati kao država židovskog naroda; g) 32% smatra da je antisemitizam razlog za kritiziranje Izraela; h) 31% smatra da Židovi koriste Holokaust za promicanje svojih interesa; i) 56% ne obraća pozornost na Židove ili se ne sjeća bilo kojeg susreta s njima.
(Prilažem elektroničke poveznice: https://edition.cnn.com/interactive/2018/11/europe/antisemitism-poll-2018-intl/; http://www.comresglobal.com/polls/cnn-anti-semitism-in-europe-poll-2018/)
Treba napomenuti da zbrojeni postotci ne moraju činiti 100%; nema ničega nelogičnog u navedenim postotcima jer su se ispitanici po ponuđenim kategorijama tako izjašnjavali.
Osim toga CNN-ova istraživanja zanimljiva su i ona koja su se posebno provodila u Francuskoj, Velikoj Britaniji i Njemačkoj. U Francuskoj, primjerice, većina ispitanih ne zna o 6 milijuna ubijenih Židova, dok 25% nije sigurno da se Holokaust dogodio, a 40% uopće nije svjesno (ili ne zna) da je bilo kolaboracije Francuza s nacistima za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Većina od 500 tisuća francuskih Židova smatra da porast antisemitizma u Francuskoj iznosi 74%. U godini 2017. zabilježen je porast 22% u odnosu prema 2016., a od 2014. do 2016. iselilo se u Izrael oko 20.000 Židova. Nadalje, porast antisemitizma u Njemačkoj je 70%. Kada je riječ o Velikoj Britaniji, Laburistička stranka i njezin lider Jeremy Corbyn optuženi su za antisemitizam u samoj stranci.
Svjetski židovski kongres, kao krovna organizacija, preko svojih agencija vodi brigu o Židovima u cijelome svijetu. Jedna od važnih funkcija ove organizacije jest da na globalnoj razini prati, izvještava i reagira na pojave antisemitizma koji se manifestira mržnjom na društvenim mrežama, prijetnjama, grafitima, napadima i ubojstvima. Tako Kongres objavljuje da je za razdoblje od 2017. do 2018. godine u cijelome svijetu bilo 400 takvih pojava, od čega 25% otpada na SAD, ističući najteže slučajeve, tj. ubojstva. U listopadu 2018. u napadu na sinagogu u Pittsburghu ubijeno je 11, ranjeno šest osoba; u travnju 2019. jedna je osoba ubijena, a tri ranjene u San Diegu, u Jersey Cityju, New Jersey, u prosincu 2019., 4 osobe su ubijene. U Njemačkoj, u Halleu, u listopadu 2019., godine ubijena je jedna osoba. U Parizu je 85-godišnja gospođa, koja je preživjela Holokaust, ubijena u svojemu stanu. Na židovskome groblju, nedaleko od Strasbourga, na 107 nadgrobnih spomenika sprejom su nacrtane svastike. Ovo je samo letimičan i svakako nepotpun pregled slučajeva o kojima su izvješćivali mediji.
Židovi u Hrvatskoj su sigurni
Iščitavajući vijesti i druge izvještaje o antisemitizmu u Europi i SAD-u – zamjećujemo da nema Hrvatske. Da je bio i jedan jedini slučaj ekstremnog antisemitizma poput spomenutih u SAD-u ili zapadnoj Europi, zasigurno bi to bila udarna vijest koja bi zasjenila ostale. Sjetimo se samo svastike koja je 2015. iscrtana na Poljudu, za koji događaj još ne znamo nalogodavca i izvršitelja – to je bila jedna od istaknutih vijesti na CNN-u. Ne daj Bože da netko u Hrvatskoj učini nešto slično kao u spomenutim američkim i zapadnoeuropskim slučajevima, nema sumnje da bi to bile udarne vijesti koje bi hrvatski leftardski mediji danima komentirali i širili po inozemstvu, po mogućnosti globalno. Sjetimo se samo hajke na Zlatka Hasanbegovića, godine 2016., kada su ga tzv. kulturnjaci cinkarili svojim vezama u Francuskoj pripisujući mu navodni ekstremizam, samo zato što se usudio uskratiti financijsku potporu uhljebima u neprofitnim medijima. Pozvali su čak u goste jednoga židovskog filozofa iz Francuske na tribinu, optužujući Hasanbegovića baš u vrijeme kad je antisemitizam u Francuskoj bio u porastu i kad su se zbog toga Židovi iseljavali u Izrael. Koje li ironije!?
Ako Hrvatske nema u vijestima i izvještajima Svjetskoga židovskog kongresa ili se u kontekstu antisemitizma rijetko spominje, to ne znači da možemo biti spokojni. Ne možemo jer se objavljuju i drugi izvještaji o stanju ljudskih prava koji se, kako u njima stoji, odnose na diskriminaciju, govor mržnje, fizičke napade itd. Izvješće američkog State Departmenta i Bilten Srpskoga narodnog vijeća (Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje nad Srbima) objavljuju se posljednjih godina, obično u veljači ili ožujku. Izvješće State Departmenta objavljeno je za 2019. godinu, o kojemu naširoko pišu Pupovčeve „Novosti“ (16. ožujka 2020.), dok se Bilten SNV-a još očekuje. U izvješću State Departmenta za Hrvatsku, već poznato otprije: diskriminacija prema Srbima i Romima, revizionistički pristup Jasenovcu, pozdrav „Za Don spremni“, zabrana ćirilice, odnos prema LGBTQ-zajednici, nasilje prema migrantima, zastrašivanje novinara itd. Nije tajna da State Department koristi podatke koje mu dostavi SNV iz svojega Biltena. Čitajući izvješća stječe se dojam da je u Hrvatskoj neodrživo stanje za „ugrožene skupine“, nakon čega bi uslijedilo iseljavanje kao što je slučaj sa Židovima u Francuskoj. No, unatoč „ugroženosti“ ne svjedočimo napuštanju Hrvatske, osim onom Hrvatâ koji odlaze u Irsku, Njemačku itd. Mogao bi tkogod zaključiti da su ubojstva Židova u SAD-u, zapadnoj Europi i drugdje mačji kašalj u odnosu na opasnost koja dolazi od pozdrava ZDS, Thompsona, revizionizma…
Pokušava se prikazati da je u Hrvatskoj na djelu „fašizacija“ odnosno „ustašizacija“, što je u umišljaju tih kritičara i lažnih denuncijanata još gore od antisemitizma. Zato je i osnovana Antifašistička liga Hrvatske (2015.), s ciljem da se bori protiv „fašista i ustaša“. A da borbu protiv „fašizma“ u Hrvatskoj treba internacionalizirati, pobrinuo se Savez antifašističkih boraca i antifašista (SABA), koji je u tu svrhu organizirao međunarodnu konferenciju pod nazivom „Fašizam i antifašizam u Europi danas“. U hotelu „Panorama“ u Zagrebu, okupili su se 21. i 22. veljače 2020. naši „istaknuti antifašisti“: Franjo Habulin, Ivan Fumić, Jovan Vejnović, Budimir Lončar, Stipe Mesić, Zoran Pusić te predstavnici „poštene inteligencije“, antifašistički povjesničari Ivo Goldstein i Hrvoje Klasić. Na skup su također došli i „antifašisti“ iz „regiona“, nekih europskih zemalja te Rusije.
Tlapnje o fašizmu i ustašizaciji Hrvatske
Da je ovaj skup bio od „posebne važnosti“ za Hrvatsku, vidjelo se i po tome što su mu nazočili izaslanici predsjednikā Vlade i Hrvatskoga sabora te Ministarstva hrvatskih branitelja, a nije izostao ni HRT. Zašto su izaslanici poslani, nije teško zaključiti, a objašnjenje bi nam mogli dati oni koji su ih poslali. Ni jednom izaslaniku na ovome skupu nije bilo mjesto, a ponajmanje izaslaniku branitelja s obzirom na to da ti isti „antifašisti“ i dalje baštine krvavu petokraku (ne, to nije crvena zvijezda s piva „Heineken“), protiv koje su se branitelji borili u Domovinskome ratu. U vijestima o skupu, međutim, nismo čuli tko ga je financirao i nije teško zaključiti da je ta pojedinost namjerno prešućena. S obzirom na važnost možda je to iz EU-ovih ili nekih drugih sredstava. U svakom slučaju, organizator SABA duguje odgovor.
Od lupetanja koja su se mogla čuti „zapaženo“ je Mesićevo u kojem iznosi postojanje fašizma u Europi, a u Hrvatskoj, uz fašizam, i ustašizacije, pri čemu je Mesić ocrnjivao vlastitu zemlju (ništa čudno od protuhrvatskog svjedoka u Haagu). Mesićevo lupetanje nije ništa drugo nego nametanje svojega mišljenja kao činjenicu. Drugo lupetanje bilo je Klasićevo, u kojem opetovano optužuje Franju Tuđmana za revizionizam. U istome tonu trabunjali su gosti „antifašisti“ u poznatom boljševičko-propagandističkom stilu. Između njih posebno se istaknuo Andrej Mohar iz Slovenije, naglasivši „antifašističke aktivnosti svoje Zveze“ između kojih je i traženje zabrane „komemoracije ustašama i drugim kvislinzima na Bleiburgu“ (otkriva nam, eto, da u Hrvatskoj još ima ustaša i kvislinga). Imajući na umu da je ove godine i 75.godišnjica tragedije započete na Bleiburgu, ovim se jasno stavlja do znanja da će se poduzeti sve protiv održavanja velike, jubilejske komemoracije. A kao najvažniji zaključak konferencije je ne samo protivljenje nego i osuda Rezolucije „Važnost europskoga sjećanja za budućnost Europe“ (od 19. rujna 2019.), kojom se izjednačuju fašizam i komunizam. Konferencija je završila usvajanjem „Deklaracije o fašizmu i antifašizmu u Europi“. S obzirom na „opasnost“ koja prijeti od, kako se više puta istaknulo, „fašizma i ustaštva“, našim „antifašistima“ ne preostaje ništa drugo nego da se odmetnu u šumu, odredište Brezovica. Konferencija je podsjećala na vrijeme kada su se održavale Internacionale pa bi se ova mogla proglasiti petom, jer prethodno su održane četiri. Ustvari, bila je to jedna tipična protuhrvatska provokacija.
Cionizam između državotvornoga pokreta za nacionalno oslobođenje i ekspanzionizma
Izraelski veleposlanik u Hrvatskoj, Njegova Ekselencija Ilan Mor, dao je intervju „tportalu“ (9. veljače 2020.) u kojemu iznosi vlastita stajališta o nekim temama koje se aktualno odnose na Hrvatsku. Na intervju je reagirao Nenad Piskač na „Portalu HKV-a“ (11. veljače 2020.) propitujući je li veleposlanik prekršio pravila Bečke konvencije koja regulira ponašanje diplomata u državi primateljici. Prema argumentima koje je iznio, veleposlanik je doista prekršio pravila. Ne začuđuje da na veleposlanikov intervju i Piskačev članak nije bilo reakcije od strane Vlade RH i/ili Ministarstva vanjskih i europskih poslova, a oni bi trebali reagirati u skladu s Bečkom konvencijom ili pak demantirati Piskača. Izostanak reakcije potvrđuje da je Piskač u pravu. Naivno je očekivati da će naši političarčići stati u zaštitu hrvatskih interesa, a posebice kad se treba iznijeti istina o NDH i Jasenovcu. Imamo li na umu njihov podanički mentalitet, jasno nam je kako je njima više stalo da ih strani političari i diplomati tapšaju po ramenu ili prijateljski uštipnu za stražnjicu.
U intervjuu je veleposlanik Ilan Mor pokazao da „izvrsno“ poznaje hrvatsku povijest, koju nije teško svladati kad se zna da „traje od 1941. do 1945.“ Zato nam je i održao lekciju kako se moramo odnositi prema Jasenovcu, pozdravu ZDS, imenovanju ulica po Muli Budaku. Iz njegovih stajališta možemo naslutiti skorašnji politički miting u Jasenovcu budući je 75. obljetnica. Bit će to jedna kolona u režiji Milorada Pupovca i Ognjena Krausa, s postrojenom Plenkovićevom Vladom i, naravno, uz novoizabranog predsjednika Zorana Milanovića.
Pokušajmo zamisliti da hrvatski veleposlanik u Izraelu dade intervju u kojem bi propitivao odnos između Izraelaca i Palestinaca, s time da se drži izjave koju je veleposlanik posebno naglasio u intervjuu na „tportalu“: „Cionizam je nacionalni pokret židovskog naroda kao i drugi oslobodilački pokreti u mnogim drugim zemljama.“ Neupitno, cionistički pokret doveo je do stvaranja države Izrael, čija je nezavisnost proglašena 14. svibnja 1948. Pokret je nastao krajem 19. stoljeća kao odgovor na antisemitizam koji je bio najizraženiji u Europi. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća ideju o državi židovskoga naroda poduprle su neke od tadašnjih svjetskih sila, a najodlučnije Vlada Velike Britanije Balfourovom deklaracijom (1917.), kojom je jasno istaknula: „the establishment in Palestine of a National Home for the Jewish People“ („uspostava države židovskog naroda u Palestini“). Prema nekim povjesničarima potpora stvaranju države židovskog naroda temeljila se i na moralnom aspektu uzimajući u obzir patnje koje su Židovi doživjeli tijekom povijesti: diskriminacija, pogromi, protjerivanje. Holokaust za vrijeme Drugoga svjetskog rata dodatno je pridonio ideji uspostave židovske države. Od samoga početka cionističkoga pokreta isticalo se, kao opravdanje, da su Židovi narod bez države i da stoga imaju pravo naseliti se u zemlju bez naroda.
Svjesno ili nesvjesno lideri cionističkoga pokreta su, međutim, previdjeli odnosno zanemarili činjenicu da su u Palestini već 13 stoljeća živjeli Palestinci, koje gdjekad zovu Palestinski Arapi, i bili većinsko stanovništvo, uz židovsku manjinu koja je brojila oko 18.000 pripadnika. Unatoč tome Židovi su dolazili i naseljavali se kupujući (u početku) zemlju od Palestinaca. Lideri cionističkoga pokreta (David Ben-Gurion i drugi) od samog su početka stavili do znanja da mjesta za Palestince ne će biti, što je dovelo do sukoba nakon kojega je uslijedilo etničko čišćenje. Primjerice, Golda Meir (aktivna u cionističkom pokretu, premijerka Izraela od 1969. do 1974.), u svojoj autobiografiji naslovljenoj „My Life“ (First Futura Publication, 1976., str. 231), kaže da je 590.000 Palestinaca napustilo Palestinu u razdoblju od 1947. do 1948. Stvaranje države Izrael je trijumf, ostvarenje sna za Židove, a katastrofa za Palestince, što je posljedično sve do danas obilježeno sukobima, terorizmom od strane Palestinaca i nemilosrdnim izraelskim odgovorima. Neriješeno palestinsko pitanje s jedne te (ne)sigurnost Izraela s druge strane iznio je Ari Shavit, kolumnist izraelskog „Haaretza“ i publicist, pobornik stvaranja palestinske države, aktivist mirotvorac („peacenik“), u knjizi „My Promised Land – The Triumph and Tragedy of Israel“ (Spiegel & Grau Trade Paperback Edition, 2015.). Osvrćući se na ulogu cionizma u stvaranju države Izrael te na sudbinu Palestinaca, u poglavlju „Lydda, 1948“ govori o masakru prilikom kojega su izraelski vojnici ubili više od 300 Palestinaca, mahom starijih ljudi, žena i djece, također o egzodusu Palestinaca. Shavit s moralnog aspekta nastoji palestinske zahtjeve za slobodom i političkom samobitnošću pomiriti sa židovskim cionizmom i izraelskom okupacijom nad Palestincima. Riječ je o jednome vrlo čudnom političkom irenizmu, premda nemamo razloga sumnjati u Shavitovo mirotvorstvo i čestite namjere. Bez velikog mudrovanja, nije teško zaključiti da je za stvaranje države Izrael trebalo žrtvovati Palestince, što dovodi u pitanje moralnu dimenziju tog čina. (Slučaj Palestinaca podsjeća nas na 1945. godinu, kada su stotine tisuća Hrvata, kako vojnika tako i civila, morale biti ubijene „da bi Jugoslavija mogla živjeti“. K tome je posao obavljen šlampavo, jer ih je premalo pogubljeno, kako to izjavljuje Nenad Stazić, a za hrvatske „antifašiste“ to je prihvatljivo i ne pada im na um razaznati govor mržnje. A moralna dimenzija za „antifašiste“ je nepoznata kategorija).
Zaključno bismo mogli reći: kada bi hrvatski veleposlanik dao intervju u Izraelu, sugerirajući bilo što u vezi s rješavanjem odnosa s Palestincima, teško je zamisliti da ne bi dobio izgon, u skladu s Bečkom konvencijom.
VAŽNO: članak je već objavljen u Hrv. tjedniku, br.809, 26. ožujka 2020 i uz dopuštenje autora gospodina A. Periše ga objavljujemo ovdje.
Anto Periša
Leave a Comment