By Nositi ili ne nositi masku – pitanje je sad.
Ova “hamletovska” dilema obilježila je proteklih mjeseci naš javni i medijski prostor i pretvorila se u moćno oružje političke borbe, od saborske dvorane preko vodećih medija do Interneta i društvenih mreža. Čovjeku koji pokuša zauzeti nepristran i objektivan stav čini se kao da je u minskom polju i da ga svaki pogrešan korak može skupo stajati, a što je najgore, potraga za istinom je (kao i obično) vrlo rizičan i neizvjestan proces nakon kojeg nikad ne može biti posve siguran je li došao do cilja ili ne.
Isključivi smo i “nabrijani” do krajnjih granica, jedino je problem u tomu što energiju trošimo na trivijalne i marginalne pojave i fenomene. Da smo tako zagrijani i orni kad su u pitanju nacionalni interesi i opće dobro, gdje bi nam bio kraj!
Svađamo se, gložimo, optužujemo, klevećemo jedni druge, istresamo žuč, ogorčeni smo, kukamo, žalimo se, žestimo, nadmećemo se u tomu tko je pametniji a u prosjeku ispadamo svi mnogo gluplji nego mislimo da jesmo. U stanju smo u trenu od muhe napraviti slona i onda se gorljivo posvetiti toj fatamorgani iscrpljujući se do krajnjih granica. Naša lakovjernost i sklonost da sve što objave mediji uzmemo zdravo za gotovo (čast izuzecima) dodatno nas “obogaćuje” novim spoznajama koje potom zastupamo kao vlastite stavove. Spremni smo “skočiti u oči” jedni drugima gložeći se oko stvari o kojima nemamo pojma i ne vidimo nikakav problem u tomu što imamo gotov, konačan i sasvim decidiran stav i u sferama za koje smo totalni laici.
Ne priznajemo nikakve autoritete niti kompetencije drugih, izražavamo masovno nepovjerenje u znanost i nema onoga što nismo u stanju relativizirati. U prosjeku svaki drugi – treći Hrvat o sebi misli da je barem Einstein (ako ne i pametniji). Dakle, skromnost i poniznost nam nisu vrline, iako se u velikom postotku kunemo u svoju kršćansku – katoličku vjeru i dobre namjere prema bližnjima i Hrvatskoj.
Napuhavanje umjetno produciran dileme “nositi ili ne nositi masku” ovih dana dostiže (čini se) vrhunac. Taj komadić tkanine (ili čega već) koji je namijenjen pokrivanju usta i nosa ne bi li se smanjila emisija aerosola, odnosno kapljica iz usta i nosa koje su (kako stručnjaci tvrde) kod zaraženih nositelji virusa COVID 19, postao je kamen spoticanja u našem društvu; oko toga se “lome koplja” i “bije boj” baš kao da je u pitanju neka vitalno važna stvar od koje nam ovise životi i budućnost. A nije tako. Svi znamo da nije tako. Pa ipak veliki dio onih koji su na Internetu sudjeluje u tom cirkusu i nadmudrivanju. Sve smo ispolitizirali, pa i taj nesretni virus za kojeg bi neupućeni promatrač slušajući sve što govore i pišu naši antivakseri zacijelo pomislio kako je među nas stigao ne iz Kine, nego iz Plenkovićevog ili Beroševog laboratorija skrivenog negdje u tajnim prostorijama HDZ-a. Ne bi bilo loše malo ohladiti glave i prizvati se pameti. Ne bi bilo loše.
Budimo pošteni i prema sebi i drugima, pa u konačnici i prema činjenicama i istini (koliko god nam se to činilo imaginarnim) i priznajmo: mi u Hrvatskoj kroz svih ovih godinu i pol dana pandemije, imali smo blaže i liberalnije mjere nego većina zemalja “zrele demokracije”. Nikad nije bilo strogog lockdowna, policijskog sata, rastjerivanja prosvjednika šmrkovima ili uz pomoć policije, masovnih uhićenja i premlaćivanja, racija – ali ni to nije dovoljno. Mnogi među nama su ogorčeni i frustrirani, a ima i ne mali broj onih koji vode kampanju protiv medicinskih djelatnika, liječnika-specijalista, znanstvenika i tu se ne rijetko ne biraju riječi. Svaka izjava nekog čudaka ili hipohondra koji nastoji na sebe skrenuti pozornost, među takvima ima veću težinu nego sva uvjeravanja struke i to znanstvenika koji su u svoje obrazovanje i istraživanje utrošili desetljeća učenja i rada.
Na kraju dolazimo do apsurda, da agresivna manjina koja ne poštuje struku i ne vjeruje službenoj medicini, nastoji silom – upadima u prostore škola, uličnim neredima i stvaranjem ozračja kaosa provesti svoju volju pod krinkom obrane svojih “ljudskih i građanskih prava”. Dakako, ovdje se postavlja pitanje: Imaju li svoja prava i oni drugi građani, ona većina koja ne upada u škole i ne izlazi na ulice ili su ljudska prava rezervirana samo za antivaksere, antimaskere i njihove istomišljenike?
Iz neke neutralne pozicije, moglo bi se reći kako bi najbolje bilo pustiti ljudima na volju: ako žele neka nose maske, a ako ne, ne moraju. No, time nismo ni izdaleka riješili sve dileme – naprotiv, tek smo ih počeli otvarati. Krenimo od toga da je nositi ili ne nositi masku pravo izbora, odnosno stvar pojedinca, te da je s tog stanovišta svaka uredba ili odluka kojom ga se obvezuje istu nositi na licu kršenje njegovih ljudskih prava i sloboda. U redovnim okolnostima, ako bi se ljude sililo na takvo što bez potrebe i razloga, ovaj bi se argument mogao uvažiti, međutim, u slučajevima kad je posrijedi opasnost po javno zdravlje kao sada, on otpada.
Naime, širiti zarazu i zaraziti ljude oko sebe bilo čime (pa i virusom COVID 19 – što god o njemu mislili), ne spada u ljudsko pravo i takvo što se ne smije dopustiti nikom. Dakle, pravo osobe na nenošenje maske nije niti može biti veće ili važnije od prava druge jedinke društva koja ima pravo ne biti zaražena virusom koji joj upravo ona može prenijeti.
Uostalom, u našem Ustavu i zakonu o Civilnoj zaštiti stoje odredbe koje jasno govore o tomu da se u izvanrednim okolnostima kad prijeti ugroza javnog zdravlja mogu ograničiti građanska prava i slobode kako bi se suzbile zaraze i njihove negativne posljedice po društvo. I tu je teško pronaći razložan argument protiv, ako želimo objektivno prosuđivati.
Jednako tako, moramo shvatiti i razumjeti jednom za svagda, kako nitko od nas (pojedinaca, članova ovog društva), koliko god mislili da smo pametni i da smo u pravu, nije mjerilo svih stvari, niti mu je dopušteno krojiti pravila prema svome nahođenju i kriterijima neovisno o pravima i interesima drugih.
Pretpostavimo situaciju u kojoj bi se svi tako ponašali. Što bismo dobili? Anarhiju, bezvlašće, džunglu u kojoj bi na kraju zavladalo pravo jačega. Želimo li to i je li produktivno ponašati se u korist vlastite štete? Misli li tko kako će svoje anarhične nakane i rušilačke porive sakriti iza tragikomičnih tvrdnji o nekom tobožnjem “otporu” koji se mora pružiti “gospodarima svijeta”, onima koji planiraju “ovladati našim umovima”?
Povijest nam govori kako ljudski um još nitko nije zarobio, niti je uspio ovladati razumom i voljom pojedinca u toj mjeri da bi se shvatile ozbiljno te katastrofične najave. Na kraju, kad bi to kojim slučajem nekoj nadnaravnoj sili i pošlo za rukom, koja bi bila svrha ovog zahvata i kakva korist od tog projekta?
Kad već govorimo o svojim pravima i o slobodi do koje nam je toliko stalo, upitajmo se barem ponekad koliko sami doprinosimo vlastitom zarobljavanju svoga tijela i uma – svatko od nas pojedinačno i svi skupa – bezglavo trčeći za svakom novotarijom koju nam ponude mediji i usvajajući ponuđene i nametnute obrasce ponašanja, življenja, promišljanja? Naša malograđanska svijest i sklonost hedonizmu i potrošnji određuju nam granice (ne) slobode a da toga nismo niti svjesni, ali smo skloni uvijek tražiti krivca na drugoj strani, umjesto da se okrenemo s k sebi i preispitamo vlastite stavove, vrijednosti do kojih (ne) držimo i postupanja.
No, vratimo se u našu svakodnevicu ispunjenu apsurdima i napuhanim “senzacijama” u kojoj mnogi marginalci love svojih “pet minuta slave” (one medijske), pa i na takvim tričarijama kao što je otpor nošenju zaštitnih maski.
Medijski prostor je upravo ovih dana zasut novim “aferama” koje se nižu kao na filmskoj traci, a jedno od ključnih mjesta zauzimaju maske – zaštitne maske koje bi prema preporukama HZJZ i Nacionalnog stožera civilne zaštite trebali nositi tamo gdje nema međusobne distance (od najmanje 2 metra), zbog sprječavanja širenja pandemije COVID 19.
“Puklo” je u osnovnoj školi u Krapinskim Toplicama, gdje se jedan od roditelja usprotivio toj uredbi i zabranio sinu (učeniku škole) nošenje maske, nakon čega ovaj nije pušten u učionicu. I nastala “frka”. Otac učenika kojem je “zabranjeno školovanje” (jer tako je protumačio odluku ravnatelja da se njegovu sinu ne dopusti ulaz u prostor škole bez maske) okupio je oko sebe dvoje – troje pristaša i “prosvjed” je započeo. Antimaskeri (kako odnedavno zovu ovu vrstu buntovnika) nisu ostvarili svoj naum – iako se njih troje – četvero okuplja već nekoliko dana ispred škole u Krapinskim Toplicama. Nitko od roditelja preostalih 307 učenika ne prosvjeduje i njima maske nisu problem, ali nekoliko antimaskera uspjelo je pred školu dovesti policiju i zaštitare, a djeci prirediti neželjeni show i sve ih uznemiriti. Ravnatelja škole nazivaju “Hitlerom”, školsku spremačicu “njegovom mladom”, negoduju, izvikuju parole, psuju.
A o čemu se ustvari u ovom slučaju radi? Prema preporukama gore navedenih ovlaštenih institucija i odluci Ministarstva znanosti i obrazovanja, u zajedničkim prostorima osnovnih škola obvezno je nošenje zaštitnih maski na licu za djecu od 5. do 8. razreda kako bi se koliko-toliko preveniralo širenje virusa. U slučaju škole o kojoj je riječ (u Krapinskim Toplicama), učenici starijih razreda imaju obvezu nošenja maske u hodniku – prigodom dolaska u školu i napuštanja iste – što prema riječima ravnatelja traje vrlo kratko (oko 2 minute – dakle, cca 4 minute nošenja maske dnevno), ali, eto, to je najednom za neke roditelje (ne za djecu, nego roditelje!) “veliki problem”. Stvar je utoliko zanimljivija, što su prošle (2020. godine) mjere bile daleko rigoroznije i maske su se u istoj školi nosile stalno tijekom nastave, ali nitko, pa ni otac koji se pretvorio u “buntovnika” tada nije imao primjedbi, dok danas tvrdi kako njegovom djetetu “maska ugrožava zdravlje i otežava disanje”.
Najava “lančane reakcije” naših antimaskera stigla nam je prije dan-dva iz Sinja. Tamo je, naime, gradonačelnik Miro Bulj preporučio lokalnom Stožeru civilne zaštite da školska djeca u ovom gradu jednostavno odbace maske, što su ovi po automatizmu prihvatili. Budući da je kad je u pitanju Bulj (što je općepoznato) riječ o prvoklasnom stručnjaku za sve i svašta (pa i za pandemiju), ne treba se čuditi što on uvijek “zna više” i “vidi dalje”. Na nesreću, nisu ga poslušali – ni djeca ni ravnatelji škola. A taman je smislio kako će opet u žižu javnosti i pred kamere i ubrati pokoji politički bod tjerajući kontru “HDZ-ovom Stožeru koji nema pojma ni o čemu”. Nije fer što su mu to minirali. Sinjani su nepredvidivi i ne rijetko pozitivno iznenade.
Još jednom se potvrdilo da nema te pojave ili događaja – pa radilo se i o trivijalnim i beznačajnim sitnicama – koju naši vrli političari i borci za saborski stolac ili kakvu drugu funkciju nisu u stanju ispolitizirati ne bi li se domogli koje minute u televizijskim informativnim emisijama. Na valovima COVID-a “surfaju” mnogi i uopće ih nije briga što je njihovo znanje vezano za ovu temu ravno nuli. Tvrdoglavost je to i upornost koja fascinira.
Zagorje “potresa” afera što ju je smišljeno i iz tko zna kojih razloga izazvao otac jednog učenika, jer čovjek očito smatra kako ima pravo biti iznad zakona i da za njega i njegovo dijete ne vrijede pravila kojih se drže svi drugi roditelji i učenici. Najprije je organizirao divljački upad nekoliko odraslih osoba (antimaskera) u učionice osnovne škole u Krapinskim Toplicama što je nečuveno i u Hrvatskoj se (koliko je poznato) do sada nije događalo. Za takvo nasilje i primitivizam opravdanja nema. Ali nema ni razloga dizati taj događaj na razinu nacionalnog problema broj jedan. No, mediji u stalnoj utrci za bizarnostima i senzacijama to čine.
Antimaskersku aferu “Krapinske Toplice” možemo pratiti gotovo iz sata u sat. U četvrtak (16. rujna 2021. godine), kako mediji javljaju, Kristijan Gaćina (otac – antimasker koji ne dopušta svome djetetu Nikoli nošenje maske) sa sinom je bio ispred škole, kako bi dao do znanja da mali svim srcem “želi u školu, ali ga se ne pušta” jer se “zločesti” ravnatelj drži propisa. Na 50-ak metara od njih dvojice statirala je tek jedna antimaskerica dok su pred zgradom škole to su vrijeme bila dva zaštitara i četiri policijska službenika. U posljednja dva dana Gaćini su u pomoć došle još 3 – 4 osobe za koje roditelji učenika ne znaju tko su i odakle, niti imaju djecu u školi pred kojom “prosvjeduju”.
Na kraju sve skupa i nije ispalo tako bezazleno, jer djeca borave u školi i uče u izvanrednim okolnostima zahvaljujući jednom čudaku koji je umislio kako može krojiti pravila ponašanja i silom istjerivati “pravdu”. “Slučaj Krapinske Toplice” završio je i u “Otvorenom” (HTV 1 program), gdje smo od psihologa i pedagoga imali prigode čuti kako će se učenicima spomenute škole uz pomoć mobilnih timova stručnjaka pružiti sva potrebna pomoć kako bi što bezbolnije podnijeli ovo stanje u kojem se trenutačno nalaze.
Dakako, svatko ima pravo na prosvjed, ali ne i na nasilne upade u škole i ometanje nastave. Ima se pravo i ne poštivati pravila i zakone države u kojoj se živi, ali se za takvo ponašanje mora snositi posljedice.
I na kraju jedno ne tako nevažno pitanje:
Tko će platiti angažiranje policije, zaštitara i svih onih stručnjaka koji će raditi na otklanjanju posljedica svega što je u Krapinskim Toplicama svojim ponašanjem izazvao Kristijan Gaćina? Tko će snositi posljedice vezano za frustracije i traume izazvane kod djece koja su promatrala nasilni upad u školu i sve to se poslije toga događalo? Tko će odgovarati za to što je djetetu spomenutog antimaskera (Kristijana Gaćine) narušena privatnost, a on sam izložen javnosti i odvojen od kolega i kolegica s kojim dijeli školske klupe?
Tko?
Žalimo se na “traume” uzrokovane pandemijom COVID 19. Komu smo se žalili i protiv koga smo prosvjedovali kad su nas ubijali 90-ih godina prošlog stoljeća, onda kad smo u svojim selima i gradovima bili mjesecima izloženi udarima granata i zračnih bombi, dok su u Zagrebu, Karlovcu, Osijeku, Gospiću, Slavonskom Brodu i drugim mjestima diljem Hrvatske civili svaki čas bježali u skloništa, svi redom, pa i starci i žene s djecom?
Ako su posljedice dezinficiranja ruku, držanja distance, nošenja zaštitnih maski, odlaska u izolaciju ili na testiranja tako strašne da nam stvaraju traume, mi koji smo doživjeli i preživjeli onih pet godina rata zacijelo smo već odavno potpuno poludjeli!
Nije istina da su maske beskorisne – jer da ničemu ne služe, ne bi ih oduvijek nosili kirurzi i ne samo kirurzi nego i drugo medicinsko osoblje u svim prostorima gdje se operiraju pacijenti ili nalaze oni s narušenim imunitetom. Isto tako, laž je kako je njihovo nošenje štetno. Da je to točno, koliki bi bio prosječni životni vijek jednog kirurga ili bilo kojeg drugog medicinara koji većinu svog radnog vremena provodi s maskom na licu?
Nikoga tko ima smetnje s disanjem i iz opravdanih razloga ne može nositi masku, na to se ne nagoni. Treba biti pošten i uvijek govoriti istinu, neovisno o ideološkim i bilo kakvim drugim svrstavanjima i stavovima, jer stanje u kojem se nalazimo uzrokovano je djelovanjem virusa, a ne bilo čijom voljom ili političkom odlukom.
U demokraciji je sve legitimno osim kršenja zakona. Ne vjerujete doktorima? Nemojte odlaziti kod njih, nego se snalazite kako znate i umijete kad vam se što dogodi! Ne želite se cijepiti? Nitko vas na to ne prisiljava, ali imajte uvijek na umu: ljudi oko vas imaju pravo ne biti zaraženi, jednako kao što vi imate pravo ne primiti cjepivo. To je u suštini vrlo jednostavna stvar i ne treba je mistificirati i skrivati iza bilo kakvih “globalnih urota” i sličnih gluposti u koje više ne vjeruju ni mala djeca. Bajke o čipovima i sličnim glupostima nisu za ozbiljnu raspravu i na to pametni ljudi ne troše energiju, ali ima onih koji se takvim tlapnjama služe kako bi stvorili ozračje kaosa i nesigurnosti. Oni koji dežuraju na društvenim mrežama i portalima i tamo istresaju svoje frustracije obuzeti vlastitim fiksacijama i vođeni bolesnim nagonima ne čine dobro ni sebi ni drugima i uporno truju javni i medijski prostor. Na sreću, oni još uvijek nisu mjerilo ovog društva niti predstavljaju većinu.
Ostaje nam ipak upitati se: Jesmo li pomalo razmaženi i bezobrazni i što će se dogoditi ako se (ne daj Bože!) dogodi neka ozbiljnija katastrofa nakon koje ćemo se s nostalgijom sjećati ovih protuepidemijskih mjera? Što ćemo onda i tko će biti dežurni krivac?
Dok nam je nošenje zaštitne maske jedan od glavnih problema, na konju smo, jer to znači da stvarnih i ozbiljnih još uvijek nemamo.
Zlatko Pinter
