Ako Ministar Ružić već zna što će Sabor usvojiti, a očito je da zna, pitanje je čemu onda uopće razgovor sa studentima!? Ako je itko nakon aktualnog sata u Hrvatskom saboru još imao dvojbe o tome kako Vlada zamišlja „socijalni dijalog“, ministar Alen Ružić ih je svojim odgovorom na naručeno pitanje stranačkog kolege vrlo precizno otklonio.
Prvo razgovaraš sa Hrvatskim studentskim zborom (HSZ), saslušaš njihove prijedloge, klimneš glavom, izgovoriš nekoliko prigodnih rečenica pred kamerama, možda napraviš i nekoliko fotografija za javnost, a onda lijepo odeš u Sabor i objaviš što će Vlada napraviti.
A studenti? Pa njih se, očito, pita ili sa njima razgovara samo dok ne kažu nešto što Vlada već nije odlučila. Ministar je vrlo jasno poručio kako će do 4.000 sati studentskog rada značiti dvije godine mirovinskog staža, ali bez mogućnosti retroaktivnog priznavanja rada, kao i bez mogućnosti priznavanja u radni staž redovnog roka trajanja studiranja?
Ministar se nije dotakao ni važnog pitanja što će biti sa studentima koji uz redovito studiranje zbog fakultetskih obveza uopće nisu u mogućnosti dodatno raditi? O tome ministar Ružić ni riječi. I tu dolazimo do ključnog problema. Nisu svi studenti u mogućnosti raditi. Netko može raditi cijelo vrijeme, a netko zbog obveznih predavanja, laboratorijskih vježbi, kliničke nastave, stručne prakse ili drugih fakultetskih obveza jednostavno ne može uopće raditi.
Hoće li zato prvi biti „nagrađen“, a drugi kažnjen? Je li taj student kojem obveze na fakultetu ne dopuštaju rad manje vrijedan društvu? Ako Vlada već želi vrednovati razdoblje studiranja, onda neka napravi cjelovito rješenje. To znači da uz mogućnost priznavanja studentskog rada treba biti dostupna i mogućnost dokupa staža za godine redovitog studiranja.
I prije nego što netko iz Vlade ponovno počne govoriti o „fiskalnoj održivosti“, treba reći ono najvažnije. Dokup staža nije dodatni trošak za državni proračun jer ga plaća onaj tko ga želi ostvariti. A što se tiče retroaktivnosti, ministar kaže da „ne možemo unatrag“ i da to „ne bi bilo pravedno“. Zanimljiv je to odgovor kada se nešto ne želi, ali ako se u Hrvatskoj prava iz Domovinskog rata mogu ostvarivati i desetljećima nakon njegova završetka, zašto bi za studentski rad ili godine studiranja odjednom vrijedilo objašnjenje poput „ne znamo gdje bi onda stali“. Možda bi ministar trebao stati tamo gdje počinje pravednost.
Posebno je nevjerojatno da se sve ovo događa nakon nedavnog sastanka sa Hrvatskim studentskim zborom (HSZ). Ako su studenti iznijeli svoje prijedloge, a Vlada je već unaprijed odlučila što će ponuditi Saboru, onda se postavlja sasvim jednostavno pitanje. Čemu je služio sastanak? Je li to bio stvarni i iskreni razgovor ili samo još jedna epizoda HDZ-ova političkog igrokaza u kojem se studente saslušalo, fotografiralo, a potom HDZ napravi sve po svome?
Ministre Ružiću, ako ste već odlučili onda imajte hrabrosti to kazati otvoreno. Nemojte dijalog sa studentima pretvarati u kulisu za unaprijed donesene odluke, posebno jer ne vjerujem da će studenti pristati na ulogu statista u Vladinom igrokazu. A ako ste ih već saslušali, a njihove ključne prijedloge unaprijed odbacili, onda bi najmanje što možete učiniti bilo da im se javno ispričate. Pregovaranje bez mogućnosti dogovora nije pregovaranje.
To je samo još jedna farsa, a studenti zaslužuju puno više od još jedne HDZ-ove farse.
U Zagrebu, 11. 11. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof
Leave a Comment