Kolega Strčić i ja izabrani smo za redovite članove HAZU 2000. Tek je došlo do promjene vlasti, pa sam u Hrvatskom institutu za povijest čuo komentar kako su izabrana dva povjesničara u Akademiji jedan Prvom, a drugi u Drugom razredu i kako je jedan od njih dvojice hrvatski povjesničar.
U Akademiji je kolega Strčić volio biti u društvu s akademikom Jelčićem i sa mnom pa je jednom i predložio da napišemo zajedničku knjigu „Dva pogleda na NDH“.
Zapravo i kolegi Jelčiću i meni je bilo jasno da na ljevici postoje i poneki povjesničar koji nije u potpunosti pristalica jugo-komunističke paradigme u hrvatskoj povijesti ili je toliko neinteligentan da kao i oni napadaju akademika Tuđmana kao povjesničara.
Jednima je on loš povjesničar jer su svjesni koliko je bilo bitni to što je Tuđman vrsni povjesničar u stvaranju države pa ga zato napadaju jer je strušio njihovu Jugu, a drugi su toliko neinteligentni zapravo to i ne razumiju.
Napadi i jednih i drugih se uvijek svode na to kako je Tuđman amater – a oni su, da umreš od smijeha, profesionalci.
Zato sam i naveo riječi kandidata Stanka Andrića o Tuđmanu:
Odrekao se vojne karijere, a poslije nekoliko godina na Filozofskom fakultetu u Zadru postigao je doktorat znanosti disertacijom iz povijesti monarhističke Jugoslavije, premda dotad nije stekao naobrazbu povjesničara i o povijesnim je temama 1950-ih godina pisao i objavljivao radove kao amater. U nastavku karijere razmjerno je mnogo pisao i objavljivao, ali je ozbiljno pitanje je li doista ikada postao „istaknuti hrvatski znanstvenik“. Tuđmanov doprinos hrvatskoj povijesnoj znanosti ipak je, po svemu sudeći, skromnijih razmjera. Nezaljubljeni čitatelji njegova opusa uglavnom ga drže minornim autorom historiografskih radova. Većina hrvatskih povjesničara koji se bave sličnim temama svrstat će Tuđmanove radove prije u publicistiku negoli u istraživačku historiografiju, to jest u znanost. Izrazi uporabljeni u obrazloženju otvorenih pisama, prema tome, bez ikakve sumnje već doprinose mitizaciji Tuđmanove biografije, uključuju se u pogon željenog mitizacijskog retuširanja prošlosti.
Po svemu navedenom, u cjelini i u nekim važnim pojedinostima, inicijativa za imenovanje Hrvatskog instituta za povijest po Franji Tuđmanu pokazuje se kao, u svojoj biti, protuznanstveni čin.“
Ovdje se ne radi o dr. Andriću. Akademija će izborom ili ne izborom govoriti u sebi.
Čovjek je ipak uklonio bistu Utemeljitelja RH akademika Franje Tuđmana, pa kako da on ne bude akademik, zar ne.
Zato je značajno prisjetiti se što je kolega Strčić govorio o Tuđmanu.
Naime, iako je kolega Strčić bio ‘lijevo’ orijentiran, akademik Jelčić i ja smo ga pozvali da bude jedan od predstavljača naših knjiga:
- Jelčić i J. Pečarić,Tuđmanove tri sekunde, Zagreb, 2004.
- Jelčić i J. Pečarić,Tuđmanove tri sekunde. Drugo prošireno izdanje, Zagreb, 2007.
Njegov govor s predstavljanja ove druge konjige objavio sam u mojoj knjizi ZLOČINAČKI SUD U HAAGU, ZAGREB, 2008.:
AKADEMIK PETAR STRČIĆ
IZ PROŠLOSTI, TUĐMAN JE PREŠAO U POVIJEST
Prenosimo riječ akademika Petra Strčića na predstavljanju knjige Dubravka Jelčića i Josipa Pečarića «Tuđmanove tri sekunde», izgovorenu na predstavljanju u «Hrvatskome slovu» 26. veljače ove godine
Iznenadna promjena mišljenja ne služi na čast ni znanosti ni ugledu sveučilišnih profesora, ali koristi izrastanju naše politike u politikantstvo
Bruno Bušić: “Upamtiti jednu stvar: Tuđman govori to što govori, ali dobije li priliku, dobije li samo tri sekunde, taj će napraviti Hrvatsku”
Ako je moja Bodulija – otok Krk – i srpska i slovenska i talijanska – gdje smo onda, u svemu tome mi Krčani – Boduli, kao Hrvati koji ovdje u apsolutnoj, gotovo stopostotnoj većini nepobitno živimo više od tisuću godina
Prvoga veljače ove godine, nakon uvodničara pošt. Đure Vidmarovića, književnika i političara, bio sam prvi promotor knjige «Tuđmanove tri sekunde», djela autora akademika Dubravka Jelčića i akademika Josipa Pečarića, i to u prostorijama samostana franjevaca u zagrebačkoj Dubravi. O istoj knjizi danas opet imam čast govoriti, u prostorijama «Hrvatskoga slova». Nakon završetka i drugih izlaganja u samostanu, desetak tadašnjih sudionika prišlo mi je i čestitalo.
Oduševljenje i oštra podjela
Nisu mi čestitali na objektivnoj ocjeni sadržaja ove knjige dvojice zaista uvaženih znanstvenika, već stoga što sam, pojednostavljeno rečeno, govorio o prvome predsjedniku Republike Hrvatske, o akademiku Franji Tuđmanu i to – ističem – kao znamenitome i zaslužnom pripadniku hrvatskoga naroda. Idućih dana te do sada dobio sam 58 pisama, dopisnica i razglednica, gotovo redovito od meni nepoznatih ljudi koji su bili slušatelji na promociji ili su čuli o sadržaju mojega izlaganja, a isto tako mi se javilo telefonski i na ulici njih 64. Svi su bili oduševljeni mojim izlaganjem o ovoj knjizi i o – «našemu Tuđmanu». No, istodobno mi se javilo i 55 zainteresiranih, također u pisanome obliku te 42 telefonskim i usmenim obraćanjem na ulici, također meni nepoznatih i poznatih ljudi, s ogorčenjem i s prigovorom: kako sam mogao tako lijepo govoriti o knjizi i o – “onome Tuđmanu”? Izvan tih brojeva, samo nekoliko mi se javilo i zahvalilo na objektivnosti pristupa samoj knjizi.
Takvih oštrih podjela, međutim, u nas nije samo u pogledu mojega istupa 1. veljače o ovoj temi, tj. o dr. sc. F. Tuđmanu. Svjedoci smo, između ostalog, i dva uzastopna, gotovo istodobna istupa zaista naših eminentnih znanstvenika i sveučilišnih profesora te političara. Jedan, do onih kapitalnih promjena devedesetih godina 20. st. u vezi s Hrvatskom, bio je ne samo apsolutni privrženik, već i živi graditelj svega onoga što je tražio SKH, odnosno SKJ, jer je bio i njihov aktivan član, pa i vjerno na tragu Josipa Broza Tita poslije njegove smrti, u razdoblju samoupravne anarhije 80-ih godina. A onda, u počecima 90-ih godina, odjednom je napustio sve ono što je ranije govorio, pisao i praktično stvarao, postao apsolutan protivnik svega što je do tada zastupao i uradio, te je i ostao i postao apsolutni pobornik znamenitosti i zasluga dr. Franje Tuđmana i prije i poslije 1990. godine. Drugi, isto tako znanstvenik i sveučilišni profesor, veoma istaknuti kulturni i politički radnik koji se također plodno počeo razvijati u Titovo doba i u doba njegova nasljeđa, a nastavio i u Tuđmanovo doba javno ističe upravo ovih dana: “Drago mi je što nisam služio Titu, a žao mi je što Tuđmanu jesam!”.
Kako pristupiti Tuđmanu
Pa – kako to? Na prvi pogled – nonsens. I to iz pera naša dva zaista istaknuta znanstvenika, kulturnjaka i sveučilišna profesora, također i političara. No, to nije prvi takav slučaj pa ni u nas. Npr., Strossmayer piše Viteziću, jednome od vodećih istarsko-kvarnerskootočnih hrvatskih narodnih preporoditelja – za biskupa krčkoga, tj. Kvarnerskih otoka – stiže Vam čovjek Beča i Rima. Bio je to visoki intelektualac, znanstvenik i teolog, dr. Anton Mahnič, jer je još jedina krčka biskupija bila hrvatska. A, potom, isto tako svećenik i hrvatski narodni preporoditelj Spinčić u jednoj svojoj knjizi piše – Mahnič je od Savla postao Pavle, tj. Mahnić, te je spasio teško ugroženo hrvatstvo Kvarnerskih otoka i o. Raba. Bitno je utjecao i na pozitivnu promjenu odnosa s do tada apsolutno vladajućom talijanaško-talijanskom strukturom u cijeloj toj cislajtanijskoj pokrajini Austro-Ugarske. Štoviše, on, Slovenac, postao je i utemeljitelj veoma snažnoga i uspješnog hrvatskog katoličkog pokreta u hrvatskoj Bosni i Hercegovini. A poznato je i to da je rimski oficir Savle postavši Pavle svoje nevjerojatne organizacijske sposobnosti upotrijebio tako da je kršćanstvo, a napose potonja Katolička crkva, postala ono što je i danas. Dakle, moguće je da i spomenuta dva naša znanstvenika, profesora i političara od Savla postanu Pavle. Ali jedan difamiranjem Tita, čijem je čak i kultu vjerno služio, a drugi difamiranjem Tuđmana, kojemu je također dobro služio. Iznenadna promjena mišljenja ne služi na čast ni znanosti ni ugledu sveučilišnih profesora, ali koristi izrastanju naše politike u politikanstvo.
Dakle – kako pristupiti prikazu ličnosti akademika Franje Tuđmana? Je li on Savle ili Pavle, Mahnič ili Mahnić? Jer, čitam ovaj prilog na svečanosti u čast pojave još jednog djela u vremenu koje nije baš naklonjeno nakladništvu. S obzirom na to da mi je ovo već drugo sudjelovanje na promociji ove knjige, čiju pojavu ocjenjujem pozitivno, ne mogu mimoići dijelove onoga što sam prvi put već rekao u franjevačkome samostanu, ali dajem i nove opaske i ocjene, rezultate ponovnog čitanja ove knjige i upoznavanja rezultata slabih njezinih odjeka, za sada rijetkih u tisku, u kojemu – samo u dijelu – tek je notirano ediranje ove knjige u vezi s njezinom prvom promocijom, o kojoj je (i o drugome) tada govorio i prof. dr. sc. Miroslav Tuđman, a bila prisutna i gđa Ankica Tuđman. Dakle, radi se o sljedećem, ukratko, a sve što govorim, pa i onda kada o Jelčić-Pečarićevoj knjizi ne pišem neposredno, zapravo, odnosi se i na njezin sadržaj, a u nekim komponentama i polemiziram.
Naši najznamenitiji
U veoma dugoj povijesti čovječanstva, dakle u njegovim udaljenijim razdobljima života, te u prošlosti, dakle u nedavnom periodu ljudskoga trajanja, ima niz znamenitih osoba, pa tako i zaslužnih ličnosti. A to, jedno – znamenito, od drugoga – zaslužnoga, treba dobro razlikovati i lučiti, što se nerijetko ne čini, već se i znamenito i zaslužno neopravdano stavlja u istu vrijednosnu ravan. Takvih primjera znamenitih i zaslužnih u isti tren, međutim, ima čitav niz, pa i na našim prostorima, upravo u redovima hrvatskoga naroda, ali i u okviru drugih naroda i narodnosti u Hrvatskoj, kao i Hrvata izvan nje, u susjedstvu i daleko od nje. Ima čak i obitelji, pa i cijelih rodova, no najznamenitijih takvih u Hrvata ipak ima samo pet. To su feudalne cjeline Trpimirovići, Kotromanići i Bribirski/Šubići/Zrinski, te građanska – Mažuranići. A peti je pohrvaćeni rod, odnosno obitelj koja je dio roda istaknutih rimsko-romanskih antičkih patricija, od 12. st. poznatih kao knezovi Krčki, a od 15. st. kao Frankopani.
U nedavnome, 20. stoljeću, pak, u vrhu takvih najznamenitijih, a u većini su i najzaslužnije osobe među Hrvatima te u Hrvatskoj, mora se uvrstiti 16 pojedinaca. To su Supilo, Stjepan Radić, Maček, Prelog, Ružička, Andrić, Pavelić, Stepinac, Krleža, Meštrović, Zinka Kunc, Petrović, Ćosić, pa Slovenac Mahnič/Mahnić i Srbin Tesla. A nad svima je i danas u svijetu još uvijek najznamenitiji Broz Tito. Među njih, kao sedamnaestog, upravo od 90-ih godina 20. st. ubrajamo i akademika i sveučilišnog profesora dr. sc. Franju Tuđmana. Ali, nažalost, ne toliko po znanstvenome i stručnom radu u oblasti povijesnih znanosti, iako je zaista dao i tiskane (na desetine knjiga, na stotine rasprava i članaka, u Hrvatskoj i u inozemstvu) i organizacijske sadržaje (npr. Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu), čak i kapitalne vrijednosti u jednome i u drugome području, već po svojoj svima daleko poznatijoj i atraktivnijoj političkoj, točnije rečeno nacionalnoj, pa državničkoj djelatnosti. Dr. sc. Tuđman zaista je značajan u obje te kategorije, dakle, i znamenit je i zaslužan, pa ga se s pravom ističe u navedenoj skupini u hrvatskim, a donekle i ostalim, europskim, rjeđe u drugim, svjetskim razmjerima.
Dva suprotna pola
Zapravo, u posljednjih dvadesetak godina, dr. sc. Tuđman stalno je u vrhu intenziteta sveopćega hrvatskoga zanimanja, donekle i izvan toga narodnosnog kruga interesa, i to sa sličnim zanimanjem samo za tri spomenute osobe, zajedno s Titom, a potom i s dr. Stepincem te s dr. Pavelićem.
I naravno, kao što su njih trojica – i Tito, i Stepinac, i Pavelić – bili i ostali do danas stalno, i to doslovce razapeti u vrijednosnome rasponu ocjena od znamenitosti i zaslužnosti do negiranja bilo kakve znamenitosti i zaslužnosti, tako se znatan dio javnosti u nas i u ostalome svijetu odnosi i prema dr. sc. Franji Tuđmanu. Dakle – od apsolutnoga negiranja svega što je napravio i učinio, i to na znanstvenome, stručnom i političkom polju, i prije i poslije 1990. godine, pa i do javno objavljenih mišljenja da je opravdano zaslužio da se kao optuženik i on nađe pred vijećem sudaca Međunarodnog suda u Haagu, čak i ne da se tek tamo utvrdi procjena – ima li ili nema njegove odgovornosti kao zakonitoga vrhovnog čelnika Republike Hrvatske za eventualni ratni zločin u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, u ratu 90-ih godina u njima, kao dijelovima prostora raspadnute SFR Jugoslavije. Jer, za svoja djela ili nedjela kao i vrhovnici svojih država odgovorni su i sada živući te na vrhu svojih država, npr., i Bush, kraljica Elizabeta, Napolitano, Putin, Sarkoczy, itd., itd. Ali, i razmišljanja i ocjene idu i do sasvim suprotnoga pola, do toga da je dr. sc. Tuđman apsolutno najpozitivniji, općenacionalni hrvatski heroj i junak, čak i na najvišoj razini jednoga transcendentalnog apostola, dakle na nivou najuže skupine kršćanskih velikana, pa je i dr. Stepinac «tek» u statusu blaženika.
A istodobno – da je k tome još, napose, apsolutno, što je i najvažnije u nas, u Hrvatskoj, najzaslužniji za još jedno od više njegovih ostvarenja: za praktično stvaranje, za osamostaljivanje pa opstanak samostalne Hrvatske kao države, od početka 90-ih godina 20. st. do danas, do početka 2008. godine. Ističem – čak prve samostalne hrvatske države u tisućgodišnjem razdoblju, i to čak sve tamo od vremena konačne propasti samostalnoga ranosrednjovjekovnog Hrvatskog Kraljevstva, dakle u devetome desetljeću 11. stoljeća. A to je zaista činjenica.
Ne utvrđuju se razlike
O svemu tome, i o drugome, u vezi s akademikom F. Tuđmanom do sada, u posljednjih 15-ak godina, dakle od vremena kada je bio na čelu Hrvatske te poslije njegova preminuća, objavljeno je tiskom te izgovoreno audio i pokazano preko TV medija zaista veoma, veoma mnogo. Štoviše, u odnosu na neke druge ličnosti, pa i njih 16 ranije navedenih, za naše nakladničke prilike gotovo je objavljen nevjerojatno visok broj knjiga i članaka. Pa i danas, doslovce sada, dok čitam ovaj tekst, gotovo da i nema hrvatskoga novinskog dnevnika, primjerice, u kojemu se u nekom napisu ne spominje dr. Tuđman, i to uglavnom u jednome pozitivnom, manje u negativnome usmjerenju. No, ne spominje se, uglavnom, i sve ono negativno što se u nas događalo već za njegova života, a napose poslije njegova odlaska, za što može biti odgovoran kao predsjednik države, ali, dakako, i ne mora, jer za ta djela ili nedjela neposredno mogu biti odgovorni drugi. No, to se ne luči, ne utvrđuju se razlike.
A to je potrebno istaknuti i stoga, jer se i u Hrvatskoj suštinski stalno mijenja politička klima, iako to ne djeluje tako na prvi pogled. Jer, mi nikada, niti jednoga trena ne možemo biti sigurni kako će politički i politikantski biti ocijenjena neka ličnost iz nedavne prošlosti, čemu nema neke velike zamjerke ni sa znanstvene ni stručne strane, jer je prirodno da je znatan broj vrela još nepoznat ili na druge načine nedostupan. Ali, ono što je veoma zanimljivo, politički i politikantski na udaru su i ličnosti iz povijesti, dakle udaljenih razdoblja, no o kojima, može se reći, gotovo sve odavno znamo, jer su poznati i lako dostupni brojni izvori. Ali, primjerice, u opravdano poraženome vladajućem sloju nama susjedne Srbije, čak i izvan redova vladajuće velikosrpske, pa i neočetničke strukture, listom se i sada negativno govori o dr. Tuđmanu. Ali, začuđujuće, listom se više ne negira opravdanost osamostaljenja Hrvatske upravo kao države, a njoj je upravo dr. Tuđman bio jedan od glavnih osnivatelja i prvi na čelu.
Dva ugledna poštovatelja
U toj sveopćoj tiskanoj, audio i TV zaista uzburkanoj produkciji na spomenutu temu, napose u njezinu tiskanome dijelu – tko je i što je «zapravo» dr. Tuđman, ističu se i radovi dvojice redovitih članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kojoj je čast imao pripadati i prof. dr. sc. F. Tuđman kao zaslužni povjesničar, ali tek nakon niza godina, jer je iz «viših» i «visokih političkih» razloga bio maknut već iz toka uobičajenih izbora, a taj tok je jasno pokazivao da će zaista postati član JAZU, današnje HAZU, ili da je to zaista i postao. Dakle, on je davno prije trebao javno postati član naše najviše znanstvene i kulturne institucije, pa kad je to i postao – nije izabran zato jer je bio predsjednik države, jer je, u tom trenutku, mogao dobiti i daleko uglednije zvanje počasnog člana, a ne «običnog» redovitog člana/akademika. Obojica akademika, pisci ove knjige, javno se odavno i sami ističu kao veliki privrženici i poštivatelji djela dr. sc. F. Tuđmana. A i sami su veoma ugledni i zaslužni znanstvenici, obojica, dakako, i doktori znanosti.
Prvi, stariji, Dubravko Jelčić, već je odavno veoma plodan i redovito dobro ocjenjivan književni povjesničar, i to kao znanstvenik u radnome, institutskome Akademijinu sastavu, ali i kao član drugih društava i institucija, kao kulturni radnik, pa tako, npr., i Matice hrvatske. A drugi, mlađi, Josip Pečarić, isto tako plodan kao matematičar, čak i u međunarodnim razmjerima veoma dobro ocjenjivan i cijenjen. No, ovom prigodom ne ću govoriti o tome dijelu njihove, veoma plodne i zaista veoma bogate djelatnosti, iako sam osposobljen i kvalificiran i za procjenjivanje i ocjenjivanje književno-povijesnih tema. Ali, što se tiče matematike – tu sam apsolutan laik, osim što se, našalimo se bar jednom dok govorimo o ovoj ozbiljnoj temi, kao veoma škrti Bodul, genetski se veoma dobro razumijem u pribiranje i trošenje novca.
Obojica se naših uglednika s uspjehom bave i publicistikom, i to ne samo popularizacijom znanosti i svojega profesionalnog dijela struke. Tako obojica zadiru, recimo, i u «čistu» povijesnu znanost, dakle u ono čime se profesionalno desetljećima bavim. Zalaze i u udaljenija razdoblja hrvatske povijesti, no, napose se bave prošlošću, dakle vremenom koje je proteklo tek nedavno, pa i na jednome i drugome području stalno izazivaju čak i pomalo neuobičajenu pažnju. Ali, i o prvom, dr. Jelčiću kao znanstveniku, i o drugom, dr. Pečariću kao afimiranome publicisti u povijesnoj oblasti, u historiografiji, ipak kao višedesetljetni profesionalac mogu izreći čak i meritorno riječ-dvije više. A to i govorim do sada, u ovome izlaganju, jer se sve, zapravo, odnosi na sadržaj ove knjige, pa ju tako i prikazujem, i ocjenjujem, ali i polemiziram s pojedinim stajalištima, mišljenjima i konstatacijama. A upravo i imam što reći, pa i govorim.
Temeljna smjernica od 28. veljače 1989.
Radi se već o drugome, još i proširenome, dopunjenom izdanju knjige, pa još k tome pod zaista zanimljivim, čak i veoma intrigantnim naslovom: “Tuđmanove tri sekunde”. Knjiga je u prosincu 2007. god. objavljena u Zagrebu, u vlastitoj nakladi obojice autora, a uz pomoć donacije Velimira Čerkeza i Frane Marušića (ima 223 tiskane stranice). Kao što rekoh, promovirana je i 1. veljače ove godine u Zagrebu.
Ova se edicija sastoji zapravo od tri cjeline, koje mogu “stajati” čak i nezavisno, samostalno jedna od druge ili treće. Prvi je Jelčićev dio – “Apostol hrvatske misli. Eseji” (str. 9-78), a ostala dva su Pečarićeva dijela: “Franjo, majstore!” (str. 79-188) i “Ah, taj Franjo!” (str. 189-223). Njihov se, pak, sadržaj sastoji od cijelog niza manjih tekstova (ima ih čak 44), a ovi su, neki, već tiskani u časopisima, tjednicima itd., ili su, pak, izgovoreni na javnim mjestima u raznim prigodama. Evo samo primjera nekoliko zaista zanimljivih naslova tih Jelčićevih poglavlja ili odjeljaka: «Tuđmanova misao hrvatske slobode», «Apostol hrvatske misli», «Filozofska i politička podloga Tuđmanove ideje o pomirbi», «Franjo Tuđman i mrtav pobjeđuje». Jelčićev prinos ima više komponenata iz povijesti, pa posljednji esej ima i znanstveni aparat, te se i neposredno može provjeriti ono što autor piše – kao što je to uobičajeno u znanosti. A Pečarićev dio daje više uvida u prošlost: «Srpsko podmetanje povjesniku Tuđmanu. Prnjatovićev izvještaj o logoru Jasenovac», «U Haag s njim!», «Svršetak haaških iluzija?», «Deset godina ponosa i dostojanstva», »Tuđman je dočekao svoje tri sekunde», «Sumrak istine. Franjo je kriv, Slobo je nevin!», «Tuđman u bespućima. Je li Franjo i četnik?», «Franjo fašist? Hoće Hrvatsku? Ti si fašist!», «Neoprošteni zločin. Franjo je odbacio komunizam.», «Mana ili vrlina. Je li Franjo izdajica?». Itd., itd., sve jedan do drugoga intrigantan naslov o zanimljivim, uglavnom veoma polemično/oštrim sadržajima priloga.
I jedan i drugi autorski rad oslonjen je uglavnom neposredno na bogatome i kompleksnom djelu, mahom znanstvenome i stručnome, ali smještenom u političku konstelaciju prilika i neprilika u kojima je djelovao Franjo Tuđman, u rasponu od veoma aktivnoga člana hrvatskoga antifašističko/antinacističko/antikvislinškoga NOP-a, isto tako aktivnoga pripadnika NOVPO Hrvatske, komesara vojnih jedinica, generala JA, aktivnog člana KPH/SKH, sugraditelja DF/FNR/SR Jugoslavije i u njoj FH/NR/SR Hrvatske, glavnoga utemeljitelja središnjega hrvatskoga partijskog instituta – Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, u kojem je zaposlio i desetak početnika koji su ušli u red najviđenijih hrvatskih povjesničara/znanstvenika, smijenjenoga s mjesta direktora toga središnjeg partijskog instituta, od vlastitih prijatelja i kolega isključenoga člana SKH kao velikohrvatskoga nacionaliste, osuđenika – zatočenika/utamničenika, u tri navrata 70-ih i 80-ih godina, ponovnoga aktivnoga političara velikohrvatskih nastrojenja u drugoj polovici 80-ih godina, u doba totalnoga samoupravnog anarhizma i raspadanja tzv. komunizma – socijalizma u Europi. Konačno, u Zagrebu, 28. veljače 1989. god. daje temeljnu smjernicu za budući rad svojih istomišljenika (napose u okviru političke stranke, Hrvatske demokratske zajednice, čiji je jedan od glavnih utemeljitelja), što će ostati, u načelu, osnovna značajka njegova djela do smrti:
«U sudbonosnim i prijelomnim povijesnim trenucima, kad je kriza gospodarskih, društveno-političkih i međunacionalnih odnosa u SFRJ, kao i sveopća kriza jednostranačnog socijalizma u svijetu dostigla dramatične razmjere, te se – i s lijeva i s desna – ne samo nuđaju kojekakve stare utopističke ideje već i silom žele nametnuti prepoznatljivi neohegemonistički programi, postavlja se kao povijesna nužnost i potreba u interesu i hrvatskoga i ostalih naroda, s kojima mu je urediti svoje odnose na tlu SFRJ i Europe, da se čuje izvoran i vjerodostojan glas onog hrvatskog javnog mnijenja što se zasniva na nepatvorenoj povijesnoj baštini hrvatskoga naroda, a i ostalih kojima je Hrvatska domovina, i teži općečovječanskim idealima suvremena civilizirana svijeta.»
Te tri bitne, dočekane, male sekunde
Sve je to i drugo i u danas aktualnoj, veoma zanimljivoj političkoj ostavštini dr. Tuđmana sublimirano veoma kratko u onome, rekoh, zaista intrigantnome naslovu i ovoga drugoga izdanja zbornika radova, sada proširenoga i dopunjenog: “Tuđmanove tri sekunde“. A radi se – kako je i citirano već u mottu na početku ove knjige (str. 5) – u rečenici isto tako poznatoga političara i stručnjaka Brune Bušića, ubijenoga u emigraciji, koja se – do ove knjige dvojice akademika – gotovo sasvim zaboravila. Ta rečenica Brune Bušića glasi ovako: “Upamtiti jednu stvar: Tuđman govori to što govori, ali dobije li priliku, dobije li samo tri sekunde, taj će napraviti Hrvatsku”.
Izvorište o tim, na prvi pogled, nevjerojatno kapitalnim, čak i sudbonosnim sekundama, nalazi se objavljeno u knjizi Dunje Ujević o jednome također političaru diskutabilnoga djela, a naslov knjige glasi: “Ministar obrane – jedno sjećanje na Gojka Šuška” (str. 82). Na te se riječi poziva i prof. Pečarić kasnije u ovoj sadašnjoj knjizi (str. 144), pa je naslov jednoga njegova teksta, kako već rekoh, glasi tako («Tuđman je dočekao svoje tri sekunde», str. 184-188).
Moram malo iskočiti iz teme da bih i dalje mogao još bolje, dakako, stalno ukratko obrazlagati njezine osnovne postavke ili podcrtati njezinu vrijednost u onim komponentama koje još jasnije govore u kakvim je prilikama i neprilikama djelovao dr. Tuđman kada je aktivno i praktično kretao u djelovanju prema cilju – osamostaljenju Socijalističke Republike Hrvatske u Republiku Hrvatsku te njezinu oružanu obranu od velikosrpskoga/neočetničkog agresora. Naime, veoma, veoma davno, čak u počecima 60-ih godina, upoznao sam gotovo istodobno i dr. Tuđmana i Bušića, u spomenutome Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu. S Bušićem sam se čak i prisnije upoznao, i bio u kontaktu u Zagrebu, Rijeci i na o. Krku, a također osobno i u inozemstvu, u doba dok je bio u emigraciji. A i s dr. Tuđmanom sam se susreo puno puta, radno i na druge načine, u Zagrebu, u doba kad je bio direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, a i kasnije, i u Zagrebu, na Brijunima i drugdje, u doba kad je bio predsjednik Predsjedništva SRH (od 1990) i RH (od 1992. do smrti 1999). Dakle, u razdoblju dok sam bio Akademijin asistent i kao stručni savjetnik Centra za historiju radničkog pokreta u Rijeci, i kao direktor Arhiva Hrvatske (sadašnji Hrvatski državni arhiv) i upravitelj Arhiva HAZU u Zagrebu. A više puta – da malo oživim izlaganje na račun jednoga drugog stručnjaka, znanstvenika i sadašnjega političara – tada je u našim razgovorima bio glavna tema i jedan student, Miroslav Tuđman, i to stoga što je taj sin već tada slavnoga političara i povjesničara dr. Tuđmana na regularnome, apsolutno anonimnome javnom natječaju riječkoga časopisa “Dometi” (tada sam bio član uredništva toga kulturno-znanstvenog mjesečnika) dobio zamašnu, čak i znatnu svotu novca, kao prvonagrađeni. To je, međutim, izazvalo gotovo kap ili kolp u nekih još uvijek vodećih riječkih staljinista, jer u njih je oduvijek vladala staljinistička dogma da su i potomci krivi zbog djela ili nedjela predaka, pa je eto, i mladi Miroslav, i on potonji dr. sc. i sveuč. profesor te političar, kao sin kriv zbog očeva djela ili nedjela. A baš tada je dr. Tuđman bio veoma oštro politički napadan i u zatvorima. No, što na sve to još reći, a u vezi s knjigom, koji držim u ruci?
Velikosrpstvo i velikoslovenstvo
Oba autora, J. Pečarić i D. Jelčić, čvrsto su uvjereni u opravdanost svega onoga što pišu, a to je: bez Tuđmanove tri sekunde ne bi bilo osamostaljene Socijalističke Republike Hrvatske u obliku Republike Hrvatske. A potom ne bi bilo ni kretanja prema demokratskim ili tzv. demokratskim obzorima zapadnoga svijeta. Jer, ne bi bilo ni veoma uspješnoga otpora narasloj jugounitarističkoj, točnije rečeno velikosrpskoj, štoviše – neočetničkoj opciji, koja je i u 90-im godinama smatrala da je čak i moja, krčka Bodulija, i to isto onako kako je to u II. svj. ratu smatrao i Draža Mihailović – «srpsko ostrvo». Dakako, kao što smatraju i neoiredentisti i neofašisti na Apeninskom poluotoku i danas da o. Krk zaista nije hrvatski, ali s time da je otok – talijanska Veglia. Pa iako moj otok Krk nije bio neposredno ugrožen od novih protivnika – kao što je to bio od onih starih, prekojadranskih, u neposrednoj oružanoj borbi s velikosrpskim agresorima u Lici i drugdje poginuo je i niz branitelja s o. Krka. Dakako, dr. Tuđman i iz naših je razgovora i podrobnije doznao za neoiredentističko i neofašističko posezanje i za tim istim Krkom te ostalim dijelom hrvatske obale, pa i u oružanom obliku, te je poginulo ili na druge načine izgubilo živote na tisuće ljudi iz cijeloga primorja Hrvatske, od Savudrije do Konavala. Isto tako, prvi put je upravo od mene doznao, npr., o poštenome razgraničenju u Istri između hrvatskoga i slovenskog NOP-a u vrijeme 2. sv. rata.
Ali, nitko od nas, pa tako ni dr. Tuđman, ni ja, a i o hrvatsko-slovenskim odnosima u povijesti i prošlosti u niz navrata smo razgovarali, nije mogao ni pretpostaviti, niti naslutiti da će se nedavno javiti upravo oštra velikoslovenska nacionalistička opcija, da će istaknuti kako čak i moj o. Krk može biti slovenski (!), da je polovica Istre slovenska, te da granica između dviju republika, Hrvatske i Slovenije treba biti na potoku Rječini usred današnje Rijeke (!). A to je nekadašnja granica iz 1920. i 1924. god. između dviju kraljevina, savojske Italije i karađorđevićevske SHS. Pa smo se zajedno, dr. Tuđman i ja, znali srdačno smijati, posljednji put na Brijunima: ukoliko je o. Krk, na kojemu je već oko 1000. god. napisana na hrvatskom jeziku i na hrvatskom pismu prvi put u povijesti riječ hrvatski, i to uz ime hrvatskoga kralja Zvonimira, koga su upravo kao kralja potvrdili ondašnji i EU i OUN, tj. Sv. Stolica, u doba kad čak ni Englezi ne postoje kao etnos, znači nemaju niti svoju državu, dakle, ukoliko je moja Bodulija – otok Krk – i srpska i slovenska i talijanska – gdje smo onda, u svemu tome mi Krčani – Boduli, kao Hrvati koji ovdje u apsolutnoj, gotovo stopostotnoj većini nepobitno živimo više od tisuću godina?
I stoga bih kolegama Jelčiću i Pečariću savjetovao da se okrenu i tim dvjema velikonacionalističkim opcijama sa Zapada, a ne da se bave, iako sasvim opravdano, samo opasnošću s Istoka, jer su obje jednako opasne kao i ona velikosrpska. Utoliko više što je i velikotalijanska opcija do 1945. god. pobila veoma velik broj upravo Hrvata, ali i drugih na istočnoj, dakle hrvatskoj obali Jadrana, pa čak i na tisuće njih (čak i Slovenaca, pa i u talijanskim kraljevsko-fašističkim konclogorima, npr., i na o. Rabu). A slovenski vodeći državnici danas prizivaju u život upravo tu kraljevsko fašističku talijansku Rapalsku granicu, i onu u vezi s Rijekom iz 1924. godine – kao da bi se mogao u jednoj «nemogućoj» situaciji preskočiti slovenski prostor od Trsta do Rijeke koji je tim istim ugovorima 20-ih godina također ostavljen Rimu!
.
Cijenjen i prije tri iskorištene sekunde
Mora se upozoriti i na činjenicu da su autori u ovoj knjizi uspjeli u svojoj namjeri: dr. Tuđman je doista vrlo vješto iskoristio – mogu kao višedesetljetni profesionalni povjesničar ocijeniti, iako se, u načelu, ne bavim prošlošću – one tri danas čuvene a zaboravljene Bušićeve, očito je – kapitalne i praktične, a ne samo znamenite i slavne tri sekunde. Te tri nevjerojatno značajne, čak i sasvim, sasvim malene i sasvim minimalne vremenske cjeline, zaista su stubokom preokrenule život milijunima ljudi. I ne samo Hrvatima i drugima, pa tako i dr. Tuđmanu, iako zbog te tri sekunde formalno nije bio izabran za predsjednika, jer, u Hrvatskoj je, naravno, izabran s poznavanjem njegovih ideja iz dužega perioda, dakle i s njegovom vjerom u bolje, da se izbjegne ona, primjerice, samoupravna i privredna i druga anarhija 80-ih godina. Rekoh, ne bavim se prošlošću, pa stoga ne mogu biti siguran je li velikohrvatska nacionalna te nacionalistička opcija za izlazak iz krize, napose u sudaru s velikosrpskom opcijom, bila zaista i potrebna. No, zato treba pričekati protok vremena i prelazak zbivanja u povijest, te pojavu većeg broja vrela. Ali, već se za njegova predsjednikovanja jasno vidjelo da je sve ono dobro gotovo nemoguće provesti, napose u vrijeme Domovinskog rata s velikosrpskim neočetničkim agresorima, a eto vidimo i u poslijeraću, u miru, sve do danas, kada dr. Tuđmana nema. Oba su autora zaista veoma dobro i s pravom iskoristila šansu da im djelo ne završi u nekakvom zapećku, kao što je uobičajeno s biografijama nekih znamenitih i zaslužnih ličnosti, pa i više životopisa dr. Tuđmana, koje ne koriste nekim većim i boljim spoznajama ni o njemu, ni o prošlosti ni o povijesti čiji je bio čak i kreativni, praktični sudionik, te nerijetko i voditelj. A takvih ima mnogo sličnih knjiga i u nas i u svijetu, o raznim osobama i ličnostima. Taj tekst na živome jeziku, napisan veoma tečnim izričajem, pravi je hommage dr. sc. Jelčića i dr. sc. Pečarića jednome stvaraocu, znanstveniku, stručnjaku, kulturnjaku, političaru, a nadasve hrvatskome rodoljubu.
Povjesnik i političar
Knjiga je tu pred nama, već i u drugome proširenome i dopunjenom izdanju, ali ona ne zaslužuje da ju se samo pročita, već da se i veoma, veoma pažljivo pročita. A što se tiče nas znanstvenika i stručnjaka – da knjigu valoriziramo objektivno. Ona je veoma čitljiva, ali i instruktivna, te sadržajno uspjela edicija koja ima trajnu vrijednost. Sadržaj joj je izrazito polemičan, te na svoj, izvorni način, otkriva čak i bitnu ulogu F. Tuđmana u prošlosti i u povijesti, koja se nerijetko negira ili nepotrebno pretvara u iracionalan kult. Slobodno se može ustvrditi: dr. sc. Franjo Tuđman iz prošlosti (već?) prešao je u povijest. Ali, dio njegova životna puta i dalje je tu, pa i mi još uvijek hodamo po njemu – sviđalo nam se to ili ne. O tome jasno svjedoče i oba autora u ovoj svojoj knjizi. I njezinim iščitavanjem tek će se moći u mnogočemu shvatiti i značaj i značenje životna puta akademika i predsjednika dr. sc. Franje Tuđmana u povijesti i prošlosti Hrvatske i drugih zemalja, i kao povjesničara i kao političara.
«Hrvatsko slovo», 14. ožujka 2008.
Naravno, kolega Strčić je ostao dosljedan onome što je zastupao cijeli život, pa u Prilozima prvo dajem tekst Hrvoja Hitreca i o nastupu kolege Strčića na HTV-u u emisiji o Stepincu. I u najnovijem „Hrvatskom tjedniku“ opezt nešto slično o Stepincu.
Naime jedan od Fah idiota je:
Peđa GRBIN, predsjednik SDP-a, o tome je li pozitivniji Stepinac ili Tito:
‘Obojica su imali pozitivne i negativne utjecaje. Ako ćemo o tome što je napravljeno za Hrvatsku, pogotovo kao za nekog tko dolazi iz Hrvatske, to je Tito,’
HT: Dosljedni su jugoslavenski komunisti: uvijek na strani ubojica i protiv hrvatskih žrtava.
U spomenutoj emisiji je s kolegom Strčićem takve poglede predstavljao prof. dr. sc. Ivo Goldstein kojega je kolega Strčić kasnije u dva navrata neuspješno predlagao za akademika.
U prvom slučaju on je odgovorio na moje primjedbe u ime Prvog razreda. Očito neuspješno jer je Goldstein dobio manje od jedne trećine nazočnih na Izbornoj skupštini. Zanimljivo je što je tada naglasio da mu je Goldstein samo kolega a sa mnom je na ‘per tu’. Kao da se nije puno ni trudio da obrani prijedlog Prvog razreda. Je li znao da će Goldstein postati prof. dr. sc Ivo DRobilica?
Drugi je tekst Nenada Piskača o „Danima dr. Franje Tuđmana“ u Velikom Trgovišću, koji pokazuje da je kolega Strčić ostao dosljedan i kada je u pitanju njegovo mišljenje o akademiku Franju Tuđmanu.
Akademik Josip Pečarić
PRILOZI
Hrvatske kronike
OTVORENO GOVOREĆI
- veljače 2010.
HTV-ova emisija «Otvoreno» proslavila je Stepinčevo, postavljajući figure 2:2, uz Ivu Banca koji se držao za glavu u dubrovačkom studiju. U zagrebačkom su bili Ivo Goldstein i Petar Strčić na jednoj, te Adalbert Rebić i Ivan Miklenić na drugoj strani. Titule izostavljam zbog sažetosti.
Zašto govorim o stranama? Jer su stvari tako postavljene. Naime, nevidljive ideološke komisije zaključile su da je Stepinac u zadnje vrijeme previše hvaljen i slavljen, te da njegov status postaje neupitnim, znači da je povijesna istina o Stepincu jedna i jedina. I da barem u tomu više nema podjela.
Eto zato je bilo potrebno dovući Ivu Goldsteina i Petra Strčića, kako bi se publici reklo: nije još sve gotovo, ima tu još dubokih dubioza. Ako treba, ta će dvojica i ponovno krivotvoriti povijest, a ako ih tko uhvati u falsificiranju – ništa zato. «Možete vi», htjelo se reći misleći na Crkvu ali i hrvatski narod u cjelini, «pričati što hoćete, proglasiti Stepinca svecem, ali mi znamo da nije tako.»
Da počnemo s akademikom Strčićem i njegovom interpretacijom povijesti komunizma. Koliko sam ja shvatio, prvo je bio neki staljinizam, a zatim je došlo do demokratizacije i socijalizma (s ljudskim licem, valjda ). Iz toga sam zaključio da komunizma uopće nije bilo.
Znači, ni komunista. Oni su što likvidirali, što poslali na Goli otok te zločeste staljiniste, kako bi mogli narodu donijeti sreću. I jesu. Staljinisti su prije toga poubijali nekoliko stotina tisuća Hrvata, što je komuniste užasnulo i zato su staljiniste poslali na more.
Molim autore povijesnih udžbenika za osnovne i srednje škole da uzmu na znanje ovu interpretaciju.
Strčić je spominjao i velik broj svećenika koji su bili u NOP-u. Može mu se progledati kroz prste jer je govorio, iako ne izrijekom, o istarskom fenomenu, s tim da svećenici nisu bili u NOP-u nego su bili u Crkvi i vodili istarske Hrvate u narodnom buntu protiv talijanskih fašista, te su upravo katolički svećenici zaslužni da je Istra pripojena Hrvatskoj. Što Strčić zna, jer je nedavno pisao u tomu i u zborniku «Franjo Tuđman». Nego, tko je poubijao više od 600 svećenika na samom svršetku rata i u prvim mjesecima poraća, a još mnoge zatvarao, mučio, itd.? Komunisti to nisu mogli učiniti jer ih, kao što smo saznali, nije nikada ni bilo.
Ivo Goldstein i buba u uhu
Dakle, dok je Banac u Dubrovniku pridržavao bubu u uhu, pa se činilo da se drži za glavu (što je točnije) Ivo Goldstein se držao uljudno i lukavo, kao obično. Predstavio se kao historičar, što je isto točno, jer nije povjesničar ni povjesnik, nego će po tatinim uputama uvijek rabiti riječ koja nije (samo) hrvatska, premda ju rabe i Hrvati. Goldstein je imao zadaću poljuljati sliku o Stepincu. Prvo je rekao da je Stepinac tek 1943. osudio rasne zakone, a onda je publikum saznao da je Stepinac to učinio već 1938. Ivu G. to nije zbunilo. Morao je priznati da je Stepinac već u ljetu 1941. svašta rekao Paveliću (da takva država nema budućnosti), ali je dodao da poslije Stepinac nije dosta derao Pavelića, i pokušao ubaciti povijesnu laž da je Stepinac spašavao samo konvertite, a ne i prave Židove. Goldstein se kao pijan plota držao jednoga Stepinčeva pisma u kojemu on kaže poglavniku da treba humano postupati – da ga je Pavelić poslušao, onda bi položaj svih zatočenih u ustaškim logorima bio jednak položaju Japanaca u SAD u vrijeme drugog svjetskog rata, zločina ne bi bilo, i mi danas ne bismo morali slušati kako nas peru zbog ustaškog režima – a peru nas i dan-danas, na žalost. Pa je i Srbija u kontratužbi za genocid devedesetih izvršen u srpskoj i srbijanskoj agresiji na Hrvatsku, unijela poglavlje o ustašama, da se nađe.
Stepinčev dnevnik (ili dnevnici)
Vrlo je zanimljiv slučaj Stepinčevih dnevnika, koji je kao tema izbio i u «Otvorenom», ali publikum nije do kraja shvatio. Naime, Strčić se pohvalio da je vidio dnevnike već šezdesetih i onda osamdesetih, a od Rebića i Miklenića saznali smo da su dnevnici bili u Udbi i njima nedostupni. Ja sam zatečen (da upotrijebim Strčićevu ocjenu Stepinca) i htio bih polako pročitati dnevnike, ako nisu još i sada u Udbi, jedinoj organizaciji koja je preživjela sve promjene, pa i dalje normalno (prirodno) funkcionira u samostalno, demokratskoj Hrvatskoj, s Budimirom Lončarom kao savjetnikom.
Jesu li biskupi dosta učinili?
Miklenić je imao jedan forhend, dosta upitan. Naime, zapitao se, braneći Stepinca («koji nije dosta učinio») jesu li biskupi u doba komunizma dosta učinili. Pitanje vrlo delikatno, no onaj tko poznaje povijest strahovlada, znade i odgovor. Nedavno je nakon tisuću godina obnovljena sisačka biskupija, čiji je biskup svojedobno bio sv. Kvirin, ako se ne varam. Ubilo ga je negdje u Mađarskoj, kamo ga je vodilo kroz sela i gradove. Jesu li biskupi poput Kvirina učinili dosta? Je li Kvirin mogao otići recimo Dioklecijanu i reći mu: «Čuj, propalico, prestani ubijati kršćane, ili ću ja…» No, rečenicu ne bi dovršio jer bi mu već odletjela glava.
U zaključku
Postoje u Hrvatskoj prepoznatljive snage koje rade na podjeli hrvatskoga društva. Tih podjela na žalost ima, ali treba biti pametan i smanjivati ih. No snage o kojima govorim tu su da bi reagirale u svakom trenutku kada podjele postaju blaže i kada je na vidiku konsenzus.
To je bio smisao «Otvorenog» o kojemu otvoreno pišem, s tim da se Hloverka Novak dala navući na tanak led i pustiti da se govori (gotovo) isključivo o Stepincu za vrijeme NDH, a ne o komunizmu, procesu, frikovima koji su osudili Stepinca, o Titu i ostalima. Jedno uključivanje dr. Jurja Batelja i njegovih nekoliko rečenica zazvučalo je odlučno i točno.
Na kraju balade, Stepinac će biti proglašen svecem, papa Pio XII. blaženim, a Blaževića i slične možda će spomenuti samo neki kroničar komunističkog horora. Povijest se ne voli baviti sitnim bijednicima.
Hrvoje Hitrec
https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/hhitrec/5794-otvoreno-govorei.html
Veliko Trgovišće: Održani 7. Dani dr. Franje Tuđmana
- svibnja 2014.
DANI DR. FRANJE TUĐMANA
U sklopu Dana Općine Veliko Trgovišće održani su danas 7. Dani dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća. Znanstveno-stručni skup otvorili su načelnik Općine Robert Greblički i predsjednik Organizacijskog odbora Milan Vuković, koji je naglasio kako smo ponosni na djelo dr. F. Tuđmana te da je naša obveza nastaviti s održavanjem ovoga skupa.
Načelnik Robert Greblički
Skup održan u obnovljenoj spomen školi u Velikom Trgovišću pozdravili su predstavnici Krapinsko zagorske županije i županijske organizacije Hrvatske demokratske zajednice.
Predsjednik Organizacijskog odbora Milan Vuković
- fra Andrija Nikić
Prvi referat o žrtvama poraća u Hercegovini izložio je dr. Andrija Nikić. Akademik Stanko Popović govorio je o temi izlaska iz genitiva i izlaska iz zapadnoga Balkana. Mate Kovačević obradio je temu o tome kako su velike sile ocijenile politiku dr. Franje Tuđmana.
- Mato Artuković
Povjesnik dr. Mato Artukovićpredstavio je temu o polemikama dr. F. Tuđmana s posebnim naglaskom na njegove polemike s Ljubom Bobanom i Bogdanom Krizmanom. Lovre BoticaTadinov govorio je o temi suočavanja s prošlošću na dubrovačkom području u kontekstu završetka Drugoga svjetskoga rata.
Akademik Petar Strčić
Akademik Petar Strčić izlagao je o banu pučaninu Ivanu Mažuraniću s napomenom da je taj tekst prije pedeset godina dao „kolegi Tuđmanu”. O temi osnivanja i djelovanja četničkih organizacija u zapadnoj Slavoniji u razdoblju između dva svjetska rata govorio je dr. Zdravko Dizdar.
- Zdravko Dizdar
Skupu se na kraju obratio dr. Marko Veselica. On je podsjetio na put stvaranja hrvatske demokracije. Zaključio je kako su danas opet na vlasti „antidemokratske snage”. Pozvao je na zajedništvo „hrvatske snage” uoči svih predstojećih izbora.
- Marko Veselica
Dosad je izišlo šest zbornika radova s Dana dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz stoljeća. Najavljen je izlazak zbornika radova i s ovogodišnjih Dana.
Nenad Piskač
Leave a Comment