Bilo da je riječ o krunisanim glavam s početka 20. stoljeća koje su prekrajale karte kontinenata, ili o modernim lokalnim “šerifima” koji u podrumima broje provizije,
matrica njihova uspona, vladanja i neumitnog sloma ostaje zaprepašćujuće identična.
̌ ́ ̌ — ̌ .
̌ : ̌
Na samom početku svake takve biografije stoji sindrom hubrisa — oholost koja graniči s patologijom.
Bilo da se radi o njemačkom caru Vilimu II., osmanskom sultanu Mehmedu VI., ili modernim hrvatskim političkim figurama poput Ive Sanadera i Nadana Vidoševića, psihološki profil oblikuje kombinacija malignog narcizma i potpunog odsustva empatije.
U njihovim glavama, zakoni i moralna pravila stvoreni su za “prosječne”.
Onog trenutka kada preuzmu poluge upravljanja — bilo državom, ministarstvom ili javnim poduzećem — uspostavljaju prepoznatljiv modus operandi:
• : Okružuju se udvornicima koji potvđuju svaku njihovu misao.
• ̌ :Kupuju odanost javnim novcem, imenovanjima po upravnim odborima i namještenim natječajima.
• :: Prisvojeni milijuni ne donose mir, nego paranoju.
Zgrću se umjetnine, satovi i gotovina, zakopavaju se bačve po dvorištima, grade se tajni podzemni bunkeri iza polica s knjigama, a gotovina se drži u prtljažnicima automobila.
Svi oni zaboravljaju osnovno pravilo mehanizma vlasti: odanost kupljena privilegijama ili strahom traje točno onoliko koliko i poluga moći.
̌ ” “
Kako bi prikrili neobjašnjivi rast imovine, moderni moćnici kreiraju mreže “slamnatih ljudi”.
Nekretnine, vile na moru, zemljišta i tajni računi upisuju se na kumove, punice, rođake ili prijatelje.
Predsjednici sportskih saveza i ugledni odvjetnici poput Marijana Hanžekovića ili Davora Šukera ulijetali su s milijunskim jamčevinama u gotovini za Milana Bandića ili braću Mamić, glumeći financijske osigurače.
No, taj plan u sebi nosi sistemsku grešku. Onog trenutka kada Porezna uprava ili istražitelji analiziraju nesrazmjer prihoda i imovine, kum bez pokrića suočava se s poreznim računom od nekoliko stotina tisuća eura i prijetnjom zatvora.
Odanost tada puca u roku od deset minuta na zapisnik.
, ̌:
Jedna od najvećih zabluda palih vladara i direktora jest uvjerenje da su se “izvukli” ako pregrme prvi medijski val ili smjenu vlasti.
U pravnom sustavu, zastarni rokovi za tešku korupciju i organizirani kriminal iznose od 15 do 20 godina, dok za ratno profiterstvo i privatizacijski kriminal zastara uopće ne nastupa.
Cijena toga jest život u stalnom, iscrpljujućem nespokoju:
• :Fizički slom pod teretom paranoje — svaki prolazak policijskog vozila ispred kuće i svako zvono u šest ujutro izazivaju grč u želucu.
• đ :Čak i kad pobijede na domaćem terenu, trošenje neprijavljenog novca po luksuznim europskim skijalištima i hotelima bilježe inozemne službe i europski tužitelji (EPPO).
• ́: Posrnuli političari i direktori javnih poduzeća zadnje su godine proveli u uvjerenju da ih u svakom restoranu prati oko stranih i domaćih službi.
, ̌ ” “
Kada rešetke Remetinca ili policijska traka oko kuće konačno presijeku mrežu, nastupa radikalni preokret. Jučerašnji “polubogovi” preko noći ostaju ogoljeni.
Dojučerašnji suradnici prvi pretrčavaju na drugu stranu ulice, mediji i društvene mreže pretvaraju ih u predmet sveopće satire, a narod na ulici — u činu uličnog suda — na njih pljuje u prolazu ili im pljuje u kavu na terasi kafića.
Unatoč svemu, psihološki obrambeni zid nikada ne puca iznutra. Gotovo nitko od njih — od Ive Sanadera, Nadana Vidoševića, Dragana Kovačevića, pa do nekadašnjih direktora i lokalnih šerifa — neće priznati krivnju. Uvijek je u pitanju ista rutina:
“Nisam kriv. Ovo je politički obračun, podmetnuli su mi pojedinci iz službi jer sam im smetao.”
: ̌ ́
I tu dolazimo do najdramatičnijeg ciničnog obrata čitave priče.
Svo to nakupljeno bogatstvo, izvučeni milijuni iz javnih poduzeća, ministarstava, Ina-e, HGK, Hrvatskih šuma ili Zagrebačkog holdinga, na kraju uopće ne posluži onima koji su ga ukrali, niti se u potpunosti vrati u državni proračun.
Kroz sudski maraton koji traje po 15 ili 20 godina, uz stotine ročišta, žalbi i vještačenja, taj se novac polako pretvara u honorare elitnih odvjetničkih ureda.
Jedini stvarni i trajni pobjednici tog sustava ostaju likovi poput Čede Prodanovića ili Jadranke Sloković.
Moćnici koji su mislili da zgrću imovinu za sebe i svoju djecu, na kraju ispadnu samo “sakupljači gotovine” koji su čitav život radili kako bi na kraju osigurali mirnu mirovinu svojim odvjetnicima.
́?
Od cara Vilima II. koji je u nizozemskom izgnanstvu cijepao drva, preko Karla Habsburškog koji je umro u siromaštvu na Madeiri, pa sve do modernih regionalnih aktera koji s “bojom pepela” na licu sjede po gradskim kafićima i uvjeravaju prolaznike da su žrtve zavjere — pouka ostaje nepromijenjena.
Danas, dok neki novi direktori, načelnici, ministri i lokalni moćnici potpisuju štetne ugovore, broje provizije na šankovima svojih privatnih klubova i upisuju stanove na kumove, uvjereni su da su pametniji od svih koji su pali prije njih.
No, tajmer već teče. Predmet se već puni, registri se pretražuju, a prostor oko njih polako se sužava. Pitanje uopće nije hoće li pasti — pitanje je samo: ́?
Leave a Comment