U Širokoj Kuli (mjestu udaljenom 11 kilometara od Gospića) i okolici, 13. listopada 1991. godine započeo je ničim izazvani masakr nad civilnim hrvatskim stanovništvom koje je ovdje činilo oko trećine u odnosu na ukupno (srpsko) stanovništvo.
Žrtve su bili:
- Kate Nikšić(1937.); 2. Verica Nikšić (1978.); 3. Mande Nikšić (1940.); 4. Ana Nikšić (1904.); 5. Marija Nikšić (1901.); 6. Ana Nikšić (1920.); 7. Petar Nikšić (1942.); 8. Ivica Nikšić (1974.); 9. Ante Nikšić (1937.); 10. Joso Nikšić (1957.); 11. Petar Nikšić (1948.); 12. Nikola Nikšić (1932.); 13. Ana Orešković (1930.); 14. Anka Orešković (1945.); 15. Nikola Orešković (1937.); 16. Mara Orešković (1911.); 17.Milan Orešković (1930.); 18. Kate Orešković (1932.); 19. Ivan Orešković (1896.); 20. Marija Orešković (1901.); 21. Matija Orešković (1912.); 22. Ante Orešković (1937.); 23. Anka Orešković (1935.); 24. Kate Ćaćić (1913.); 25. Ivan Štimac (1930.); 26. Marica Štimac (1933.); 27. Ana Vojvodić (1933.); 28. Mile Vojvodić (1938.); 29. Ivan Perković (1920.); 30. Mane Rakić (zvijezda 58. god.); 31. Luja Rakić (stara 48 godina); 33. Radmila Rakić (stara 28 godina); 33. Dragan Rakić (star 23 godine); 34. Milorad Rakić (star 29 godina).
U isto vrijeme izvršen je pokolj u 5 kilometara udaljenom Bukovcu, gdje su u zaseoku Vukšić srpski zločinci ubili: Mandicu Hećimović (staru 79 godina) i njezine sinove Ivane Hećimovića (48), Josu Hećimovića (46) i Mila Hećimovića (43). U Zaseoku Radići ubili su: Mariju Pocrnjić (starija od preko 90 godina), Mila Pocrnjića (54 ) i Anu Pocrnjić (64).
Imena su to onih koji su pobijeni od srpskih zločinaca listopada 1991. godine u Širokoj Kuli i bližoj okolici, a riječ je o žrtvama što su ih planski i u cilju etničkog čišćenja ovog dijela Like. Među žrtvama je i mješovita, hrvatsko-srpska obitelj Rakić (majka Lucija – Hrvatica, otac Mane – Srbin i njihovo troje djece), koji su optuženi za “suradnju s ustašama” i okrutno pobijeni – majka je ubijena u vikendici i zapaljena, dok je kći Radmila prije nego je ustrijeljena i ubačena u jamu danima silovana i mučena. Riječ je o ukupno 41 žrtvi. Do danas nisu pronađeni posmrtni ostaci njih 10 i vjerojatno ih kriju okolne kraške jame – gdje su uglavnom neposredno nakon egzekucije bacana tijela ubijenih. Najmlađa žrtva imala je 13 godina, najstarija 95. I sva su ta zla počinili susjedi Srbi uključeni u tadašnje paravojne terorističke postrojbe uz pomoć svoje subraće četnika i Martićeve “milicije”.
Ubijanje, silovanja, progon, palež i pljačka obilježili su tu ratnu jesen u Lici. U samoj Širokoj Kuli pogrom nad Hrvatima je tog kobnog 13. listopada započeo tako što su zločinci okupili osmero ženu, djecu i staraca pod izgovorom da ih žele zaštititi, da bi ih potom zatvorili u podrum jedne kuće, pobili i kuću zapalili . Nakon toga, krvavi se pir nastavio uz silovanja, paljevine i pljačke, a tijela žrtava završila su u obližnjim kraškim jamama, najviše u ‘Golubnjači’ (I. II.). Negdje u nekoj od tih jama zacijelo su završili i 13-godišnja Verica Nikšić, njezina majka Mandica i 17-godišnji Ivica Nikšić.
Suđenje sedmorici osumnjičenih u odsutnosti okončano je tako što je u zatvoru završio samo jedan od njih (Milorad Barać izručen u travnju 2019. godine od strane Nizozemske), trojica su oslobođena optužbi, dok trojicu Srbija ni danas ne želi izručiti.
Kao i uvijek do sada, hrvatska tijela vlasti i pravosuđe pomno kriju identitet srpskih zločinaca, a informacije vezano za te procese u medijima se pojavljuju vrlo rijetko.
Zločinci amnestirani od hrvatskog pravosuđa, za ista su nedjela osuđeni u Srbiji!
“Pravna država” Hrvatska ostavila je i ove, kao i brojne druge srpske zločince nekažnjenima, ali su desetak godina poslije nekima od njih u Beogradu izrečene zatvorske kazne – doduše samo za ubojstva pet članova obitelji Rakić, dok se drugim zločinima istih počinitelja tamošnji sud nije bavio (iako nosi zvučni naziv: ‘Specijalni sud za ratne zločine’).
Evo prijepisa sramotne oslobađajuće presude suda u Gospiću po optužnici za Čedu Budisavljevića i njegove suradnike iz siječnja 2001. godine:
“Poslovni broj : Kio-90/96-18
Republika Hrvatska
Rješenje
Istražni sudac Županijskog suda u Gospiću, Pavao Rukavina, u istražnom postupku protiv okrivljenog I. Budisavljevića Čede iz Ličkog Osika, Proleterska 8 i drugova zbog kaznenog djela iz čl. 142 KZ, rješavajući povodom podneska Županijskog državnog odvjetništva u Gospiću broj DO_K-4/00 od 11. siječnja 2001. godine, a temeljem članka ZKP, dana 16. siječnja 2001. godine
r i j e š i o je
O B U S T A V LJ A S E istraga protiv:
- okr. BUDISAVLJEVIĆA ČEDE, sina Blagoja, r. 06.01. 1966. u Gospiću, s prebivalištem u Ličkom Osiku, Proleterska 8, Srbina, državljnina RH,
- okr. POTKONJAKA ISE, sina Branka, r. 04.10.1944. u Ornicama-Gospić, s prebivalištem u Ličkom Osiku, N.Tesle 26, Srbina, državljnina RH,
III. okr. MARIĆ DANILA, sina Nikole, r. 06.09.1939. u Širokoj Kuli, s prebivalištem u Š.Kuli, kbr. 143, Srbina, državljnina RH,
- okr. ODANOVIĆA BOGDANA, sina Milana, r. 01.01.1957. u Širokoj Kuli, s prebivalištem u Š.Kuli kbr. 126, Srbina, državljnina RH,
- okr. RADMANOVIĆA MILORADA, sina Nikole, r. 06.05.1957. u Karlovcu s prebivalištem Ličkom Osiku, N.Tesle 26, Srbina, državljnina RH,
- okr. KOVAČA BRANKA, sina Luke, r. 16.04.1943. u Širokoj Kuli, s prebivalištem u Š.Kuli kbr. 25, Srbina, državljnina RH,
VII. okr. KNEŽEVIĆA STEVE, sina Bože, r. 17.06.1955. u Gospiću s prebivalištem u Š.Kuli kbr. 195, Srbina, državljnina RH,
VIII. okr. LOVRIĆA DANE, sina Nikole, r. 07.11.1928. u Širokoj Kuli, s prebivalištem u Š.Kuli kbr. bb., Srbina, državljnina RH,
- okr. UZELAC NIKOLE, sina Dane, r. 07.01.1956. u Širokoj Kuli, s prebivalištem u Š.Kuli kbr. 64, Srbina, državljnina RH, itd. do broja
LXXXII. LOVRIĆ MILANA sina Jove, r. 1.11.1951. u Širokoj Kuli s preb. u L. Osiku D.Rakića 42, Srbin, drž. RH,
…da bi tijekom 1991. pa nadalje na području na području Novog Ličkog Osika i Široke Kule, prema predhodnom dogovoru da silom odvoje to područje i druge dijelove grada Gospića od RH i da tu osnuju svoje organe vlasti i to područje pripoje SAO Krajini, formirali paravojne jedinice te preuzeli i podijelili naoružanje kojim su učestvovali u napadima na L.Osik, Š.Kulu i grad Gospić na način da su bez izbora pucali iz različitog art. oružja unatoč tomu što su znali da tu žive civili… tim su sudjelovali u oružanoj pobuni koja je upravljena protiv Ustavnog ustrojstva i sigurnosti RH, pa bi time počinili kazneno djelo protiv RH, oruž. pob. u čl. 142 KZ
Obrazloženje
Rješenjem istražnog suca određeno je provođenje istrage protiv Čede Budisavljevića i drugova zbog osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo iz čl. 120 st. 1 OKZ RH.
Tijekom istražnog postupka, državni odvjetnik je svojim podneskom, u odnosu na sve okrivljene, a ukupno ih je 82 komada, PROMIJENIO ČINJENIČNI OPIS i pravnu kvalifikaciju djela te sada optužene tereti za kazneno djelo ORUŽANE POBUNE iz čl. 142 KZ.
Prema Zakonu o općem oprostu (NN- 80/96) čl. 1 Zakona, daje se OPĆI OPROST OD KAZNENOG PROGONA I POSTUPKA POČINJENIH KAZNENIH DJELA U AGRESIJI, ORUŽANOJ POBUNI ILI ORUŽANIM SUKOBIMA U rh, U RAZDOBLJU OD 17. AUGUSTA DO 23. AUGUSTA 1996.. godine. Prema optužbi, okrivljenici su počinili kazneno djelo 1991. godine, dakle u periodu koji je obuhvaćen Zakonom o oprostu.
U smislu članka 2 stavka 2 Zakona o općem oprostu ukoliko je kazneni postupak POKRENUT, u ovom slučaju je pokrenut jer je doneseno rješenje o provođenju istrage, obustavit će se po službenoj dužnosti.
Kako svi okrivljenici podliježu Zakonu o općem oprostu, protiv njih je kazneni postupak obustavljen, kako je odlučeno u izreci ovog rješenja.
U Gospiću, dne 16. siječnja 2001.
Istražni sudac: Pavle Rukavina”
(Vidi: https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/6063-iroka-kula-i-bukovac-gdje-je-to-.html; dijelove teksta istaknuo: Z. P.; stranica posjećena 11. 10. 2020.)
Dakle, državni odvjetnik Republike Hrvatske zanemario je sve činjenice vezano za počinjene zločine – iako su tada već bile jako dobro poznate – i promijenio kvalifikaciju djela, nakon čega sudac više nije ima kud.
Svojevrsni je apsurd u svemu, da je beogradski Specijalni sud za ratne zločine, objektivno gledajući, barem donekle ispravio nepravdu (mada je u pitanju suđenje selektivnim pristupom – samo “za zločine nad žrtvama srpske nacionalnosti”).
Dana 16. ožujka 2012. godine, u Beogradu je objavljena prvostupanjska presuda kojom su optuženici proglašeni krivima. Čedi Budisavljeviću i Mirku Malinoviću izrečene su kazne zatvora u trajanju od po 12 godina, a Milanu Bogunoviću i Bogdanu Gruičiću od po 10 i 12 godina.
Godinu poslije, glavnom egzekutoru obitelji Rakić, Čedi Budisavljeviću, najviša sudska instanca u Srbiji (Apelacijski sud u Beogradu) povećala je kaznu na 13 godina zatvora, Bogdanu Grujičiću smanjila na osam godina, dok je optuženima Milanu Bogunoviću i Mirku Malinoviću potvrđeno 10, odnosno 12 godina zatvora.
Evo što o tomu kaže jedan srbijanski izvor:
“Apelacioni sud povećao kaznu prvooptuženom u predmetu “Golubnjača” Čedi Budisavljeviću na 13 godina zatvora zbog ubistva petočlane porodice Rakić.
Apelacioni sud u Beogradu povećao je za godinu dana kaznu prvooptuženom u predmetu ‘Golubnjača’ Čedi Budisavljeviću zbog ubistva petočlane porodice Rakić u Ličkom Osiku u Hrvatskoj 1991. godine, i pravosnažno ga osudio na 13 godina zatvora, objavljeno je na sajtu tog suda.
Dvojici osuđenih na 12 i 10 godina zatvora Mirku Malinoviću i Milanu Bogunoviću kazne su potvrđene, dok je Bogdanu Gruičiću Apelacioni sud smanjio kaznu sa deset na osam godina zatvora.
(…) Oni su osuđeni jer su, kao pripadnici MUP-a SAO Krajine i Teritorijalne odbrane, Teslingrad ubili petočlanu porodicu Rakić zbog sumnje da poseduju radio stanicu i da sarađuju sa hrvatskim oružanim formacijama.
Po nalaženju Apelacionog suda, prvostepeni sud nije u dovoljnoj meri cenio kao otežavajuću okolnost za Budisavljevića da je pucao na svih pet članova porodice Rakić.
(…) U optužnici se navodi da su ubili Maneta Rakića i njegovu suprugu Luciju Rakić, kao i njihove sinove Dragana i Milovana i ćerku Radmilu Rakić.
U noći između 20. i 21. oktobra 1991. godine okrivljeni su prvo ubili Luciju Rakić, hrvatske nacionalnosti, i potom zapalili njeno telo i vikendicu.
Potom su nekoliko dana kasnije ubili i ostale članove porodice Rakić – Maneta, Dragana, Milovana i Radmilu Rakić koji su srpske nacionalnosti, tako što su ih odvezli do kraške jame ‘Golubnjača’, usmrtili ih hicem iz vatrenog oružja i potom bacili u jamu.”
(Vidi: https://www.novosti.rs/vesti/naslovna/dosije/aktuelno.292.html:431678-Beograd-Za-ubistvo-porodice-Rakic-13-godina-zatvora; stranica posjećena 11. 10. 2020.)
O kakvim je monstruoznim zločincima ovdje riječ, svjedoči i jedan dokument što su ga sastavila obavještajna tijela srpske paradržave u studenome 1991. godine:
“OPERATIVNI IZVJEŠTAJ (Informacija)
Predmet: Budisavljević Čedo i drugi, vršenje ubojstava, silovanja i drugih kriminalnih radnji na području Teslingrada.
Operativnim radom na terenu putem prijateljskih veza i drugim saznanjima došlo je do saznanja da je Budisavljević Čedo, pomoćnik komandira Odjelenja milicije iz Teslingrada, učinio više kriminalnih radnji koristivši svoj položaj i situaciju na terenu, tako da je u toku 10. meseca o.g. privodio više osoba u Odjelenje mlicije na informativni razgovor. Ne ocjenjujući osnovanost privođenja na informativni razgovor, Budisavljević je prema našim saznanjima sve navedene osobe zlostavljao upotrebljavajući fizičku snagu, iznurivanje i maltretiranje. Tako je prilikom privođenja dvije osobe hrvatske nacionalnosti, Nikšić Antu i njegovu ženu, nakon završenog informativnog razgovora odveo iste u njihovu kuću na Brdo Nikšića u Širokoj Kuli gdje je ženu silovao na očigled muža, potom oboje ubio zatim ih zapalio u vlastitoj kući. Također se došlo do saznanja da je 11-12 osoba hrvatske nacionalnosti koje su bile pritvorene i namijenjene za razmjenu, međutim kako razmjena nije uspjela Budisavljević je zajedno s Bogunovićem Miloradom i Malinović Mirkom odveo u pravcu Ljubova gdje ih je poklao i potom bacio u jamu Golubnjača. Osim navedenog, došlo je do saznanja da je Budisavljević Čedo počinio najgnusniji zločin prema porodici Rakić iz Široke Kule. Naime, Budisavljević je 18. 10. 1991. priveo na informativni razgovor Rakić Manu, njegovu kćerku Radu i sinove Rakić Dragana i Milana. Za napomenuti je da je ovo srpska porodica a privedena je zbog osnova sumnje da je surađivala s hrvatskim vlastima i hrvatskim oružanim formacijama. U zatvoru su navedene osobe boravile 12 dana i na zahtjev vojnih organa, koji su se nalazili u tvornici ‘Marko Orešković’, informativni razgovor s istim osobama obavljali su, osim Budisavljevića, i kojima se ne znaju prava nego samo konspirativna imena i to ‘Zolja’, ‘Rambo’, ‘Ćato’ i jedan vodnik Davidović Nenad. Svi su se privremeno nalazili na zadatku u Tvornici MOL a pripadali su riječkom korpusu. Sada se ne nalaze u Teslingradu nego su premešteni na Plitvice. Prilikom ovog ispitivanja Budisavljević je prema zatvorenicima primjenjivao najbrutalnije metode primjene sile u pritvoru u Dječjem vrtiću tukući ih kablom od struje dok je Rakić Radu više puta silovao. O ovomu silovanju očevidac je bio njezin brat Dragan. Nakon puštanja Budisavljević je navedena lica odveo do navedene jame na Ljubovu gdje ih je pobio i bacio u jamu. Ženu Rakić Mane (Luja, nap. a.), koja je bila hrvatske nacionalnosti silovao je u njihovoj kući, zatim ju je ubio i kuću zapalio. Ove bestijalne zločine je Budisavljević učinio nad nedužnim srbskim življem jer im nikada nije dokazana suradnja s ustašama.
Budisavljević je od Rakić Mane oduzeo osobno vozilo ‘Ford Eskort’ koje su on ili njegovi ljudi prodali u Bosni. Ovakvim svojim postupcima, koji više ne graniče s ničim ljudskim, isti je ne najgrozniji način zatro porodicu Rakić kao i uništio imovinu kako bi prikrio tragove koji su nestali u jami Golubnjači.
Iz više izvora došlo je do saznanja da je Budisavljević u ovo ratno vreme opljačkao više kuća i stanova u Teslingradu, izvršio brojna djela razbojništava oduzimajući od građana motorna vozila i ostale predmete.
Radi se o osobi koja pronosi glasine da on nikom u Teslingradu ne treba da polaže račune, već da su njegovi predpostavljeni u Kninu, da radi za državnu bezbednost, za Orlovića.
Detaljne podatke o njegovim aktivnostima i nezakonitim radnjama mogu se dobiti od njegovih ortaka, odnosno pomagača i izvršioca, a to su: Bogunović Milorad i Malinović Mirko te Grujičić Bogdan.
Kako su navedeni izvori saznanja u najvećoj mjeri vrlo vjerojatni, to je potrebno čim prije lišiti slobode Budisavljevića, Grujičića, Malinovića i Bogunovića, te provesti detaljnu kriminalističku obradu nad istima. Svako kašnjenje može imati za posljedicu negativni efekt, a napose držanje ovakovih lica na slobodi i nekažnjeno može koštati života više nevinih lica.
U Gračacu, 11.11.1991.
(Podpisi i žigovi nečitki)”
(Vidi: https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/6063-iroka-kula-i-bukovac-gdje-je-to-.html; stranica posjećena 11. 10. 2020.)
U Hrvatskoj je, nažalost, već odavno zaživjela ustaljena praksa da se srpski zločinci ne progone, pa u najvećem broju slučajeva protiv njih se niti ne dižu optužnice. Podvođenje svega, pa i očitih zločina protiv čovječnosti koji ne zastarijevaju i kažnjivi su i prema međunarodnom pravu pod djelo “oružane pobune” samo zato da bi se srpske krvnike moglo osloboditi odgovornosti nije više pitanje prava i pravosuđa, nego duboki moralni i etički problem i uz to neoprostivi grijeh – prema Božjim i ljudskim zakonima.
(Video) Svjedočanstvo o pokolju u Širokoj Kuli: https://youtu.be/CrS5ywMGoSs
Zlatko Pinter
Danas se u središtu Široke Kule okupilo mnoštvo. Tišinu je jedino prekidalo čitanje 40 imena ljudi, žena i djece koji su na sebi osjetili besprimjernu mržnju egzekutora. Rodbina, prijatelji i mnogi građani ponovno su poklonili dušama ubijenih civila Široke Kule i okolice. Vijence su najprije položile obitelj ubijenih, njihovi prijatelji i rođaci. U ime Ministarstva branitelja vijenac je položio državni tajnik Darko Nekić, zatim Milan Kolić kao savjetnik župana za branitelje koji je predvodio izaslanstvo Ličko-senjske županije, a gradonačelnik Karlo Starčević u ime izaslanstva Grada Gospića. Slijedili su predstavnivi udruga proisteklih iz Domovinskog rata, Hrvatske vojske i policije. Riječi molitve kazivao je župnik Luka Blažević koji je potom predvodio svetu misu u obližnjoj crkvi Svetog Mateja.
Za ove bezumne i zvjerske postupke nitko do danas nije sankcioniran, zločinci i naredbodavcu nisu dostupni hrvatskom pravosuđu već u Srbiji uživaju u „zasluženim stanovima i ratnim penzijama“. Zapovjednik obrane tzv. Teslingrada, kako su Marićevici prekrstili Lički Osik, bio je u to vrijeme Milan Mirić-Mićika, inmače odrastao na boračkoj mirovoni svojega oce i početka rata žestoki zagovaratelj bratstva i jedinstva.
Pokolj u Širokoj Kuli
Široka Kula nalazi se 11 km od Gospića i 3 km od Ličkog Osika. Samo trećinu stanovništva činili su Hrvati pa nisu mogli nikoga ugrožavati. Poteškoće za hrvatsko stanovništvo započele su (kao i u mnogim drugim mjestima) nakon provedenih izbora u svibnju 1990. JNA je Srbima podijelila automatsko i poluautomatsko oružje pa su počele mnogobrojne provokacije. Provokacijama se željelo zaplašiti hrvatsko stanovništvo, a temeljni cilj bio je stvaranje etnički čistog prostora (stvaranje etnički čiste Velike Srbije). Srbi su provocirali, strašili hrvatsko stanovništvo ali nisu dopustili iseljavanje. Ograničili su im kretanje na 300 metara od doma i držali ih kao taoca s krajnjim ciljem da ih ubiju ili protjeraju.
U podrumu Doma kulture u Ličkom Osiku nalazio se zatvor, „Stanica Martićeve milicije“, gdje su bili zatočeni i mučeni Hrvati.
Mučenici iz Široke Kule: Ivica Nikšić (17 god.), Petar Nikšić (49), Joso Nikšić (35), Anka Orešković (56), Ante Orešković (54), Ante Nikšić (54); iz Urije – Ivan Perković (58); iz Ostrvice – Lucija Jukić (55), Josip Jukić (47) i drugi. Posmrtni ostatci navedenih žrtava pronađeni su u jami Golubnjača II, osim Anke i Ante Orešković koji se još uvijek vode nestalima.
Pokolj u Širokoj Kuli izvršili su lokalni Srbi, pripadnici četničkih postrojbi i milicije tzv. „SAO Krajine“. Pobunjeni Srbi su 13. listopada 1991. ubili 8 Hrvata, a slijedeći dana još 33 osobe. U Širokoj Kuli ubijena su 34 osobe, a u Bukovcu još 7 Hrvata.
Dana 13. listopada 1991. Srbi su mjesne Hrvate zatvorili u dvije hrvatske kuće pa ih zatim zapaliti granatama i tromblonima. Najmlađa žrtva je bila Verica Nikšić koja je imala samo 13 godina. Ubijen je 17-godišnji dječak Ivica Nikšić i njegova obitelj, ukupno pet članova!
Kada se piše o zločinima, o ubojstvu Verice Nikšić i njene obitelji rijetko se piše u hrvatskim tiskovinama i elektronskim medijima (mainstream medijima) jer su je ubili Srbi. O ubojstvu Aleksandre Zec napisano je mnogo, svake godine se priča obnavlja i proširuje lažima. Autori tih natpisa zaborave navesti kako je obitelji isplaćena odšteta od 1,500.000 kuna. Koliko je poznato obitelj Nikšić nije dobila odštetu! Tako to radi takozvano neovisno novinarstvo u Hrvatskoj.
“Za Vericu Nikšić gotovo nitko u Hrvatskoj ne zna, a u mainstream medijima možete čitati samo o Aleksandri Zec koja je jednako kao i Verica bila mala djevojčica, ni po čemu drukčija od Verice, no ipak s malom razlikom, ali lešinarima strahovitom razlikom, naime Aleksandri je tata Srbin pa samim tim mainstream medijima i Documenti Vesne Teršelić vrijedi daleko više, pa tako upit na stranicama Documente “Aleksandra Zec” ima 17 rezultata pretrage, a na upit “Verica Nikšić” 0, nula, ništa, muk, nema postojanja, nebitno, djeca Hrvata nisu ljudi i nisu žrtve. Krvavi su kriteriji u Documenti.”
U nedjelju 13. listopada 1991. godine devetnaest mještana se nalazilo u dva podruma obiteljskih kuća Orešković. Oko 14.00 sati zločinci su u prvom podrumu ubili 8 mještana: Katu Orešković (59), Milana Oreškovića (61), Maru Orešković (80), Nikolu Oreškovića (54), Anku Orešković (46), Anu Orešković (61), Vericu Nikšić (13), Mandu Nikšić (51). Njihova tijela ostavljaju u zapaljenoj kući i štali. Ana Orešković, Nikola i Anka Orešković pokopani su 1996. godine. Ostale žrtve nemaju ni danas svoga groba.
Iz drugog podruma Hrvati se spašavaju bijegom izvan sela, skrivaju se u živici i tijekom noći (za velikoga nevremena) bježe u Perušić.
Slijedećih dana su ubijene još 33 osobe. Neki starci su zaklani u kućama koje su nakon toga opljačkane i zapaljene.
Spomenik „Portal hrvatske povijesti“
U spomen na žrtve srpskog terora (34 civilne žrtve iz Domovinskog rata (starije osobe i djecu), te na 164 žrtve iz Drugog svjetskog rata s područja Široke Kule podignut je spomenik “Portal hrvatske povijesti”, rad akademskog kipara Petra Dolića.
Tijekom Domovinskog rata ubijene su 164 osobe iz Široke Kule i okolnih sela (Vukšić, Urije, Ostrvica i Lički Osik). 18 osoba se smatra nestalima. Posmrtne ostatke 16 osoba se nije uspjelo pronaći
Za počinjene zločine nad Hrvatima nitko nije odgovarao jer su Srbi koji su izvršili zločin (njih sedam je bilo optuženo i osuđeno u odsutnosti) bili nedostupni hrvatskom pravosuđu.
U listopadu 1991. godine, zbog sumnje da surađuju s hrvatskom stranom „martićevci“ su zatvorili, mučili i ubili peteročlanu obitelj Rakić: Mane Rakić (58), Luja Rakić (48), Radmila Rakić (28), Milovan Rakić (29) i Dragan Rakić (23). Svi se vode nestalima.
Zbog pokolja srpske obitelji Rakić (5 osoba) u Beogradu je 2013. godine Čedo Budisavljević osuđen na 13 godina zatvora, Mirko Malinović i Milan Bogunović na po 12 godina, a Bogdan Grujičić na osam godina zatvora. Osuđeni su zbog ubojstva srpske obitelji Rakić. Za zločine nad Hrvatima nisu odgovarali. Treba navesti, žalosnu činjenicu, da je sud u Srbiji osudio zločince koje je sud u Hrvatskoj amnestirao i oslobodio (2001. godine)!
Zbog ubojstva stotina Hrvata nitko nije odgovarao! Na ratni zločin u Širokoj Kuli ne može se primjeniti Zakon o oprostu, to je gnjusni ratni zločin!
Četnik Savo Štrbac, bivši ministar u vladi pobunjenih Srba, je žrtve koje su ubili Srbi stavio na popis žrtava koje su ubili hrvatske snage. Ubojice (lokalni Srbi, susjedi ubijenih) iz Široke Kule su tijela žrtava poredali pored ceste i zvali „sladoledare“ (promatrače UN-a) te tvrdili da su ubijeni Srbi. Ubijeni su bespomoćni stanovnici poodmakle životne dobi i djeca! Najmlađa žrtva strašnog zločina u Širokoj Kuli bila je Verica Nikšić, imala je 13 godina. Najstarija žrtva je imala 96 godina, Ivan Orešković.
Zlatko Pinter
Leave a Comment