Koja je to sila koja tjera čovjeka na ubijanje drugog čovjeka?
Koja je to sila koja potiče na ratove?
Postojimo, mislimo i živimo zato da bi se ubijali?
I onda nakon neizmjerne ljudske patnje, pošasti i smrti, osuđujemo i sjetimo se žrtava!
Ništa nas od tih silnih smrti kroz ljudsku povijest nije naučilo, ni spriječilo da nam se to isto stalno ne ponavlja!
Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima utvrđen je Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma od 23. rujna 2008. godine, a potvrđen je točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009. U završnom dijelu Rezolucije parlamenti i vlade svih država članica EU-a, država kandidatkinja za članstvo u EU i zemalja povezanih s Europskom unijom pozvani su na usvajanje i provedbu te Rezolucije.
Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma u Hrvatskoj se po Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj NN 110/19, obilježava kao spomendan (spomendani su radni dani te se istim obilježavaju neki važni događaji svjetovnog karaktera važni za noviju hrvatsku povijest)
Naime, hrvatski narod imao je žrtve u sva tri totalitarna režima tako da se spomendan predlaže nazvati Europskim danom sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, sukladno Rezoluciji Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. godine, o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe.
Komunističko je zlo pokosilo čak trostruko više nedužnih ljudskih života nego nacističko i fašističko zajedno. Naime, samo Mao Ce-tungu i Staljinu skupa se pripisuje oko sto milijuna žrtava, a tu su još žrtve Pola Pota, Tita, Ceauşescua i drugih komunističkih diktatora.
Stajališta izrečena u Rezoluciji Europskog parlamenta od 19. rujna 2019.godine o važnosti europskoga sjećanja za budućnost Europe, ruski predsjednik Vladimir Putin je ubrzo odbacio nazvavši ih ʺbesramnim lažimaʺ o ulozi i odgovornosti Sovjetskoga Saveza. Zasmetalo mu je, među ostalim, što u točki 15. Rezolucije piše da će razvoj Rusije u demokratsku državu ʺbiti otežan sve dok vlada, politička elita i politička propaganda nastavljaju s umanjivanjem komunističkih zločina i veličanjem sovjetskoga totalitarnog režima.ʺ
Pa upravo aktualna vojna agresija Rusije na Ukrajinu svjedoči o neprevladanosti sovjetskoga totalitarnoga komunističkog režima!
Osudu Rezolucije EU Parlamenta koju naziva „revizionističkom floskulom“ Franjo Habulin, predsjednik SABA RH, stalno ponavlja na svim skupovima:
„…jasne poruke privrženosti ideji i idealima antifašizma na kojima je sazdana današnja Evropa, zamijenjene su revizionističkom floskulom o osudi svih totalitarizama koji su jednaki, bilo da je riječ o naci-fašizmu, bilo o komunizmu, odnosno socijalizmu. A to je laž!“
Još je dodao da. „da svjedočimo ponovnom usponu fašizma i sustavnom zatiranju antifašizma, što se nastoji maskirati forsiranjem osude komunizma i izjednačavanjem komunizma i fašizma“
Znači osudu komunističkih zločina, Franjo Habulin proglašava „revizionizmom i laži ili maskiranjem“ a komemoracije za žrtve komunističkih zločina proglašava „balom vampira“ pri tome neizostavno napadajući Katoličku crkvu.
A bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić nastojeći izbjeći osudu za komunističke zločine, kaže : „”Jugoslavija nije bila totalitarna, nego autoritarna država”. Dodao je kako se treba usprotiviti domaćim snagama koje Jugoslaviju, a posljedično i SR Hrvatsku, nastoje proglasiti totalitarnim režimima. Doista jadno opravdanje, jer je Jugoslavija bila i totalitarna, autoritativna i diktatorska država.
U Jugoslaviji se održavao kult ličnosti diktatora Tita. Za ispričani vic odlazilo se u logor na Goli otok.
Obilježavanje Europskog Dana sjećanja od strane službene vlasti u Hrvatskoj provodi se nažalost deklarativno.
Hrvatski Sabor donio je Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine
Hrvatska ignorira rezolucije svih tijela EU kojima se osuđuje komunizam. Takav odnos ne začuđuje, jer se dobro zna, kako državom vladaju potomci bivših komunista. Oni su na vodećim pozicijama u vlasti, a poglavito su premrežili sve relevantne medije. Nitko od njih se ne predstavlja kao komunist, već sami sebe nazivaju antifašistima, kao da bilo gdje u svijetu postoji opasnost od fašizma.
Ti komunisti preobučeni u antifašiste, ne priznaju komunističke zločine. Komunizam bi moderni „antifašisti“ odvojili od antifašizma, jer komunizam nosi teret počinjenih masovnih zločina po kojima i je izjednačen sa nacizmom i fašizmom, ali ne mogu, nikako ne mogu.
Josip Broz Tito bio je predsjednik Komunističke partije Jugoslavije, koja je bila jedina vladajuća stranka Jugoslavije. Bio je Maršal JNA i predsjednik države do smrti 1980.godine.
Savez komunista Jugoslavije vodio je državu do izvanrednog 14. kongresa, koji je postao posljednji kongres partije SKJ koja je vladala zemljom od završetka Drugog svjetskog rata.
Nakon raspada Komunističke partije Jugoslavije, uslijedio je i raspad Jugoslavije.
Međutim komunizam nije nikakav antifašizam! Komunistička partija Jugoslavije predvodila ja NOB i borila se protiv fašizma u 2.svjetskom ratu, ali je istovremeno provodila i socijalističku revoluciju, za promjenu društvenog i državnog uređenja Jugoslavije.
OZNA, UDBA , KOS dokaz su totalitarnog režima SFR Jugoslavije
Osnivanjem tajne organizacije OZNA (Odjeljenje za zaštitu naroda), Titove komunističke tajne policije, NOB je definitivno prestala biti antifašistička. Koristeći se fašističkim metodama likvidacije „ unutarnjeg i klasnog neprijatelja“ OZNA je postala odgovorna za masovna ubojstva nakon završetka 2.svjetskog rata i uvođenje terora nad masama, što je imalo za posljedicu uništenje bilo kakvog otpora ili opozicije.
Početkom 1946.godine OZNA je službeno ukinuta, ali su od nje osnovani UDBA (Uprava državne sigurnosti) i KOS ( Kontraobavještajna služba) u sastavu JNA.
U dokumentu iz državnog arhiva u Pazinu ( HR-DAPA) vidi se priznanje terora OZNE. Oblasni narodni odbor za Istru (dalje: ONOI), (1945.): Goleme ovlasti, koje su službenici OZNE imali u novooslobođenim krajevima, često su zlorabljene ili korištene po osobnu nahođenju odgovornih ljudi, posebice u proglašavanju “narodnim neprijateljima” osoba koje bi mogle postati vođama moguće političke ili nacionalne oporbe. Vrijeme stabiliziranja političkih i vojnih prilika u Istri upravo su ta dva kritična mjeseca (svibanj – lipanj) 1945., kada su obavljana nezakonita privođenja, uhićenja, konfiskacije, protjerivanja, ali i ubojstva od strane OZNE i onih organa vlasti koji su im se stavili na raspolaganje.
Krajem 1944.godine, Tito je uz pomoć Crvene Armije u Srbiji, krenuo u pohod na ostatak Jugoslavije. Radi učvršćenja komunističke vlasti, partizanska tajna služba OZNA dobiva zadatak – kako to piše u jednoj naredbi – da istrijebi narodne neprijatelje, i stvarne i potencijalne. A to je po ondašnjim kriterijima mogao biti svatko tko nije bio pristupio partizanima. Prvi će se na udaru naći pripadnici njemačke manjine, mahom starci , žene i djeca. Brojke su zastrašujuće: život je izgubilo oko 60.000 „Švaba“, od čega 26.000 žena i 6000 djece mlađe od 14 godina.
Planske, masovne likvidacije bez suđenja nastavljene su u Zagrebu te po Sloveniji i na Križnom putu, nakon što su Britanci izručili razoružane hrvatske vojnike i civile s Bleiburga.
Uglavnom se poštovalo pravilo da se svaki narod obračunava sa svojim „izdajnicima“: Hrvati su ubijali Hrvate, Srbi Srbe. Tako samo na području Kočevja, gdje je ordinirala 11. dalmatinska brigada, leže posmrtni ostaci oko 30.000 zarobljenika. Mnogi od egzekutora stradat će od takozvane partizanske bolesti – poludjet će od silne prolivene krvi! To se dogodilo i Šibenčaninu Ljubi Periši, načelniku OZNE spomenute brigade. Mučen noćnim morama, ubio je i ženu i djecu i sebe.
Poratni zločini nad zarobljenicima, obračun s Crkvom i građanskim političarima, sukob s Informbiroom, Goli otok, eliminacija srpskih unitarista te gušenje Hrvatskog proljeća akcije su u kojima su aktivno sudjelovale tajne službe. Postojalo je 2 milijuna dosjea nadziranih građana, a omjer je bio jedan agent na 10 stanovnika što je bilo više nego u SSSR-u. Otkrivaju se metode isljeđivanja i tortura, lažna svjedočenja, montirani procesi, smaknuća bez suđenja, ilegalna hapšenja te Titova opsjednutost službama.
Nakon masovnih likvidacija ratnih zarobljenika i civila OZNA i KNOJ kreću u obračun s takozvanim narodnim neprijateljima; politički oponenti, crkva, slobodoumni intelektualci, svi oni postali su neprijatelji.
https://www.imdb.com/title/tt2338917/episodes/?ref_=tt_ov_epl
Monsinjor Juraj Batelja prvi put pred kamerama u serijalu Jugoslavenske tajne službe predočio dokumente koji dokazuju tko je pripremao “eliminaciju” nadbiskupa Stepinca i kako je UDBA nadbiskupa sustavno trovala. Tajne službe krivotvorile su liječničke kartone, pa je Stepinac liječen od jedne bolesti, a bolovao je od sasvim druge.
Istodobno počinju i prve likvidacije emigranata. Ukupno ih je ubijeno 73 Hrvata, zadnji Ante Đapić 1989.godine. Nestalo ih je 5, preživjelo atentat njih 24, neki i više pokušaja.
Nakon gušenja Hrvatskog proljeća 1971.godine, jugoslavenski režim pojačao je teror nad političkom emigracijom. Samo u razdoblju od 1972. do 1980. Služba državne sigurnosti (nekadašnja UDBA) ubila je 22 hrvatskih iseljenika, među njima i Brunu Bušića. Pritom se najčešće zaboravlja da su (po republičkom ključu) Hrvate u pravilu likvidirali Hrvati! Udbini atentatori za nagradu su dobivali novac, luksuzne automobile, stalni posao, stanove, kafiće, čak i hotele!
Tito se istrgnuo iz Staljinovog zagrljaja, Jugoslaviji osigurao neovisan status, ali je nakon Rezolucije Informbiroa (razlaz sa Staljinom 1948.) slijedio obračun sa staljinistima, stvarnim i potencijalnim. Više od 80 posto zatočenika, naime, dospjelo je na Goli otok bez dokaza i sudske presude – diskrecijskom odlukom tajne službe. Sugovornik Alfred Pal, koji je dvostruki zatočenik Golog otoka, tvrdi da su agenti UDBE imali novčanu premiju po broju osoba koje bi poslali u logor. UDBA je na Golom otoku osmislila, implementirala i nadzirala dotad neviđeni, kanibalski zatvorski sustav. Služba uopće nije prljala ruke, kažnjenici su za nju obavljali posao ubijajući se međusobno.
Jedini koji su odgovarali i osuđeni su Josip Perković i Zdravko Mustač i to od Njemačkog pravosuđa za ubojstvo Stjepana Đurekovića, a ne od Hrvatskog pravosuđa. Tako u presudi Višega njemačkog suda u Münchenu, prešućivanoj u nas, doslovce stoji: „Do Titove smrti 1980. godine on je osobno donosio potrebne odluke. Nakon toga su za naredbe likvidacija bili zaduženi nositelji političkih funkcija u okviru pojedinih izvršnih komiteta Saveza komunista“ i ti su sada gorljivi „antifašisti“ kojima su puna usta demokracije i ljudskih prava.
UDBA i KOS (vojna kontraobavještajna služba) uvidjevši nakon Memoranduma SANU 1986.godine, da dolazi raspad Jugoslavije, planski su se uključile u proces raspada Jugoslavije i stvaranja nacionalnih država! Prvi cilj: biti amnestiran za sve dotadašnje zločine. Drugi cilj: zauzeti pozicije u novom sistemu, zadržati povlastice te utjecaj na političko-gospodarske tijekove. U tom kontekstu analitičari tumače i činjenicu da je dr. Franji Tuđmanu hrvatska (republička) Služba državne sigurnosti još 1987. godine, daleko prije nego ostalim političkim zatvorenicima, izdala putne isprave!
Umjesto zaključka
Jeli Titov režim bio antifašistički, kada je počivao na komunizmu, na zločinima komunizma, a komunizam je izjednačen sa fašizmom kao istim zločinačkim režimom? NIJE! Dio u kojem je oslobodio zemlju od njemačkih i talijanskih okupatora ne daje mu pravo da se kiti antifašizmom, jer je nastavio represiju, teror, logore i likvidacije koje čak ni okupatori nisu provodili, naime mnogi obični građani koji su preživjeli njemački nacizam i talijanski fašizam, nisu preživjeli komunizam.
Komunistička partija Jugoslavije vodila je narodnooslobodilačku borbu, „oslobađala“ od fašizma i uvela teror i strahovladu nakon rata, slala ljude na Goli otok sa crvenom zvijezdom na kapi partizanki i u svim državnim dokumentima na dnu je pisalo” Smrt fašizmu, sloboda narodu” u svim dokumentima! Kojim metodama? Fašističkim!
Nema razlike! Ista Partija, isti ljudi bili su komunisti i sada su se da sakriju svoju zločinačku prošlost i zločinački način vladanja, preobukli u antifašiste!
95 000 bivših komunista prešlo je u HDZ, kao državotvornu stranku, koja je koaliranjem sa SDSS, postala sve samo ne državotvorna. IDS , SDP, Možemo i većina stranaka lijevog spektra u Hrvatskoj ne odriču se Tita., ni njegovog nasljedstva.
Međutim za zločine koje su počinili Titoisti nikada nitko nije odgovarao. I ne samo da nije nitko odgovarao, nego su svjesno činili zločine, svjesno ih sakrivali, pa su žrtve bacali u jame, fojbe, sakrili duboko u rudnike i još zabetonirali u više pregrada i slojeva, ( Huda jama) i ubijali svjedoke da se nikada ne sazna istina o počinjenim zločinima! Znali su što čine, to je zločin sa predumišljajem!
Na isti način postupali su partizani u svakom gradu, i na svakom „oslobođenom“ teritoriju. U Istri su se punile jame-fojbe, progonili svećenici ( zaklan je Miroslav Bulešić) da bi kulminiralo sa sveopćim progonom i masovnim likvidacijama nakon Bleiburga i Križnog puta.
Ako je netko i pokušao reći istinu i taj je zauvijek zašutio! Krilo se dugih 70 godina!
I sada kada je zločinački karakter te tvorevine izgrađene na zločinu nazvane Jugoslavija u punom opsegu izašao na svjetlo dana iz dubina rudnika, još ga ne priznaju!
Čak su evo velikog apsurda, generali Hrvatske vojske, koja je u Domovinskom ratu pobijedila tu zločinačku JNA, potpisali pomilovanje za Perkovića i Mustača, koji su provodili zločinačku jugoslavensku politiku.
Ali oni su danas svi „antifašisti“ i deklarativno će spuštenog pogleda „tužna lica“ položiti vijence i zapaliti svijeće! Ne trebaju ni to, jer ih nije briga!
Lili Benčik/hrvatskepravice
Leave a Comment