ZGODNE NEZGODE i NEZGODNE ZGODE
(ulomak – nastavak 2)
Piše: Ante Lib Matić
Književna reprezentacija
Kad sam studirao u Firenci i preveo deset hrvatskih pjesnika (po tri pjesme) za jednu književnu reviju i kad je to izišlo, časopis je bio u izlogu najveće knjižare u Firenci, koja je u glavnoj ulici i blizu centra grada. Prolazeći tako jednoga dana zastao sam čuvši hrvatski jezik. Dva čovjeka su stajala ispred izloga i komentirali. Videći na koricama časopisa imena i prezimena najpoznatijh hrvatskih pjesnika, jedan će:
– Kakva reprezentacija, čovječe. Svaka čast izborniku. Dobro ih je odabrao. I još bolje poredao. Kakva vrsta!
– Koja? – pitao je drugi buljeći u izlog i misleći da govori o nekoj nogometnoj vrsti.
– Njabolja svih vremena.
– Kaži imena!
Evo te reprezentacije. Od dvanina do danas.
1.Marko Marulić
2.Ivan Gundulić
3.Andrija Kačić Miošić
4.Silvije Strahimir Kranjčvić
5.Antun Gustav Matoš
- Ante Branko Šimić
- Tin Ujević
- Nikola Šop
- Mak Dizdar
10.Vladimir Nazor
Blago podruma Vatikana
One godine kad je Nikola Tavelić proglašen svecem, boravio sam u Rimu mjesec dana. Tako me jednoga dana fra Karlo Balić tada najpoznatiji marijolog na svijetu, vodao kroz podrume Vatikana. Nisam se mogao nagledati i načuditi što svega dolje ima, kakvih ima sve starina i vrijednih predmeta raznih naroda. Tu ne zalazi lako ljudska noga. Kako je fra Karlo tamo dugo živio i poznavao gotovo sve koga je valjalo poznavati, meni je htio pokazati što malo tko ima sreću vidjeti. Dakle, vidio sam, neke čudesno izrezbarenu škrabicu koju je neki naš knez darovao papi, pa još raznih predmeta od mramora, drveta, zlata i srebra…
Onda smo zastali i on je upro prstom u neku staru papirinu koja je bila ispisana staro hrvatskom glagoljicom i rekao potiho: Pogledaj pažljivo.
Buljio sam kao tele u šarena vrata i ništa nisam razumio što piše, ni tko je to napisaop, ni kada, ni zašto, a čudilo me zašto je samo na tome insistirao da pogledam pažljivo. Kad mi je objasnio, shvatio sam tragiku naše povijesti. Naime, ispod stakla je dokument o prvom hrvatskom kralju Budimiru, koji je na saboru ondanjih hrvatskih plemena 753. godine na brdu Lib (koje li ironije sudbine, ja rođenn podno tog brda) i u drevnoj ilirskoj prijestolnici Delminiju održao sabor na kojem je donešen Zakon sudjem ljudjem. Kad sam upitao fra Karla zašto nam to ne dadnu, barem kopiju, on je slegao ramenima i nešto promrljao što nisam dobro razumio, a mislim da je prešutio ono što je nas Hrvate skupo koštalo u našoj povijesti.
-Znači, naš prvi kralj nije Tomislav.
-Vidio si da piše rex Budimir – kratko je odsjekao.
Onda je naša prošlost zamagljena i mutna.
– Nećemo je lako razbistriti – kazao je fra Karlo i krenuli smo uz stubište, vani, na zrak.
Pitaj Uju čita li išta pravoslavno
Za vrijeme studija u Beograda, kad sam imao koju kintu u džepu išao sam u Klub spskih književnika, Francusku 7 gdje se dobro jede, pije, psuje i bistri srpska politika. Rečeni klub bio je u dva dijela, na jednom se jele i pilo i bistrila politika, na drugom lokalo i benetalo!
Tamo su zalazili političari, novinari, glumci, pisci i pjesnici, snobovi i mlade dame željne slave i onih stvari. Tako sam jedne noći zaružio u tom klubu s Branom, Acom, Ambrom, Čudom i Krlom. S njima za stolom sjedio je neki Amerikanac, navodno student. On je častio. Pili su votku, ali na eks. Tek što sam sjeo, Brana veli:
Brat Hrvat, pije se na eks i ćuti.
Kad sam iskapio prvu čašicu skoro sam glasno protestirao jer sam umjesto votke popio vodu, ali me Brana dokačio malo nogom u potkoljenicu i zaskočio riječima, da se šuti dok se ispija, a kasnije će krenuti priča, kad ispratimo gosta iz Amerike. Taj riđobradi Amerikanac, navodno student nečega u Beogradu po svoj prilici zalazio među pisce i novinare zbog svojega posla, pa je tako zapao, po svojoj nesreći među „velike pjesnike i još veće pijance.“ Kad je Amerikanac eksirao petu votku, počeo je trabunjat nešto sebi u bradu, platio svih pet rundi, digao se i oteturao niz Terazije, a nama je pristupio konabar Šeki i rekao: Šlušajte, bre, bando pesnička. Svaki ima pasulj so rebra i špricer. Časti vas, majku vam mangupsku, ona fukara iz bedne Amerike.
Štos je bio u tome, što je Amerikanac pio votke, a mi vodu, pa kad je on platio pet rundi, nama je ostalo za grah i gemišt.
U Francuskoj 7 bili su konabar Buda i Šeki i legendarni kuhar Ivo, naš čovjek, gospar od Dubrovnika,koje su zvali nadimkom Ujo. Ivo je bio jedan od kraljevih kuhara i neko vrijeme kuhao je Titu, pa ga otjerala Jovanka. Kad bi Ivo pripremio svoje specijalitete, prste ste lizali. Jedne večeri došao sam malo ranije, sjedio sam za stolom i krišom čitao katolički list Glas Koncila i katoličku obiteljsku reviju Kana. Ivo je sa strane škicnuo i pitao me što čitam. Rekao sam mu da je to moja stvar,a on će meni:- Biće i moja – i sageo mi se do uha, prišapnuo da mu je nezgodno doći do tih novina, a rado bi ih čitao, pa ako ja njemu budem donosio te novine, on će meni svaki put svoju slasnu pljeskavicu. Tako je i bilo. Donio bih Kanu i Glas koncila, gosparu Uji, kako su ga Srbi zvali, a katkad i još neka katolička glasila, dao Ivi ispod stola,a on bi meni donio pljeskavicu. To je postalo sumnjivo srpskom pjesniku i boemu Brani Petroviću, pa kad je prokužio o čemu se radii i kojim vjetrom dolazim do pljeskavice, šapnu u uho:
– Pitaj gospara Ivu čita li išta pravoslavno.
Čašćenje oca makedonske književnosti
Kao student u Skoplju jedne sam noći s cimerom Radom Dodigom, sverznadarom, otišao u Klub makedonskih pisaca. Tamo su sjedili makedonski klasici i neki pisčići s nekim nacifranim damama. Kako sam bio malo već pod gasom i ugledao klasika makedonske proze, Slavka Janevskjog, rekao sam konabaru da odnese piće Janevskom i njegovu društvu i neka kaže da časti oca makedonske književnosti mladi hrvatski pjesnik iz Duvna. Konabar je odnio rundu i ja vidim da nešto za stolom se događa. Prišao mi je konabar i rekao da Janevski moli da dođem sjesti za njihov stol. Rekao sam konabaru da kaže da nije došlo vrijeme sjediti za istim stolom s piscem prvog makedonskog romana Selo iza sedam jasenova, a ja odoh preko planina do none Judite da s Marulom popijem kavu i bevandu. Dok sam izlazio i prlazio pokraj njihova stola, čujem što im govori konabar: Rekao je da ide na nekakvu bevandu s nekim Marulom kod neke none Judite.
Zanosna Sibila i pretili Velimir
Nešto strašno dogodilo mi se na dramatičnoj skupštini DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA 2001. Tada su, poslije moga kratkog govora i obrane naše „patuljaste prošlosti i sredine“kako je kazala u svom obraćanju i blaćenju hrvatskih velikana makedonska sisata i guzata pjesnikinja Sibila, pretili komunistički zrec Velemir, orijunaš i dalmatinski ridikul. Zanosna Sibila lupala je o nama Hrvatima kao patuljcima u patuljastoj sredini…što je mene doslovno razbjesilo, pa sam joj očitao bukvicu. Gospo Sibila ako mislite i tvrdite da smo mii Hrvati patuljci, da je naša duhovna sredina patuljaska, da je sve naše patuljsto, pođite u u Selo iza sedam jasenova, a ja ću krenuti preko Planina do none Judite, da snjom popijem bevandu i proćakulamo o svemu ča se ne smi znati, kako to kažu naši Dalmoši. Dok sam ja to Sibili predlagao za govornicom, prišao mi je komunist Velimir i prekino me upadicom, da sam ja fašist i marksis, a ja sam mu, naravno i normalno po duvanjski sprašio u gubicu, da ga jebavali Marks, Lenjin, Mao i Staljin; što je tada, bilo od drugova normalno, rečeno večeri u dnevniku na zagrebačkoj televiziji, ali samo moja psovka. Dakle, nije se čula na televiziji, u dnevniku nijedna riječ Sibilina, ni Velemirova, nego samo moja psovka. Dakle, toga dana postao sam kralj hrvatski psovača. Zar sam ja kriv što sam rođen u psovačkom kraju i u psovačkom narodu.
Nastala ja prava zbrka i halabuka, nije se znalo što tko komu što govori, dovikuje i psuje u Klubu hrvatskih književnika i farizeja. Nakon obračuna i svođenje računa na rečenoj skupštini, kad sam sjeo između dva Ivana, autora Duše robova i pjesnika Duše Hrvata, jedan mi od njih reče:
Ono o jasenovima, nije mi posve jasno.
Nisam mogao vjerovati svojim ušima i riječima poznatog pisca, koji nije čuo za prvi makedonski roman, oca makedonske proze Slavka Janevskog: Selo iza sedam jasenova. Saznao sam kasnije da ga je podatna i prgava Sibila digla iz zagrebačke Svečilišne knjižnice i pročitala; ali poslije povijesne Skupštine na kojoj se Društvo književnika Hrvatske raskolilo, što se gledano vremenski i povjesno moralo dogoditi, na Društvo književnika i Društvo pisaca.
Davičove pesme i Petrov kupus
Nijemu tomu bilo davno da se ne priča, kako je u rodnom kraju poznatih duvanjskih pisaca i pjesnika, kojih se već namnožili tridesertak, poslije književne večeri u hotelu Ovčarevo, zasjeli klasici i ostali za pune stolove i raspoalili priču o svemu i svačemu, pa kad je jedan od njih imenom i prezimenom Oskar Davičo počeo kukat kako su mali honorari za pjesme, tada nepoznati, lokalni pisac kojeg zovu po naški Glibonja, dočapao se riječi i počeo objašnjavati klasiku kako je on, ostavši bez posla, uzgajao kupus i zaradio veliku lovu. Glibonja je na svoj načim, kako je glagoljiv i ubitačno duhovit, objašnjavao Oskaru, Daviču, Gustavu Krklecu, Desi Maksimović, Branku Ćopićui, Izetu Sarajliću, Juri Kaštelanu, Vesni Parun i ostalima za dugačkim i masivnim stolom krcatim ića i pića, kako je sve to radio, sadio, zalijevao, okopavao i prodavao, pa kad je rekao koiliko je zaradio prodavši kupus, naravno da je vrsni propovjedač Glibonja malo sve uveličao:
Slušaj, bre, pa ti si više zarao na kupusu nego ja na mojim pesmama.
Petar Miloš zvani Glibonja ga ošinu oštrom i silnom rečenicom ikavicom kao kandžijom:
Diće se vaše pesme mirit s mojim kupusom
Tesla najveći Srbin iz Hrvatske
Kad sam služio onu njihovu vojsku u Ohridu, dovezo me se neki zastavnik, pa me maltretiro svojom pričom kako nema Boga,kako su ga izmislili lopovi popovi, pa kako su vjernici zaostali i primitivni…
Kad sam ga pitao jeli čuo za Teslu, rekao je kako da ne. To je najveći Srbin svi vremena, kazao je zastavnik, pa kad sam ga pokosio rečenicom, da je taj Tesla vjerovao u Boga i na stolu držao ličku kapu i Bibliju i svaku večer, prije spavanja čitao je ulomak iz Biblije. Zastavnikje ostao bez riječi i nikad više nije mi dosađivao svjom pričom o Marksu i Lenjinu,drugu Titi i kako nema Boga.
Zašto Srbi ne objave jednom taj dnevnik „najvećega Srbina“ svih vremena, Nikole Tesle iz hrvatskog sela Smiljana. To je selo u Lici. Evo ulomka iz Teslina dnevnika, iz kojeg se jasno vidi da je genetski Hrvat i po ocu i po majci. Kao da je lako stati u kraj spskoj mitomaniji i mitologiji laži.
Drago mi je što me Hrvati smatraju svojim, jer su moji preci hrvatski koljenovići, Draginići iz Zadra. Kao hrvatski plemići Draginići su došli u liku u XIV stoljeću i tu ostali. U Liku su moji preci došli preko Novog Vinodola. Preci moje majke, Kalinići, također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je otići u Bosansku Krajinu (Turska Hrvatska) tamo se oženio pravoslavnom djevokom i prešao na pravolavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao teslom, prema alatki kojom se obrađuje drvo i otuda je moje sadašnje prezime Tesla. To je, zapravo, nadimak. Moj djed je bio časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota
Pitao sam dida – šta ima iza planina
Kad sam kao dječak dotjerao janjce u hladovinu iz polja, sjeo pokraj djeda koji je sjedio na kamenu ispred kuće i pušio, pitao sam ga što je iza brda, jer me silno kopkalo što je iza brda i planina, koje su obrubljivale duvanjsko polje i zaklanjala mi vidik. Didunda je neko vrijeme šuteći otpuhivao i odbijao dimove iz lule, a onda me pomolovao po kosi i kazao, da je iza Vran planine i Čvrsnice golema tuđina, Lipa naša kako je onn zvao Hrvatsku, Draga naša kako je on zvao Bosnu, Tužna naša kako je zvao Hercegovinu i nije mi nikad kasnije htio objasniti zašto tako naziva Hercegovinu. Kad sam porastao i saznao da su partizani pobili 66 hercegovačkih fratara i tisuće civila, svatio moga dragog i neprežaljenog Didundu,koji me je mnogim stvarima podučio dok sam u duvanjskomm selu Borčanu odrastao, čuvao ovce i janjce, čuvao goveda,a najvolio sam čuvat janjce kod potoka i stećaka.
Molitva za kišu
Te godine bila je strašna i duga suša. Mjesecima nije pala ni kap kiše. Zvizdan je sve spalio. Ni najstariji ljudi nisu upamtili takvu sušu. Narod je spontano pohrlio na molitvu za kišu. Kad je crkva bila dupkom puna kao šipak zrnja, fratar Didak je dugo šutio klečeći ispred oltara. Ljudi su počeli gurkat se laktovima, žene se sašaptavale, djeca počela napuštati crkvu, a onda se osmjelila jedna starica i, klečeći blizu velečasnog župnika, glasno zamolila, da povede molitvu. Fratar se osovio na noge, okrenuo prema puku i raspalio po svojim župljanima.
– Došli ste molit za kišu, jeli, a! Kakva vam je to vjera, jeli, a.
Došli ste, a! Došli su i godišnjaci, a, jeli! Dakle, došli su i oni. Kakvi ste vi katolici, kakvi vjernici! Sada ste došli kad vam je dogorilo do nokata. Lažete gdje stignete, psujete da Bog sačuva, kradete, varate, lažete, petljate, mrzite…
Dok je govorio zavladala je takva tišina, da se čulo kako oni sipljiviji dišu, pa kad se činilo da će počet moliti nakon oštri riječi, fratar je rasjeko muk oštrom rečenicom:
– Došli ste molit za kišu, a disu vam kišobrani?
Tko su bili partizani i ustaše?
Jednoga dana došao je u našu školu važan drug partizan pričati nama o svom junaštvu i reatnom putu i partizanskoj borbi, revoluciji, socijalizmu i komunizmu, bratstvu i jedinstvu, jednakosti i ustaškim zlodjelima, pa je nakon svoje govorancije, digao Rotku i pitao ga da kaže tko su bili nacisti, fašisti, ustaše i partizani. Rotko je odgovorio drugu, da su nascisti bili Nimci i Austrijanci i bili su okupatori i naši dušmani, fašisti Talijani isto tako bili su naši dušmani, četnici isto tako bili su naši dušmani, pa kad ga je priputio o partizanima rekao je Rotko , da su oni bili oslobodioci, dobri i hrabri borci, a kad ga je pitao tko su bili ustaše i dombrani, Rotko je počeo nabrajat: ćaća Ante, stric Pere, tetak Jure, ujac Jozo, moj kum Mate…
Leave a Comment