Digitalni i razni terenski predatori u lovu na starije sugrađane. Zakazuje li društvo u zaštiti najranjivijih?
U svijetu sveprisutne i nezaustavljive digitalizacije, jedna dobna skupina građana ostaje posebno izložena. Prema svakodnevnim vijestima broj pokušaja telefonskih i online prijevara na štetu starijih osoba u stalnom je porastu. Iako ni mladi nisu izolirani od toga najizloženiji su stariji, mahom umirovljenici. Oni su ciljana meta zbog akumulirane štednje, psihofizičkog statusa, često izrazite lakovjernosti ali i socijalne izolacije koju prevaranti vješto iskorištavaju.
Prevaranti se služe raznolikim i maštovitim metodama, ne kucajući samo na vrata, oni ulaze u domove preko ekrana i slušalica. Jedna od najpopularnijih metoda trenutno je SMS ili glasovna prijevara, gdje roditelji dobivaju poruku ili dramatičan poziv o navodnoj nesreći ili gubitku mobitela djeteta, popraćenu plačom i hitnim zahtjevom za uplatom.
Tu su naravno kao potvrda i lažni liječnici koji informiraju o hitnim operacijama djece ili unučadi, koristeći šok i stres kako bi iznudili gotovinu.
Odgovornost za zaštitu starijih ne smije pasti isključivo na pojedinca ali u svakom slučaju, obitelj je ta koja treba preuzeti onaj glavni teret informiranja starijih o mogućim problemima i načinima na koji se manifestiraju. Uporno ponavljanje, često im je i dosadno ali je neophodno.
Ministarstvo pravosuđa i uprave te MUP, moraju prilagođavati mjere za sprječavanje tih aktivnosti pa i urgirati, kako bi se pojačala odgovornost platformi i operatera..
Nakon već izvršenih prijevara, često se žrtve srame priznati da su prevarene, što prevarantima daje “vjetar u leđa” i potrebno vrijeme. Ono što bi bilo vrlo važno u tim slučajevima je, prestati kriviti žrtvu i početi kažnjavati sustavne propuste u sigurnosti digitalnih transakcija, jer ljudska lakovjernost i raskorak s modernim tehnologijama, teško će se iskorijeniti. Upravo zbog toga, komunikacija unutar obitelji, mora biti u centru pažnje i preuzeti glavni dio te borbe.
Starijim ukućanima, potrebno je provjeravati pozive i poruke koje dobijaju, posebno u našoj odsutnosti.
Uporno ponavljanje da se financijske odluke nikada ne donose preko telefona bez međusobne konzultacije s nekim povjerljivim članom obitelji.
Instalirati sigurnosne alate i postaviti jake lozinke( njima lako pamtljive) na uređajima koje koriste.
Uporno ih podsjećati, ako nisu sigurni je li poziv ili poruka stvarna, neka se sjete:
Nazvati osobu koja im navodno piše, na njezin stari broj ili kontaktirati drugog člana obitelji.
Skrenuti im više puta pažnju kako nijedna banka, policija ili bolnica takve podatke neće tražiti telefonski.
U slučajevima kada i ako ih netko požuruje ili traži, “nikome ne govorite”, to je siguran znak da ih pokušavaju prevariti.
Sigurnost u trećoj dobi je u posljednje vrijeme pitanje tehnologije ali i ništa manje, pitanje dostojanstva i brige cijele zajednice za one najranjivije.
Branko Knežević
Leave a Comment