By U 83. godini umro je Igor Mandić, književni kritičar, koji je od radosti, povodom smrti Miroslava Krleže, „otvorio šampanjac“!
Riječ je o jednom od onih hrvatskih pisaca kojima se nije dopadala hrvatska država, koji nisu vjerovali u njezin opstanak. Nu, dobro. Nisu svi bili za hrvatsku državu ni početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, a zašto bi sada?
Mandić je bio jedan od relativno rijetkih koji se javno, glasno i jasno, usudi to i reći.
U intervjuu s naslovom „Hrvate se ne može dovoljno uvrijediti da se pobune. Mi smo svakom nasilniku znali reći da“ (Večernji list, 6. svibnja 2017.) stvarno je pretjerao. Ili nije znao, ili se pravio glup i tup. Tako je među ostalim tada izjavio da su „naivci mislili da su stvorili nekakvu samostalnu suverenu Hrvatsku, kao što nisu jer se ona raspada kao trula barčica…“ . Zatim je naglašavao da su Srbe iz Hrvatske „otjerale puške i kame i strah“. Nigdje i nikada nije izustio ni riječi o srbijanskoj agresiji, o žrtvama hrvatskog naroda, kao da se ovdje tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata samo i isključivo „puškama i kamama“ progonio i klao nevini srpski narod. (Kama inače znači vrsta zakrivljenog noža!).
Nu, relativno često smo ga znali i pitati: Gdje je bio i što je radio 1991.?
A za hrvatske branitelje je rekao: „To je nacionalistička, fanatična rulja. Ti ljudi u životu nisu pročitali nijednu knjigu, nisu bili ni na jednoj predstavi. Čak ni u kino ne idu, ni novine ne kupuju. Iz njih progovara samo mržnja. Odnosno, antisrpstvo.“
Za njega je cijeli problem oko HAVC-a i Frljića samo bilo – „antisrpstvo“.
Žao mu je bilo propale hrvatske zemlje, pa je znao dodati: „Nikada nisam imao iluzije da od Hrvatske ikada išta može biti, osim u onom obliku kad je postojala kao socijalistička republika u SFRJ.“
Ok, čovjek je imao takvo mišljenje. Ali, na ovaj i ovakav način vrijeđati i klevetati one koji su dali i krv, odnosno živote za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, ipak je bilo malo previše.
Inače, obično se kaže -o mrtvima najljepše.
Vjerujemo da će nas Mandić shvatiti, jer ni „njegova malenkost“ nije imala lijepo mišljenje o nekima koji su sada, kao on, odlazili s ovoga svijeta.
Tekst i slika: Mladen Pavković
