Tragični odlazak Zvonka Bušića Taika, prva rujna dvije tisuće trinaeste godine, ostaje jedna od najtežih i najmračnijih zagonetki suvremene hrvatske povijesti. Čovjek koji je preživio tri desetljeća u najsurovijim američkim tamnicama, vođen isključivo snom o slobodnoj Hrvatskoj, utisnuo je taj san u vječnost, ali je vlastiti život okončao u trenutku kada je taj san davno postao stvarnost. Njegov čin duboko označava tihu i tešku sudbinu tisuća hrvatskih branitelja koji su, baš poput njega, nakon ostvarenja uzvišenog cilja umjesto domovinskog blagostanja i topline dočekali razočaranje, guranje na rub i hladnu tišinu. Zvonko i njegova vjerna suputnica Julienne Bušić osuđeni su u dalekoj zemlji zbog otmice putničkog zrakoplova, prigodom koje je, uslijed eksplozije podmetnute naprave u pretincu na njujorškom kolodvoru, nesretno poginuo američki čuvar zakona Brian Murray.
I dok ih povijesna i politička tumačenja, pod utjecajem onih koji u krvarenju za državu nisu sudjelovali, često grubo označavaju kao nasilnike, istina progovara sasvim drugačije. Njihov jedini cilj bio je buđenje usnule svjetske javnosti i skretanje pažnje na nesmiljeno ugnjetavanje Hrvata u Jugoslaviji, a njihovo jedino oružje bili su letci s tekstom „Proglas slobodne Hrvatske”, bačeni visoko iznad Londona i Pariza. Bušići nisu željeli niti planirali ničiju smrt, nebeskim prostranstvima upravljali su bez pravog oružja koristeći tek lažni eksploziv, a pogibija čuvara bila je ishod nesretnog spleta okolnosti i krive procjene stručnjaka za oružje. Oni nisu bili nasilnici vođeni mržnjom ili željom za uništenjem nevinih života, već gorući borci za slobodu koji su u vremenima opće svjetske šutnje izabrali žestok, očajnički korak kako bi prenuli zapadni svijet i progovorili o patnji vlastitog naroda. Povijest je ubrzo pokazala da su ti daleki iseljenici, u čijim je srcima tinjao plamen domovine, bili potpuno u pravu. Mnogi su u rodnoj grudi vjerovali u mirne dogovore i opstanak saveza država, a Bušić i politički svjesni Hrvati u inozemstvu neumorno su upozoravali da se Jugoslavija ne može raspustiti mirnim putem, da se velikosrpskoj sili nikada ne smije vjerovati te da se sloboda može iskovati jedino oružjem.
Kada su tisuću devetsto devedeset prve godine započeli siloviti napadi JNA, srpskih paravojnih postrojbi i crnogorskih napadača, svaka Bušićeva proročanska riječ postala je krvava stvarnost, a Hrvatska se morala braniti onim jedinim što joj je preostalo, čeličnim oružjem u rukama svojih hrabrih sinova i kćeri. Neshvatljivo je i duboko nepravedno da danas u slobodnoj Hrvatskoj najglasnije osude na račun Bušića i hrvatskih domoljuba dolaze upravo iz usta onih koji mirisa baruta nisu osjetili, niti su u stvaranju ove države ostavili ijedan svoj doprinos ili suzu. Zvonko Bušić se vratio u Hrvatsku koju je desetljećima sanjao iza rešetaka, ali je u njoj zatekao sivu stvarnost koja je bolno odudarala od njegovih visokih moralnih i misaonih načela. U svojim drhtavim oproštajnim pismima obitelji i hrvatskom narodu, ostavio je potresne riječi, napisavši da više nije mogao živjeti u Platonovoj špilji, čime je jasno ukazao na laž, maglu i privid koji su zamijenili istinske vrijednosti čiste slobode. Zamolio je za oprost i ostavio trajni, dirljivi poziv narodu da se nastavi boriti za izvornu, pravednu i ponosnu Hrvatsku.
Njegovo samoubojstvo stoga nije bio čin slabosti ili kukavičluka, već krik i prosvjed protiv političke trgovine, gubitka uzvišenih ciljeva te ravnodušnosti društva koje olako zaboravlja svoje utemeljitelje i dopušta sustavno blaćenje hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. Njegov prerani odlazak istovjetan je tihoj tragediji nekoliko tisuća hrvatskih branitelja koji su digli ruku na sebe u godinama nakon rata, a o čijim dubokim duševnim uzrocima državne ustanove rijetko i preko volje govore. Zvonko Bušić Taik nije mogao disati u svijetu gdje se sveta borba za slobodu proglašava zločinom, a koristoljublje vrlinom, i zato njegova smrt ostaje trajna opomena, vječni krik i teška mrlja na savjesti moderne Hrvatske.
Mladen Pavković
Leave a Comment