Kako djeluje strogo kontrolirani mediji u Hrvatskoj najbolji je primjer nastup oca Serafina odnosno Bojana Jovanoviča u emisiji Velimira Bujanca „Bujica“ prošlog petka. Odnos medija, ne samo vodećih tiskovnih i elektroničkih, nego čak i portala, kako onih koji se smatraju liberalnim, tako i onih koji zastupaju desničarska konzervativna gledišta može se ocijeniti svojevrsnim primjerom cenzure. Taj intrigantan nastup jednostavno je prešućen po najboljim metodama iz komunističke Jugoslavije kad je sve što je štetilo liku i djelu diktatora Tita i bratstvu jedinstvu jugoslavenske države bilo prešućivano ili autocenzurom ili komesarskom uređivačkom politikom.
Otac Serafin u jednostanoj emisiji otkrio je niz skandaloznih detalja i činjenica o razgranatoj pedofiliji u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja se u vodstvu te crkve na čelu s patrijarhom Irinejem sustavno zataškava, a u tome djelomično sudjeluju i organi vlasti. Izravno je spomenuo slučaj vladike Vasilija Kačavende koji je nakon jednog otkrivenog slučaja pedofilije umirovljen, dok se drugi svećenici Srpske pravoslavne crkve nakon otkrića njihovih pedofilskih skandala kazneno šalju izvan Srbije prije svega u Bosnu i Hercegovinu, ali je jedan takav monah zbog istog razloga premješten u jedan manastir u Republici Hrvatskoj. Zbog nemogućnosti da se o ovom problemu ozbiljno pozabavi Sinod Srpske pravoslavne crkve i srbijanski državni organi zaduženi za progon pedofila što je po srbijanskom zakonu kažnjivo do pet godina zatvora, otac Serafin obratio se jednom sudu u Londonu koji sad na temelju njegovih šest tužbi protiv Srpske pravoslavne crkve provodi istražne radnje.
Iako je nastup oca Serafina u „Bujici“ predstavljao izuzetan materijal za hrvatske medije, on je gotovo posvema prešućen, iako su se takvi mediji na dugo i široku dosad bavili slučajevima pedofilije zabilježenim u Rimokatoličkoj crkvi u Hrvatskoj. To prešućivanje može se tumačiti na više načina. Prije svega emisije Velimira Bujanca itekako se prate i imaju odjeka u hrvatskim tiskovnim i elektroničkim medijima, posebice onima koji svoju uređivačku politiku temelje na protuhrvatskoj i protukatoličkoj politici, pri čemu prednjače dva vodeća dnevnika „Večernji list“ i „Yutarnji list“, ali i moglo bi se slobodno reći više zapasnobalkanska nego hrvatska javna televizija HRT. Svima njima su puna usta tobožnje zaštite ljudskih prava i slobode tiska, iako se u tom slučaju radi o čistoj manipulaciji javnim mnijenjem. Hrvatsko novinarstvo odavno je palo na najniže grane u svojoj dugogodišnjoj povijesti, jer ga na razne načine kontroliraju političke stranke i komercijalni interesi.
U ovom slučaju može se pak govoriti o svojevrsnoj autocenzuri koja je postojala u komunističkoj Jugoslaviji a koju sada provode urednici i novinari vodeći računa da se ne zamjere vlastima i oglašivačima. Novinarstvo i novinstvo je tako u Hrvatskoj svedeno na sluškinju dnevne politike, što je otišlo toliko daleko, da uporabim najnoviji primjer, da HRT kao javni servis podiže tužbe protiv novinara. Ne radi se samo o medijima nego i o politici i pravosuđu, jer na ovaj slučaj razotkrivanja pedofilije nije ni slučajno reagirao Milorad Pupovac za kojega je glavni grad Beograd, a u Hrvatskome saboru je predsjednik Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, a i samo pravosuđe bi moglo reagirati s obzirom na onog svećenika koji je zbog pedofilije premješten u Hrvatsku. Od svega toga ne će biti ništa jer je na djelu tendencija koju zastupa aktualna hrvatska vlast na čelu s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović i premijerom Andrejom Plenkovićem da se izbjegava bilo kakav incident koji bi mogao narušiti novo „bratstvo i jedinstvo“ između Beograda i Zagreba. To novo bratstvo i jedinstvo demonstrirano je skandaloiznim i uvredljivim posjetom srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Zagrebu, bojkotiranjem vukovarskog prosvjeda zbog neučinkovitosti pravosuđa u progonu ratnih zločina iz Domovinskog obrambenog rata i gledanjem kroz prste Republici Srbiji u njezinim pristupnim pregovorima s Europskom unijom.
U tom kotekstu treba razmotriti i poloižaj Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj i odnos sa vlastima. Treba podsjetiti da je Srpska pravoslavna crkva bila jedan od vodećih idejnih začetnika Miloševićeve velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku. Vodeći dostojajnstvenici Srpske pravoslavne Crkve uopće ne priznaju Republiku Hrvatsku kao državu, nego kad govore o njoj kao patrijarh Irinej spominju eparhije u Slavoniji, Banovini, Lici i Dalmaciji. Štoviše mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić pored toga što je snimljen u Kanadi pjevajući četničke pjesme nedavno je u povodu 70. obljetnice usvajanja UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima govorio zastupnicima Europskom parlamentu o položaju srpske manjine i Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. U tom govoru punom tobožnje brige za kršćanske ideale mitropolit Porfirije nije propustio pred zastupnicima optužiti Hrvatsku za zataškavanje zloičina počinjenih u NDH, a da uopće ni jednom jedinom rječju nije spomenuo ako ne velikosrpsku agresiju, a onda barem rat koji je Hrvatskoj bio nametnut raspadom Jugoslavije, pri čemu je sama Srpska pravoslavna crkva odigrala značajnu propagandnu ulogu. Na taj njegov istup nije bilo nikakve službene reakcije niti hrvatske vlade a niti hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu. Iako je i on kao najviši dostojanstvenik Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj trebao reagirati na istup oca Serafina o zataškavanju pedofilije u redovima te crkve, ostao je nijem. Kad je tome tako, onda se ne treba čuditi da je častan i hrabar istup oca Serafina u Bujici bio prešućen od svih važnijih tiskovnih, elektroničkih i internetskih medija u Hrvatskoj.
Vjekoslav Krsnik
Leave a Comment