Miroslav Krleža nesumnjivo je jedan od najvećih hrvatskih književnika. Njegovi romani, drame i poezija trajna su kulturna baština, a enciklopedijski rad temelj domaće leksikografije. Međutim, iza fasade nedodirljivog akademika krije se ipak posve nešto drugo. Naime, dok su njegova književna djela danas dio školske lektire, mračna strana njegova političkog djelovanja prečesto ostaje prešućena.
Činjenica je da je Krleža bio iznimno odan Josipu Brozu Titu i Partiji. Ta mu je odanost donijela povlastice o kojima su obični građani, a poglavito progonjeni intelektualci, mogli samo sanjati. Dakle, Krleža je, kako se zna, uživao u komunističkom luksuzu, elitnim vilama i direktorskim foteljama, veličajući državu koja je provodila masovne represije, kada su se i sustavno prešućivali Bleiburg, Križni putovi i brutalni progoni političkih neistomišljenika.
Posebno je teška spoznaja, dok je Krleža gradio svoj leksikografski imperij, da su njegovi kolege književnici završavali u logorima, bivali osuđivani ili gurani u potpuni javni zaborav. Krleža je svojim perom doslovno politički i verbalno “ubijao” protivnike, eliminirajući ih iz javnog prostora snagom svog režimskog autoriteta. Kroz svoje je eseje i kritike godinama sustavno podcjenjivao i marginalizirao čak i jednog Antuna Gustava Matoša, nastojeći umanjiti njegov književni i nacionalni značaj u korist vlastitih ideoloških ciljeva. Dok je Krleža šutio i pisao hvalospjeve crvenoj zvijezdi, režim je nakon Drugog svjetskog rata strijeljao književnike poput Mile Budaka i Ivana Softe, dok su drugi, poput preživjelog Tina Ujevića, jedno vrijeme bili osuđeni na potpunu marginalizaciju i zabranu javnog djelovanja. Intelektualci i pisci poput Zvonimira Remeta i Petra Grgeca završavali su u zatvorima zbog svojih uvjerenja, dok je Krleža svojim konformizmom posredno legitimizirao te progone.
U to iznimno teško vrijeme, o Krleži se nije smjelo napisati baš ništa kritičko bez stravičnih posljedica. On je bio zaštićen poput državnog božanstva. Ipak, javio se neustrašivi hrvatski publicist i povjesničar Zvonimir Kulundžić, koji je odbio pognuti glavu pred tim intelektualnim klanom. Kulundžić je napisao i objavio šokantnu i razotkrivajuću knjigu „Tajne i kompleksi Miroslava Krleže“, u kojoj je precizno demontirao Krležinu apsolutnu dominaciju i gušenje drukčijeg mišljenja. Cijena te hrabrosti bila je brutalna: Kulundžić je zbog otvaranja istine o nedodirljivom klasiku bio potpuno izgnan iz javnosti, marginaliziran, a obol tog komunističkog progona osjeća se i danas – Kulundžićevo je ime u službenim kulturnim krugovima i suvremenoj leksikografiji sramotno i namjerno prešućeno.
Ova se sramotna šutnja i kapitulacija pred režimom najbrutalnije ponovila 1971., tijekom sloma Hrvatskog proljeća. Dok se čitav niz hrabrih ljudi od pera i politike otvoreno borio za hrvatski identitet, jezik i slobodu, Krleža je ponovno izabrao vlastitu sigurnost i šutnju. On je i dalje sjedio zaštićen pod Titovim skutima, a istaknuti pjesnik Zlatko Tomičić, pokretač Hrvatskog književnog lista, uhićen je i osuđen na pet godina strogog zatvora u samicama Stare Gradiške. U to vrijeme hrvatski intelektualci, studenti i političari prolazili su kroz montirane procese i gubili slobodu, a uvaženi se klasik ponovno sakrio iza leksikografskih zidova, odbijajući podići glas za svoje kolege koje je progutao komunistički mrak.
Ovdje na vidjelo izbija duboko, mučno licemjerje našeg društva i države. Kada je riječ o suvremenoj povijesti i obrambenom Domovinskom ratu, kriteriji su kristalno jasni i neumoljivi. Pojedinci koji su pravomoćno osuđeni za ratne zločine automatski gube pravo na javne počasti, njihova se odlikovanja oduzimaju, a njihovo se ime briše iz svih pozitivnih povijesnih priča. Država se od njih i institucionalno ograđuje, poništavajući njihove vojne zasluge pred snagom zakona i morala. No, zašto taj isti moralni kompas zakazuje kada se suočimo s “nedodirljivim” ljudima od pera? Zašto vojnici za svoja nedjela plaćaju potpunim javnim izopćenjem, dok se Krleži, koji je svjesno služio totalitarnom režimu građenom na kostima stotina tisuća ljudi, taj isti moralni kukavičluk prešutno tolerira, a ime mu se i dalje klesa na ploče naših ulica i trgova?
Europa nam jasno pokazuje da se umjetnički genij ne može koristiti kao zid od moralne odgovornosti. Francuski pisac Louis-Ferdinand Céline i danas se proučava zbog svog revolucionarnog stila, ali je u francuskoj javnosti njegova reputacija trajno i nepopravljivo uništena zbog kolaboracionizma i otvorenog antisemitizma. Norveški nobelovac Knut Hamsun ostao je u povijesti zapamćen kao književni velikan, ali i kao moralna nula koja je otvoreno podržavala nacističku okupaciju, zbog čega je bio javno izoliran, osuđen i prezren od vlastitog naroda nakon rata. Europa ne briše njihova djela, ali im ne gradi kult ličnosti niti po njima imenuje avenije. Ona jasno povlači granicu između talenta i izdaje ljudskosti.
Danas Krležine enciklopedije, nekadašnji ponos i simboli državnog prestiža, sudbinski završavaju na sajmovima i tržnicama, prodajući se za svega nekoliko eura kao bezvrijedni višak povijesti. Unatoč tome, on u našem obrazovnom i političkom sustavu i dalje zadržava status svetog grala. Vrijeme je da se prekine s tom praksom selektivnog sljepila. Krleži nitko ne može i ne treba osporiti književni talent, ali hrvatska povijest i kultura ne smiju više amnestirati njegove grijehe samo zato što je dobro pisao. Pravedno i zrelo društvo zahtijeva potpunu istinu, onu u kojoj se uz stilske bravure jasno, glasno i bez zadrške osuđuje visoka cijena njegova oportunizma, koju su njegovi kolege i sunarodnjaci platili svojim životima, slobodom i progonstvom.
Mladen Pavković
Leave a Comment