U vrijeme kada se Europa oporavljala od razaranja Drugog svjetskog rata, u Beogradu je brzopoteznim sudskim postupkom surovo zapečaćena sudbina vojnog vrha poražene Nezavisne Države Hrvatske. Nakon što su u svibnju te godine savezničke snage u Austriji zarobile i jugoslavenskim vlastima izručile tisuće vojnika, skupina od 35 visokih časnika premještena je u zagrebački zatvor Nova Ves. Odatle su 7. srpnja 1945., pod okriljem noći, u četiri sata ujutro, prepraćeni na zagrebački Glavni kolodvor. Surova stvarnost njihova premještaja započela je guranjem u hermetički zatvorene stočne vagone s blokiranim prozorima i vratima. Jako osiguranje KNOJ-a pratilo je prijevoz, a kao čin javnog poniženja, na vanjskim stranama vagona vlasti su ispisale poruke poput “Vodimo ustaške koljače na suđenje!” i “Smrt ustašama!”. Putovanje teretnim vlakom trajalo je danima kroz neprijateljsko i ratom razoreno područje. Prilikom prolaska i zaustavljanja na kolodvorima, okupljena masa, poticana od strane vlasti, zasipala je vagone kamenjem, uvredama i prijetnjama smrću.
Javno suđenje započelo je 13. rujna 1945. pred Vojnim vijećem Vrhovnog suda Demokratske Federativne Jugoslavije u Kolarčevoj dvorani. Unatoč proklamiranim pravnim standardima, obrana optuženih generala bila je svedena na čistu formalnost i unaprijed režiranu lakrdiju. Optuženima su dodijeljeni vojni branitelji po službenoj dužnosti koji su se nalazili u nemogućem položaju. Svaki stvarni pokušaj stručne i argumentirane obrane smatrao bi se ideološkom sabotažom i izdajom nove vlasti, pa su odvjetnici zapravo samo statirali u postupku. Sami optuženici branili su se na različite načine. Većina se pozivala na vojničku prisegu i striktno izvršavanje zapovijedi, tvrdeći da su djelovali isključivo kao profesionalni vojnici unutar regularnih postrojbi (Domobranstva), a ne kao politički ideolozi ili pripadnici stranačkih ustaških postrojbi. Isticali su da nisu imali utjecaja na političke odluke državnog vrha. Neki od optuženih, poput generala Đure Grujića, držali su se iznimno prkosno. Grujić je pred sudskim vijećem otvoreno izjavio da je ostao vjeran svojoj prisegi te da je njegova dužnost bila borba protiv komunizma, uopće ne poričući svoju ulogu u vođenju operacija. S druge strane, dio časnika pokušao je dokazati da su u više navrata ublažavali zapovijedi, spašavali civile ili sprječavali odmazde na terenu. Međutim, u ozračju revolucionarne pravde, dokazni postupak obrane bio je potpuno zanemaren. Javni tužitelj, pukovnik Malović, agresivno je odbacivao sve argumente optuženih, tretirajući ih kolektivno odgovornima za funkcioniranje cijelog aparata NDH.
Ozračje u javnosti i izvještavanje tadašnjih javnih glasila bili su u potpunosti podređeni ostvarivanju ciljeva komunističkog vrha. Suđenje u Kolarčevoj dvorani bilo je u punom smislu riječi “javno” – vlast je organizirala dolazak “radnih ljudi i građana”, vojnika i omladine koji su ispunjavali dvoranu do posljednjeg mjesta. Ta je publika djelovala kao svojevrsni produžetak tužiteljstva; svako izlaganje optuženih ili stidljivi pokušaj obrane prekidan je glasnim negodovanjem, zvižducima, dobacivanjem uvreda i organiziranim izvikivanjem poruka poput “Smrt fašizmu – sloboda narodu!” i “Ubojice!”. Vodeći državni listovi, poput beogradske Borbe i zagrebačkog Vjesnika, svakodnevno su donosili opširne, huškačke izvještaje s postupka. Naslovi su unaprijed, i prije same presude, optuženike proglašavali monstruoznim ratnim zločincima i izdajnicima, ne ostavljajući nimalo prostora za pretpostavku nevinosti. Izvještaji su pisani agresivnim, revolucionarnim rječnikom s ciljem da se u ratom izmučenom narodu maksimalno raspiri gnjev i želja za osvetom. Slobodno i kritičko javno mnijenje u tom trenutku nije postojalo – svako izražavanje sumnje u pravednost suđenja ili suosjećanje s optuženima smatralo se kaznenim djelom protiv države. Za širu javnost, ovaj postupak prikazan je kao konačna pobjeda pravde i neizbježna kazna za slom propalog poretka.
Za grobove im se ne zna
Sudsko vijeće pod predsjedanjem pukovnika Hrnčevića postupak je završilo 24. rujna 1945. izricanjem smrtnih presuda. Kazna strijeljanjem nad 18 generala izvršena je odmah istoga dana pod teškim mučenjima, a mjesto njihovih grobova do danas je ostala strogo čuvana tajna. Smaknuti generali i visoki časnici bili su: Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Schlacher, Ivan Severović. Preostali visoki časnici iz te skupine osuđeni su na dugogodišnje zatvorske kazne s prisilnim radom. Među onima koji su izbjegli najtežu presudu najistaknutiji je bio pješački general Milan (Đuro) Desović. Vojni sud ga je, zbog specifičnog vojničkog statusa i držanja, osudio na dvadeset godina robije s prisilnim radom u kaznionici u Staroj Gradiški. Zbog narušenog zdravlja pušten je na slobodu 1960. te je ubrzo preminuo u Zagrebu, nakon čega je pokopan u obiteljskoj grobnici na zagrebačkom groblju Mirogoj. Dok je Desovićeva obitelj imala priliku dostojanstveno ga položiti u zemlju na središnjem zagrebačkom groblju, lokacija tijela osamnaestorice strijeljanih generala u okolici Beograda ostala je do danas nepoznata državna tajna. Ako se analizira povijesna priča bivše države, uočava se da se o ovom velikom procesu pisalo iznimno pristrano i selektivno. U socijalističkoj Jugoslaviji povijest se pisala iz perspektive pobjednika, a javni procesi služili su prvenstveno kao sredstvo legitimacije nove vlasti i izgradnje mita o bezgrešnom “sudu naroda”. Svi detalji o nedostatku stvarne obrane i političkim pritiscima svjesno su prešućivani. K tome, činjenica da je među smaknutim generalima NDH bio i sam načelnik Glavnog stožera, general Đuro Grujić, koji je bio pravoslavne vjere i izjašnjavao se Hrvatom pravoslavcem, potpuno je odudarala od poželjne, jednostavne crno-bijele priče pa je sustavno marginalizirana. Danas se, pak, o svemu ovome u javnosti gotovo uopće ne govori. Nakon sloma komunizma i završetka Domovinskog rata, poslijeratne likvidacije u hrvatskoj kolektivnoj svijesti ostale su potpuno obuhvaćene golemom tragedijom Bleiburga i Križnog puta, pa je ovaj uži pravni postupak u Beogradu ostao u trajnoj sjeni. Dodatni je problem što se ključni dokumenti i sudski zapisnici i danas nalaze u arhivima u Beogradu, izvan dosega širih istraživanja hrvatskih povjesničara.
Hrvatska nije osudila ni jednog srpskog generala
S druge strane, povijesni podaci i sudske arhive iz razdoblja Drugog svjetskog rata, ali i kasnijih sukoba na ovim prostorima, ukazuju na jasan povijesni kontrast. Hrvatska pravno i institucionalno nikada nije osudila niti pogubila nijednog srpskog generala. Čak i u najmračnijim trenucima ratnih zbivanja, unatoč masovnim progonima civilnog stanovništva i represiji vlasti, unutar institucionalnog i vojnog aparata Hrvatske nije zabilježen niti jedan postupak koji bi završio službenim suđenjem i egzekucijom aktivnih generala srpske nacionalnosti iz suprotstavljenih formacija. Pitanje o tome kako bi izgledao završetak Domovinskog rata da se nakon operacija “Bljesak” i “Oluja” 1995. godine primijenio model masovnih i brzopoteznih presuda iz 1945. otvara prostor za oštru političku i pravnu analizu. Da je službeni Zagreb odlučio provesti revolucionarnu umjesto ustavne i međunarodne pravde, povijesni tijek suvremene Hrvatske bio bi korjenito i nepovratno ugrožen. Prva i najpogubnija posljedica bila bi potpuna međunarodna izolacija. Komunistička Jugoslavija 1945. uživala je podršku pobjedničkih savezničkih sila u specifičnom blokovskom odnosu, no Hrvatska bi devedesetih godina, provođenjem masovnih suđenja vojnom vrhu suprotne strane izvan strogih standarda međunarodnog prava, trenutačno izgubila status žrtve i pravednog pobjednika. Umjesto integracije u zapadni svijet, država bi se suočila s razornim gospodarskim i političkim sankcijama, a postupak ulaska u NATO i Europsku uniju bio bi zaustavljen na neodređeno vrijeme. Nadalje, takav beskompromisan pristup u potpunosti bi onemogućio postupak mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Ključ stabilizacije i povratka Vukovara pod hrvatski suverenitet 1998. godine ležao je upravo u donošenju Zakona o općem oprostu za obične vojnike, u vrijeme kada su se za najteže ratne zločine provodili isključivo individualni, dokazima potkrijepljeni postupci pred domaćim sudovima i Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu (ICTY). Da se umjesto toga krenulo u neselektivne likvidacije i osvetničke postupke nad cijelim zapovjednim lancem, istočni dio zemlje ostao bi trajno žarište gerilskih sukoba, dugoročne nestabilnosti i potpunog demografskog sloma. Izbjegavanjem beogradskog modela iz 1945. i odbacivanjem koncepta prijekih sudova, Hrvatska je devedesetih dokazala razliku između revolucionarnog revanšizma i moderne, demokratske države. Upravo je to odricanje od poslijeratnih egzekucija omogućilo da vojne pobjede na terenu dobiju trajan, međunarodno priznat pravni i politički legitimitet.
Mladen Pavković
Leave a Comment