By Podjeli
U Saboru je državna Pravobraniteljica prvi put progovorila o siromaštvu umirovljenika. Definirani prag siromaštva nedostižan je za oko 500 000 umirovljenika, mirovine su daleko ispod toga,
inflacija na svakom koraku. Stalni trošak režija, stanovanja, dodatni lijekovi, odnesu većinu, za preostale kune malo se blagovati može,
dobro je, ako se s dva obroka pokriju dani u mjesecu.
Kako se dogodilo da je država postala bešćutna prema umirovljenicima malo koga zanima,
ako nije u toj kategoriji.
Naši mediji daju prostora saborskim zastupnicima koji se su većinu života proveli u drugim zemljama,
a sada nam svaki dan daju lekcije iz života u Hrvatskoj.
Nestanak svake brige za umirovljenike nije se dogodio iznenada.
Svako usklađivanje mirovina pomalo je zaostajalo za stvarnim troškovima života i umirovljenici su zaostajali stepenicu po stepenicu da bi se odjednom našli na samom dnu stubišta.
Na tom dnu upravo su sada.
Na proteklim izborima za Sabor, nisu u kandidatima HSU jedine parlamentarne stranke umirovljenika, pronašli kandidate u kojima bi vidjeli borce za svoja veća prava.
Umirovljenici nisu ljudi koji mijenjaju navike prema zakonskim novotarijama. Mnogi nisu ni svjesni što znači preferencijalno glasanje te slijede tradicionalne navike glasanja za stranku.
Vrh stranke HSU odlučio je da se ide u koaliciju s SDP-OM prirodnim partnerom za socijalnu osviještenost i solidarnost s radnicima i umirovljenicima, bar prema programu i orijentaciji.
U tom braku gdje je jedan partner odmah minimalizirao, drugog slabijeg,
HSU je dobio mjesta na listama koje su služile popunjavanju istih, a malo koristi za umirovljenike, mjesta na listi bilo su nedostižne kandidatima SDP, a kamoli slabijem partneru HSU.
Jedino izgledno prolazno mjesto dobio je Hrelja u već tradicionalnoj lijevo orijentirano, u Istri.
Odmah je započeo raskol u stranci jer je sadašnji predsjednik Veselko Gabričević , želio sigurno mjesto za sebe, kako mu Hrelja nije prepustio svoje demonstrativno je napustio stranku i započeo tihi bojkot kandidata HSU.
U njegovoj izbornoj jedinici 1,1 % članova HSU dalo je svoj glas za HSU-ovog kandidata na listi.
Izbori su prošli loše za SDP, Hrelja je u svojoj izbornoj listi dobio peto prolazno mjesto, preskočen s dva preferencijalno jača kandidata. Ukupni broj glasova donio je 5 saborskih zastupnika,
ali treba reći da 6 na listi ne bi po broju glasova osvojio 5 mjesto već bi SDP ostao na četiri mjesta.
Ostali kandidati HSU bili su daleko od prolaza u Sabor, ukupna suma, ne računajući glasove umirovljenika koji glasaju za stranku, govori da HSU na izborima od SDP nije dobio ništa,
Hrelja je u Istri prošao zbog toga što SDP nije imao boljeg kandidata, a ukupno gledajući SDP je dobio dosta glasova od umirovljenika koju se ne zamaraju potragom za preferencijalno istaknute
kandidate.
Kako bilo da bilo, Hrelja je ušao u Sabor s 2400 glasova a SDP je dobio polovičnu podršku umirovljenika.
Da Hrelja nije bio na listi odmah u startu SDP bi imao zastupnika manje a HDZ-E, jednog više.
No to i tako nije SDP bilo važno jer potpuno je svejedno imaju li u Saboru 36 ili 37 zastupnika, ,
puno premalo za ozbiljnu prijetnju koaliciji koja je skupila većinu.
Umirovljenici su i dalje u dubokoj zoni siromaštva, Hrelja u Saboru predlaže zakone, često pred praznom Sabornicom. Sve je isto kao i prije , niti koraka naprijed a duboka koma nije stabilno, već alarmantno stanje.
U tom kaosu koji je nastao zbog Corone od silnog pritiska nezadovoljnih u stranci koji nisu odobravali koaliciju sa SDP, Hrelja je prisiljen raspisati izbore.
Sam se povlači iz izbornog procesa nadajući se da će se u stranci stanje stabilizirati.
Jaki braniteljski i bogataški lobi u stranci predlaže za predsjednika Gabričevića kojemu je povrijeđen ponos i spreman je na osvetu.
Gabričević pobjeđuje istrošenom floskulom” Svi umirovljenici pod istim kišobranom” i pričama o svojoj velikoj ulozi u obrani Dubrovnika u Domovinskom ratu, iako je obranu Dubrovnika preuzeo nakon potpisanog “Sarajevskog sporazuma” a neposredni događaj bilo je ranjavanje legendarnog zapovjednika Nojka Marinkovića u ožujku 1992 god.
Gabričević je još u izbornoj kampanji navijestio blisku suradnju s Premijerom Plenkovićem i vladajućim HDZ-om.
Sve priče o kišobranu odnio je vjetar izborne pobjede., Gabričević prelazi na raščišćavanje puta k koaliciji s HDZ-OM , kako bi Hrelji pokazao da je bolji lider od njega.
Oni sami nemaju nikakvu komunikaciju ,između glave i repa praznina. Tijela stranke se komadaju, podjela na one koji nisu i one koji su odani Generalu .
Hrelja saborski zastupnik, koji je ušao na listi SDP i Gabričević predsjednik stranke HSU koji se na sve moguće načine dodvorava HDZ-U.
Nesložna kuća raspada se kao kuća od kartona, kritična faza oko Covid dodatka,
gdje Gabričević odmah, da bi izazvao simpatije kod Premijera pristaje prepoloviti prijedlog, rascijepiti ga na manje dijelove i te pristaje na isplatu pred izbore.
Gabričević neutralizira slobodno misleće članove stranke tako da im na lokalnim izborima on određuje koalicijskog partnera.
U Zagrebu po hitnom postupku raspušta organizacije koje nisu suglasne s koalicijom s HDZ-OM. Gabričević je najprije dogovorio koaliciju s Milanom Bandićem za kojeg je mislio da je prva stepenica koja će
ga dovesti do HDZ-A.
Kao je Bandić umro u zadnji tren je uskočio u izborni vlak HDZ-A u trenutku kada je bilo jasno da vlak u Zagrebu juri u krivom smjeru.
Već predane liste poništio je u Izbornom povjerenstvu i poništio svojeručno potpisane punomoći za samostalni izlazak HSU na lokalne izbore u Zagrebu.
Izbori su pokazali da koalicija s HDZ-om nije ništa donijela umirovljenicima Hrvatske, od HDZ-A,
uglavnom su dobili neprolazna mjesta, tek poneko sigurno za županijske čelnike HSU,
ovaj put malo su bolje prošle koalicije s SDP-OM koje su tradicionalno lijevo orijentirane već neko vrijeme.
U Saboru se zaljuljala većina, zbog loših rezultata Čačićeve stranke u Varaždinu , ali i zbog važnih odluka koje su se trebale donijeti u Saboru,
Čačić je po svojem trgovačkom običaju htio sebi podići cijenu lažnim alarmom o napuštanju vladajuće većine.
Niti je Čačić ozbiljno mislio,
a niti je to veliki problem, jer među onima koji su strogo desno, ima uvijek spremnih da se pomaknu prema sredini bliže vatri koja grije,
da bi kasnije mogli prezentirati kako se loše živjelo dok oni nisu brinuli o nama.
To je bio okidač koji je pokrenuo Hrelju,
umirovljenici usprkos saznanjima da loše žive i dalje žive još malo lošije.
Odlučio je trgovati za nešto bolji život umirovljenika s jedinim što može a, to je ruka u Saboru.
Strašne osude, komentari počeli su padati sa svih strana, iako se pokazalo da je i za Proračun i protiv prof. Zlate Đurđević bilo dovoljno ruku i bez Hrelje
.
Sama pomisao da umirovljenici malo bolje žive nikako se nije dopala Peđi Grbinu,
iako je iz njegove stranke četvorica članova u ne tako davnoj prošlosti čuvala većinu veći dio mandata vladajućoj stranci,
mada niti jedan čovjek, osim njih samih ,nije ništa od toga imao. Milanka, Varga, Sahua, Ronko svoje su mandate namijenili samo sebi,
a to je ujedno utjecalo na stranku i njihove koalicijske partnere.
Hrelja nije učinio veći grijeh i nitko ne trpi više od umirovljenika,
sve grijehova svih vlada do sada, njihove padove i poraze plaćaju umirovljenici svojim standardom, svojom neimaštinom,
prevareni u starosti napušteni, zaboravljeni.
Da je SDP imao znanja i snage pobrinuti se za svoju stranku da bude jaka,
da se pobrine za umirovljenike, ne bi bio ni važan Hrelja, ni Gabričević.
Ovako se otvara novi putokaz za umirovljenike.
Nema dobrog koalicijskog partnera koji bi se o njima dobro brinuo ako oni nisu jaki, okupiti se oko svojih ciljeva,
na izbore moraju samostalno, moraju izabrati svoje,hrabre i poštene predstavnike,
koji im neće nuditi kišobran već mjesto pod zajedničkim nebom.
Ništa manje ne zaslužuju,
ništa više i ne traže, komad neba,
čvrsti oslonac, život dostojan čovjeka.
Poslije Hreljine odluke da se priključi vladajućima, nameće se pitanje koliko vrijedi jedna saborska ruka u tijesnoj saborskoj većini.
Hrelja je tražio milijardu kuna za umirovljenike. Amandmani Hrelje lako prolaze u Saboru,a sve je isto tražio što i prije.
Vladi su umirovljenici važniji što je većina tjesnija,a njegovi prijedlozi iz opozicije nisu ni dospijevali do onih koji su odgovorni za život umirovljenika ,
pa stoga da zastupničke ruke u Saboru vrijede 151 milijardu ne drži vodu.
Vrijede samo ruke u poziciji, priča da je država partner građanima ne odgovara istini ni kada darove nosi.
Tijesna suradnja , nije briga nego strah, da se negdje u košmaru pogubi sigurna ruka, a da sljedeća na prodaju, ne bude skuplja .
Hrvatska ostaje zemlja u kojoj umirovljenici i dalje nisu briga, već samo teret vladajućima, s nadom da će se sljedeći put grah ili karte posložiti drugačije.
Dragica Trumbetaš
Podjeli
