Nalazimo se u vremenu ratova koji se postupno šire svijetom, a zahvatili su i Europu, a da li će ih Trump smiriti tek će se vidjeti. Pitam se, da li je samo smirivanje ratova konačno rješenje i temeljni uvjet za dugoročni mir ili je to otvaranje uvjeta za neko novo preslagivanje i negiranje temeljnih postulata današnjeg društva?
Svakako da je mir i prekid ratova važan, ali ništa nije apsolutno pa tako ni to. Trump je obećao u 24 sata uspostaviti mir u ratu u Ukrajini, kao i u Gazi, pa bilo to 24 sata ili nešto više, to je umirujuće i načelno dobro. Ipak, rasprava o tome o kakvom se miru radi otvara jednu drugu temu i problem na koji treba računati i o kojem treba prediktivno razmisliti. Promatrajući raspravu o ratu u Ukrajini, a slično je i s Izraelom, ministar obrane Ukrajine upozorio je na uvjete rata kao i na ono što rezultira tim uvjetima. Odnosno, Tramp će pokrenuti postupak mirenja Ukrajine i Rusije koja je napala Ukrajinu. Opcije koje se nude u tom miru teško da su prihvatljive sa obje strane iz sljedećih razloga. Rusija, ako pristane na mir s Ukrajinom, tražiti će prisvajanje teritorija koji je zauzela u Ukrajini tijekom rata. Rusija ne želi izaći iz rata kao gubitnik, iako u ratu malo tko dobiva osim pogrebnih poduzeća, pa je tako taj uvjet Rusije realno za očekivati. Nasuprot tome, ako Ukrajina pristane na taj uvjet, onda svi gubimo na što je upozorio ministar obrane Ukrajine, i u pravu je. Dakle, za mir u Ukrajini minimum uvjeta Rusije biti će prisvajanje teritorija koju su tijekom rata zauzeli, ali to će značiti rušenje temeljne međunarodne odrednice dugoročnog stabilnog mira, a to je priznavanje granica svake države.
Ne smije se zaboraviti da je Hrvatska u Domovinskom ratu, kao država koja se branila od agresije armije jugoslavenske države u raspadu i oblikovanja Srbije kao njene nasljednice, morala priznati AVNOJ-evske granice. Granice, neotuđivo su pravo svake države i osiguravaju da se svaka država razvija unutar svojih granica uz uvjet da ne poseže za tuđim teritorijem, bez obzira na svoju vojnu snagu. Izgleda kao da se kroz rat u Ukrajini, ali i rat u Gazi, da ne spominjem Siriju i tzv. Islamsku državu, takav međunarodni stav i zakon postupno ruši. Međunarodni zakoni, koji su do sada bili činitelj sigurnosti nacionalnih granica izgleda su postali mrtvo slovo na papiru. S druge strane, nedodirljivost granica zamjenjuje pravo na njihovo rušenje po sistemu „jači tlači“, a kao neka opravdanost uvijek se nađe nekakvo smiješno opravdanje. Primjerice, za Rusiju je težnja Ukrajine da se pridruži NATO-u dovoljan razlog za rat i okupaciju Ukrajine, iako je sa svih drugih strana okružena članicama NATO-a. Da bi taj razlog bio utemeljen, Rusija je neformalno zaprijetila Poljskoj, a skandinavskim državama poslala upozorenje da ne pokušaju prihvatiti članstvo u NATO. Dakle, Rusija, koja blizinu NATO smatra ugrožavanjem svojih interesa, ne dopušta susjednim državama na samoopredjeljenje i razvoj. Ipak, prema Poljskoj i Skandinaviji se ne usuđuje djelovati, jer bi to bio početak svjetskog rata, a koji Rusija, ali i slični totalitarni režimi smatraju mogućim i prihvatljivim.
U svemu tome, kao zamjena za neotuđivost i nedodirljivost nacionalnih granica rađa se jedan novi koncept koji je nazvan „prirodno nasljedno pravo“, a radi se o čistoj agresiji vojno jakih nad onim slabijim državama u susjedstvu. Nažalost, stječe se dojam da osim tog očitog koncepta i sistema „vladavine jačeg nad slabijim“ kao da se rađa koncept tihog „nasljednog prava rascjepkavanja neke države u korist neke druge“.
Agresivno zauzimanje susjednih država i teritorija od strane velikih vojnih sila, kao primjerice Rusije, Kine, a i nekih drugih, vidljivo je i ne treba obrazloženje. Sve što se može reći je da ulazimo u vrijeme opasnih promjena koje traži od država brzo naoružavanje i velika ulaganja u vojne kapacitete. Taj segment neću obrazlagati, ali ču pokušati obrazložiti što se misli pod koncepta tihog „nasljednog prava rascjepkavanja neke države u korist neke druge“, a o kojem se već potiho govori. Svakako, takvi komentari nailaze za sada na smijeh i komentar „ma gle budale“, ali daj Bože kad bi to bilo zaista samo laprdanje neke budale. Bojim se da se to može razviti u nešto opasno, i za Hrvatsku posebno neprihvatljivo. O čemu se radi?
Najvrjedniji i prostorno izuzetno veliki resurs na Mediteranu u vlasništvu je Hrvatske, hrvatski Jadran. Radi se o pomorskom dobru, odnosno o oko 6.000 km obale po čemu je Hrvatska treće po veličini svoje obale, odmah nakon Grčke (13.700 km) i Italije (7.500 km), a daleko ispred Španjolske, Francuske, Turske i svih drugih država Mediterana. Pritom treba znati da brojne razvijene, snažne i utjecajne države nemaju more, a njemu oduvijek teže. Takva raspodjela obale Mediterana nije mnogima po volji, a posebno razvijenim ili pak veoma agresivnim državama i njihovim politikama. Sukladno tome, razvija se pojam „povijesnog prava“ pa se na društvenim mrežama mogu susresti stavovi kako bi hrvatsku obalu i hrvatski Jadran trebalo podijeliti po nekom tzv. povijesnom pravu. Tu se spominje kako je nekada Austrija imala dio hrvatske obale Jadrana, pa se javlja i Mađarska koji bi po povijesnom pravu rado imala dio jadranske obale, tu je i Italija, a zatim su sve glasnije na mrežama neke sulude izjave kako Srbija polaže pravo na dio hrvatskog Jadrana. To bi onda značilo i povijesno pravo Turaka Osmanlija, kao i Francuske, koji su nekada protutnjali našim Jadranom i hrvatskom obalom. Posve se slažem da su to sulude misli i tako im treba tako pristupati, ali dva su nepovoljna činitelja koja govore u prilog potrebitog opreza. Prvo, naš hrvatski tretman i odnos prema pomorskom dobru nije za Hrvatsku pozitivan. Promjene Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (zadnji 2023., nakon mnogih stručnih i znanstvenih negodovanja koja se nastavljaju) ne govore u prilog dobrog gospodarenja resursom pomorskog dobra, barem ne s aspekta hrvatskom malog i srednjeg poduzetništva. Loše upravljanje, koje zanemaruje domaće poduzetništvo promatračima govori „ovi ne znaju što bi sa tolikim pomorskim dobrom“. Drugo, svjetska događanja i razvijanje raznih oblika „prava na tuđi teritorij“, što je na početku spomenuto, upozorava da su morske granice kao i država, u smislu granica, veoma ranjive. Stoga, sadašnje stanje mora biti polazište razmišljanja pa ako se sjetimo povijesnih granica Hrvatske koje su nekada okruživale Hrvatsku kao jednu skoro okruglu cjelinu, danas smo se sveli na Slavoniju, kontinentalnu Hrvatsku i priobalje. Ta dva dijela Hrvatske danas su povezana jednim uskim grlom širokim zračne linije par desetaka kilometara, što geostrateški nije dobro. S obzirom na more, naša Hrvatska ratna mornarica je više nego nerazvijena, a stari obrambeni sustavi koji su ostali iz vremena bivše države, kao što su brojne topovske utvrde diljem obale i otoka, posve su devastirane. Stoga, suprotno željama i nasušnim potrebama za daleko većim ulaganjem u znanost i obrazovanje, nažalost, ipak je posve opravdano veće ulaganje u naoružanje i obrambeni sustav Hrvatske. Pritom se trebamo sjetiti Domovinskog rata u koji smo krenuli nenaoružani, ali sa snažnim domoljubljem pa je jasno da je domoljublje naroda najsnažnije oružje u obrani domovine. Ta je činjenica posebno važna jer mrzitelji Hrvatske danas naporno rade na ubijanju hrvatskog domoljublja, a na brojne izraze mržnje prema Hrvatskoj, hrvatska država i politika ne reagira. To svakako nije dobro jer se tako omogućuje potkopavanje hrvatske države.
Kao mirni oblik iskorištavanja jedne države u korist druge, osim korupcije, važno je i veoma prisutno legalno ekonomsko preuzimanje, i to prvenstveno preuzimanje resursa. Razni su oblici preuzimanja tuđih resursa, a pritom su legalni oblici raznih načina stranog ulaganja i zajedničkog poslovanja. To u suštini vodi preuzimanju, posebno u slučaju kada država nije politički, domoljubno, i kao makro sustav, stabilna. Sukladno tome, ono što u svemu tome posebno zabrinjava je intenzivno djelovanje raznih sila na razbijanje domoljublja i hrvatskog jedinstva, što bitno oslabljuje Hrvatsku u cjelini, a tako i obranu mora i priobalja kao najvećeg hrvatskog resursa. U svemu tome, od strane susjeda i kapitalno jakih država i ekonomija kao da se oblikuje dobrohotan istup prema Hrvatskoj u smislu „dajte da vam pomognemo“, a istina je sasvim suprotna. Visoki današnji kreditni, odnosno, investicijski rejting Hrvatske predstavlja poziv stranim korporacijama da svoja sredstva ulože u Hrvatsku. Za ulaz stranih investicija Hrvatska se nije pripremila u smislu zaštite svojih strateških nacionalnih interesa pa sve to stvara realan strah za hrvatsku budućnost. Dakle, radi se o veoma složenoj problematici koja kako god izgledala relativno daleka i neizvjesna, bliska je i nije zanemariva.
Sve ovo ne treba shvatiti izvan konteksta razmišljanja i promatranja dinamičnih, ali nepovoljnih svjetskih promjena i preslagivanja koja se približavaju Europskoj uniji. Ne treba paničariti, ali treba voditi više brige o onome što nam je sam Bog dao, a to su resursi.
Prof. dr. sc. Tihomir Luković
Zagreb, 13. 12. 2024.
Leave a Comment